Tomislav

TomislavKneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav koji je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio.

Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.

Ta je pobjeda bila veoma važna za naš hrvatski narod, jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se je prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Hrvatska je tada imala 119 823 kvadratnih kilometara.

Valja napomenuti da bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet nigdje u svom djelu “O upravljanju carstvom” (“De administrando imperio”) nije da je za Tomislava “Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika”. On navodi sljedeće podatke: “Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin, Kori, Klobuk. Krštena Hrvatska postavlja konjaništva do 60 000, a pješadije do 100 000 i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, a na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi. Veliku takvu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera (Krešimira). Pošto ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladaše 4 godine, od ruke bana Pribine pogibe, i u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, i konjaništvo i pješadiju.”

U djelu je car Konstantin također zapisao: “ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije.”

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pobjegao u Hrvatsku.

Tomislav je navodno 925. (to je godina u kojoj se Tomislav prvi put spominje kao “rex”) okrunjen za hrvatskog kralja (rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X. Prema konstrukciji Ivan Kukuljević-Sakcinski, krunidba kralja Tomislava je obavljena na Duvanjskom polju. Kukuljević je polazište za tu teoriju pronašao u tekstu Pop Dukljanin (poznat pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina), gdje se navodi da je prvi kralj imaginarnog Kraljevstva Slavena okrunjen krunom koju mu je poslao bizantski car.

Tomislava je 928. naslijedio njegov mlađi brat Trpimir II.

Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1076. do 1089. godine.

Naslijedio je Krešimira IV., te odmah počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Venecijom. Potomak Svetoslava Suronje.

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073.-1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. papa Grgur VII. poslao je svoje legate Gebizona i Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1076. u Solinu kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.

Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike.

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrdnu baziliku u biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baškoj na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za Lapčane, Hrvati su poslije nasilne Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije.

Zvonimir je ubijen 20 travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupija) kod Knina. U to vrijeme Bizantski car Aleksije I Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I Komnen zatraži od pape Grgura VII pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod “pet crkvi”. No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici ga ubiše.

Među brojnim grobovima hrvatskih vladara Toma Arhiđakon je u solinskom mauzoleju vidio epitaf sa Zvonimirova groba i zabiljžio ga u “Historia salonitanorum pontificum” i oni glase: 1. TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE, 2. KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA? 3. JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA 4. UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE! 5. JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI 6. CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA 7. BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSSTI SRCU 8. I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA 9. KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA, 10. POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA, 11. KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA, 12. NAVIKAOP DA SATIRE NEPIJATELJSKA VRATA, 13. OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI, 14. STARCI I MLADDIĆI HRVATSKE ZEMLJEE, 15. JER ŠTO BIJAŠEE PRRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA 16. I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO.

Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije je prenešen u Solin.

Petar Krešimir IV. hrvatski kralj, vladao je od 1058. do 1074. godine.

Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I. započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV., jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države.

Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada “regnum Dalmatiae et Chroatiae” nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, “danak mira” i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.

Gradski su prihodi jačali Krešimirovu vlast, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice “svemogući Bog proširio na kopnu i moru” (“quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum”), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to “naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru” (“nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni”), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.

Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV. na nepoznatom mjestu, pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Krešimir IV. već bio mrtav.

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.

Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je kralj Dmitar Zvonimir

Petar Svačić hrvatski kralj, vladao je od 1093. do 1097. godine.

Kralj Petar je navodno vladao od 1093. godine. Poznat je još i kao Petar Svačić (ili Snačić). Međutim nema nikakvih dokaza da je Petar bio član obiteljske loze Svačića, nego je to posljedica neosnovane tvrdnje jednog našeg povjesničara iz druge polovice 19. stoljeća.

Kralj Petar stolovao je u Kninu i pretpostavlja se da je u njegovoj vlasti bila stara jezgra hrvatske države, znači bez dalmatinskih gradova i područja između Save i Drave. Zasigurno nikad nije okrunjen za kralja, jer se kruna Zvonimirova nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine.

Nakon smrti ugarskog kralja 1095. na njegovo prijestolje dolazi Ladislavov najstariji sinovac Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.

Potkraj travnja odnosno početkom svibnja god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda došlo je do bitke, u kojoj je kralj Petar izgubio svoj život na bojištu, i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj “narodne krvi”. U spomen nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd odnosno Petrova gora.

 Ambroz Matija Gubec (umro 15. veljače 1573.) je bio hrvatski seljak i vođa seljačke bune u Hrvatskoj i Sloveniji.

Prije bune, Gubec je bio kmet na imanju zloglasnog Franje Tahija.

Kad je izbila buna, seljaci su izabrali Gubeca za vođu. U kratkom vremenu bune Gubec se pokazao kao sposoban organizator i nadahnjujući vođa, pa je odmah nakon smrti ušao u legendu.

Vodio je seljačku vojsku u presudnoj bitki protiv plemića kod Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. Nakon što su seljaci poraženi, Gubec je uhvaćen i odveden u Zagreb. Smaknut je 15. veljače, a prema legendi je javno mučen na Markovu trgu tako što je prisiljen da nosi krunu od usijanog željeza (kao “seljački kralj”), a zatim je raščetvoren.

Matija Gubec je do današnjeg vremena ostao najveći narodni junak Hrvata. Tijekom Narodnooslobodilačkoga rata njegovim je imenom nazvana jedna brigada. Posebno je slavljen u socijalističko doba, pa je tada podignut i njegov spomenik u Gornjoj Stubici, čiji je autor Antun Augustinčić.

Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska autori su prve hrvatske rock-opere Gubec-beg, nazvane upravo po vođi seljačke bune

Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. – Zagreb, 28. veljače 1896.), hrvatski političar, publicist, književnik.

Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. godine do kraja života.

U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari… urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).

U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. “Bog i Hrvati” bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago… Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju… mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu… Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!…

Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

Eugen Kvaternik

Eugen Kvaternik (Zagreb, 31. listopada 1825. – Rakovica kod Plaškog, 1871.), hrvatski političar, pisac i revolucionar

Eugen KvaternikStudirao je bogoštovlje u Senju i Pešti, ali je prešao na pravo, gdje je i diplomirao 1847. godine.

Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i borbeno-političke temelje Hrvatske stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.

Zalagao se za samostalnu Hrvatsku, ali je smatrao da je za ostvarenje tog sna neophodna pomoć nekih stranih zemalja. Tako je bio povezan s revolucionarima Italije, Francuske i Rusije, a slovio je kao istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još 2 puta, dok se 1867. godine nije vratio s ciljem da ostane u Hrvatskoj.

Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, on 08. studenog 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici, poznatog kao Rakovička buna. U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u neovisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, braća Čuić… Zanimljivo je da su ustanku pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja, a proglašeni politički ciljevi bune su bili:

oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma
proglašenje neovisne Hrvatske
jednakost pred zakonom
općinska samouprava
ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija
poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi
Buna nije uspjela i većina je ustanika poginula, kao i sam Eugen Kvaternik.

Josip Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.), general i hrvatski ban od 1848. do 1859. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski Sabor. Kao vojskovođa je pobijedio u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.

Sadržaj
1 Mladost
2 Vojnička služba
3 Banska čast
4 1848.
5 Društveno djelovanje
6 Obitelj
7 Posthumne počasti
8 Literatura
9 Vanjske poveznice

Mladost [
Rođen je u Petrovaradinu u Srijemu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Istoga dana 16. listopada kršten je u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Četiri stoljeća pripadnici toga roda bijahu ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.

Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga vremena, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Austro-Ugarskom carstvu.

Od 1819. godine, kada kao odličan diplomant napušta Therezianum, barun Jelačić vrtoglavo započinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio, nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.

