ODNOS ILIRSKOG POKRETA PREMA IDEJI I POKRETU HRVATSKE DRŽAVE, piše dr. Ivica Ivo Josipović

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

ODNOS ILIRSKOG POKRETA PREMA IDEJI I POKRETU HRVATSKE DRŽAVNOSTI

(Metodološka skica)

Polazna hipoteza:

Ilirski pokret ili preporod kasnije nazvan hrvatski narodni pokret, kratkoročno promatrano imao je pozitivan društvenopolitički utjecaj na razvoj hrvatske nacionalne svijesti posebno u domeni jezičkog izričaja i uopće kulturnih odnosa kod Hrvata u vremenu postojanja Austrougarske monarhije, medjutim dugoročno gledano predstavljao je idejne a kasnije političke osnove ili pretpostavke za pojavu tzv. jugoslovenske ideje kao sljedbenika ilirskog pokreta na čijim idejnim i političkim koncepcijama su se formirale dvije vještačke višenacionalne tvorevine (prva i druga Jugoslavija) koje su de facto predstavljale materijalizirane oblike otvorenog negiranja hrvatskih nacionalnih interesa kroz afirmaciju prosrpskih te svakog oblika hrvatske državnosti. Štoviše, na razvalinama ilirskog pokreta nastao i razvio se jugoslovenski pokret predstavlja glavno izvorište u afirmaciji prosrpskih interesa koji se nalaze u osnovi političkog koncepta tzv. Velike Srbije ili političkog ujedinjenja svih južnih Slovena u kolokvijalnom riječniku premda etnička geneza južnih Slovena sadržava brojna otvorena pitanja i prijepore unutar ne samo povijesne znanosti. U tom se dakle sklopu trebaju promatrati povijesni odnosno politički dometi ilirskog pokreta i iz tog se povijesnog i društvenopolitičkog sklopa treba tražiti poveznica pribrajajući k tome odnos ovog pokreta na kasniji jugoslovenski. Utjecaj odnosno priroda odnosa ilirskog pokreta na ideju i pokret hrvatske državnosti u potpunosti je zapostavljeno premda je primjereno istraživati ovaj predmet ne samo s aspekta povijesne i političke znanosti koje njeguju izrazito pozitivan ili nekritički odnos. Cijenim da je značaj ovog pokreta predimenzioniran obzirom na stav zvanične ili formalne znanosti prema pojmovima ilirstva, jugoslovenstva i antifašizma a posebno stoga što su ove idejne koncepcije kroz praktični razvoj, povijesno gledano, negativno utjecale na sveukupan razvoj hrvatske nacionalne svijesti i otežan proces državne organizacije. Budući je ilirski pokret značajno u idejnom pogledu utjecao na kasniji državni razvoj, otuda proizilazi njegov značaj s gledišta zvanične znanstvene discipline.

Pojmovna razgraničenja i prijepori:

