(U predhodnom opisu sam iznio “ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA”kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske vojničke ustanove, kojim se je htijelo i željelo dati do znanja hrvatskoj emigraciji da se hrvatski visoki i niži častnici i vojnici HOS ne mogu blatiti kako se kome prohtije i kada to kome politički odgovara. Iz te optužnice se je moglo uočiti o komu se je radilo i zašto je pokrenut taj “ČASTNI SUD”. Sada donosim u nastavcima zapisnik s tog SUDA, s naslovom “U ODRAZU VREMENA”. Molim one koji iz povijesnih motiva i osobne znatiželje budu ovo pratili, da prave bilješke kako iz optužnice tako isto i iz zapisnika. Svakako se treba uzeti u obzir kako prilike i vrijeme, tako isto i zemlje u kojima su tada Hrvati razbacano živijeli po svijetu. Ne bi bilo uputno, a još manje poželjno da se ovaj povisjene naravi podhvat mjeri iz današnjeg ugla/kuta gledanja. Tim više, bojim se reći, da niti jednoga iz ovih opisa nema više živa među nama. Zato gledajmo ovo više s povijesnih perspektiva nego osobnih. Znam da mnogima to neće biti lako, jer su mnogi još uvijek u oblacima prošlosti, i sve vide onaka kako se njima svidi a ne kako je uistinu na terenu bilo. Svakako treba uzeti u razmatranje Poglavnikovo pismo upućeno predsjedniku hrvatskih društava Australije gosp. Petru Filipoviću 11 srpnja 1956. godine, kao i odgovor Poglavniku gosp. Petra Filipovića Poglavniku od listopada iste godine. Žao mi je reći ali ovi zapisi sa ovog “ČASTNOG SUDA” u Barceloni nisu unešeni u knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” Šteta!
M.B. Otporaš.)

U ODRAZU VREMENA

ČASTNI SUD

Z A P I S N I K

O zasjedanju častnog suda u vremenu od 4-6 svibnja 1956. u Barceloni, u predmetu protiv nadporučnika Srećka Rovera, optuženog radi izdaje.

Predsjednik Suda proglašuje otvoranje sudjenja nadporučniku S r e ć k u R o v e r u
i konstatira slijedeće činjenice:

1. Ustanovljuje se, da su na zamolbu obtuženog nadporučnika Srećka Rovera od 16. II. 1956. kao i povodom traženja Pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, Razpisom Hrvatskog Narodnog Odpora br. 61504 od 22.II.1956. pozvane kao stranka, koja obtužuje, tako i obtuženi, da u svrhu sastava Suda imenuje osobe svoga povjerenja kao i tužitelja resp. branitelja, da podnesu ovome sudu svoju obtužnicu i obranu, te imenuju svjedoke i doprinesu sva ostala dokazala (dokaze, mo), kojima misle, da mogu podkriepiti svoje navode obtužbe odnosno obrane.

2. Konstatira se, da se je obtužena strana gornjem pozivu br. 61504 od 22.II.1956. u cielosti odazvala i predložila kao sudce sa svoje strane Juru Trullolsa i Dinka Šakića (po završetku ovog sudskog Zapisnika trebat će se nešto više reći o osobi Dinka Šakića, mo), kao branitelja Dra. Mihaela Benavent, a isto tako imenovala je 6 osoba, koji bi imali biti članovi Porote. Kako su medjutim nastupili nepredvidivi dogadjaji, koji ugrožavaju obtuženom Srećku Roveru njegov boravak u Australiji i kako bi obavještavanje Porotnika, koji se nalaze po drugim zemljama i kontinentima tražilo mnogo vremena, koje se ne smije gubiti, i kako je potrebno što prije doći do pune istine u svrhu obaviesti australskim vlastima, to se je odustalo od postavljanja Porote i sudjenje će izvršiti Sud sastavljen od tri osobe.

3. Konstatira se, da je obtuženi donio svoje izvješće od 16. II. 1956., koje je zaprimljeno pod brojem 5/1956. i imenovao svoje svjedoke u osobama bojnika Jelenka, pukovnika Štira, stražnika (po svoj prilici se misli reći: stožernika, jer Ivica Hećimović (Mile Markić) je bio stožernik HOS, mo) Ivice Hećimovića i nadporučnika Branka Božičevića, koji su svi podnieli svoja izvješća, zaprimljena pod brojevima, 6, 7, 8 i 9 iz 1956. Osim toga zamolio je, da sud zamoli ministre Lovru Sušića, Matu Frkovića i Mehu Mehičića te Ivicu Krilića, Franca Meštrovića, Ratkića i pukovnika Džala, da i oni podnesu sudu svoje iskaze o tome, što im je u ovoj stvari poznato u vezi sa obtuženim nadporučnikom S. Roverom.

