Tko sumnja u tu dogmu, automatski će dobiti etiketu «revizonista». Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein pišu: «Tijekom posljednjih desetak godina revizionistička je historiografija u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941.

Srbi digli ustanak protiv hrvatske države i da su ustaške represalije bile izazvane tim ustankom. No, za takve tvrdnje nema dokaza, jer su događaji od travnja do početka kolovoza 1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara.

Međutim, to su zločini izoliranih dijelova poražene vojske, a sličnih u to vrijeme, pa ni 3 i pol sljedeća mjeseca više nema, te se ne može govoriti o ustanku protiv hrvatske države. Prvi masovni zločin, sada, pak, četničkih pristaša nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28. srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić«. Goldsteini, dakle, priznaju da su prije zločina nad Srbima izvršeni zločini nad Hrvatima, no tezu da je bilo riječ o ustanku protiv hrvatske države odbacuju uz obrazloženje da se radilo o zločinima «izoliranih dijelova poražene vojske». te da sličnih zločina «u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema».

Pokolji Hrvata diljem hrvatskih zemalja

To, međutim, nije točno. Kao što je već spomenuto ranije, u travanjskim zločinima sudjelovalo je djelomično i srpsko civilno stanovništvo, travanjski su zločini nad Hrvatima izvršeni u različitim dijelovima NDH, a između travanjskih zločina i zločina nad obitelji Ivezić 28. srpnja izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom. U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece.

U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima za posljedicu imao 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan kasnije, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu. Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak «bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija».

Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčila Đu(j)ića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdeset pet civila. U istočnoj Hercegovini buna protiv NDH nastavlja se 17. srpnja kad četnici vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje i u kotaru Trebinje, te u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.

Pokolj kod Srba

olj kod SrbaU razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, a to je razdoblje u kome – prema Goldsteinima – nije bilo zločina nad Hrvatima, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije.

O ovom zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:«Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza.

Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala». Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju.

Dana 27. srpnja četnici u okviru opće pobune koja je zahvatila cijelu jugozapadnu Bosnu i jugoistočnu Liku, dižu pobunu i u Donjem Lapcu. U pobuni je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Organizirali su je četnici i komunisti, pa su na njezinu čelu, uz četnike, stajali i istaknuti partizanski dužnosnici Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Torbica, Omčikus i Radenović koji na dan pobune u Srbu osnivaju oružanu četničku pukovniju («puk» odnosno brigadu) s 1000 četnika. Pobunu u Srbu obavještajno i logistički pomogli su talijanski fašisti. Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u kojima su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.

Četnici digli tzv. partzanski ustanak

Pobunu u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svrha pobune bila je stvaranje «velike Srbije» prema spisu «Homogena Srbija», čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke. Spis je izdan 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori. U tom se programatskom spisu – koji je korespondirao s ranije objavljenim velikosrpskim radovima Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i Nikole Stojanovića – zagovara stvaranje etnički čiste «velike Srbije».

Prema Moljeviću, Srbima je u današnje vrijeme prva i osnovna dužnost stvoriti i organizirati «homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive… Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih…».

Moljević je smatrao da su srpske političke vlasti napravile ogromnu pogrješku što 1918. nisu odredile granice Srbije u okviru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu pogrješku sada treba ispraviti objedinjavanjem svih teritorija naseljenih Srbima i dobivanjem izlaza na Jadransko more. Velika Srbija bi tako, prema Moljeviću, na istoku i jugoistoku obuhvaćala Srbiju i Južnu Srbiju (Makedonija i Kosovo), kojima je trebalo priključiti bugarske gradove Vidin i Ćustendil; na jugu – Crnu Goru, Hercegovinu i sjevernu Albaniju; na zapadu – Bosnu, sjevernu Dalmaciju, srpske djelove Like, Korduna i Banovine i dio Slavonije. Dalmatinska obala bi od Šibenika do Crne Gore pripala Srbiji.

Samo treba čitati Cohena

Jugoslavenski komunisti su poslije rata proglasili 27. srpnja 1941. danom ustanka naroda Hrvatske i BiH. Dakle, kao dan ustanka slavio se je dan kad su četnici (ponegdje uz asistenciju srpskih komunista) izvršili brutalne pokolje nekoliko tisuća hrvatskih i muslimanskih civila, a sve s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije, dosljedno projektu S. Moljevića i njegovih velikosrpskih prethodnika. A sudeći po ponašanju hrvatskih vlasti, ovi zločini nad nekoliko tisuća hrvatskih civila ni danas ne zaslužuju osudu, s obzirom na to da Hrvatska vlada sponzorira obnovu spomenika u Srbu –

spomenika četničkim ustanicima koji su ustankom od 27. srpnja počinili brojne i neviđene zločine nad hrvatskim stanovništvom. Netočna je, dakle, teza da su ustaše prvi počeli vršiti teror nad srpskim stanovništvom. Prije prvoga ustaškog zločina nad Srbima izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom, a zločini su se kontinuirano nastavili vršiti i u sljedećim mjesecima. Radilo se, naime, o srpskoj pobuni protiv NDH, a zbog toga što – kako je rekao Đilas – Srbi «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali».

Ustaški zločini uslijedili su, na žalost, kao odmazda na masovne pokolje koje su vršili četnici. Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen: «Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. 4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara.

Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 6. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu». Tomu valja dodati i činjenicu da – kao što ističe Tomislav Jonjić – «sve i da su (protivno logičnoj težnji da sačuvaju mir i tako učvrste svoj položaj) htjele, hrvatske vlasti u prvo vrijeme nisu mogle poduzimati kakve opsežnije progone, jer još nije postojala izgrađena organizacija vlasti, a kamoli izgrađena, ustrojena i naoružana vojska«.

To priznaje i visoki partizanski dužnosnik Rade Bulat. Jasno je, dakle, da su ustaški zločini predstavljali reakciju na srpske zločine. Činjenica da su ustaškim zločinima nad Srbima prethodili zločini Srba nad Hrvatima, naravno da ne isključuje odgovornost vlasti NDH za zločine: jedan se zločin ne može opravdavati drugim. No, ona objašnjava u kakvim su okolnostima ustaški zločini počinjeni i, što je još važnije, ta činjenica ruši mit da su se Srbi pobunili radi represije ustaškog režima. Srbi su se pobunili protiv hrvatske države i poklali nekoliko desetaka hrvatskih civila prije nego je pala prva srpska žrtva.

Davor Dijanović