Vojnička služba
Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Zatim službuje u Beču, Galiciji, Ogulinu, Drežniku, Italiji, opet u Ogulinu (često posjećuje u Zagrebu majku i prijatelje narodnjake koji se postavljaju na čelo hrvatskoga narodnog pokreta u borbi protiv madžarizacije), Zadru (često putuje po Dalmaciji i Crnoj Gori, te prati po Velebitu poznatoga botaničara saskoga kralja Fridrika Augusta), Glini i u skladu s tim napreduje u činovima. Pisma pretpostavljenih mu, navode da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro talijanski i latinski, da je upućen u vojničke znanosti i da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa, da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast. Prvu zbirku pjesama pod naslovom “Eine Stunde der Erinnerung” (Trenutak uspomene) objavljuje u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. U Ogulinu u salonu svog pukovnika Schneckela širi narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjeva najpoznatije hrvatske budnice i prati se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Od Mahmud-bega Bašić iz Bihaća dobiva na dar rasnog konja bijelca (na tom konju ide na bansko ustoličenje i poslije na Mađarsku).

Banska čast

Ban JelačićKralj Ferdinand I (V) Habsburgovac (1835-1848) imenuje ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te biva svečano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.

Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog Sabora 6. lipnja, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu s donešenim narodnim programom – Zahtevanje naroda u 30 točaka, koje poklonstvena deputacija, “do četiri stotine osoba, obučeni u narodnom odijelu, u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama, jedini nacionalgardisti i varaždinski grenadiri u svojim uniformama, a svećenici u svom odijelu”, odnosi u Beč kralju Ferdinandu V koji obećava potvrđenje tih Zahtjeva.

1848.
Ban Jelačić proglašava 25. travnja 1848. godine ukidanje kmetstva, 28. travnja 1848. godine izdaje se Hrvatski forint, a 9. lipnja 1848. godine Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća – hrvatske vlade, korištenje hrvatskog kao službenog jezika, što dovodi da madžarskim nastojanjima kralj Ferdinand V manifestom od 10. lipnja 1848. godine lišava bana Jelačića svih služba i časti. Taj manifest ne bijaše objavljen i za njega ban Jelačić nije znao kad je 19. lipnja 1848. godine predavao kralju Ferdinandu V “reprezentaciju” u kojoj Hrvatski Sabor zahtijeva “uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda” i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora, slijedom koje kralj postavlja nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske. Za manifest se doznaje 20. lipnja 1848. godine, te se na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. godine donose zaključci da se sav narod digne na oružje i pozove natrag 35.000 graničara iz Italije, a na prijedlog zastupnika Andrije Črnog 23. lipnja 1848. godine trg Harmice proziva se Trgom bana Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, gdje je zastao na putu u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski Sabor 29. lipnja 1848. godine zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta. Na zasjedanju 1. srpnja 1848. godine Sabor raspravlja o pismu nadvojvode Ivana kojim se ban Jelačić poziva u Beč na pregovore i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. To sve dovodi do madžarskih prijetnji ratom i u Hrvatskom Saboru 4. srpnja 1848. godine ban Jelačić dobiva novac i dragocjenosti prisutnih, i kasnije drugih domoljuba, za opremanje vojske za otpor madžarskoj provali.

Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. srpnja 1848. godine upućuju proglas narodu u kojem upozoravaju na sve okolnosti u vezi s pregovorima s Madžarima. Da bi oslabio utjecaj madžarskih agenata po Slavoniji i Srijemu ban Jelačić odlazi u posjetu na 12 dana u te krajeva (u Iloku na skupštini Srijemske županije drži govor koji oslikava njegov odnos prema rodnom kraju). 29. srpnja 1848. godine ban Jelačić u Beču vodi pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima ne postiže prihvaćanje hrvatskih zahtjeva. 6. rujna 1848. godine banu Jelačiću stiže pismo kralja Ferdinanda V kojim opoziva manifest o smjenjivanju bana Jelačića od 10. lipnja 1848. godine. Aktivnosti Madžara na destabilizaciji Trojedne Kraljevine i njihova oružana aktivnost nad pučanstvom, rezultiraju 11. rujna 1848. godine prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave preko mosta kraj Varaždina (52.000 vojnika) i u Slavoniji (10.000 vojnika).

U Pešti 28. rujna 1848. godine dolazi do otvorene pobune protiv kraljevskog dvora i ubojstva grofa Lamberga, imenovanog u drugoj polovici rujna kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj, pa i Jelačićeve, pa hrvatska vojska po zapovijedi vojnog ministra Latoura kreće na sjeverozapad u smjeru austrijske granice gdje su joj se trebale pridružiti carsko-kraljevske čete u zapadnim krajevima Ugarske, u Slovačkoj i Češkoj. 3. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V imenuje bana Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj.

U Beču 6. listopada 1848. godine izbija revolucija kojoj cilj bijaše stvaranje velike jedinstvene Njemačke pod utjecajem Svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu n/M, a bijaše povezana s političkom djelatnošću Madžara u Ugarskoj i inicirana na njihov poticaj da bi carsko-kraljevske čete odvojili od bana Jelačića. Ban Jelačić 7. listopada 1848. godine uvečer dobiva vijest o izbijanju revolucije u Beču, o ubistvu ministra rata Latoura i bijegu kralja Ferdinanda V i odmah mijenja odluku da ide na Peštu i kreće na Beč kojeg opkoljuje sa 60.000 ljudi (do 20. listopada 1848. godine s carskim četama iz Češke i drugih krajeva Austrije taj broj se penje na 80.000 ljudi). 16. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V na zagovor njemačkih konzervativnih građanskih krugova promiče kneza Windischgraetza, vrhovnog zapovjednika u Češkoj, u čin feldmaršala i imenuje zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske, osim one koja se nalazila u Italiji pod zapovjedništvom maršala Radetzkoga.

Madžari dolaze revolucionarima u Beču u pomoć sa 33.000 vojnika, te 28., 29. i 30. listopada 1848. godine vodi se bitka između bana Jelačića i Madžara. 31. listopada 1848. godine u Beču prestaju sukobi.

Banu Jelačiću 2. studenog 1848. godine priređen je svečani doček u Beču. 10. studenog 1848. godine ruski car Nikola I. odlikuje ga Ordenom sv. Andrije i imenuje vitezom Reda sv. Vladimira I. stupnja, a 24. studenog 1848. godine kralj Ferdinand V iz Olomouca u Moravskoj dodijeljuje mu križ Leopoldova reda I. stupnja. Slična priznanja prima i iz Saske i Berlina. Dobiva Spomenicu bečkog dvora i spomen-medalju u bronci kojoj se tekst na naličju “Za kralja, zakon i jednakopravnost narodima”, mijenja u “Za Austriju, zakon, slobodu i jednakopravnost” na intervenciju bečkog dvora.

Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. prosinca 1848. godine pokrenuta je vojna na Ugarsku. Vojska bijaše podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. godine.

Novi vladar car i kralj Franjo Josip I imenuje bana Jelačića 2. prosinca 1848. godine gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih povijesnih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.

U Habsburškoj monarhiji 4. ožujka 1848. godine donosi se oktroirani (nametnuti) ustav, koji se u Hrvatskoj proglašava temeljnim državnim zakonom 6. rujna 1849. godine. Ukida se sve što je postignuto u 1848. godini, ukida se sloboda tiska, zabranjuje svaki politički život, organizira oružništvo i policijski nazor. Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.

Za ratne zasluge ban Jelačić imenuje se 13. ožujka 1849. godine generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije koja broji 72.000 vojnika. Nakon devet mjeseci izbivanja iz Hrvatske 26. travnja 1849. godine ban Jelačić vraća se u Osijek i nastavlja s oslobađanjem zaposjednutih područja od Madžara. Dekretom od 5. veljače 1851. godine imenuje se vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije.

Počasnim građaninom Pešte ban Jelačić proglašava se 1849. godine, počasnim građaninom Beča 4. rujna 1849. godine, Požuna 21. rujna 1849. godine i Oedenburga 2. listopada 1849. godine.

Ban Josip Jelačić nazoči dvanaest ministarskih konferencija i na dvanaestoj se oprašta od ministara jer se njihov rad protivi njegovim uvjerenjima i njegovoj savjesti.

Društveno djelovanje
Prije polaska na vojnu, u Varaždinskoj županiji osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog 17. prosinca 1849. godine osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela “Eine Stunde der Erinnerung”.

Njegovim zalaganjem 1850. godine osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku, Kukuljeviću se omogućuje istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku povijest, te vladarevim patentom 7. rujna 1850. godine Zagreb biva spojen u jedinstvenu općinu i time se postavlja temelj modernoga grada Zagreba.