4. S druge strane sud sa žaljenjem konstatira, da se stranka, koja je obtužila S. Rovera radi izdaje i samovoljnog nagovaranja ljudi na polazak u šumu, pozivu suduNIJE odazvala, te niti je sa svoje strane imenovala sudce ni porotnike, niti tužitelja, niti je podniela obtužnice, a isto tako ni bilo kakovih dokazala za tvrdnje iznesene u pismu Poglavnika Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom ” DO ZNANJA ” u ” HRVATSKOJ ” od 7.III.1956.
Prema svemu gore iznesenom trebalo bi svaki postupak protiv okrivljenog nadporučnika S. Rovera odmah obustaviti, jer za njegovu krivicu u stvari ne postoji ni obtužnica ni bilo kakova dokazala, a niti se je ovome sudu bilo tko prezantira kao tužitelj. Medjutim upravo radi S. Rovera potrebno je da se ovo sudjenje ipak održi, jer su temeljem viesti i okrivljavanja iz vlastitih ustaških redova Hrvati Australije, a medju njima i S. Rover došli u jedan težki položaj, pa tako medju ostalim australske novine “THE SUN” donosi viest, da medju Hrvatima Australije imade mnogo komunista.

Radi svega gornjeg Sud je donio zaključak, da se sudjenje održi, da se u osobi Josipa Trullolsa imenuje tužitelj ureda radi, a za obtužnicu da se uzme razpis Poglavnika “DO ZNANJA”.

Nakon što su učinjene gornje konstatacije predsjednik suda pozivlje zastupnika obtužbe, da pročita razpis “DO ZNANJA” od 31.XII.1955., koji je izišao u listu ” HRVATSKA ” broj 5 (197) od 7.III.1956.

U gornjem razpisu obtužuje se nadporučnika S. Rovera:

1. Da je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju velikog rodoljuba i borca Bože Kavrana podju u Domovinu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i Poglavnikova želja bila.

2. Da je Rover sve osobe, koje su otišle u šumu u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari nego Oznaši, koji su te ljude odveli u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta vratio natrag u Austriju.

3. Da je medju ostalim preveo i Božu Kavrana.

Budući da obtuženi S. Rover nije pristupan (nisu mu australske vlasti dozvolile napistiti Australiju, tako da Srećko Rover, uz najveću želju, nije bio nazočan na ovome sudu, mo), predsjednik poziva prisjednika (pomoćnog sudca, mo. Otporaš.) satnika Šakića, da pročita izvješće obtuženoga, koje se sastoji od 48 tiskanih stranica kao i dopis od 8 travnja, u kojem se stavlja u svemu na razpolaganje Sudu.

Rover u svom izvješću kaže:

ad 1. Da je zaista pozvan na sudjelovanje u akciji Bože Kavrana od bojnika Gržete, dopukovnika Tomljenovića i pukovnika Drage Jileka i to u mjesecu rujnu 1947. Akcija vrbovanja ljudi u Italiji stajali su na čelu državni tajnik Mime Rosandić i stožernik Julije Špalj. On je pristupio njima tek onda, kada je od gornjih dobio garanciju, da je stvar odobrio Poglavnik. Dne 14. XII. 1947. došao je u Austriju i ovdje po prvi puta stupio u vezu sa B. Kavranom, s kojim se je poznavao još iz vremena ilegalne borbe u hrvatskoj godine 1937. i s kojim je kasnije bio zajedno u zatvoru na Adi Ciganiji, zajedno sa petnaest poznatih hrvatskih ustaških boraca.

Početkom siečnja 1948. upučen je u Salzburg na ministra Mehu Mehičića sa nalogom, da nakon toga krene u Njemačku i da kraj ostalih poslova potraži i logore u kojima imade hrvatskih častnika i iste pozove na odlazak u šumu. U tu svrhu dao mu je ministar Mehičić i potrebna novčana sredstva. Izmedju ostalih naloga dobio je od B. Kavrana i nalog za izradbu raznih štembilja, tiskanica i klišeja, a napose da dade izraditi 10.000 Poglavnikovih fotografija, čije je originale primio od B. Kavrana, koji mu je prigodom predaje istih rekao, da ih je primio od Poglavnika u svrhu umnožavanja i prenosa u Domovinu. (Kolale su razne glasine koje su dovodile do mnogih prepirka pa čak i tučnjava, da Poglavnik nije znao za ovu akciju Božidara Kavrana i da je znao da ju on nikada ne bi odobrio. Ja posjedujem Poglavnikovo pismo kojeg je on pisao svojem uskom suradniku da on, Poglavnik, nikada za tu akciju nije znao. Nije na meni da istražujem da li je ili nije Poglavnik znao za Akciju Deseti Travanja. Ako nije znao, a svi koji su sudjelovali u toj Akciji Deseti Travanja su bili istaknuti Ustaše još uvijek pod vojničkom ustaškom prisegom; onda se postavlja uistinu pitanje: da li su ti Ustaše bili stegovni Ustaše ili…, mo. Otporaš.). Na jednoj u gradjnskom odielu imao je biti tekst ” Dr. Ante Pavelić – Hrvatski Državni Poglavar “. , a na drugoj u vojničkoj bieloj odori ” Dr. Ante Pavelić – Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora “. Ovo sve može potvrditi g. prajs, koji živi negdje u Americi, kao i satnik Šakić, koji je te originale fotografije uručio B. Kavranu.

