“ODLAZAKA PREVIŠE – POVRATAKA PREMALO”, piše dr. Marin Sopta

ODLAZAKA

PREVIŠE,

POVRATAKA

PREMALO

Problem glasovanja

l Nadam se da će jedan od glavnih prioriteta Ministarstva demogra-

fije i useljeništva na čelu s ministrom Ivanom Šipićem biti i uvođenje prava na elektronsko i dopisno glasanje hrvatskih iseljenika. Za to po-stoji niz valjanih razloga. Prvo, apsurdno je da uglavnom glasovi Hrva-ta Bosne i Hercegovine odlučuju tko će predstavljati hrvatske iseljeni-ke u Saboru Republike Hrvatske, jednostavno zato što Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pripadnici iseljeničkih zajednica, nego su oni jedan od triju konstitutivnih naroda u toj državi. Drugo, uvođenjem elek-tronskog i dopisnog glasanja umnogome će se vratiti izgubljeno po-vjerenje u velikog broja hrvatskih iseljenika u državnu politiku prema njima, bez obzira na to koja je politička stranka ili koalicijska vlada na čelu države. Treće, uvođenje elektronskog i dopisnog glasanja prido-nijet će većoj i snažnijoj povezanosti iseljeništva s domovinom i, što je logično očekivati, povećat će se broj zahtjeva za dobivanje hrvatskog državljanstva, a time i eventualni povratak u Hrvatsku.

Državni programi

l Najava ministra da će njegovo ministarstvo dati poticaj hrvatskim

iseljenicima kako bi se privukli potencijalni poduzetnici iz dijaspore da bi ulagali u hrvatsko gospodarstvo, treba pozdraviti. To rade mnoge dr-žave u odnosima prema svojim iseljenicima. Tako je, na primjer, držav-na vlast u Meksiku još prije dvadesetak godina osmislila “Program 1 za 1”. Na osnovi toga programa država je svakom iseljeniku ili iseljeničkoj organizaciji na njihov svaki uloženi dolar investiran u različite projek-te u Meksiku dala jedan dolar. Taj program urodio je plodom i postao vrlo popularan među meksičkim iseljenicima, koji u ogromnoj većini rade i žive u SAD-u. Samo nekoliko godina poslije država je uspostavila “Program 1 za 3”, što je u praksi značilo da je za svaki dolar koji je iselje-nik uložio u Meksiku država davala tri. Tako da su ta ulaganja išla prema principu iseljenik daje 25 %, država 25 %, lokalna zajednica 25 % i župa-nija 25 %. Taj je program, kao i prethodni, nakon nekoliko godina postao toliko uspješan da su ulaganja meksičkih iseljenika bila veća od prihoda koji Meksiko ima od turizma, koji je jedna od glavnih grana meksičkog gospodarstva. Pozitivni primjeri u tome jesu također Irska i Grčka, a u posljednje vrijeme Poljska, Portugal i Španjolska, koji su zabilježili vidlji-ve pomake u procesu povratka njihovih iseljenika koji su u posljednjih desetak godina napustili te zemlje. Da bi odnosi između domovine i ise-ljeništva postali što kvalitetniji i efikasniji, između ostaloga, treba riješiti pitanje prava dijaspore na elektronsko i dopisno glasanje. To je pitanje s kojim su bile suočene mnoge države članice Europske unije. Uvijek bi se aktualiziralo u vrijeme izbora i izazivalo žučljive diskusije u mnogim državama, pa tako i u Hrvatskoj. Ako se ima u vidu da je fundamentalno pravo svakog državljanina da ravnopravno sudjeluje u društvenom ži-votu zemlje, postavlja se pitanje zašto opstrukcija toga, odnosno kome smeta sudjelovanje hrvatskih iseljenika koji imaju hrvatsko državljan-stvo na izborima. U vezi s tim pitanjem stav bivšeg predsjednika Repu-blike Hrvatske Stjepana Mesića i njegovih političkih istomišljenika, da svi građani Hrvatske koji ne plaćaju porez državi nemaju pravo odluči-vati o formiranju vlasti u Hrvatskoj, posve je legitiman, međutim, on ne odgovara činjeničnom stanju. I dok to pitanje zahtijeva ponovo jednu ozbiljnu javnu i stručnu diskusiju, zabrinjava mišljenje i politički stav vrlo utjecajnog člana SDP-a i člana hrvatskog Sabora Arsena Bauka, koji je prije nekoliko godina javno izjavio da on osobno i njegova stranka neće nikada glasati da dijaspora ima pravo na elektronsko i dopisno glasanje jednostavno zato što bi u tom slučaju njezini pripadnici dobili moguć-nost veće političke moći. Ona vlast i njezini političari koji se plaše svojih građana i njihova prava da sudjeluju u demokratskim procesima ne predstavlja niti može predstavljati svoje građane. Vrijeme takve vlasti i takvih političara treba biti iza nas. Da dijaspore čiji pripadnici imaju pravo glasa na izborima ne odlučuju o formiranju vlasti, možemo se uvjeriti i na primjerima mnogih država u svijetu.