Neophodno je pojmovno odrediti značenje i sadržaj dva izričaja koja se odnose na jedan te isti povijesni fenomen. Prvi se odnosi na sintagmu ilirski pokret a drugi na hrvatski narodni pokret odnosno preporod. Transfromacija ili preinaka prefiksa ilirski u hrvatski predstavlja pozitivan povijesni i znanstveni pomak budući se pod pojmom “ilirski” razumijevalo sve južnoslovenske narode koji dijele neke zajedničke karakteristike dok se primjenom sintagme “hrvatski narodni preporod” osnovna pažnja kako u formalnom smislu tako i sadržinskom odnosi na pojedinačnu i konkretnu hrvatsku naciju i to sa pravom imajući u vidu da je ovaj pokret nastao na području hrvatskih povijesnih teritorija i u glavama Hrvata kao svojevrsni odgovor na izrazitu germanizaciju i madjarizaciju na terenu. Velika je razlika u formalnoj a posebno sadržinskoj uporabi dvije sintagme koje imaju zajedničku povijesnu sadržinu. Ilirski pokret ili preporod je u sebi nosio ideje, kako socijalne i društvene prirode tako i političke, koje su se ticale manje-više teorijskog promišljajanja o nekim pitanjima etničke geneze nacija koje pripadaju istoj grupi koja medjutim nisu imala dovoljno ili primjereno praktično uporište, dakle o postojanju ilirske nacije kojoj se pribrajaju svi južnoslovenski narodi kao pojmu nastao na klasičnim povijesnim kategorijama o zajedničkoj etničkoj genezi, što svjedoči o širokoj rasprostranjenosti nekih utopističkih stajališta u glavama istaknutih članova ovog pokreta koja će na žalost doživjeti odredjenu materijalizaciju kroz kasniji povijesni razvoj. S tog stajališta njegova kasnija materijalizacija na temelju izmišljene ili vještački konstruirane ilirske nacije, predstavljaće oblik grube vulgarizacije nekih povijesnih činjenica koje služe isključivo kao opis i objašnjenje odredjenih odnosa u procesima nacionalnih geneza ali ne mogu predstavljati solidnu osnovu za konstituiranje imaginarne ilirske nacije. Pokušaj uspostavljanja nove ilirske nacije predstavlja grubo negiranje nacionalnih posebnosti i svog bogastva koje iz toga proizilazi. U glavama predstavnika ovog pokreta medjutim to je predstavljalo vid nacionalnog oslobodjenja južnoslovenskih naroda što je opravdano isključivo s aspekta kratkoročnih intereasa. Ključan problem proizilazi iz kasnijeg razvoja ovog pokreta u smjeru jugoslovenske ideje i pokreta. Kasnije svjedočimo brojnim primjerima, posebno u oblasti jezičke kulture, zlouporabe ilirske ideje u cilju ostvarivanja kratkoročnih pojedinačnih interesa. Kada se radi o sintagmi “hrvatski narodni preporod”(pokret) idejna i društvena a djelimice i politička usmjerenost se prenosi na sasvim drugi predmet koji se tiče hrvatske nacije i društvenopolitičkog djelovanja osoba i grupa koje su kroz pozitivnu afirmaciju ove ideje vidjeli jednu od mogućnosti da se zaustave procesi kulturne asimilacije (1) odnosno germanizacija i madjarizacija te ujedno otvori proces razvoja hrvatskih kulturnih vrijednosti ili onih koje su primjerene Hrvatima kao i proces osamostaljivanja glede stranih utjecaja. Kao takav hrvatski narodni preporod kada se promatra sa aspekta ovakvog sadržaja nije mogao predstavljati idejnu i političku osnovu za pojavu jugoslovenske ideje i kasnije formiranje vještačkih tvorevina ili drugim riječima da je razvoj pokreta išao ovim smjerokazom to se sigurno ne bi dogodilo. S povijesnog i politološkog stajališta promatrano sadržajno značenja ilirskog pokreta a ne hrvatskog narodnog preporoda dobilo je praktičnu prevagu. Da je ovaj pokret imao i stvarno sadržinsko značenje s prefiksom hrvatskog, sigurno je da bi kasniji povijesni razvoj bio sasvim drugačiji te da bi razvoj hrvatske nacije išao u sasvim drugačijem smjerokazu posebno kada se radi o državnoj organizaciji. Prema tome se mogu razlikovati dva različita aspekta jednog te istog povijesnog fenomena. Prvi se odnosi na stvarnu povijesnu sadržinu odnosno društvenu i političku aktivnost osoba i krugova okupljenih oko ove ideje koja je kroz pokušaj uspostave nove i nepostojeće ilirske nacije izrazila oblik povijesnog romantizma prema nekim povijesnim činjenicama i drugi se tiče kasnijeg formalnog preimenovanja na teorijskoj razini u hrvatski narodni preporod premda samo kao drugačiji teorijski pojam sa povijesnog aspekta istom sadržinom. Naime, da je sadržaj ovog pokreta stvarno bio drugačiji, razvoj ideje i pokreta hrvatske državnosti bio bi siguran sam brži i učinkovitiji. Nedvojbeno je da su s jedne strane namjere idejnih nosilaca ovog pokreta bile iskrene ali previše naivne te je povijesni tok krenuo u drugom i to negativnom smjerokazu s druge strane.