(Mi svaki zasebno možemo misliti što god hoćemo o ovom “ČASTNOM SUDU”.Istina će ostati jedna a ta je: Da se je ovim “ČASTNIM SUDOM” omogućilo iznijeti mnoge stvari povijesne naravi koje u drugačijim prilikama nebi nikada došle na svijetlo dana. Svi oni koji su sudjelovali u ovon “ČASTNOM SUDU” su dana mrtvi, ali je ostalo ono što su toga puta u tom ODRAZU VREMENA rekli. To ostaje što uveliko nekome može poslužiti za napisati jednu objektivnu raspravu, knjigu, studij, analizu i tome slično o “AKCIJI DESETI TRAVANJ” koju je poveo neustrašivi borac za SLOBODNU DRŽAVU HRVATSKU BOŽIDAR KAVRAN. Mo. Otporaš.)

Dozvoljavam da je nagovarao ljude na polazak u šumu, jer je s tim ciljem bio i poslan, ali ujedno tvrdi, da medju nama, koji su doista stradali nema niti jednoga, kojega bi on bio nagovorio. Isto tako niti medju onima, koji su ostali u prihvatištu Trofaiach nema ni jednoga, koji bi bio onamo došao na njegov poziv ili nagovaranje. Tih ljudi bilo je oko 30 i svi su živi negdje u svietu, pa ih obtuženi Rover moli, da izvrše svoju ljudsku sužnost, ako im ovaj zapisnik dodje do ruku, i potvrde njegov izkaz.

Što se pak djela obtužbe tiče, da se je to vršilo sa imenom Poglavnika, činilo je to zato, jer mu je tako saobćeno sa strane B. Kavrana kao u ostalom i svim ostalim sudionicima akcije, a jedna od potvrda bile su i predane mu na umnožavanje fotografije Poglavnika te osobe, koje su čitavu stvar vodile kao B. Kavran, zapovjednik Ustaše, ministar postrojnik Šušić, ministri M. Frković, Mehičić, general Peričić, doglavnici, državni tajnici, stožernici itd.

ad 2. Na poziv B. Kavrana vratio se je polovicom ožujka 1948. iz Njemačke u Austriju, gdje ga je B. Kavran po prvi puta odveo u prihvatilište Torfaiach, za koje je on tada po prvi puta nešto čuo. Tu je izmedju ostalih upoznao stožernika Ivicu Hećimovića, (Mile Markić, mo.) koji živi u Kanadi i famoznog Luku Mikovića – “Lojzeka”, (konačno sam saznao ime i prezime ovog “LOJZEKA”, vodiča skupina Božidara Kavrana. Za njega sam uvijek čuo kao “vodič Lojzek” a ne sjećam se da sam ikada prije igdje pronašao njegovo ime. Eto, sada znamo da je njegovo ime Luka Miković, mo. Otporaš.) koji je upravo došao iz Domovine i koji je vršio ulogu vodića preko granice. Unatoč opetovanih molba, da bude uvršten u koju od skupina, koje polaze u Domovinu, B. Kavran nije na to pristao, nego ga je odredio “Lojzeku” kao pomoćnog vodiča, da nauči put, kako bi kasnije samostalno mogao vršiti vodićsku službu.

Dne 23 ožujka 1948. po prvi puta uzima učešća u prevodjenju ljudi u šumu i to pod vodstvom “Lojzeka”, kojemu je u svemu podredjen i od njega imade samo naučiti put. U prvom prihvatištu u Sloveniji upoznaje se sa vodićem “Francekom” i sa Sertićem. (general HOS Vjekoslav Sertić, mo.) Vraća se iz Slovenije ponovno u Trofaiach, odakle još dva puta pod istim okolnostima kao pomoćni vodić prevodi ljude, zapravo uči upoznavati put.

