Sramota i uvrede na misi za Antu Pavelića
Sveta misa zadušnica za poglavnika NDH Antu Pavelića, koja se godinama služi u isusovačkoj bazilici u Zagrebu, izazvala je očekivano negativne reakcije. No, bilo bi svakako pošteno razdvojiti samu svetu misu i njezin smisao od onoga što je na njoj izrečeno te što se s misom još htjelo. Ponajprije, bez obzira tko bio za života i što učinio, nitko nikome ne može zabraniti molbu za služenje mise zadušnice za nečiju dušu, pa tako ni za Pavelića.
Misa je vjernički čin koji nema niti bi trebao imati ikakve veze s politikom. Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić dobro je to obrazložio: “Mi se molimo za svakog pokojnika kao čovjeka i u tom smislu ništa nije sporno. Ne ulazimo u prosudbu njegovih djela. Moli se za one koji su najgori zločinci do onih najsvetijih, i to da im se Bog smiluje. Najbolji primjer toga je što je kardinal Kuharić držao misu za Jakova Blaževića, državnog tužitelja u procesu protiv Alojzija Stepinca. Tu nema prosudbe nego jednostavno želimo moliti za svakog čovjeka, jer vjerujemo da konačni sud može dati samo Bog”.
Naravno, svećenik bi trebao biti svjestan situacije kad služi misu za osobu kao što je Pavelić, trebao bi biti odgovoran za svoje postupke i riječi. Najbezbolnije je držati se teksta u misalu i obreda mise, i nitko ništa ne bi mogao prigovoriti. Na žalost, to nije slučaj sa zadušnicom za Pavelića koja je iz godine u godinu opterećenje za Katoličku crkvu jer je njezini pojedini svećenici, predvođeni p. Vjekoslavom Lasićem, zloupotrebljavaju za javno proklamiranje stavova koji ne samo da su povijesno prevladani nego su i uvreda za sve žrtve ustaškog režima kojemu je Pavelić bio na čelu. Jer ni jedan odgovorni svećenik ne bi kao Lasić rekao da je Pavelić u raju, niti bi rekao ono što je napomenuo isusovac p. Stanislav Kos, da je misno slavlje pokušaj da se Paveliću „odužimo na najbolji mogući način za sve za što nas je zadužio“. Tako nešto može reći samo netko tko je posve neodgovoran i tko je slijep na povijesne činjenice i realitete. Još je veći Lasićev promašaj kad kaže kako bi služio misu i za Tita, ali bi prije nje imao znanstveni uvod u nju kako bi dokazivao Titove masovne zločine, koji su dakako neosporni. Ali zašto dvostruka mjerila? Jer Pavelić nije ništa manji ratni zločinac od Tita, ako idemo razmatrati u tim kategorijama, bez obzira ubio on osobno vlastitom rukom nekoga ili ne, i bez obzira na broj žrtava koji je iza njih ostao. Ne treba smetnuti s uma da za žrtve Bleiburga i Križnog puta veliku povijesnu odgovornost snosi upravo Pavelić koji je narod i vojsku izdao, a on pobjegao! Zato je posve neodgovorno od isusovačkih i dominikanskih poglavara što napokon misu zadušnicu ne svedu na vjerski obred. Ovakva misa koja služi za proklamiranje promašenog povijesnog revizionizma samo je bruka i sramota kako za Crkvu tako i za današnju Hrvatsku, za sve nas koji osuđujemo svaki totalitarizam te pokušavamo graditi i razvijati demokraciju. Ovo nema veze s demokracijom, nego je riječ o najobičnijem politikantskom egzibicionizmu!
