ODUŠEVLJENJE HRVATSKOG NARODA ZA DESETI TRAVNJA 1941. I NA USKRS 2016.

ODUŠEVLJENJE HRVATSKOG NARODA ZA DESETI TRAVNJA NA USKRS 1941. I NA USKRS 2016.

(Prenosim iz časopisa “USTAŠA” “UZ 30 – GODIŠNJICU HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA 1942 – 1972”. Članak je napisao dr. Lovro Sušić a tiskan je u (“Hrvatski Narod”, Zagreb, 14.VII.1944. Br. 1083.) Donosim ovo kao jedan povijestni podsjetnik za one Hrvatice i Hrvate i cijeli hrvatski narod koji bi želio znati kakovo je oduševljenje tada, tih Uskrsnih dana vladalo kod hrvatskog naroda i među Hrvatimam općenito. Nastojmo danas sami sebe staviti u to tada oduševljenje i prenijeti ga u današnje oduševljenje te pronađimo razliku u oduševljenju za isti cilj i za istu državu. Mile Boban, Otporaš.)

BILO JE TO NA UZKRS 1941.
Piše dr. Lovro Sušić:

Neobično skladno, glasno i svečano razliegala se zvonjava sa zvonika župne crave sv. Križa u Ogulinu. Ali ne samo zvona. I ljudi, bez razlike, staro i malado video i glasno odaju neobično veselje, upravo pobjedničko razpoloženje. Vesela pjesma zanosno se ori, a hrvatske zastave – danas ljepše nego ikada – ponosno vihore. Proljetno sunce na nebu, ali i u dušama i očima. Sve to: i zvona i ljudi, i zastave i sunce – slieva se u jedan zanos, danas već stvarnosti: Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska!

Ma da je već prošlo podne, narod se ne razilazi. Kao da nešto očekuje. Odjednoč se nešto uzkomešalo. Došao glas, da je Poglavnik na putu kroz Gorski Kotar prema Zagrebu. Vrbosko ga očekuje. “Ej, da smo bar na Ljuzinskoj cesti, kuda će Poglavnik sigurno putovati, jer je i kraća, i udobnija, i prolazi čistim hrvatskim krajem! Bili bi smo sretni, jer bi smo Ga već danas vidjeli. Ovako ne preostaje drug, nego Ga u mislima na putu pratiti”. Narod se skupio pred poštom. Pozvaše me na brzoglas. Sam Poglavnik osobno se javlja iz Vrboskog, navješćuje svoj dolazak u Ogulin. Zanosnim oduševljenjem i ponosom narod prima veselu viest.

U rečeno vrieme već je sve na okupu. Sva okolna sela i sav Ogulin uzbudjeno čekaju čas, da pozdrave junaka, što je u narodnoj viziji podigao iz zaboravi sjajnu Zvonimirovu krunu i nosi je u priestolnicu, zacielo i sam u vladarskom sjaju.

Očekijemo dolazak samovoza u samo središte sakupljenog naroda. Medjutim, umjesto povorke samovoza, junačkim korakom i ponosno, u divnome skladu stupaju ustaše razvijeni u redovima po cieloj širini ceste. Nema vodića. Držimo, da je to predstraža radi osiguranja. Kliče se ustašama, ali sve su naše oči uprte preko ustaša, jer očekuju Poglavnika.

Kada se četa približila, ja sam krenuo htijući mimo nje, ne bih li što prije ugledao Poglavnika. U tome času začujem iz sredine prvog read ustaše – svoje ime. Prepoznah poznati mi glas i uzbudjen zastanem. Iz sredine read izstupa i zagli me Poglavnik. Tek tada smo ga uočili. Zbunjenje, provala oduševljenja, zanos!

Evo, ovako je jednostavno, ne razlikujući se skoro po nikakovom vanjskom znaku od ostalih svojih ustaša, stupajući s njima u redu, stupio Onaj, koji je već godinama prije u duši hrvatskog naroda izabran, a na 10 travnja vidno i proklamiran suverenim vladarom, zadobivši to svojstvo i vlast nadljudskim radom i borbom pod cienu vlastitog života. Ova jednostavnost, bez svakog vanjskog sjaja, dapače, i bez vidljive oznake, iako u suprotnosti sa spomenutom vizijom, djelovala je neodoljivo snažno.

Baš u toj jednostavnosti nastupa, osjetili smo golemu veličinu duše i uočili sposobnost, kojom je bio kadar prezreti sve udobnosti života i poći trvovitim putem samoodricanja, patnje i žrtve u borbu za postignuće najviših narodnih ciljeva: NARODNE SLOBODE I DRŽAVNE SAMOSTALNOSTI.

Imao sam sreću upoznati Poglavnika u školskim klupama, i u srednjoj školi, na sveučilištu. Uviek je bio takav: jednostavan, naravan, nenamješten. Ne prezirući nuždnu konvencionalnost, ali i ne žrtvujući joj za volju ništa od svoga životnoga naziranja, a napose od svoga političkog stava, koji je od najranije dobi uviek neodstupno i bezkompromisno zastupao, ostaje jednak do danas.

Ne tražeći mnogo rieči bio je uviek stvaran, sažet i načelan, uviek gospodar svojih živaca i osjećaja. (Maks luburić je svojim nastavcima “Prigodom smrti Vladka Mačeka” u novini OBRANA 1965-1966., opisao Poglavnika vrlo pametnim, razboritim koji se je uvijek i u svim situacijama znao držati hladno, suzdržano i kontrolirano. Mo. Otporaš.) Medju drugovima i prijateljima razlio bi svu toppling duše. Prema političkim protivnicima, – jer drugih nije imao, – nastupao je odlučno, zadržavajući uviek mirnoću i vitežki stab prema vjernicima, a šeprtlje je znao duhovitom satirom ubiti u pojam. Oni su ga se bojali, a pravi su ga poštivali. Osobnog neprijatelja medju školskim drugovima uobće nije imao. Bio je sa svakim dobar, jedino nije trpio “hoštaplere”, (poput Mesića, mo) što vanjštinom prikrivaju siromaštvo ili nastranost duše.

Već u školskim klupama izticao se svojim sposobnostima, a napose ozbiljnim gledanjem na život, te razsudjivanjem i ocjenom političkih zbivanja iznad svojih drugola, zacrtavajući već tada jasnu stazu vodje. Sviestan svoje osobne vriednosti, sviestan svoje životne zadaće i cilja, nije mnogo polagao na vanjske oblike, dajući prednost sadržini.

A takav je i danas: jednostavan i velik, jer mu je duša Velika!

(“Hrvatski narod”, Zagreb, 14.VII.1944., Br. 1083.)

Prepisao na Uskrsni ponedjeljak 2016. Otporaš.