Samostalno je prvi puta preveo ljude 3 ili 4 svibnja 1948., a kasnije je još preveo dvije skupine i to 18. ili 19 svibnja 1948. i 31 svibnja 1948. S njim je išao pomoćni vodić bio Ivica Hećimović, Mile Markić mo.) Sve osobe, koje prevodi vodi istim putem, koji je naučio od “Lojzeka” i prema točnim zapovjedima i uputama B. Kavrana predaje ih pod istim uslovima i na istom mjestu kao i prije “Lojzek” vodiću “Franceku”, na koje ga je B. Kavran uputio i s kojima ga je “Lojzek” (Luka Miković, mo.) spojio.

ad 3. Podpuno je netočna tvrdnja, da je predvodio B. Kavrana i nazuprot je iztina, da je B. Kavrana preveo “Lojzek” i to u vrieme kada se je on nalazio u Njemačkoj. Dobro se sjeća, da se je upravo na 3. srpnja 1948. povratio iz Njemačke u družtvu Božice Križanec u Salzburg i ovdje od ministra Šušića i Frkovića saznao, da je B. Kavran već odputovao u domovinu. Da se on u vrieme odlaska B. Kavrana nije nalazio u prihvatištu može mu potvrditi nadporučnik Božičević, koji ujedno može potvrditi, da je B. Kavrana preveo neki njemu nepoznat čovjek, dok obskrbnik Meštrović znade, da je Kavrana preveo “Lojzek”. Da se je on za vrieme odlazka B. Kavrana nalazio na putu mogu mu potvrditi Božica Križanec te ministri Frković i Šušić.

Nakon završenog čitanja izvješća obtuženog S. Rovera sud poziva tužitelja, branitelja da stave eventualna pitanja i priedloge.

Pošto ni tužitelj ni branitelj nemaju staviti nikakovih pitanja niti priedloga prelazi se na čitanje izvješća pojedinih svjedoka.

PUKOVNIK ŠTIR u svom izkazu, koji je štampan i u “DRINI” broj 8 – od 12 prosinca 1955. pod naslovom “Politika strasti i politika zdravog razuma” str. 355 izjavljuje, da je čitavo vrieme odpremanja ljudi u šumu nije čuo za ime Rover, dok naprotiv tvrdi, da su ljude slali u šumu nadsatnik Edo Krušelj i Fra Stipe Osvald. Osim toga iztiče, da je čitava ta akcija bila toliko poznata, da su o njoj govorili i Poljaci, koji su posljenji osobno njega upozoravali neka se ne upušta u tu stvar, jer da će se sve veoma slabo svršiti. Isto tako dali su mu i engleski častnici za naslutiti, da i oni za tu stvar znadu, pa su se na temelju toga po njegovom mišljenju može zaključiti, da je čitava akcija već od svojih prvih početaka bila kontrolirana po englezkim i Titovim vlastima, kao i ona srbska Draže Mihailovića.

Nadalje izjavljuje Štir kao svjedok, da su ga u srpnju 1948. u Buenos Airesu u njegovom stanu posjetili ministri I. Frković i V. Vrančić te general Dragojlov, kojom prilikom ministar I. Frković saobćio sliedeće: “Jedan naš častnik u Buenos Airesu primio je ovih dana od B. Kavrana jedno pismo, pismo negdje na položaju, u kojem B. Kavran poziva Štira da iz Argentine krene u šumu, budući da ima mogućnosti, da ga se bez opasnosti prebaci avionom iz Buenos Airesa direktno u šumu.. Da je potrebno da svakako dodje, jer da se o Štiru mnogo govori”.

BOJNIK JELENEK u svome izvješću izjavljuje sliedeće:

