Odgovor Moderatodu Portala Slobodn.net Alenu o: ISTINE O JASENOVCU ISTRAŽIVAČA GOSP. IGORA VUKIĆA

Poštovani i dragi prijatelju Alan,

Moram priznati da mi je drago s vama malo polemizirati o stvarima koje su nam zajedničke, a za koje smo najmanje mi krivi. Istina je “…da su se u Jasenocvu ljudi masovno ubijali”, kako vi to kažete. Ali je također istina da je logor Jasenovac nastavio raditi punom parom šest (6) godina kasnije, tj. sve do 1951. godine. Istina je i to da je tu u istom logoru Jasenovcu stradalo od svibnja 1945. do 1951. godine stotine tisuća nevinih žrtava. Na tome se sada radi da povijestničari iznesu sve ono što se prije u ime partite i Tita nije smjelo iznositi niti o tome pisati. O tome piše ovaj dolje niže potpisani Igor Vukić koji nije sklon ustašama ni NDH. On je solon istini, i koliko sam čuo da nije ni Hrvat, nego hrvatski pravoslavac ili pravoslavni Hrvat. Molim vas Alan dolje na dnu ovog članka kojeg je dao za TV Bujicu Igor Vukić se nalazi link na dnu stranice.

Dragi Alan ovo dolje priloženo je podkrijepljeno izvorima, pa ako tribute mene kriviti, involite se obratiti dolje niže potpisanima.

Primite moje iskrene pozdrave.

Bog! Otporaš.

Jaroslav Černi u Sabirnom Logoru Jasenovac nosi ustašku kapu

From: Krešimir Kraljević <kamenjar.com@gmail.com>;
To:Annie Robert <froate@hotmail.com>; Tue 1:48 AM

Bog! draga prijateljice,

Evo mene opet. Nadam se da ti ne dosađujem, a ako jesam oprosti. Znam da si mnogo zauzeta. Zato ti prepuštam ama baš sve po tvome vremenu. Tražila si od mene neko pojašnjenje o Jasenovcu. E, to je kompleksno pitanje. Hrvatska Zemaljska Komisija se je potrudila odmah po oslobođenju, tj. u svibnju 1945. godine da priuzme sve aktivnosti bilo kakvog pristupa logoru Jasenovac, osim, naravno, njihova, komunističkog i partijskog vodstva. Oni su tada bili jedini gospodari situacije Jasenoca. Pisali su što su htjeli, ljudima su mozak prali, a tko bi se suprostavio njihovim pričama, u ime partije i “Smrt Fašizmu Sloboda naroda” zna se šta bi s dotičnim bilo. Jasenovac je bio Sabirni Radni Logor Ustaške Službe od kolovoza 1941. pa do zatvoaranja krajem travnja 1945. Kasnije je taj logor KPJ i ZHK koristila od svibnja 1945. pa sve do 1951. godina za sve protivnike njihova režima. Tu je stradalo na tisuće i tisuće hrvatskih vojnika i civila koji su bili izručeni Titinim partizanima. većina njih – ako ne svi – su bili na inom poznatom KRIŽNI PUT

Danas sam ti poslao nešto što sam usporedio Leona Trotskog i Maksa Luburića. To sam ti poslao da se možeš ravnati i sama prosuditi to da je više ljudi stradalo u širenju komunističkih ideja Leona Trotskog diljem svijeta i ratova koji su se vldili u raznim krajevima u ime Trotskog, nego, recimo, ideja Maksa Luburića u čuvanju Hrvatske Države. Razlika je samo u tome što danas rusk narod nije protiv Rusa Leona Trotskog kao što su protiv Hrvata Maksa Luburića.

Ovo što ti prilažem je sa portala stina hrvatski pradidova. Nebi bilo loše ovo proučiti. Sve malo po malo istina izlazi na svijetlo dana. To je ono što bi svaku Hrvaticu i svakog Hrvata treble zanimati.

Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima.