Smatrajući seljačke zadruge velikom blagodati seljaka, inzistira na registriranju u zemljišnim knjigama urbarijalne zemlje zadruga kao zajedničkog vlasništva, uvođenju mirovnih sudova za rješavanje sporova među članovima zadruga i 1851. godine šalje u Beč jedan memorandum u vezi s diobom seljačkih zadruga.

13. prosinca 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskog kazališta, jer “bez narodnog kazališta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnog izobraženja”. Vlada prikupljenim prilozima otkupljuje Stankovićevo kazalište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava se priređuje 29. siječnja 1852. godine u tom u pravom smislu narodnom kazalištu u Hrvata. 1894. godine u njoj se među posljednjim predstavama izvodi romantičarska drama Roderik i Elvira bana Jelačića.

Ban Jelačić zdušno podupire izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku i stimulira rad autora, a kada carsko-kraljevskim dekretom biva zabranjena upotreba hrvatske trobojnice, a dozvoljena uporaba crveno-bijele zastave za Kraljevinu Hrvatsku i modro-bijele za Kraljevinu Slavoniju, ban Jelačić se tome oštro protivi. Njegovim nastojanjem 11. prosinca 1852. godine Zagrebačka biskupija podiže se na stupanj nadbiskupije i tim činom Crkva u Hrvata postaje neovisna od ugarskog episkopata.

Ban Jelačić ne posustaje u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od 8. travnja 1853. godine zalaže se za njega “jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi… i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio madžarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Madžara”. Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprijeđenje privredne djelatnosti.

Obitelj
Ban Josip Jelačić ženi se 22. srpnja 1850. godine s groficom Sofijom Stockau u Napajedlu u Moravskoj i 16. srpnja 1851. godine kupuje vlastelinstvo Novi dvori u Zaprešiću (kupoprodajni ugovor biva naknadno sastavljen).

Prigodom vjenčanja kralja Franje Josipa 1854. godine, ban Jelačić biva odlikovan grofovskim plemstvom, a banica Sofija imenovana je kraljičinom dvorskom damom.

Ban Jelačić bijaše vrlo vezan sa svoje dvoje braće Jurom i Antunom, te sestrom Cecilijom što svjedoče brojna pisma koja su razmjenjivali.

Ban Josip Jelačić umire u Zagrebu, 19./20. svibnja 1859. godine u ponoć, poslije duge i teške bolesti i sahranjuje se 26. svibnja 1859. godine u Novim Dvorima.

Posthumne počasti
Spomenik mu se podiže i otkriva 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koje nosi njegovo ime i ostaje tamo osamdeset godina do rušenja u noći 25./26. srpnja 1947. godine, zatim se 43 godine čuva u zagrebačkoj gliptoteci i ponovo vraća 16. listopada 1991. na njegov rođendan. U Austro-Ugarskoj monarhiji najljepša ulica u Petrovaradinu bijaše Jelačić Gasse, a nakon njene propasti ulica dobiva naziv Jelačićeva ulica. Jedan od trgova petrovaradinskih uz Dunav također nosiše prezime Jelačićevo. Od 1948. godine u Petrovaradinu niti jedna ulica ni trg ne nose više prezime bana Jelačića, iako povijest bilježi velika djela koja on učini narodu toga kraja.

U Republici Hrvatskoj od 31. listopada 1993. godine u čast bana Josipa Jelačića novčanica od 20 kuna nosi njegov portret.

Na 200. obljetnicu rođenja bana Josipa Jelačića 16. listopada 2001. godine, Hrvatske pošte izdaju set poštanskih maraka i dopisnicu sa spomenikom bana Jelačića, a u Petrovaradinu Odbor za proslavu organizira svečanu misu za bana Jelačića, otkrivanje spomen ploče na rodnoj mu kući, kulturno-umjetnički program i izdaje publikaciju.

Umjetnička udruga “Plemićka mladež” iz Zaprešića čuva uspomenu na hrvatskog bana Josipa Jelačića i kompleks Novih Dvora i organizira:”Dane plemstva” u lipnju, te “Jelačić bal” u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade povodom obilježavanja obljetnice rođenja bana Josipa Jelačića.

Grad Zaprešić organizira obilježavanje obljetnice smrti bana Josipa Jelačića 20. svibnja, te “Dane Jelačića” u listopadu, odnosno manifestaciju kojom se obilježava obljetnica rođenja bana Jelačića. Dan njegovog rođenja, 16. listopada, ujedno se slavi i kao Dan grada Zaprešića.

U Novim dvorima u Zaprešiću također se obilježava Dan Ratne škole Ban Josip Jelačić u kojoj se školuju hrvatski vojni kadrovi, a srednja škola u Zaprešiću također nosi ime Ban Josip Jelačić.

Sportska natjecanja koja nose njegovo ime:

natjecanje u tenisu u kategoriji do 14 godina “Kup Ban Josip Jelačić”,
turnir u preponskom jahanju “Kup Ban Josip Jelačić” koji organizira Konjički klub Trajbar iz Zaprešića
međunarodni taekwondo turnir Ban Jelačić u organizaciji TK Kuna iz Zaprešića
državni turnir u malom nogometu “Ban Josip Jelčić” za osobe s posebnim potrebama u organizaciji sportskog društva specijalni sportovi “Olimp”

Stjepan Radić (Trebarjevo Desno pokraj Siska, 11. lipnja 1871. – Zagreb, 8. kolovoza 1928.), hrvatski političar.

Sadržaj [sakrij]
1 Rana mladost
2 Politička djelatnost u Austro-ugarskoj
3 Djelatnost u jugoslavenskoj monarhiji
4 Suprotna gledišta

Rana mladost
Već se od mladosti zanimao za politiku, tako da je iz političkih razloga isključen je iz sedmog razreda zagrebačke gimanzije te maturira privatno u Karlovcu. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogog zatvora. Dvije godine kasnije ponovo je osuđen, ovaj puta na šest mjeseci zatvora. Razlog je bio spaljivanje mađarske zastave prilikom posjeta Franje Josipa I. Zagrebu. Zbog isključena sa zagrebačkog Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No, uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskog tako da mu je daljnij studij onemogućen na čitavom području Austro-ugarske monarhije.

Politička djelatnost u Austro-ugarskoj
Počeci njegove političke djelatnosti vezani su upravo uz borbu protiv mađarizacije.

Godine 1895. studenti sa sveučilišta među kojima je bio i Stjepan Radić najjasnije su iskazali izraz svog nezadovoljstva. Oni su na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku zastavu. Sat vremena nakon toga počela su uhićenja. Studenti su bili izbačeni sa Sveučilišta, a sud ih je osudio na višemjesečne kazne. Na nagovor Stjepana Radića, nakon izlaska iz zatvora nastavili su studirati u Pragu i Beču.

Godine 1896. putuje u Rusiju, a u periodu između 1897. – 1899. godine završava u Parizu Višu političku školu. Zatim živi neko vrijeme u Pragu surađujući s češkim listovima, a kada ga policija protjera iz Praga odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika čeških, francuskih i ruskih listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Od 1902. godine živi u Zagrebu i radi kao sekretar Hrvatske ujedinjene opozicije.

Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi u kojoj govori o međusobnim odnosima osuđujuću u njoj naše partikularističke megalomanije.

Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: Tim sramotnim pojavam izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše… Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom “politikom” sudit će o ovoj borbi “do istrage vaše ili naše” kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu… danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju… treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena.

Od 1902. godine, pa sve do 1906., glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom 1904. godine osniva HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka) – stranku koja na izborima za Hrvatski Sabor dobiva devet mandata. U Hrvatski sabor prvi puta je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovo je u zatvoru. U studenome 1918. godine na sjednici Narodnog vijeća suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja.

Tada je izgovorio rečenicu: Srljate kao guske u maglu.

Djelatnost u jugoslavenskoj monarhiji
Godine 1920. stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. godine ponovo je u zatvoru ili pod istragom. Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu.

HRSS na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. godine uhićen je i predan sudu.

Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete.