Poznajem vrlo dobro Rovera kao i sve najiztaknutije šefove Kavranove akcije kao ministra M. Frkovića, Postrojnika Šušića, bojnika Altmana, velč. Draganovića, generala Peričića, pukovnika Jileka, državnog tajnika M. Rosandića kao i upravitelja radio stanice, zapovjednika baze u Trofaiachu i dva vodića. Glavnu akciju nagovaranja ljudi za polazak u šumu vodio je u logoru Fermo M. Rosandić, pa je medju ostalima i on od Rosandića nagovaran. To je u ostalom poznato i svim logorašima nekadašnjeg logora Fermo. U Austriji je glavni agent za vrbovanje ljudi u šumu bio bojnik Altman kao i članovi vodstva Šišić, M. Frković i sam Kavran, koji su tvrdili, da se i sam Poglavnik sprema u šumu. Ako je Rover poslao koga u šumu, onda je time izvršio samo dobivene zapoviedi. Glavni vodić je bio neki “Lojzek”, kojega je u akciju uključio Krsto Vuković. Taj “Lojzek” je preveo najveći broj skupina, samo nekoliko preveo ih je stožernik Hećimović, a najmanje Srećko Rover. Poznato mu je, da je B. Kavrana vodio u Sloveniju t.j. na prihvatište i ujedno donio zapovied, da za njima odmah krenu na put, Rover, Vidali, Jelenek i Meštrović sa radio postajom. Mi smo po dolazku Rovera doista svi osim Meštrovića krenuli na put, ali nas je strahovito nevrieme i uslied toga što smo zalutali spriečilo u našoj namjeri tako, da smo se morali vratiti sa već slovenskog teritorija natrag s namjerom, da ponovno pokušamo prielaz, kad se vrieme popravi. Vrativši se u Austriju saznali smo, da su naši pohapšeni.
Tada su žene nekih uhićenih rodoljuba u svojoj boli počele po prvi puta nabacivati se sa sumnjom na Rovera i drugih preživjelih, a komunistički agenti su te sumnje proširivali, kako bi u ustaške redove unieli što veću zabunu. (Za ovo do sada nisam znao. Poznavajući uplašenost Hrvata u to doba po raznim logorima, u kojima je bilo svega i svačega pa i jugoslavenskih agenata Ozne i Udbe, u ovakovoj nacionalnoj hrvatskoj tragediji, teren je bio jako povoljan za širenje svake vrsti sumnje među Hrvatima, mo. Otporaš.)

NADPORUČNIKA BRANKO BOŽIČEVIĆ, u svom izkazu tvrdi, da se je nalazio u prihvatištu Trofaiach, kad je jednog dana tamo došao B. Kavran i rekao im, da odlaze u Domovinu, da vide kako stoje stvari i da mu je vodić bio jedan nepoznati čovjek, a da Rover u to vrieme uobće nije bio u Trofaiachu, već se je nalazio negdje na putu, s kojeg se je vratio tek nakon odlazka Kavrana.

Stožernik IVICA HEĆIMOVIĆ, čovjek najvećeg povjerenja B. Kavrana je jedan od vodića u svome izkazu od 8.III.1956. (ovdje se mora reći, zbunjenosti (po)radi, da su mnogi izvještaji pisani prije početka samog sudskog procesa iz jednostavnog razloga što mnogima nije bilo moguće iz mnogih razloga osobno i direktno sudjelovati na sudu, mo.) u cielosti potvrdjuje izkaz Rovera u koliko se odnosi na njegov boravak u prihvatištu Trofaiach kao i prevodjenje ljudi, a napose izričito tvrdi, da je Rover za vrieme odlazka B. Kavrana bio iz Trofaiacha odsutan i da je B. Kavrana prevodio “Lojzek”.

Time je dokazani postupak dovršen i predsjednik suda daje rieč tužitelju. Medjutim prije toga ustaje branitelj i moli, da se osim preslušanih svjedoka sasluša i general Drinjanin, koji imade neke dokumente, koji će u mnogome razsvietliti ovu aferu; nadalje moli, da se pročitaju još izjave Jose Baljkasa i Mustafe Malkoča, koje je primio ovih dana. Isti tako predlaže da se naknadno zamoli ministra Šušića, Mehičića i M. Frkovića da i oni podnesu sudu svoja izvješća u onome što im je poznato o ovoj stvari u vezi sa njegovim štićenikom, a osim njih još i Meštrovića Franca, koji će potvrditi, da je B. Kavrana prevodio “Lojzek”.

Tužitelj pristaje na saslušanje generala Drinjanina, te čitanje izvještaja Jose Baljkasa i Mustafe Milkoča, dok se protivi saslušanju ostalih, jer bi se teme samo gubilo vrieme, jer isti su mogli poslati svoja izvješća da su htjeli, jer su bili pravodobno obaviešteni razpisom “HRVATSKOJ EMIGRACIJI” od 22.II. br. 61504.

Sud se povlači na viećanje i prihvaća priedlog za preslušavanje generala Drinjanina i čitanje izvješća Mustafe Malkoča i Jose Baljkaša, dok se priedlog za preslušavanje ostalih odklanja s razlogom da se ne gubi vrieme radi Australije. preslušavanje Meštrovića odklanja se, jer su u toj stvari već dali svoja izvješća bojnik Jelenek i nadporučnik Božičević te stožernik Hećimović.

Tužitelj kao i branitelj primaju zaključak suda na znanje bez pregovora, pa sud poziva generala Drinjanina, da dade svoj izkaz.