Bog! Milan.

ps. Zanimam me jesi li dobila uskrsnu čestitku.

xxx

Srpski institut nazvan je po inženjeru koji je u Jasenovcu nosio ustašku kapu

Beogradski Institut za vodoprivredu Jaroslav Černi nosi ime po – ‘ustaši’

Jasenovački zatočenik Jaroslav Černi po kojem ime nosi beogradski Institut za vodoprivredu, u logoru je postao zaposlenik u ustaškoj upravi. Kao znak raspoznavanja što više nije obični logoraš, Černi je kao i drugi “grupnici”, na glavi nosio ustašku kapu. Na radnom mjestu voditelja građevinske grupe primao je i relativno dobru plaću, pokazuju dokumenti nedavno otkriveni u Hrvatskom državnom arhivu.
Na plaći u ‘zloglasnom logoru’

Boravak Jaroslava Černija u jasenovačkom logoru spominje na svojoj internetskoj stranici i srpski institut. Piše da je početkom 1942. Černi radio na hidroelektrani Bogatići, “ali već aprila 1942. godine ustaše ga hapse i bacaju u zloglasni jasenovački logor”.
Tako zloglasan da je Černi ondje u 1944. imao plaću od 800 kuna dnevno, odnosno 288.000 kuna godišnje. Bio je na vrhu liste najplaćenijih zaposlenika, kako se jasno vidi u izvornim arhivskim dokumentima. Biografija na stranici instituta ne opisuje vrijeme koje je Černi proveo u logoru. Ne objašnjava ni kako je izašao na slobodu. Piše samo da je poslije rata, po povratku u Sarajevo, Černi dobio posao u Hidrotehničkom odsjeku Ministarstva građevina NR BiH. U Beograd se seli 1947. godine, i postaje direktor saveznog Hidrobiroa.

Reorganizacijom nastaje Hidroelektroprojekt, velika centralna organizacija za projektiranje hidroelektrana kao što su Jablanica, Zvornik, Mavrovo… Černijevo vodstvo odlikuje se tehničkim inovacijama i naprednim rješenjima. Početkom 1950. godine inženjer, bivši logoraš i ustaški suradnik, dobiva i Orden rada prvog reda, ponajviše za projekt u Jablanici.

Nagrade za uzoran rad dobivao je i ranije. U Jasenovcu je vodio projekt gradnje velike moderne garaže i automehaničke radionice za ustašku motoriziranu postrojbu zvanu Brzi sklop. Zadovoljan izgledom građevine i rokovima gradnje, Vjekoslav Luburić nagradio ga je sa 100.000 kuna i proglasio slobodnjakom. To je značilo da može stanovati u Jasenovcu te u logor dolaziti svakog dana na posao. Značajan napredak od zatočenika koji je u logor došao dvije godine ranije po kazni, kao komunistički pomagač.
Voditelj građevinske grupe

Černi je rođen 1909. u Sarajevu. Otac mu je bio građevinski inženjer koji se iz Češke doselio u Bosnu 1890. godine i postao sarajevski gradski inženjer. Majka mu je bila sarajevska Srpkinja. I Jaroslav je studirao u Pragu. Poslije diplome 1933. zaposlio se u sarajevskom Vodovodu, nastavljajući očevu tradiciju. Umro je u prosincu 1950. godine. Potom je odlučeno da se njegovim imenom nazove Institut za vodoprivredu i tako je ostalo sve do danas.

U jasenovačkom logoru voditelji radnih grupa i nadzornici radova birali su se iz redova zatočenika te civilnih namještenika, uglavnom stanovnika Jasenovca i okolnih mjesta. U logoru su primjerice radili i jasenovački Srbi Slavko i Rajko Metlaš. Slavko je bio nadzornik radova u električnoj centrali, a Rajko na ekonomiji. Isto s ustaškim kapama na glavi.

Slavko Metlaš je preživio rat i poslije također živio u Beogradu. Plaća u logoru bila mu je 700 kuna dnevno ili 252.000 kuna godišnje prema odluci koju je 1944. potpisao Mladen Lorković, tadašnji ministar unutarnjih poslova. Prema tom dokumentu Slavko Metlaš i Jaroslav Černi imali su znatno veće plaće od Nade Luburić, polusestre Vjekoslava Luburića i supruge logorskog dužnosnika Dinka Šakića. Dnevnica Nade Luburić i ostalih ustaškinja koje su bile na plaći uprave za logore iznosila je 210 kuna, što na godišnjoj razini iznosi 75.600 kuna.Slavkov brat Rajko Metlaš nestao je na Križnom putu, a njihov treći brat Branko poginuo je još ranije kao domobran. Još jedan Srbin, Milan Miljenović, s dnevnicom od 210 kuna, cijelo je vrijeme rata radio u logorskoj upravi, u komercijalno-računovodstvenom odjelu. Miljenović je u Jasenovac stigao prije rata i zaposlio se u računovodstvu ciglane. Osnivanjem logora, ti su službenici preuzeti na rad u logorsku administraciju. Miljenovićev kolega iz ureda, jasenovački Hrvat Milan Ćukac, preživio je Križni put, ali ga po povratku kući odvode komunistički policajci i gubi mu se trag.