Odnos ilirskog i panslavističkog pokreta:

S gledišta sadržaja ilirskog a kasnije preimenovanog hrvatskog pokreta nedvojbeno da se ne radi o izvornom pokretu koji je prizišao iz potreba hrvatskog naroda kao nositelja izvorno hrvatskih nacionalnih interesa – što bi bilo poželjno budući bi razvoj tekao drugačije – već je za uzor imao postojeći neuspjeli idejni koncept panslavizma ili u panslavističkom pokretu kao vidu kulturnog prevashodno povezivanja onih nacija koje dijele odredjene zajedničke odlike glede etničke geneze a prije svega se misli na slavenske narode. Otuda se u podnaslovu uspostavlja odnos ilirskog a ne hrvatskog pokreta prema široj panslavističkoj idejnoj koncepciji. Kao i kasnija ilirska ideja, panslavistička je formirana unutar mentalnog sklopa osoba i grupa koje su na temelju nekih objektivnih čimbenika, a prije svega etnogeneze, običaja, nacionalnih osjećaja i jezičke sličnosti, pokušali ostvariti povezivanje uključujući kulturno srodnih nacija – a što je dakako pretpostavljalo i kasnije političko povezivanje – što je nedvojbeno i s praktične strane iskorišteno za afirmaciju ruskih interesa. Od tada se može pratiti ruski nacionalni ekspanzionizam naročito prema toplom ili Jadranskom moru kao i političko ili pragmatičko savezništvo sa Srbijom kao vanjskopolitička konstanta pod krinkom panslavističkog pokreta. Sada dolazimo do ključne točke. Ako preskočimo za kratko odredjene povijesne faze, možemo ustanoviti da je takodjer kasnija po postanku ilirska ideja a potonja jugoslovenska slijedila sličan model s tom razliku da su umjesto ruskih prosrpski interesi predstavljali okosnicu oko koje se trebao i djelimično desio, proces kulturnog i političkog povezivanja južnoslavenskih naroda. Otuda se i može izreći konstatacija da su panslavistička ideja i pokret predstavljali izvornu matricu na temelju koje se razvio sličan, po sadržaju pokret i po obimu uži, na teritoriji koji su nastanjivali prije svega slovenačka, hrvatska i srpska nacija, što je uostalom i teritorijalni opis, sa manjim razlikama, dakako dvije jugoslovenkse državne vještačke tvorevine. Ukoliko su namjere idejnih tvoraca panslavističkog pokreta i zaista bile iskrene i poštene, a znamo da su bile djelimično budući je sama ideja i pokret imao značajnu podršku u nekim ruskim a naročito intelektualnim i kulturnim krugovina, praktični razvoj ove ideje koja je svakako kroz kasniji razvoj modificirana i prilagodjavana drugačijim uvjetima, nije donio ništa dobro s aspekta političkih interesa pojedinih naroda budući su ruski dobili prevagu te poprimili odlike političke asimilacije. Uglavnom se može govoriti o kasnijim negativnim posljedicama za sve narode koji su pokazali stanoviti interes za ovu ideju budući su zlouporabljene da bi se zadovoljili neki kratkoročni i po svojoj prirodi imperijalistički interesi većih i s medjuarodnog aspekta značajnijih nacija.

Odnos ilirskog preporoda prema hrvatskom pokretu:

Glede ovog predmeta istraživanja pod hrvatskim se podrazumijeva kasniji po nastanku ustaški pokret koji je barem u prvim fazama imao tipično narodne ili hrvatske karakteristike. Ovaj odnos, koliko mi je poznato, do sada nije predstavljao predmet znanstvene analize zarad a priori isključivog stava odnosno prosudbe zvanične ili formalne povijesti prema ovom izrazito hrvatskom fenomenu. Ukoliko se ilirski pokret promatra i analizira kao hrvatski narodni preporod i ukoliko se ovaj metodološki pristup primijeni na kasniji ustaški pokret, dolazi se do nezaobilazne konstatacije da se radi o sličnim povijesnim fenomenima koji nose prefiks “hrvatski”. Ukoliko pretpostavimo da je hrvatski narodni preporod ili ilirski i zaista sadržavao pozitivne odlike glede budjenja nacionalne svijesti u oblasti kulturnih odnosa i hrvatskog jezika, isti se sadržaj može prepoznati u sklopu šireg pojma hrvatskog ili ustaškog pokreta budući da on u sebi nosi karakteristike narodnog pokreta koji je takodjer značajnu pažnju posvetio kulturnoj politici i hrvatskom jeziku. Svakako je ustaški pokret kroz kasniji razvoj poprimio, kao posljedica utjecaja brojnih čimbenika a prije svega ratnih dogadjaja, neke drugačije karakteristike odnosno negativne odlike ali će on kroz čitavo vrijeme svoju političku koncepciju državnosti izmedju ostalog temeljiti na razvoju hrvatske kulture i jezika kao tipičnih odlika izvornog modela hrvatske državne organizacije. Dakle, i ilirski i ustaški odnosno hrvatski pokret, barem u prvim fazama, se mogu promatrati kao praktični ili manifestni oblici hrvatskog preporoda što se dakako bitno razlikuje od zvaničnog ili formalnog tumačenja. Primjenom ovakvog metodološkog pristupa dolazi se do spoznaje da su ilirski pokret odnosno hrvatski (narodni), medju kojima postoje razlike glede daljeg povijesnog razvoja, ostvareni unutar dva različita projekta ili povijesna ostvarenja. Jedan smjerokaz (ili projekat) je išao u pravcu stvaranja jugoslovenske ideje i odbora kao idejnih i političkih smjernica u formiranju dvije Jugoslavije a drugi je išao u pravcu formiranja ustaškog pokreta kao izvorno hrvatskog koji je i pored svih smetnji i otežavajućih čimbenika de facto predstavljao početni (u prvoj fazi) praktični model izvorno hrvatske državne organizacije. To predstavlja značajnu novinu unutar zvaničnog objašnjenja geneze ilirskog i ustaškog pokreta budući se ustaški označava (tretira u predmetnom smislu) kao vid hrvatskog narodnog preporoda. Dakako s aspekta odredjenih političkih koncepcija ovo predstavlja političku “herezu” medjutim, s znanstenog stajališta sasvim prihvatljivo tumačenje koje zaslužuje veću pozornost.