GENERAL DRINJANIN kao svjedok izjavljuje sliedeće: Ja sam po odredbi Poglavnika, (Ovim general Drinjanin daje do znanja da je Poglavnik bio upoznat s aktivnostima Božidara Kavrana i njegovom Akcijom slanja ljudi u Domovinu, mo.) a na priedlog Hrvatskog Državnog Odbora (Treba razlikovati HRVATSKI DRŽAVNI ODBOR što je uistinu originalno ime bilo za slanje ljudi u Domovinu, od HRVATSKI NARODNI ODPOR kojeg je hrvatska državna Vlada osnovala na Ivan Planini u listopadu 1944. kao zalaznicu postrojbama HOS, mo.) t.j. ministra Šušića, M. Frkovića preuzeo poslove H.N.Odbora. U tu svrhu došao je u Španjolsku postrojnik Šušić, (Ovdje treba podsjetiti da je general Maks Luburić došao u Španjolsku u listopadu 1948 god., mo)a poslije su trebali doći i ostali pripadnici tog Odbora. Kao prvu zadaću stavio sam si u dužnost, da prikupim sav potrebni material o cjelokupnoj akciji Kavran. Dobio sam u ruke material, koji sam provjerio na osnovu podataka jugoslavenske štampe, povjerljivih izvješća domovinskih veza te izkaza preživjelih iz te akcije, koji su bili voljni te podatke dati. Iz svega toga sam ustanovio, da je krivnju Rovera i Miloša (Ivan Prusac kao sudionik Akcije bio je uhapšen, suđen i pomilovan 1962 god. Došao je u emigraciju i napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA. Po njemu Ljubo Miloš i Ante Vrban su bili prvi koji su bili uhapšeni i pod pritiskom raznih mučenja su možda nehotice odali šifre, lozinke i tajne znakove, mo.) širila rodbina i osobni prijatelji onih, koji su čitavu akciju vodili, (ovo su velike riječi, jer se cilja direktno na Božu Kavrana i njegove najuže suradnike, mo) kako bi se pred hrvatskom javnošću odteretili odgovornosti, koja na njih pada.

Nadalje general Drinjanin predlaže sudu 16 izvješća zapovjednika pojedinih skupina, koje su po Kavranovom naredjenju prešle u Domovinu i ondale mu prema ugovorenim znacima sa dogovorenim šiframa, unapred dogovorenim tajnim znakovima slali gornja izvješća o svom radu, o stanju u domovini i ujedno tražili, da se šalju daljni ljudi. Sva ova izvješća tamo do 5.VIII.1947. govore, da su prilike u domovini težke, dok od toga datuma pa sve do posljednjeg izvješća od 22 svibnja 1948, koje je poslano po samom zapovjedniku Domovinskog sektora “Miri” (Braco Tomljanović) pune su optimizma. Iz toga se dade zaključiti, da su obavješćenja jugoslavenske štampe o hvatanju naših ljudi polovicom srpnja ili prema obtužnici na razpravi protiv Kavrana i drugova u Zagrebu, točno 20.VII.1947 točna.

Nadalje prilaže priepis razpisa “OBAVIEST” od 20 srpnja 1948. podpisanog s “Iz redova Hrvatskog Narodnog Odpora” iza kojeg imena stoje Šušić, Frković, Mehičić i u kojem se razpisu izmedju ostalog doslovce kaže sliedeće:

” Organizaciju odpreme u Domovinu i stalne veze sa Domovinom, kao i uobće cieli domovinski sektor preuzeo je izključivo u svoje ruke Božo Kavran. Jer se je radilo o najdelikatnijoj zadaći, gdje je potrebna najveća tajnovitost u radu, to je on taj zadatak preuzeo uz uvjet, da mu u taj njegov sektor rada nitko ne ulazi osim onih, koje on sam za taj posao odnosno pojedine zadaće izabere, što je u ostalom i razumljivo. On će naknadno izviestiti i pružiti dokaze o uspjesima, a pojedine poslove kao i osobe neće nikome kazivati. (Nisu stavljene zaporke (“) kao završnica i kraj citata, mo.)

Nakon što je imao u rukama dokaze, da su i “kanal” i prihvatna postaja ustanovljeni i osigurani, odpočeo je sa odpremom pojedinih grupa i to na taj način, da nije odpremio ni jedne dalnje grupe prije, nego je za prijašnju dobio i pismenu i krugovalnu (kad je i ta veza bila uzpostavljena) potvrdu kao i usmeno izvješće vodića, (ovo zadnje je pisano italique slovima, mo.) da je sretno na cilj stiglo.