IVICA GALOVIC/PIXSELL

projekata u sklopu Ministar-stva, prije svega povratka hr-vatskih iseljenika iz Europe, kao i hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike, što kao tema u posljednje vrijeme domini-ra medijskim prostorom.

NEGATIVNE REAKCIJE

Da će ministar i njegovi su-radnici imati vrlo težak i za-htjevan posao, bilo je očito od samog formiranja Mini-starstva, što je posebno došlo do izražaja u kolumni Jadran-ke Jureško za jedne dnevne novine (ili pak televizijskog voditelja Zorana Šprajca), a prije nekoliko dana i Ante To-mića za iste te novine. Kao iskusni i dugogodišnji pro-fesionalci, u najmanju sam ruku očekivao da će ministru Šipiću dati malo prostora i vremena da se pokaže, no oni su se u svojim komentarima obrušili na ministra, ne samo na njegove ideje i programe nego i na njega osobno, što me je dovelo do zaključka da se radi o tzv. urbanim ra-sistima. Novinar Ante Tomić, između ostaloga, na izuzet-no neprimjeren način ismi-java pokojnog don Antu Ba-kovića, ignorirajući činjenicu da nas je pokojni don Ante Baković u svojim novinama Narod upozoravao na ono do čega smo danas došli (mi-sleći na demografske gubitke

stanovništva). Štoviše, on je sa svojim tadašnjim suradni-cima, od kojih je jedan bio i profesor Anđelko Akrap, da-nas akademik, nudio pro-gram od desetak točaka kako zaustaviti odljev stanovništva u druge države. Ismijavali su ga pojedinci poput novina-ra Ante Tomića, ali i neki vi-soki crkveni dužnosnici, koji su ga, umjesto da ga podrže, ignorirali. Svi ti negativni komentari ve-zani uz mogući masovni po-vratak hrvatskih iseljenika u domovinu nisu ništa novo. To se na jedan ili drugi način provlači kroz hrvatsku jav-nost, mnoge državne institu-cije, pa i Sabor Republike Hr-vatske. Samo da podsjetim na jedan primjer, kada je sa-vjetnik predsjednika Zorana Milanovića za ekonomiju Ve-libor Mačkić u intervju za jed-nu našu televiziju izjavio da ćemo morati uvesti od deset tisuća do stotina tisuća stra-nih radnika. Istina je da će Hrvatska trebati strane radni-ke, ali nikako stotine tisuća. Na tu izjavu odmah je žustro reagirao dr. Stjepan Šterc ri-ječima kako je izjava Velibo-ra Mačkića neprimjerena, uskogrudna i, što je najvažni-je, ona ignorira demografsku problematiku zemlje. Šterc je uvjerenja da mi ne možemo uvesti toliki broj stranih rad-nika, potrebnih za ekonom-ski rast zemlje, jednostavno

zato što država nema dovolj-no materijalnih sredstava po-trebnih za njihovu integraci-ju u društvo. Umjesto uvoza stranih radnika Šterc, kao i njegov kolega, akademik An-đelko Akrap, propagira ide-ju povratka Hrvata koji su posljednjih godina napu-stili Hrvatsku. No na te ide-je, što je interesantno spo-menuti, reagirao je novinar Robert Bajruši, koji u svom članku “Da, Hrvatskoj su po-trebni useljenici” (Jutarnji od 4. 9. 2021.) nastoji uvjeri-ti čitatelje kako je dr. Stjepan Šterc promijenio svoj kseno-fobični stav, kada je na do-lazak 37.000 stranih radnika 2019. godine u Hrvatsku rea-girao riječima da je “to najgo-ri mogući demografski pro-ces za Hrvatsku… To, između ostaloga, znači d