Ilirski pokret i povijesna ostvarenja:

Neupitno je da su dobre i poštene (naivne i dijelom utopističke) namjere kreatora ili bolje reći osoba i krugova koje su preuzele neke dijelove panslavističke koncepcije na drugačije uvjete, ovog idejnog i kulturnog koncepta zlouporabljene od strane nosilaca tzv. jugoslovenske ideje i Odbora u kojima su glavnu ulogu imali Hrvati što je glavni razlog zbog čega se čitav pokret može formalno označiti kao hrvatski a koji je kroz kasniji razvoj djelimično prihvaćen i iskoristen od strane nekih predstavnika drugih nacija prije svega srpske. Ako se prihvati konstatacija da je ilirski ili hrvatski pokret predstavljao idejnu i kulturnu okosnicu pojave i razvoja jugoslovenske ideje, tada se ujedno treba uzeti u obzir da je jugoslovenska ideja prevazilazila kulturnu sferu te imala izrazito političko značenje te da je ona kroz kasniji razvoj materijalizovana prvo kao prva i kasnije druga Jugoslavija. Premda jugoslovenska ideja i pokret kao uostalom i ilirska, imaju dominantno hrvatsko sadržajno značenje, ona je uskoro iz čisto pragmatičkih razloga i interesa objeručke prihvaćena od strane nekih srpskih kulturnih i političkih krugova kao prilika ili prigodna šansa da se pod krinkom općih ili jugoslovenskih interesa de facto promoviraju prosrpski interesi. Te činjenice je S. Radić i krug oko njega, a prije toga hrvatski članovi jugoslovenskog Odbora, postao svjestan onda kada je sve bilo gotovo i kada su zapravo i nagovijestili prve idejne osnove novog hrvatskog otpora (preporoda) ili ustaškog koji će dalje predvoditi hrvatsku ideju. S pragmatičkog aspekta promatrano, ideje ilirskog ili hrvatskog pokreta su iskorištene od strane prosrpskih krugova da se pod krinkom zajedničke obrane od stranih utjecaja pokuša uspostaviti jedna vještačka višenacionalna tvorevina u čijim temeljima su sadržani posebni nacionalni interesi. (2) Otuda obje Jugoslavije nisu doživjele povijesno opravdanje i stoga je ilirska ideja zlouporabljena u političke svrhe da bi se praktično na medjunarodnoj političkoj sceni jače afirmirao prosrpski interes. Uspjeh je bio djelimičan budući su neke velike sile, kao na primjer Francuska, Engleska i Rusija od tada javno (otvoreno) zastupale posebne srpske interese. Prema tome, povijesna ostvarenja ovog pokreta su povijesno negativna i sadržinski protivrječna izvornim hrvatskim interesima. I zaista, promatrano s tog aspekta pravo je čudo da se ostvarila suvremena hrvatske državna organizacija uzimajući u obzir ovakve uvjete.