Svaku sumnju u vodiće odklanjala je činjenica, što su neki od njih svoju pogibljenu službu platili životom kao i prvi vodić Nemec, koji je još prije svoje pogibije uspio prevesti nekoliko grupa. Ni najmanju pak sumnju u siguran dolazak grupa na cilj nije dopustila pogotovo činjenica, što su Braco Tomljanović i ing. Petračić (bojnik), koji su imali preuzeti privremeno vodstvo Odpora i zemlji, “svojim češćim vlastoručno pisanim, a ne samo podpisanim pismima i izvješćima” (stavio sam u zaporke jer je pisano italique, mo) potvrdjivali pristizanje i razpored odpremljenih grupa, a takodjer i inače opisivali “u najmanjim pojedinostima i prema dogovorenim tajnim znakovima i lozinkama i u oporuku konspirativnih imena sve okolnosti , navodeći ono što je samo njima bilo poznato”. (Svakako ovo što je stavljeno u (“) zaporke, je nesumnjivo OZNAŠKO izviješće, mo). Jednako su tako dolazila i putem kurira i poštom pisma Ljube Miloša, kao i poslije bojnika Gržete.

Sve je to – i krugovalne viesti i vlastoručno pisana izvješća, koja su stizala po vodićima, odnosno kuririma, i vlastoručno pisane kraće, u konspirativnom obliku, sastavljene viesti putem pošte, stvorile obsolutno uvjerenje o solidnosti i potpunoj pouzdanosti cielog rada na domovinskom sektoru kod sviju, kojim je Božo Kavran predočavao rezultate svoga rada, ne ulazeći kod toga – razumljivo – u pojedinosti radi što sigurnijega čuvanja tajne. To je on naročito predočio onima, koji su se dobrovljno javljali, da se pod cienu života stave u službu domovine u redove boraca Hrvatskog Narodnog Odpora. Neumorna njegova požrtvovanost i najpomnija opreznost u njegovom radu bile su obće poznate, a ljubomorno čuvanje tajnosti cijelog rada često je bilo zamjereno i označivano kao znak nepovjerenja i prema najbližima i najpovjerljivijima.

A da je Božo uvjeren u absolutno podpunu solidnost i sigurnost funcioniranja svoga djelokruga, dokazao je time, što je konačno i sam dobrovoljno otišao u Domovinu istim putem, kojim je prije druge slao. Tim svojim sudbonosnim korakom najjasnije je posvjedočio ne samo svoje gornje čvrsto uvjerenje – kao i svi ostali prije njega – i beskrajnu djelotvornu domovinsku ljubav, koju će konačno – kao i svi istaknuti – zapečatiti i vlastitim svojim životom.

Kako je i kada Ozni (Udbi) uspjelo ukopčati se u čitavu stvar i na koji je način uspjela iznuditi od tih idealnih i požrtvobanih narodnih boraca povjerene im tajne, a napose njihova vlastoručna pisma, nije poznato, odnosno može se tek naslućivati iz poznavanja strahoviti boljševičkih iztražnih metoda. Izključena je medjutim svaka pomisao, da bi bilo koji od nijh to dobrovoljno učinio i tako postao izdajica (kao što je Stjepan Mesić dobrovoljno davao strancima vrlo visoke vojničke hrvatske tajne i tako postao izdajica br. JEDAN u hrvatskom narodu, mo.) svojih drugova i Domovine”. (Ovdje je stavljena zaporka (“) kao znak kraja izvještaja generala Drinjanina, mo.)

Prema svemu gore iznešenom, izjavljuje general Drinjanin, upravo je tehnički i vremenski nemoguće izdaju pripisati Roveru, jer su davno prije njegova stupanja u samu akciju već svi, koji su prije njega granicu prešli, bili u rukama Ozne, a Rover ukopčan je kao i svi kasniji vodiči na već organiziranu mrežu Ozninih agenata, od kojih je glavni bio “Lojzek”, koji je osobno dolazio po ljude u Trofaiach i odvodio ih drugom agentu Ozne, navodnom satniku Sertiću. (Tomislav Sertić visoki častnik HOS, mo.). Sve se to vidi iz gore predloženih dokumenata.

Čita se izvješće MUSTAFE MALKOČA, koji u svom pismu od 6.III.1956. izjavljuje, da je prije samog polazka njegova u Ameriku došao za njim u Villach bojnik Geco Altman, zvao ga u stranu i doslovno mu rekao: ” Poslao me je Božo (Kavran, mo) i on ti poručuje, da ne ideš u Ameriku, nego se vrati, jer je potrebno da ideš u Domovinu. Nadalje Malkoč piše, da Altmana nije poslušao, nego mu je odgovorio, da smatra, da za takve akcije još nije došlo vrieme.

USTAŠKI STOŽERNIK JOSO BALJKAŠ u svom pismu od 26.I.1956. piše: ” Ja Rovera poznajem kao čestita i povjerljiva, jer je i mene imao u rukama kao i mnoge druge ustaše…”

Sud nakon toga podjeljuje rieč tužitelju, koji u cielosti ostaje kod obtužbe.