U veljači 1927. Radić je ponovo u opoziciji i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (koju je vodio Svetozar Pribićević) i nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu.

Dana 20. lipnja 1928. godine revolverskim hicima dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića, Đuru Basaričeka i smrtno ranjava Stjepana Radića. Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Sahranjen je 12. kolovoza u Zagrebu na Mirogoju.

Suprotna gledišta

Iako se mnogi ne bi složili, Stjepan Radić može biti promatran iz posve različitog ugla. Ako pratimo nit njegova djelovanja, i djelovanja njegove stranke, kroz povijest vidjet ćemo da je Stjepan Radić začetnik filozofije pragmatizma u hrvatskoj politici. U prilog ovoj tvrdnji dovoljno govore brojne promjene imena HSS-a za vrijeme Kraljevine i to samo iz razloga da im ne bi moglo biti zabranjeno političko djelovanje po osnovi protuustavnosti imena stranke (Republikanska). Nadalje, kada se nađe na pragu ilegale Radić se ne libi za savjet pitati ni Kominternu, a kad na kraju spomenem koalicije HSS-a sa Pribičevićem i kasnije s Cvetkovićem, odnosno Radićeve i Mačekove ministarske fotelje u Vladi omražene Kraljevine, moramo shvatiti da Stjepan Radić nije pravilno prezentiran u današnjoj hrvatskoj javnosti. Danas Radića doživljavamo kao političara idealista koji je i krv i život svoj položio pred velikosrpskom hegemonijom na braniku tisućljetne hrvatske državnosti, a Radić nije bio ni blizu toga. Stjepan Radić ima velike zasluge za očuvanje kakvog takvog položaja Hrvata u Kraljevini upravo zbog svoje ustrajnosti u političkom djelovanju i korištenja filozofije političkog pragmatizma.

Rafael Boban (Bobanova Draga, Sovići kraj Gruda, 23. prosinca 1907.-?), general i ustaški pukovnik.

NA PONOS I HRVATSKU DIKU -TREBA PODIGNUTI SPOMENIK GENERALU VITEZU RAFAJELU, RANKU BOBAN-

Djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. (Ovo ne odgovara istini. Vremenski to je nemoguće. Ranko je otišao u kraljevsku vojsku koncem 1927, izišao u rujnu 1928, otišao u Seraing, Belgija koncem 1928. Mile Boban, Otporaš,) U ustaški logor Bovegno u Italiji došao u ljetu 1932., ali se odmah vratio i sudjelovao u Velebitskom ustanku (u rujnu 1932.), te opet preko Zadra potražio boravište u Italiji. U svibnju 1934. Ante Pavelić imenovao ga je rojnikom vodnikom. Iduće je godine (1935.) zamjenik zapovjednika satnije na Liparima, potom ga Talijani prebacuju u Kalabriju. Početkom prosinca 1937. uhićen je s grupom ustaša zbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, ali je ubrzo pušten. Pripada krugu najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu i djeluje u Ustaškoj vojnici. U studenom 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika. Nakon izbijanja četničko-partizanskog ustanka protiv vlasti NDH, postaje zamjenik zapovjednika elitne jedinice Ustaške vojnice, Crne legije, Jure Francetića. U srpnju 1942. zapovjedao je jednom bojnom Crne legije koja je dva dana i dvije noći branila grad Kupres od partizanskih napada. Nakon pogibije Jure Francetića (potkraj 1942.) postaje zapovjednik Crne legije, koja iste godine biva rasformirana. 3. bojna bivše Crne legije postaje 5. ustaški stajaći zdrug, koji kasnije operira u Podravini a Boban postaje njegov zapovjednik. Pod njegovim zapovjedništvom 5. ustaški stajaći zdrug 13. listopada 1944. odbija napad partizanskog 6. i 10. korpusa te 7. banijske divizije na Koprivnicu. U istom mjesecu čuva zatočene bivše ministre, Mladena Lorkovića i Antu Vokića u Koprivnici. Na kraju rata imao je čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, te se kod Bleiburga uspjeva probiti. Prilikom rekonstrukcije Vlade NDH u izbjeglištvu 1951. Ante Pavelić imenovao ga je ministrom oružanih snaga. Postoji više verzija o njegovoj životnoj sudbini nakon 1945. Prema jednoj je poginuo 1945. u Podravini, a prema drugoj 1947. kao križar u Hercegovini. (Postoje i priče da se prebacio u Argentinu, potom u SAD, gdje je pristupio američkoj vojsci i sudjelovao u korejskom ratu. Ondje je navodno izgubio ruku te je umirovljen i vraćen u SAD, nakon čega je preselio u Austriju i ondje umro.) (I ovo treba ispitati. M.B.)

Slavko Kvaternik (1878. – Zagreb, 13. lipnja 1947.), političar, vojskovođa NDH, doglavnik, ministar hrvatskog domobranstva.

Nakon vojne akademije, Kvaternik služi kao stožerni časnik u Austo-ugarskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, te je pobočnik slavnom maršalu Svetozaru Borojeviću. Za vrijeme rata odlikovan je najvišim njemačkim odlikovanjem Željeznim križem I. stupnja.

Oženio se Olgom Frank, kćerkom pravaškog vođe Josipa Franka.

Poslije rata 1918, kao podpukovnik priključuje se Narodnom vijeću SHS u kojem postaje glavar stožera vojske. U prosincu 1918. zapovijeda hrvatskim postrojbama koje uspješno izbacuju Mađarsku vojsku iz Međimurja. U vojsci Kraljevine Jugoslavije umirovljen je 1921. u činu pukovnika.

Politički se angažira 1921 nakon odlaska u mirovinu, prvo u Hrvatskoj stranci prava, a potom u ustaškom pokretu. Na poziv Ante Pavelića u listopadu 1932. u Bresci sudjeluje na sastanku o stvaranju i jačanju ustaških vojnih postrojbi. Nakon atentata u Marseilleu, 1934.-35. interniran je u Crnoj Gori. Godine 1936.-41. ravnatelj je Zadruge “Hrvatskog radiše”, izabran zalaganjem Vladka Mačeka. Na čelu je domovinskog vodstva ustaškog pokreta, 1939. sudjeluje u osnivanju i vodi društvo “Uzdanica”, čiji ogranci i povjerenici postaju nositelji ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskoj, uspostavlja vezu s hrvatskim časnicima u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Početkom travnja 1941. uspostavlja kontakt s izaslanikom Njemačke E. Veesenmayerom, pregovara sa zastupnicima i predsjednicima kotarskih organizacija HSS-a.

Nakon odbijanja Vladka Mačeka da pod zaštitom Njemačke preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u ime poglavika A. Pavelića, uz asistenciju E. Veesenmayera, 10. travnja 1941, nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Organizira privremenu vladu – Hrvatsko državno vodstvo. Nakon povratka A. Pavelića službeno postaje drugim čovjekom NDH, član je Glavnog ustaškoga stana, poglavnikov zamjenik, ministar domobranstva, doglavnik, ustaški krilnik i vojskovođa. Sa skupinom bivših časnika austrougarske i jugoslavenske vojske organizira oružane snage NDH, stalno posreduje u sukobima ustaških i domobranskih časnika.

Uz Mladena Lorkovića i Vladimira Košaka, glavni je zagovornik pronjemačke politike u užem ustaškom vodstvu. Potkraj srpnja 1941. posjećuje A. Hitlera, a primaju ga drugi vodeći dužnosnici Trećeg Reicha (Ribbentrop, Keitel itd). Krajem kolovoza 1941. njegova supruga izvršila je samoubojstvo, navodno zbog svojega židovskoga podrijetla i uloge koju su njezin suprug, a posebno sin Eugen imali u NDH. Protivio se progonima pristaša HSS-a i politici terora koju je provodio njegov sin Eugen (kojega je u jednom razgovoru s generalom E. Glaiseom von Horstenauom opisao, u duhovnom pogledu, Pavelićevim, a ne svojim sinom). Na njegovo zalaganje A. Pavelić je u veljači 1942. sazvao Hrvatski državni sabor.