Odnos hrvatskog (ilirskog) pokreta prema hrvatskoj državnosti:

Premda sam ilirski pokret ima prevashodno kulturno značenja a manjim dijelom političko, ustaški pokret kao oblik hrvatskog narodnog preporoda – što predstavlja idejni kontinuitet – sadržava daleko više političkih karakteristika što daje za pravo da se raspravi pitanje odnosa hrvatskog narodnog preporoda prema samoj ideji i pokretu hrvatske državne organizacije. Polazeći od temeljne premise da se u osnovi ilirskog odnosno hrvatskog pokreta nalazi opravdana i povijesno pozitivna ideja kulaturnog i jezičkog osamostaljivanja hrvatske nacije kao oblika nacionalnog odredjenja, tada se takva premisa može promatrati kao jedna od točaka ustaškog odnosno hrvatskog pokreta. Nema sumnje da su idejni tvorci (u uslovnom smislu) ovog pokreta poznavali tradiciju i sadržinu ilirskog pokreta u oblasti kulturne i jezičke politike kao oblika hrvatske emancipacije ali isto tako i pogrešnog usmjerenja (jugoslovenska ideja), što je na kraju dobilo i formalan oblik unutar ustaških načela kojima se upravo govori o neophodnosti razvoja hrvatskih kulturnih vrijednosti i hrvatskog jezika premda ne u onom obliku koji se zagovarali predstavnici ilirskog pokreta (ili zajednički jezik). Državna organizacija izmedju ostalog podrazumjeva primjereno uredjivanje kulturnih odnosa i uporabu jezika ne samo u javnoj sferi (obrazovni sustav i uprava) kroz koje će se izmedju ostalog izraziti specifičnosti hrvatske socijalne i političke organizacije. Upravo nam empirijski oblici ostvarenja hrvatske državne organizacije u periodu 1941/45. godina zorno svjedoče sa koliko su pažnje ustaški dužnosnici razvijali kukturnu politiku i hrvatski jezik upravo ono što nedostaje i što ne krasi suvremenu hrvatsku državnu organizaciju. S tog aspekta se jasno prati kontinuitet ilirskog odnosno hrvatskog preporoda sa ustaškim pokretom kao posebnim njegovim pojavnim oblikom u sferi kulture i jezika a što je djelimično materijalizirano u naznačenom periodu. To svjedoči o jasnom kontinuitetu razvoja ilirske ideje kroz onaj krak koji polazeći od izvorne hrvatske ideje prožima kasniji ustaški pokret i što je dobilo konkretizaciju u obliku državne kulturne politike i uporabe jezika u širem smislu. Drugi krak iste idejne osnove vodi nas do prve odnosno druge Jugoslavije koje predstavljaju s ovog aspekta (kulturna i jezička politika) upravo negaciju ovih hrvatskih vrijednosti i interesa što će dakako ostaviti duboke posljedice ne samo na politički razvoj nacije već i na različite vidove “balkanizacije” hrvatske kulture i pokušaje da se formiranjem vještačke kategorije tzv. srpskohrvatskog jezika ili hrvatskosrpskog u praksi ostvare zamisli ilirskog odnosno jugoslovenskog pokreta. (3) Dakle, slijedeći dva oprečna kraka iste idejne koncepcije dolazi se do protivječnih ili oprečnih rezultata: jedni svjedoče o nastojanju da u izvorni model hrvatske državne organizacije ugrade odlike hrvatske kulturne politike i jezika i druge koja je kroz negaciju prve nastojala uspostaviti vještačku kategoriju jugoslovenstva kao praktični vid negacije hrvatske nacije. Nu na svu sreću to se ipak nije dogodilo kako je planirano kao što na žalost nisu postojali primjereni povijesni uvjeti da se mlada hrvatska država razvije u cjelosti. Budući da ilirski odnosno hrvatski preporod nema značajnije izvorne političke odlike preostaje nam da na temelju logičkog razmišljanja promislimo neke političke ili državne implikacije ovog projekta. Premda, dakako kada se čitav idejni koncept promatra s aspekta kulture i jezika on podrazumijeva prihvatanje nekih zajedničkih (objektivnih) odlika svih južnoslavenskih naroda, pak kada se čitav projekat promatra sa aspekta hrvatskog kulturnog preporoda može se pretpostaviti da se pod time treba