Branitelj obtuženog Rovera na osnovu dokazanog materiala dokazuje nekrivnju obtuženog nadporučnika Srećka Rovera u svim inkriminiranim točkama i moli sud, da njegova branjenika rieši svake krivnje. Smatra svojom dužnošću, da kao uvjereni antikomunista i prijatelj starog, vitežkog i kulturnog hrvatskog naroda predloži svima nama, koji su obtužili jednog čestitog i nevinog čovjeka, čijim bi se prijateljstvom on ponosio, da istom dadu i sa svoje strane zadovoljštinu na taj način, da obavieste hrvatsku emigraciju sa svoje strane, da su bili u zabludi.

Nakon toga predsjednik suda i sudci polažu zakletvu, da će suditi samo po svojoj savjesti i na temelju iznesenog materiala i da se neće dati zavesti nikakovim strastima niti osobnim simpatijama ili antipatijama i proglašuje sidjenje dovršenim time, da će sud svoju presudu donieti sutra, dne 6.V.1956. u 10 sati prije podne.

Dovršeno 5.V.1956.

Prisjednici: (pomoćno sudci, mo)

Dinko Šakić v.r.
Jure Trullols v.r.

Zapisničar i tumač:
N. Bilanović v.r.

Predskednik Suda:
Dr. Marijan Pušić v.r.

ZAPISNIK

o sudjenju Častnog Suda, održanom dne 6.V.1956.
u Barceloni, u predmetu protiv nadp. Srećka Rovera,
obtuženog radi izdaje.

Predsjednik Častnog Suda otvara nastavak sudjenja i prelazi na čitanje, koje glasi:

P R E S U D A

Ćastni Sud ustanovljen temeljem traženja nadporučnika Srećka Rovera i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, na svom tajnom zasjedanju od 5 svibnja 1956. razmotrivši Obtužnicu i sva na razpravi od 4. i 5. V. 1956. iznesena dokazala došao je do uvjerenja, da na obtuženom uzdporučniku Srećku Roveru radi inkriminacija navedenih u Obtužnici doneseno razpisu Poglavnika N.D.H. Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom “DO ZNANJA” u ilstu “HRVATSKA” od 7.III.1956. NEMA NIKAKOVE KRIVNJE, pa mu je radi toga valjalo donieti presudu, KOJOM SE RIEŠAVA SVAKE KRIVNJE.

NAPOMENA:

(Možda će nekome ovo izgledati ironično i smiješno da je netko, a taj netko u ovom slučaju je HRVATSKI NARODNI ODPOR, HNO postupao kao naka pravna država koja kroji pravdu svojem narodu. Moglo bi se reći da je to donekle i točno; kao što je savršeno točno i to da mi Hrvati koji smo živjeli u tuđim zemljama i bili podloženi zakonima tih zemalja, nismo imali ista prava kao i urođenici. Nas se je smatralo strancima u svakom smislu i u svakome pogledu, osim poreza i prikladnih kazna.

Naravno kao ljudi i članovi ove planete i mi Hrvti smo kadkada imali problema između sebe u tuđim zemljama, što za sigurno to nije bio njihov domaći slučaj po onoj Petra Preradovića: SVAKA ZEMLJA IMA SVOJE NE POZNAJE JADE TVOJE. Eto tako smo se mi Hrvati osjećali u tuđim zemljama i bili prepušteni sami sebi i svojim hrvatskim starim vrlinama i običajima, da svaki pa i najmanji problem riješavamo sami i između sebe. Kada je izbio problem Srećka Rovera, koji nije bio samo njegov osobni problem nego i sveopćehrvatski problem, general Drinjanin u ime HRVATSKOG NARODNOG ODPORA je nastojao ovaj problem riješiti unutar Hrvata koji su bili na jedan ili drugi način upleteni u ovaj slučaj pravne naravi.

Kako se je moglo uočiti iz same obtužnice iz OVOG sudskog procesa da se jedna strana – i to ona obtužujuća – nije htijela ni pojaviti na suočenju, da ne kažem SUDU, sama stvar govori SVE I SAMA ZA SEBE. Neka nam ovo bude jedan sveobći primjer kako Hrvati trebaju riješavati svoje nesuglasnice i mimorazizlaženja, a ne po onoj: UDRI GA NIJE TI GA MAJKA RODILA! Ovaj sudski proces na kojeg je insistirao HNO nema nikakove veze sa politikom ili ne politikom. Ovaj slučaj je bio jedan slučaj ljudske naravi kojeg samo ljudi uz dobru volju i poštenu želju mogu riješavati.

Ako se za stotinu godina netko bude ovim pitanjem bavio, za sigurno će postaviti pitanje: A gdje su bili ostali HRVATI hrvatske emigracije? Zašto i oni nisu ostavili iz sebe neke zapise hrvatske političke i nacionalne emigracije. Mile Boban, Otporaš.)