U rujnu 1942. A. Pavelić, učvršćujući svoju apsolutnu vlast, nakon što je stekao povjerenje Nijemaca i osigurao potporu S. Kaschea, započinje akciju za njegovo uklanjanje, obrazlažući to njegovom odgovornošću za loše stanje u oružanim snagama. Na Pavelićev zahtjev, 5.X.1942. odlazi na odmor u Slovačku, praktično oslobođen svih dužnosti. Vrati se 22.XII.1942. i već 29..XII.1942. uputio poglavniku pismo u kojem je izjavio da se povlači iz Vlade i u poglavnikove ruke predaje Ministarstvo domobranstva, te je i formalno 4.I.1943. razrješen dužnosti. Zadržao čin vojskovođe u miru te se povukao u Austriju. Živio je na Semmeringu a potom u Bad Gasteinu. Istodobno je uklonjen i njegov sin Eugen.

Neuspješno se pokušao aktivirati nakon kapitulacije Italije i u vrijeme pregovora s HSS-om 1943.-44. Nakon sloma NDH, uhitili su ga Amerikanci (12.VII.1945.) i odveli u zatvor Zemaljskog suda u Salzburgu, potom u istražni zatvor u Gmundenu i u koncentracijski logor u Glasenbachu kraj Salzburga, te 9.IX.1946. izručili Jugoslaviji. Osuđen je na smrt 6.VII. 1947. te je strijeljan je u Zagrebu 13. lipnja 1947.

Vjekoslav “Maks” Luburić (Humac kraj Ljubuškog, 6. ožujka 1914. – Carcagente, Španjolska, 20. travnja 1969), ustaški časnik i zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac.

Gimnaziju je polazio u Mostaru, ali je nakon petog razreda napušta i zapošljava se se u Bolesničkoj blagajni Javne burze. Godine 1931. pristupa ustaškom pokretu. Iste godine zbog pronevjere osuđen je na 5 mjeseci zatvora. U Mađarsku emigrira 1932., a iz Budimpešte odlazi u ustaški logor Janka Pusta, gdje postaje logorski ekonom. Ondje stječe nadimak ‘Maks’ i upoznaje Juru Francetića. Godine 1934. jedno vrijeme boravi i u Nagykanizsi, gdje mu se iz jedne ljubavne veze rađa sin. Početkom travnja 1941. ilegalno ulazi kraj Gole u Hrvatsku, a potom sredinom travnja u Zagreb. Nakon stvaranja NDH dodjeljen je u Gospodarski ured vojnoga zapovjedništva Glavnog Ustaškog stana (GUS), kao Servatzyjev zamjenik. U srpnju (nakon pogibije Mije Babića) imenovan je voditeljem UNS-ova ureda III. (Ustaške obrane), čija je funkcija bila bila organiziranje logora, uprava i osiguranje. U kolovozu je osnovao koncentracijski logor Jasenovac. Potkraj rujna 1941. bio je gost GESTAPO-a u Njemačkoj, gdje se upoznao s organizacijom koncentracijskih logora. Nakon povratka organizira logore u NDH po njemačkom uzoru, te oni postaju sinonim ustaške vladavine, a Vjekoslav Luburić, kao njihov zapovjednik, napoznatiji i najozloglašeniji predstavnik ustaškog terora; u tim je logorima ubijeno na desetke tisuća ljudi. U Luburićevu stanu 1942. jedno je vrijeme bio zatoćen Vladko Maček.

Početkom 1942. pod njegovim zapovjedništvom ustrojen je u Lipiku Ustaški Obrambeni Zdrug; od kolovoza 1942. ima čin ustaškog bojnika. U jesen ga Ante Pavelić šalje u Hercegovinu da osnuje Domobransku dobrovoljačku pukovniju za osiguranje granice prema Crnoj Gori. Rastjeravši četnike iz okolice, u Travniku osniva pukovniju, ali je tom prilikom strijeljao jednog domobrana, zbog navodne pobune, što je izazvalo veliko negodovanje dobrovoljaca. Njemački predstavnici (E. Glaise von Horstenau) u Zagrebu protestirali su zbog Luburićeve djelatnosti u Hercegovini, tvrdeći da ometa njemačke jedinice u izvršavanju njihovih zadtaka, i zatražili njegovo udaljavanje. Luburić je opozvan, uhićen i zadržan u kućnom pritvoru dok se vodila istraga. Nijemci su tražili njegovo izručenje što je A. Pavelić odbio. U ljeto 1943. odlazi u Šumec kraj Lepoglave, u dobrovoljnu internaciju pod lažnim imenom Matija Ban. Sve vrijeme, i dok je bio pod istragom, i za vrijeme boravka u Šumcu, logori su bili i dalje pod njegovim zapovjedništvom, premda je formalno S. Šarac njegov nasljednik u Uredu III. Luburićevo boravište uskoro je postalo okupljalište vojnih i drugih ustaških dužnosnika.

Zbog partizanskih akcija u okolici Lepoglave, početkom 1944. vraća se u Zagreb. Ponovno se javno pokazuje potkraj kolovoza 1944., kad A. Pavelić počinje udar protiv M. Lorkovića i A. Vokića. Zadužen je da bdije nad njima i drugim uhićenicima. (I danas je dvojbeno je li naredio ubojstva M. Lorkovića, A. Vokića i drugih zatočenika u Lepoglavi.)(Prilažem poveznicu koje sadržaj pojašnjava tko je ubio hrvatske misistre Vokića i Lorkovića, mo Otporaš.) https://otporas.com/konacno-se-zna-tko-ubio-hrvatske-ministre-antu-vokica-mladena-lorkovica/ Od listopada 1944. ima čin ustaškog pukovnika. Potkraj 1944. A. Pavelić ga šalje u Sarajevo da organizira obranu grada od partizanskih postrojbi. Početkom 1945. zapovjeda hrvatskim jedinicama na povlačenju iz Hercegovine. Kad su se Nijemci odlučili povući iz srednje Bosne (a s njima i oružane snage NDH), vraća se u Zagreb. U proljeće 1945. pri reorganizaciji oružanih snaga postavljen je za zapovjednika Ustaškog zbora sa sjedištem u Sisku, a u travnju 1945. dobiva i čin domobranskog generala. Smatra da se Zagreb ne smije napustiti, nego da ga treba braniti, što A. Pavelić odbija. Kad general A. Lohr, njemački zapovjednik za jugoistok, u noći 6./7.V.1945. telefonski obajveštava Pavelića u Rogašku Slatinu da mu vraća zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH, poglavnik imenuje V. Luburića njihovim zapovjednikom i naređuje povlačenje prema Zagrebu. Povlači se s vojskom ali se ne predaje nego se vraća u Hrvatsku.

Zamjenivši dokumete jednoga poginulog časnika, vraća se u okolicu Zagreba, djeluje s križarskim grupama po Bilogori i Slavoniji, do Fruške Gore, sve do sredine studenog 1945. Tada se ilegalno prebacuje u Mađarsku, potkraj 1946. u Austriju, pa u Italiju i Francusku. Do rujna 1948. liječi se od rana zadobivenih u okršajima s jugoslavenskim jedinicama. Pod imenom Maximilian Soldo prebacuje se u Španjolsku, gdje je nakratko zatvoren ali i pušten. Živi u Benignamu i uči španjolski, što će mu omogućiti da završi vojnu akademiju. Ženi se, ali ga supruga, saznavši za njegovu prošlost, 1957. napušta. Surađuje neko vrijeme s Pavelićem, ali mu 1955. otkazuje poslušnost. Isključen iz ustaškog pokreta, osniva Društvo prijatelja Drine, a potom Hrvatski narodni otpor. Seli se u Carcagente, otvara tiskaru, izdaje listove, piše. Tekstove je potpisivao kao Bojnik Dizdar i General Drinjanin.) Godine 1967. u Luburićevoj tiskari se zapošljava Ilija Stanić koji ga ubija kao plaćenik Jugoslavenske tajne službe. Posljednjih godina života Luburić se zauzimao za pomirenje hrvatskih političkih snaga u zemlji i inozemstvu (nacionalista i komunista) s ciljem stvaranja samostalne hrvatske države.

Križni put (1945)

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatski civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevvja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Masovno stradanje trajalo je do svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih: od 45.000 do 200.000. (Hrvatska enciklopedija, sv. 6, 2004.)