Miljenovića su 1946. ispitivali službenici Ozne, odnosno, Komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Tražili su da nabraja zločine u logoru, a on se izvlačio da je “po prirodi tih i povučen radnik i da ne bi znao neke naročite pojedinosti opisati onako kao drugi, mlađi ljudi…” Može se pretpostaviti da je bio u strahu da ga ne optuže i ne kazne za suradnju s ustašama.
Zaposlenici nakon isteka kazne

U građevinskoj grupi s inženjerom Černijem radio je i zatočenik Tibor Lovrenčić. On je kao član zagrebačke studentske komunističke organizacije poslan u logor na godinu dana. Nakon isteka kazne uprava mu je predložila da ostane raditi u logoru, što je Lovrenčić i prihvatio. O tome je svjedočio i u sudskom postupku koji se 1999. u Zagrebu vodio protiv Dinka Šakića, jednog od kratkotrajnih upravitelja logora.

Status zatočenika za ustašku kapu (i odoru i vojnički čin) zamijenio je i medicinar Marin Jurčev, koji zatim postaje šef bolnice u Jasenovcu. Grupnici, zaposlenici ustaške uprave i slobodnjaci bili su i židovski zatočenici. Neke od njih, poput Silvija Alkalaja, šalje se iz logora na razna mjesta po Hrvatskoj radi nabave materijala potrebnog logorskim radionicama.

U jasenovačkoj elektrani radio je i Ludwig Schöntag, glavni inženjer koprivničke električne centrale. On je u Jasenovcu proveo od 1941. do 1944. godine, kada su njegovi kolege Hrvati zatražili da se vrati u Koprivnicu. Molba je odobrena pa se Schöntag vratio kući. Preživio je rat i umro 1987. u Izraelu. Metod Pavlić u Jasenovac je došao 1944. kao radnik tvornice akumulatora koja se nalazila u zagrebačkoj Draškovićevoj ulici. Uprava logora predložila je radnicima te tvrtke da se presele u Jasenovac i rade na održavanju logorskog voznog parka. Prešli su na mjesečnu plaću od 18.000 kuna.

Mnoge državne institucije naručivale su nacrte i tehnička rješenja od zatočenih arhitekata i inženjera koji su ih crtali u logoru, u velikoj dvorani opremljenoj crtaćim daskama. Drugi zatočenici tu su dvoranu zvali “trust mozgova”.

Partizanski špijun Černi

Inženjer Jaroslav Černi, koji je u jasenovačkom logoru bio voditelj građevinske grupe i suradnik ustaške uprave, u logor je zapravo dospio kao partizanski špijun. Po svemu sudeći, ustaškim vlastima prokazao ga je nakon uhićenja inženjer Julije Stipetić, upravitelj Gradske plinare u Sarajevu i član Vojno-obavještajnog komiteta Komunističke partije. Černi je sa Stipetićem bio na vezi i dostavljao mu je podatke o hrvatskim vojnim snagama koje je saznavao u okviru svojeg posla.

Kao glavni inženjer sarajevske gradske uprave Jaroslav Černi obilazio je vodovode, vodocrpilišta, brane i druge instalacije i ujedno zapisivao snagu i opremu vojnih posada koje su čuvale te object.

Ustaško redarstvo bilo je vrlo učinkovito u razbijanju obavještajnih komunističkih skupina u većim gradovima. Kombinacijom klasičnih policijskih metoda tog vremena – intenzivnih ispitivanja, uporabe sile, ali i podmićivanja i obećavanja povlastica – saznavali su mnoge korisne informacije. Neke su skupine uhićivali, a neke su puštali da rade i ubacivali među njih svoje pouzdanike. Često je bila riječ o bivšim komunističkim aktivistima koji su promijenili stranu i pristali na suradnju s redarstvom.
Inženjer Stipetić je na ispitivanju 16. travnja 1942. godine rekao istražiteljima da inž. Černi za njega prikuplja podatke o stanju topovskih bitnica i ljudstva izvan Sarajeva, iz Zavidovića, Bistrice ili s Pala. Stipetić je te podatke dalje predavao profesoru Branislavu Galebu, također članu obavještajnog komiteta.