podrazumijevati izmedju ostalog uspostavljanje takvog oblika državne organizacije koja bi pretpostavljala ostvarivanje izvorno hrvatskih interesa i u domenu temeljnih premisa državne organizacije. Pod pretpostavkom da se hrvatski interesi nisu mogli na primjeren način manifestirati i zadovoljavati unutar Austrougarske monarhije isto tako se može pretpostaviti a što će se praktično i pokazati, da se takvi interesi isto tako ne mogu ostvarivati unutar bilo kakve državne tvorevine koja podrazumijeva prevagu ili dominaciju drugih interesa. Sa tog stajališta se može pratiti pozitivan odnos ilirske ideje prema izvornom modelu hrvatske državne organizacije odnosno negativan glede praktičnih oblika ostvarenih kroz dvije Jugoslavije. Možemo samo pretpostavljati kako su obični ili prosječni Hrvati, doživljavali materijalizaciju ilirske ideje. I ukoliko su, a sigurno su postojala, imali odredjena očekivanja u smislu oslobadjanja Hrvata stranih utjecaja i stvaranje uvjeta i prostornih okvira da se nacionalna osjećanja ispolje na primjeren način, svakako su praktična ostvarenja za prosječnog Hrvata onog vremena predstavljala hladan tuš budući je stari sustav dominacije de facto zamijenjen novim bez suštinskih razlika (po narodnoj “sjaši Kurta da uzjaši Murta”). To plastično objašnjava zašto su prosječni Hrvati ustaški preporod doživljavali kao hrvatski ili narodni i zbog čega su njegove ideje i koncepcija bile prijemčive hrvatskom puku. Kada su austrijsku ili madjarsku vlast zamijenila srpska žandarmerija i skori teror, prosječnom čovjeku je bilo jasno kakav je razvoj doživjela ilirska ideja s jedne strane i s druge strane, da idejni tvorci ustaškog pokreta predstavljaju istinske nastavljače izvorne ilirske ideje i projekta. Stoga je i primjereno pisati o kontinuitetu. Kada jednu čizmu zamijeni druga postaje više nego jasno da je napredna idejna koncepcija doživjela brutalnu zlouporabu zarad kratkoročnih i protuhrvatskih interesa. Sve su to naši pretci doživjeli i osjetili na svojoj koži pa tada postaje sasvim razumljivo zašto je ustaški pokret imao široku narodnu podršku i bio masovno prihvaćen medju hrvatskim pučanstvom. Dakako, pod pritiskom unutarnjih i vanjskih čimbenika a prije svega uslijed ratnih dešavanja, ovaj je pokret doživio stanovite promjene. Zvanično tumačenje je izrazito jednostrano i utemeljeno na političkim naputcima pobjednika te otuda neprimjereno. Povijest, kao i svaka druga pojava, se ne može tumačiti u crno-bijeloj tehnici što znači da svaki povijesni dogadjaj ili fenomen ima više slojeva kao i pozitivne i negativne strane. Onda kada analiza pokaže ili dokaže da pozitivne ili negativne strane prevagnu tada je primjereno uslovno koristiti pojmove pozitivno ili negativno. Na žalost, mi još uvijek živimo u vremenu u kojem se korištenjem crno-bijele tehnike ili metoda, zamagljuje povijest i otežava njeno primjereno medotodološko istraživanje. (4) Mi možemo samo pretpostavljati kako su prosječni Hrvati doživljavali empirijske oblike jugoslovenske ideje a kako praktične oblike ustaškog ili narodnog pokreta. Ako dakle pretpostavimo da je u glavama idejnih tvoraca ilirskog preporoda bila upravo ideja hrvatske samostalnosti koja inače može dobiti materijalni oblik jedino kroz odgovarajući državnotvorni oblik, tada je primjereno govoriti ne samo o povijesnom kontinuitetu već i o oblicima političke koncepcije koja će pretpostaviti nezavisnu i samostalnu hrvatsku državu koja će dakako tokom povijesnih okolnosti krenuti u pogrešnom smjerokazu. S tog gledišta nedvojbeno da ilirski preporod kao oblik hrvatskog, predstavlja pozitivnu povijesnu poveznicu u mjeri u kojoj se misli (odnosi) na kasniji kontinuitet hrvatskog preporoda, koji je materijalizovan u periodu 1941/45. godine kao i 90-tih godina prošlog stoljeća.