Procjene ukupnog broja žrtava. Ne postoje nažalost nikakva iole egzaktna istraživanja o broju žrtava Bleiburškog pokolja i Križnog puta. Prilika da se to učini iz teško shvatljivih razloga propuštena je 1990-ih godina. Postoje vrlo različite procjene broja žrtava.

Milovan Đilas i Mate Meštrović: 20.000
Milovan Đilas je iznio tu procjenu u jednoj od svojih knjiga tiskanih u inozemstvu. Hrvatski politički emigrant Mate Meštrović se s njim složio u kritici knjige Ivana Johna Prcele Operation Slaughterhouse.
Franjo Tuđman: 35 do 40.000
Intervju časopisu Start, preneseno u Večernjem listu 13. travnja 1991. (Jelačić, str. 120)
Vladimir Žerjavić: Oko 50.000
Iz demografskih proračuna ukupnog broja žrtava i poznatih podataka o poginulim borcima NOR-a i žrtvama fašizma, Vladimir Žerjavić u knjizi Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga zaključuje da je broj poginulih kvislinga i kolaboracionista Hrvata i Muslimana sa područja NDH 99.000 (70.000 Hrvata i 29.000 Muslimana). Po njegovim riječima teško je procijeniti koliko je od toga poginulo u borbama tijekom rata; možda polovica.
Hrvoje Matković: deseci tisuća. (U knjizi Povijest NDH, 2002, str. 241)
Ivan Mužič: najmanje sto tisuća. (U knjizi Stepinac i Pavelić, str. 81)
Vinko Nikolić: Više od 200.000
Procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji. I danas se najčešće spominje “200 do 300 tisuća žrtava”.
Mate Šimundić: između 245.000 i 295.000.
Vidi članak: Bleiburški pokolj
Ivan pl. Jelačić: Više od 294.000
Zbroj svih brojeva koje su preživjeli svjedoci objelodanili u svojim izjavama.
John Ivan Prcela: 600.000
Procjena koju iznosi u knjizi Hrvatski holokaust (objavljeno na engleskom 1970. pod imenom Operation Slaughterhouse).

Nikad se nije pokušalo napraviti popis žrtava [uredi]
Teško je shvatljivo zašto hrvatska vlast i povjesničarska znanost nakon 1990. nisu uložile nikakav trud da se žrtve, koliko je god moguće, poimenično prebroje i dođe do približno pouzdanog ukupnog broja žrtava po kategorijama (ubijeni ustaše, domobranski časnici, domobranski vojnici, civili, ubijeni odmah po predaji, ubijeni kasnije, uhićeni i ubijeni u gradovima…)

Postojala je svojedobno saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Bila je ukinuta, po svoj prilici s pravom, jer stvarni posao nije obavila, nego se usredotočila na (uglavnom uzaludne) pokušaje negiranja pokolja za koje su krive vlasti NDH 1941-1945. Tada, sredinom 1990-ih, još je bilo dovoljno živih svjedoka, moglo ih se sve anketirati u jednoj kampanji, otvoriti fajl za svaku navedenu žrtvu (što je radio 1945, kada je posljednji put viđen živ itd), sve unijeti u baze podataka, uspoređivati i sumirati, naravno uz studij dokumenata, rezultate iskapnja i druge metode.

Postojalo je svojedobno i Hrvatsko društvo za istraživanje žrtava rata i poraća (davno je izgleda nestalo, nema ga na Internetu), a neka istraživanja radile su razne organizacije, ali ni do kakvih iole egzaktnih podataka nije se došlo. Povjesničar prof.dr. Josip Jurčević, koji je bio predsjednik navedenog Društva i profesionalno radio za saborsku Komisiju, svoj je znanstveni rad usmjerio na osudu totalitarne komunističke ideologije, što ne pomaže u diskusiji koliki je broj žrtava stvarno bio.

Ostajalo se na izražavanju snažnih emocija i osuda, političkim i ideološkim manipulacijama. Tako je bilo cijelo poratno vrjeme i sa svim žrtvama drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, ali niz popisa jest bio načinjen, možda ne po besprijekornoj metodologiji, ali neuporedivo više nego što je samostalna Hrvatska napravila (pa se recimo na osnovu tih popisa može pobiti velikosrpska propaganda o milijun mrtvih u Jasenovcu).

Ostaju zbog toga gorak ukus i sumnje. Prilika je propuštena, svjedoci su u međuvremenu uglavnom pomrli.

Evo zore, evo dana

Originalna verzija iz 1942.

Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana.

Evo zore, evo tića, Evo Jure Francetića.

Na vrh gore Romanije, Ustaški se barjak vije.

Na barjaku sitno piše, Odmetnika nema više.

Jure gazi Drinu vodu, I bori se za slobodu.

On se bori za slobodu, Hrvatskome našem rodu.

Evo zore, evo dana, Nema više partizana.

Evo zore, evo tića, Evo Jure i Vokića.

Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana.

Oni vode svoju bojnu, Njome biju tešku vojnu.

Tvoja bojna brani Liku, Biser zemlje, našu diku.

Verzija iz 1991.

Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana.

Na vrh gore Trebevića, U logoru Francetića.

U logoru Jure sjedi, Svojoj vojsci on besjedi.

Oj Hrvati, braćo mila, Duboka je voda Drina.

Drinu treba pregaziti, A Srbiju zapaliti.

Kad je Drinu pregazio, U nogu je ranjen bio,

On ne viče ajme meni, Već on kliče za dom spremni!

Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog 1899. – Zagreb, 16. siječnja 1988.), hrvatski odvjetnik i političar.

U Širokom Brijegu završio je Franjevačku gimnaziju, a studij prava s doktoratom u Zagrebu, gdje od 1924. godine radi kao sudski pripravnik, a 1926. godine u Gospiću otvara odvjetnički ured.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran. Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje. Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske vraća se u Zagreb, te postaje članom privremenog Hrvatskog državnog vodstva (12. travnja 1941.). Nakon povratka Ante Pavelića iz Italije u Zagreb (16. travnja 1941. godine), imenovan je ministrom unutarnjih poslova u prvoj Hrvatskoj državnoj vladi. Sudjeluje pri potpisivanju Rimskih ugovora, te prati Poglavnika u posjetu Hitleru. Dana 14. studenog 1941. godine oženio se Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka, koja mu je rodila petero djece. 10. listopada 1942. godine napušta mjesto ministra vanjskih poslova, te postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja, a od 29. travnja do 1. listopada 1943. godine ponovno je ministar unutarnjih poslova. Od 11. listopada 1943. godine, pa do kraja NDH obavljao je dužnost državnog prabilježnika, tj. čuvara državnog pečata.

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu. Cijeli proces bio je maksimalno, ali bespotrebno ispolitiziran budući da njegova krivnja nikad nije bila upitna zbog vršenja dužnosti ministra unutrašnjih poslova u vladi NDH. Na suđenju se za svjedoka pozivalo svakog tko je mogao reći išta što bi se dalo iskoristiti protiv optuženog. Bio je to veliki ideološko politički projekt.

Treba napomenuti da je u saboru SR Hrvatske, još za trajanja procesa donesen zakon po kojem i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njim izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Takovim zakonom obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Juraj (Juco) Rukavina

Juraj (Juco) Rukavina (Perušić, 4. veljače 1898. – Zagreb, lipanj 1945.), hrvatski nacionalni revolucionar, vođa tzv. Ličkog ustanka 1932. godine. Za vrijeme NDH pukovnik ustaške vojnice. Osuđen na smrt i strijeljan u lipnju 1945.

U literaturi ga ponekad miješaju sa Josom Rukavinom, također ustaškim čelnikom, koji je radio u Ustaškoj nadzornoj službi (UNS).

Sadržaj
1 Časnik i žandar
2 Lički ustanak
3 Robija: druženje s komunistima
4 Zapovjednik Ustaške vojnice
5 Zarobljen i osuđen na smrt
6 Literatura

Časnik i žandar
Gimnaziju je završio u Gospiću, a zatim vojne škole u Austro-Ugarskoj. Formiranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba postaje kapetan žandarmerije. Umirovljen je krajem 1920-ih.