Žalosno je, međutim, da gotovo sva hrvatska desnica, od HSP-a do krajnjih posve beznačajnih ultradesničara kao što su Mladen Schwartz i njegova Nova hrvatska desnica, svoj politički život vrti neprestano oko 1941., Pavelića i NDH, kao da joj je ondje vrijeme stalo. Pravaški vođa Anto Đapić godinama je pokušavao oprati imidž HSP-a kao crnokošuljaške stranke, kao one koja koketira s ustaštvom. Za to je trebao poslužiti Mate Granić, pa onda i Jakov Sedlar koji ga je povezao sa Židovima. Vrhunac tog „pranja“ trebao je biti 2005. posjetom Izraelu i Yad Vashemu, kao i njegovo žaljenje za holokaust. No da to zapravo i nije bilo baš iskreno potvrdio je na kraju Đapić osobno pri formalnom odlasku s čela stranke prije godinu dana, kad je sve jasno i glasno pozdravio sa „Za dom spremni“! I onda još za to dobio gromoglasan pljesak. Đapićevo “pranje” bilo je zapravo najobičnije političko licemjerje. Prije nego što je izrekao taj pozdrav, Đapić ga je još pokušao relativizirati s bojovnicima HOS-a koji su ga, po njemu, oprali tijekom Domovinskog rata, baš kao što i Thompson uporno tvrdi da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. A on to nije, nego je to kovanica koju je uspostavio ustaški režim i uz onaj još širi pozdrav „Za Poglavnika i dom spremni“ bio je to službeni pozdrav ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, baš kao što su komunisti godinama imali službeni pozdrav „Smrt fašizmu, sloboda narodu“.
Ima onih koji se upinju taj ustaški pozdrav relativizirati, pa će reći da je to zapravo čisti domoljubni izraz, da njegova semantička svojstva treba razlikovati od identifikacije s ustaštvom, pa da zato od njega ne treba odustati. U relativiziranju se ide čak tako daleko da se tvrdi kako usporedba sa “Sieg Heil” ne stoji, jer da “pobjeda” u tom pozdravu stoji u kontekstu nacističkog programa podjarmljivanja drugih, dok kod “Za dom spremni” vlastiti smisao tog izraza nema nikakav element koji bi ga povezivao s bilo kakvom kriminalnom idejom, nego da je on isključivo domoljuban. Čak se ide tako daleko da se stalno spominje opera „Nikola Šubić Zrinski“, jer da već tamo imamo pozdrav „Za dom, za dom“, što je posve netočno. Jer u toj operi to uopće nije intonirano kao službeni pozdrav, nego isključivo kao dio stiha.
To su sve, međutim, isprazni argumenti. Jer zašto bi onda danas svastika kao simbol bila zabranjena, a u povijesti je možemo naći kao prastari simbol koji je dio slavenske mitologije, hinduizma, nalazi se na stećcima iz srednjovjekovne Bosne… Podrijetlo tog simbola nema veze s Hitlerom i nacistima, ali upravo zbog toga jer je to bio simbol nacističkog pokreta, svastika se danas smatra nacističkim simbolom i stoga je neprihvatljiva. I nikome ne pada na pamet da je ističe, jer je to zakonski strogo kažnjivo. Tako i „Za dom spremni“ može biti domoljubni izraz, ali njega je ustaški pokret koristio u provođenju svoje rasne politike koju je preuzeo od nacista, i tu bi trebala prestati svaka rasprava o njemu. Razlika je samo u tome što u nas zakonski taj pozdrav nije zabranjen, i njegovo isticanje nije kažnjivo, kao što je to sa “Sieg Heil”.
I da se vratim na Pavelića i misu. Zadušnica nije sporna, ali doista postaje sramotno da se ona ovako zloupotrebljava, a da nitko od nadležnih crkvenih poglavara napokon ne reagira. Jer onda se stječe dojam da i oni tako misle! Činjenica je da u Hrvatskoj nema ni jedne relevantne političke snage koja teži povijesnoj i političkoj rehabilitaciji ustaštva. No svako aludiranje na ustaštvo, bilo pozdravom, znakovljem, pa čak i crninom, ne vodi dobrome, ni državi i narodu. Isto kao što je posvemašnja zabluda stalno relativiziranje komunističkih zločina i njihovo nesankcioniranje. Apologeti ustaša i komunista ne mogu biti budućnost Hrvatske. Ovoj zemlji i narodu trebaju zdravi hrvatska desnica, ljevica i centar, domoljubni i sa zajedničkom osudom svih totalitarističkih sustava i njihovih vođa.
Zvonimir Despot
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.