Na ispitivanju 20. travnja 1942., kako se vidi iz dokumenata dostupnih u Hrvatskom državnom arhivu, Stipetić je bio vrlo konkretan. Rekao je da mu je Černi dostavio podatke o 4 bitnice u Sarajevu, o njihovoj lokaciji i opremi. Imali su topove kalibra od 65 do 75 milimetara. Opisuje zatim topovsko oruđe na Palama, u Zavidovićima (80 mm), oko Prače (100 mm), itd. Černi donosi podatke i o planovima za pothvat protiv pobunjenika oko Sarajeva koji se pripremao u proljeće te godine. Stipetić spominje imena dužnosnika i časnika od kojih Černi dobiva podatke tako da redarstvo uskoro ruši cijelu obavještajnu mrežu kao kulu od karata.
Većinu članova mreže redarstvo uhićuje i šalje u internaciju u Jasenovac. Uhićen je i profesor Branislav Galeb, koji je iz Jasenovca je nakon kratkog vremena upućen u Zemun, a uskoro je iz logora Sajmište pušten na slobodu. Umro je 1971. godine.
Dakle, iako je riječ o špijunskoj skupini, a špijuni se u ratno doba najstrože kažnjavaju, ovdje su dobili još jednu šansu. Inž. Černi ju je iskoristio.

Na dosluženje kazne u logor

Zanimljiva je i sudbina njegova kolege Julija Stipetića. Samo nekoliko tjedana nakon dolaska u jasenovački logor, Stipetić se javio za rad u Njemačku. Otputovao je sa 400 drugih zatočenika vlakom i Nijemcima je predan na stanici u Savskom Marofu.
Prvo je radio u policijskim postrojbama u Garmisch-Partenkirchenu, a zatim se zaposlio u svojoj plinarskoj struci u kompaniji ITAG u austrijskom Dobermannsdorfu.
Godinu dana kasnije Stipetić je na neki način saznao da njegov bivši poslodavac, Gradska uprava Sarajeva, traži upravitelja plinare. I javio se, pismom iz Njemačke, gradonačelniku Softiću i zamolio da ga vrati na posao! Softić mu je to odobrio pa se Stipetić vraća u Sarajevo i kao da se ništa nije dogodilo, potkraj 1943. ponovo upravlja sarajevskom plinarom.
Novi zaplet nastupa u lipnju 1944. godine. U Stipetićev ured ulaze dva redarstvenika s papirom: gospodine Stipetić, utvrđeno je da se svojedobno osuđeni na tri godine boravka u logoru, a prema našim podacima, kaznu niste izdržali u potpunosti. Pođite s nama! I Stipetić je ponovo vraćen u jasenovački logor. Daljnju sudbinu još nismo utvrdili, ali inženjer Julije Stipetić nije na popisu umrlih u logoru u Jasenovcu.

Ponosni na svoje prethodnike

Važnu ulogu u vođenje radova u logoru imao je i inženjer Emerik Blum, koji je pobjegao iz logora brzim brodićem koji su logoraši sami dizajnirali i napravili. Poslije rata bio je gradonačelnik Sarajeva i jedan od osnivača Energoinvesta.Slučaj inženjera Jaroslava Černija dakle nije bio izuzetak. Odnosi zatočenika i ustaške uprave logora nisu bili jednodimenzionalni kako je to prikazivala jugoslavensko-komunistička propaganda. Stoga bi bilo loše kad bi zaposlenici Instituta za vodoprivredu Jaroslav Černi sada pomislili da trebaju mijenjati naziv, kad doznaju da je njihov dragi inženjer svojedobno nosio ustašku kapu. Bolje da dopune podatke na internetskoj stranici o njegovu boravku u Jasenovcu i svakako ostave rečenicu koja sada tamo stoji: Ponosni smo na svoju istoriju i prethodnike! (drustvojasenovac.wordpress.com)
Igor Vukić

IGOR VUKIĆ: Nadam se da će oko Jasenovca početi prevladavati mirniji tonovi Objavio/la: Ante B Nadnevak: Travanj 06, 2016in:

Pregled 40 U srijedu navečer gost Bujice urednika i voditelja Velimira Bujanca bio je novinar istraživač i publicist Igor Vukić, prenosi direktno.hr Izdali ste knjigu “Jasenovečki logori istraživanja” “Zadovoljni smo što se pojavio netko tko želi razgovarati o tezama i činjenicama koje iznosimo u knjizi. U mom djelu možete pronaći da ljude koji su davali izjave i nakon rata i govorili su kako im je bilo. Donio sam ekskluzivni dokument, popis 185 ljudi puštenih iz logora za Božić 1943. godine. Među njima i Jure Miliša, čovjek koji je poslije rata napisao knjigu o logoru jer je prikazivala drugačiju sliku o logoru bila je zabranjena. Na njegove zapise se pozivaju jer kažu da je autentična. On nije bio u Jasenovcu, već u Staroj Gradiški.