Lički ustanak
Ustaškom pokretu pristupio je 1932. Iste godine je najistaknutija ličnost tzv. Ličkog ustanka. Uhićen i ljeti 1933. osuđen na kaznu smrti, koja mu je preinačena na 12 godina robije.

Robija: druženje s komunistima
Milovan Đilas upoznao se sa Rukavinom i drugim sudionicima Ličkog ustanka na robiji u Lepoglavi. Komunisti i hrvatski i makedonski nacionalisti surađivali su na robiji, pa i prijateljevali. Đilas piše: »Rukavina i ja smo postali pravi prijatelji, što nije bila iznimka. Drugi komunisti sprijateljili su se s “nacionalistima” i takva prijateljstva često su preživjela zatvorske godine.« Rukavini je obranu za sud sastavio profesor Sima Marković, jedan od prvih sekretara Komunističke partije Jugoslavije.

Godine 1934. osnovana je u Lepoglavi Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista. Godine 1935. Zajednica je usvojila Rezoluciju, koju su potpisali Juco Rukavina, Moša Pijade i jedan predstavnik makedonskih nacionalnih revolucionara, u kojoj se ističe zajednička borba ugnjetenih naroda (osobito hrvatskog), radništva i seljaštva za obaranje šestojanuarskog fašističkog režima.

Šime Balen, koji je i sam došao na robiju kao hrvatski nacionalist a kasnije se pridružio komunistima, piše: »Zbog onih koji će se iznenaditi nad činjenicom, da je budući zloglasni ustaški pukovnik Juco Rukavina mogao biti član rukovodstva takve Zajednice, moram kazati, da je Juco bio vrlo lakomislen, nestabilan čovjek koji je lako padao pod utjecaj drugih ljudi, pa je kao takav olako mijenjao mišljenja i raspoloženja. Došavši na robiju kao jedan od najistaknutijih ljudi iz tvz. ličkog ustanka (koji ustvari nije bio nikakav ustanak nego neuspjela talijansko-ustaška improvizacija!), Juco je isprva istupao kao frankovac, pa čak i kao ustaša, ali kasnije, po dolasku u Lepoglavu, u susretima s komunistima, pada pod njihov utjecaj i prihvaća antifašističke poglede. Po povratku u Mitrovicu, dolazi u uži dodir sa čvrstom frankovačkom jezgrom, koju su predstavljali Stipe Javor, Štef Crnički, Cerovski idr., pa se pod njihovim utjecajem vraća na staru, frankovačku iluziju.« (Balen, str. 211-212)

Godine 1939. bio je pomilovan i pušten iz zatvora, ali već početkom iduće godine ponovo je zatvoren u Lepoglavi, a zatim interniran u Krušćici, gdje ostaje do Travanjskog rata 1941.

Zapovjednik Ustaške vojnice
U rasulu nastalom nakon napada sila osovine na Jugoslaviju, grupa interniraca među kojima je i Rukavina razoružavaju stražare i proglašavaju uspostavu nove vlasti u Perušiću.

Poglavnik Ante Pavelić imenovao ga je zapovjednikom Ustaške vojnice 16. travnja 1941.; od lipnja 1941. ima čin pukovnika. Vodio je akcije u Lici, u kojima su provedene masovne likvidacije Srba.

Međutim, zadržao je određenu solidarnost sa svojim starim drugovima s robije. Andrija Hebrang svjedoči da, radeći 1941. u Zagrebu kao ilegalac, naletio na ulici na Rukavinu, koji ga nije prijavio policiji. Milovan Đilas piše u svojim memoarima da to nije bio jedini takav slučaj da su neki ustaše, usprkos inače nemilosrdnoj borbi protiv komunista, pokazali solidarnost prema nekadašnjim drugovima s robije.

U slijedećim godinama obavlja razne dužnosti u Ustaškoj vojnici,, djelujući na području LIke, Sjeverne Dalmacije i Zapadne Bosne, gdje se vode borbe s partizanima, a prisutne su i snažne četničke snage pod zaštitom Talijana i kasnije Nijemaca.

Zarobljen i osuđen na smrt
Nakon pada NDH zarobili su ga Englezi kod Bleiburga i već 17. svibnja 1945., sa grupom drugih ustaških čelnika, predali komunističkim vlastima Demokratske federativne Jugoslavije. Na suđenju pred vojnim sudom II. armijske oblasti, koje je trajalo samo jedan dan i bez ijednog saslušanog svjedoka, prijeki je sud devetoricu iz te grupe, među kojima je bio i Rukavina, osudio na smrt i kazna je izvršena strijeljanem. (U toj grupi bili su i predsjednik vlade NDH Nikola Mandić, ministar Mile Budak i dr.)

»Prije izvršenja smrtne kazne posjetio ga je Andrija Hebrang (…) i razgovarali su “robijaški”. Rukavina je kazao da se ne žali na sudbinu, ali moli da mu zaštite porodicu kao nevinu. Hebrang mu je to obećao i, kasnije, obećanje izvršio. Nije bilo ni riječi o ublažavanju kazne. Rukavina je bio posve svjestan svojih zlodjela.« (Ivanković, str. 118)

Goli otok

Goli otok, pogled s Jadranske magistrale, nešto južnije od Senja. Goli otok je otok u hrvatskom dijelu Jadranskog mora.

Smješten je između sjevero istočnog dijela otoka Raba i obale u sjevernom dijelu Velebitskog kanala. Od kopna je udaljen oko 6 km, a od otoka Raba 5 km. Na njemu se nalazi naselje Maslinje.

Goli otok je neplodan i nema stalnih stanovnika. Sjeverni dio otoka nema vegetacije, dok na južnoj strani ima nešto malo vegetacije te i nekoliko uvala.

Sve do Prvog svjetskog rata na Golom otoku nije bilo nikakvih naselja, kada je Austro Ugarska napravila logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta. Poslije drugog svjetskog rata Socijalistička Jugoslavija pretvorila je 1949. Goli otok u strogi zatvor (robiju) gdje isključivo bili zatvarani politički zatvorenici. Ovaj zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956., kada prelazi u nadležnost SR Hrvatske. Dok je bila u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku je uglavnom smještanio politički zatvorenici, no poslije su bile zatvarane osobe koja su počinila kriminalna djela (krađe, ubojstva…), a ponekad su bili zatvarani i maloljetni delikventi.

Zatvorenici si bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi u hladnoj buri. Zatvorenici su bili redovito premlaćivani i maltretirani od čuvara. Zatvor je prestao s radom 1988., a godinu poslje 1989. biva potpuno napušten.

Goli otok je danas posjećivan od turista, te pastira s otoka Raba koji ponekad dovezu ovce na ispašu.

Hrvatsko proljeće

Hrvatsko proljeće je bio politički pokret koji ranih 1970-ih tražio veća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK.

Sadržaj
1 Razvoj
2 Poznati proljećari
3 Utjecaj
4 Vanjske poveznice

Razvoj
Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuo je javnu debatu o položaju Hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda, i mnoge studentske skupine podržavale su ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu što je bilo oduzeto nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima, zbog grijeha NDH. Ovo sustavno potiskivanje nacionalne pripadnosti režim je objašnjavalo potrebnim da bi se očuvao mir između dva najbrojnija naroda u Jugoslaviji: Hrvatima i Srbima, no te mjere su išle iznad očuvanja “delikatnog mira”. U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je izrabljivana od strane federalne vlade: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16.5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46.6% (1965 do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se “odricala” svoje alokacije u korist “nerazvijenih krajeva”. Hrvatsko proljeće nije se samo zaustavilo na rješavanju nacionalnog pitanja, već je išlo i na ekonomiju, novčanu politiku, raspodijelu novca iz federalnog proračuna, te pripajanje prostora Hercegovine Hrvatskoj.