Zaključak:

Nedvojbeno je da se jasno može pratiti kontinuitet odnosno diskontinuitet geneze ilirske kulturne koncepcije koja kada se radi o transformaciji u jugoslovensku ideju predstavlja vid diskontinuiteta a kada se radi o ustaškom ili narodnom pokretu kao izvorno hrvatskom preporodu predstavlja oblik kontinuitata koji se na sreću nastavlja na period 90-tih godina prošlog stoljeća kada dolazi do

formiranja suvremene hrvatske državne organizacije. Utemeljitelji ustaškog pokreta možda i nisu bili toliko svjesni kakav odnos postoji sa ilirskim budući je osnovno njihovo polje djelovanja bilo političko odnosno vojno, što medjutim ne mijenja na činjenici da medju njima postoji očigledna poveznica a ona se svodi u krajnjoj liniji na ideju i koncept hrvatske državne organizacije. Nu treba reći da se prije svega radi o indirektnoj povezanosti idejnih koncepcija a ne o direktnoj političkoj budući da ilirski preporod nije uspio razviti takova stajališta izgradjena tek unutar jugoslovenskog pokreta odnosno Odbora predvodjenog Hrvatima panslavističke orijentacije. Premda je ilirski preporod kasnije preimenovan u hrvatski, što podrazumijeva odredjene prijepore budući se time značajno mijenja idejno značenje izvornog pokreta, kratkoročno promatrano je imalo pozitivan utjecaj na razvoj hrvatske nacionalne svijesti dok dugoročno gledano predstavljao je idejnu i političku pretpostavku za nastanak i razvoj jugoslovenske ideje i pokreta kao pretpostavke formiranja dvije vještačke državne organizacije bez budućnosti, ili kroz koje se vršilo praktično negiranje hrvatskih (i drugih) nacionalnih interesa kao objektivno postojećih čimbenika uporedo sa ubrzanom i kroz propagandni aparat afirmacijom prosrpskih kao jezgra oko kojega će se okupiti ostali. Nu na sreću su ove vještačke državne tvorevine kratko, s povijesnog aspekta, trajale pa nisu uspjele u cjelosti uništiti hrvatski nacionalni duh i ideju državne organizacije koja je oduvijek bila duboko prisutna medju hrvatskim pučanstvom. Stoga ne treba štedjeti truda i napora da se suvremena hrvatska država primjereno gradi sukladno interesima hrvatskog pučanstva budući je to bio vječni san tolikih i tolikih generacija.

1. Pojmovno asimilacija podrazumijeva otvoreno ili prikriveno ne-dragovoljno odnosno prisilno nametanje odredjenoj nacionalnoj grupi kulturnih, socijalnih i političkih vrijednosti koje su kao takve primjerene drugim nacijama. To se naročito manifestira kroz jezičku politiku odnosno oblike kroz koje se nameće prihvatanje stranog jezika kao i kulturnih vrijednosti.

2. Slikovit je prikaz djelovanja Vuka Karadžića koji se može smatrati konceptualnim tvorcem tzv. Velike Srbije kroz pokušaj stvaranja zajedničkog srpskohrvatskog jezika te nastojanjima da se neki izvorno hrvatski običaje predstave kao srpski. Otuda potiče finansijska i druga potpora iz Srbije i Austrije. Prve zbog nastojanja da se hrvatske tradicionalne vrijednosti asimiliraju u srpske kulturne vrijednosti, a druge zbog onemogućavanja razvoja hrvatske nacije i hrvatskog nacionalizma koji sam po sebi ima pozitivne odlike.

3. Inzistiranje na štokavskom dijalektu predstavlja zoran primjer negativnog pristupa prema hrvatskom jezičkom blagu i pokušaj stvaranja jednog vještačkog jezičkog izričaja kako bi se zadovoljile političke koncepcije o navodnom jedistvu naroda koji pripadaju južnim Slavenima.

4. Da se crno-bijelom metodom povijesni dogadjaji ne mogu istraživati zorno pokazuje primjer kada su madjarske vlasti zabranile korištenje ilirskog imena i sve udruge i organizacije koje su nosile ovo ime zatvorile i promijenile u “hrvatske”. Dugoročno promatrano time je učinjen značajan doprinos – dakako nenamjerno – razvoju hrvatske ideje, što svakako uključuje i pitanje potonje državne organizacije. Mjera koja je trebala spriječiti širenje hrvatske (ilirske) ideje zapravo je podstakla njen razvoj pa makar to bilo samo na razini preinake ilirski u “hrvatski”.