U ponedjeljak je bila premijera filma “Jasenovac istina” Jakova Sedlara, na premijeri je velike ovacije dobio ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Niti jedna kamera osim osječke televizije nije bila na promociji filma u Kino Europi. TV premijera biti će u petak u 20 u terminu Bujice zahvaljujući velikodušnosti gospodina Sedlara.

Hasanbegović je dobio ovacije, nije to prvi puta, a svi mediji izvlače skandale protiv njega? “Ja se nadam da će vremenom prevladati mirniji ton u kojem će se moći raspravljati i o onom što on govori. I da će se histerija smiriti i da će se krenuti dalje. Odmah nakon devedesete godine znali smo da nismo mogli istraživati jer su ljudi ostajali bez posla i u mentalnim institucijama, nakon toga je opet došlo u drugi plan, a sada možemo mirno razgovarati o tome. Jedan novinar je bio tri godine osuđen na duševnu bolnicu jer je u svom tekstu prepričao tezu Tuđmana o stradavanjima ljudi u Jasenovcu”.

Slavko Goldstein je došao na premijeru, to je dobar znak, dao je izjavu da Sedlarov film pun falsifikacija i poluinformacija… Koje su glavne kontroverze oko Jasenovca s kojima ste se suočili? Od 41.-45. godine tvrdim da je to bio rad u logoru. U Jasenovcu je ostala skupina ljudi koji su praktično 2-3 godine živjeli i radili, neki su zahvaljujući tome preživjeli rad. Većina zatočenika su u logor dolazili po odlukama policije na temelju zakona koji je donesen u studenom ’42. godine. Kad bi im istekla kazna pušteni su iz logora. Ljudi su izlazili i ulazili u logor. Neki su ostajali u logoru raditi. Tamo je bilo 6 baraka, maksimalno 200 ljudi je moglo stati tamo. Već to pokazuje da je brojka, 80.000 žrtava čudna.

Komunistička propaganda je počela u veljači ’42., šalje se pismo partizanskim skupinama gdje je stradalo 10.000 drugova. Od toga, brojke su išle samo gore. Do kraja ’41. godine od osmog mjeseca 41. od kada dolaze prvi zatočenici. U prosincu ’41. napadaju logor, traje nekoliko dana, nekoliko zatočenika ranjeno. Imamo 3-4 mjeseca kada su zatočenici samo iz lijeve strane. Gdje su ti ljudi pokopani? Kako je moguće da je 15 ili 20 ljudi koji su preživjeli nitko ne spominje masovna ubojstva. U veljači ’45. 2.000 ljudi poslano u Austriju gdje su radili u nekim tvornicama, pa su ih Amerikanci pustili pa su se vratili.

Imali smo ove za Božić, pušteni su iz logora na amnestiju 200-300-400 ljudi, no sve do sad nitko ih nije bilo kako je bilo. Vidjelo se da se u javnosti govori o 700.000 ali su šutjeli. Šutjeli su da ih komunistička policija ne bi osudila da ih izloži opasnosti. Nažalost, ovaj rat ’91. godine je dobrim djelom Srbima je bila motivacija za osvetu. Što se događalo nakon 1945. godine? Kroz Jasenovac prolaze kolone križnog puta, spominju da su pronađeni mrtvi. Sad plivaju leševi po Savi čega nije bilo u ono vrijeme. Postoje mnogi slučajevi u selima okolo, jedan od najdrastičnijih je strijeljanje čovjeka koji je preživio to i prijavio se svom nećaku koji je bio partizan. Otišli su zajedno u partizansku komandu i nisu se vratili. I na taj način su sakrivali tragove. Dolaze ratni zarobljenici koji su radili na tom području jer su mostovi na Savi bili srušeni, postoje dokumenti koji su radili i obavljane likvidacije zbog presuda sudova. Vukić je uručio zahvalnicu TV voditelju Bujancu jer je omogućio medijski prostor za ovu temu, na što se voditelj zahvalio i istaknuo da mu jako znače ovakva priznanja.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/110079-2/, Kamenjar

Eto dragi moj Alan, prilažem ovo što drugi bez bojazni sada iznose. Ako vi smatrate ovo lažljivom promidžbom protiv vašeg uvjerenja, molim obratite se piscu i istraživaču ISTINE O JASENOVCU gosp. Igoru Vukić.

S velikim poštovanjem i iskrenim pozdravima poZDravlja vas Otporaš.