Poznati proljećari
Savka Dabčević-Kučar
Dragutin Haramija
Srećko Bjelić
Pero Pirker
Franjo Tuđman
Bruno Bušić
Miko Tripalo
Ivan Zvonimir-Čičak
Dražen Budiša
Petar Kriste

Utjecaj

Hrvatsko proljeće nakon svoga gašenja imalo je veliki utjecaj na Tita. Jugoslavenski ustav bio promjenjen 1974. na taj način da je ispunio pojedine uvjete Hrvatskog proljeća: dozvoljena je secesija, svaka republika imala je svoju autonomnost. Ovim promjenama u ustavu, te kasnijim egzilom mnogih aktivista Hrvatskog projeća udarilo je klicu novog hrvatskog pokreta za samostalnost. Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, demokratskim promjenama u Jugoslaviji, padom Berlinskog zida mnogi proljećari se aktiviraju i vraćaju iz inozemstva, te stvaraju nove hrvatski orijentirane stranke. Godine 1990. ostvaren je cilj Hrvatskog proljeća, osamostaljenje Hrvatske, koja je kasnije trebala obraniti svoje pravo na slobodu na bojištu u Domovinskom ratu.

Banovina Hrvatska je teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat ogorčenosti hrvatskog naroda centalističkom politikom Beograda i težnje za većom autonomijom i cjelovitošću hrvatskih zemalja, suradnje hrvatskih političkih vođa sa vođama Srba prečana, te kao rezultat priznanja srbijanskih političara da je centralizam doveo do slijepe ulice. Formirana je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka na Bledu ( tzv. sporazum Cvetković-Maček), uz sudjelovoanje predstavnika prečanske Samostalne demokratske stranke (koja sa HSS čini Seljačko-demokratsku koaliciju i uz podršku regenta kneza Pavla Karađorđevića. Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. godine.

Sadržaj
1 Teritorij i granice
2 Stanovništvo
3 Uprava i nadležnosti
4 Odluke Stojadinovićeve vlade
5 Nestanak
6 Vanjske poveznice

Teritorij i granice

Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina ( Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik ). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km2.
Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno načelo ( područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istočnog Srijema i Boke Kotorske ), a također i etničko načelo ( hrvatski kotarevi iz BiH ). Do ovakvih se granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu ( “Turska Hrvatska” ), te Baranju i Sjevernu Bačku. Granice su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države.

Stanovništvo
Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, na području Banovine Hrvatske živjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotareva, od čega 81 s hrvatskom većinom, 17 sa srpskom ( 12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom ) 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.

Uprava i nadležnosti 

Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su određene i njene nadležnosti, među kojima su bili trgovina, industrija, školstvo, poljoprivreda, pravosuđe i socijalna politika. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30. ožujka 1940. godine. Mnoge od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, bilo zbog opstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata.

Odluke Stojadinovićeve vlade

Nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., vlada generala Dušana Simovića nastojala je nagovoriti Vladka Mačeka da ponovo preuzme funkciju potpredsjednika vlade. U zamjenu, obećala je prenošenje žandarmerije na teritoriji banovine u nadležnost bana, te još neke ustupke. Ove su odluke objavljene u Narodnim novinama koje nose datume 7. i 8. travnja 1941., tj. nakon početka Aprilskog rata.

Nestanak

Banovina Hrvatska prestaje faktički postojati proglašenjem NDH 10. travnja 1941. godine. Ban Ivan Šubašić otišao je u emigraciju i u Londonu politički djelovao pozivajući se na svoju funkciju, kao i članovi vlade. Potpredsjednik vlade Juraj Krnjević nastojao je u političkim igrama unutar vlade sačuvati garancije da će Banovina nakon završetka rata i savezničke pobjede biti obnovljena.

Popis masovnih zločina nad Hrvatima u drugom ratu za Drugu Hrvatsku Država sa dva inicijala RH

Nadnevak:

31. ožujka 1991.: Krvavi Uskrs na Plitvicama
2. svibnja 1991.: Pokolj u Borovu Selu (napad na policijsku ophodnju)
1. kolovoza 1991.: Pokolj policajaca i pripadnika Zbora narodne garde u Dalju
1. listopada 1991.: Pokolj u Gornjem Viduševcu kod Gline
10. listopada 1991.: Zločin u Lovasu
20. listopada 1991.: Zločin u Baćinu
18. studenoga 1991.: Ovčara
18. studenoga 1991.: Zločin u Škabrnji

Pokolj u Gornjem Viduševcu

Dne 1. listopada 1991. naoružani srpski civili pod četničkim obilježjima i postrojbe JNA, nakon više napada, zauzeli su hrvatsko selo Gornji Viduševac kod Gline.

Ovčara

Ekshumirana tijela logora Ovčara. Ovčara je ime farme 5 km istočno od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata.

To je farma u sklopu VUPIK-a i njenom dijelu gdje su hangari za skladištenje. U tom dijelu Ovčare napravljen je konc. logor, jer su ti hangari ograđeni sa svih strana i lako se čuvaju. Ovčara je otvorena početkom listopada 1991. godine i kroz logor je prošlo 3000-4000 zatočenika. Hangari su zidani, a s prednje strane su visoka klizna vrata na kojima su i mala vrata za ulaz osoba, dok velika služe za ulaz osoba. Tu su počinjeni razni zločini, jer su na par kilometara u blizini srpska sela i svi uniformirani agresori su došli na Ovčaru, kao i Velepromet da se namire za svoja stradanja u agresiji na RH. Razulareni, pijani uniformirani pripadnici Teritorijalne obrana, JNA, četnici, Šešeljovci, Arkanovci i dr. činili su strahote, premlaćujući, masakrirajući i sl. i na kraju odvođenjem na streljanja.

Spomen ploča na OvčariU ovom konc-logoru ubijeno je 200 zatočenika i nestala je 61 osoba, a evidentirano je zatočenika. Ne zna se kakva su bila ispitivanja, jer tko je odveden na ispitivanje nije se vratio. Ili je ubijen ili se vodi kao nestao. Dok su u hangare dolazili uniformirane osobe s bejzbol palicama, motkama, lancima, kundacima, i non-stop udarali zatočenike među njima je bio aktualni gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović, koji nije prezao da batinama nagradi svoje sugrađane.

Mirko Norac (Otok kraj Sinja, 19. rujna 1967.) – hrvatski general bojnik, alkarski vojvoda

Studirao je na Fakultetu za tjelesnu kulturu u Zagrebu. Od 1990. radi u Antiterorističkoj jedinici Lučko MUP-a RH. Od rujna 1991. zapovijednik je 118. brigade HV Gospić. U činu pukovnika, zatim brigadira od prosinca 1992. zapovijeda 6. gardijskom brigadom u vojnim operacijama “Maslenica” i “Medački džep”. Kao zapovijenik Zbornog područja Gospić sa svojim postojbama sudjelovao je u operaciji “Oluja”.

U pritvoru je u Rijeci od veljače 2001. kao pripadnik “gospićke skupine” zbog ratnih zločina u Gospiću 1991. Osuđen je u lipnju 2004. na 12 godina zatvora. Iste godine Haaški sud podigao je optužnicu zbog operacije “Medački džep”. Suđenje još nije počelo.

Ante Gotovina

Ante Gotovina (Pašman, 1955), umirovljeni general Hrvatske vojske.

Ante Gotovina. Sadržaj
1 Životopis
2 Uloga u Domovinskom ratu
3 Optužnica i uhićenje
4 Politika Europske Unije i stav hrvatskih građana
5 Poveznice

Životopis
Ante Gotovina jedan je od istaknutih sudionika rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. Zbog prijetnje izručenju Međunarodnom sudu u Haagu zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom Operacije “Oluja”, godine 2001. bježi iz Hrvatske.

Podatci o Gotovini su šturi, dobrim dijelom temeljeni na romansiranoj biografiji «Ratnik», kontroverznog autora i bivšeg glavnog urednika dnevnoga lista Vjesnik, Nenada Ivankovića. Najvjerojatnije su sljedeće činjenice: Ante Gotovina, sin dalmatinskoga ribara, u adolescentskoj je dobi, pobjegao iz rodnoga mjesta i otisnuo se na brod. Prije doba punoljetnosti prijavio se u francusku Legiju stranaca. Tamo je proveo više godina, i nakon obuke sudjelovao je u vojnim operacijama u Čadu i drugdje u Africi i Aziji gdje još postoje francuski neokolonijalni interesi. Nakon otpuštanja u dočasničkom činu narednika, Gotovina je, vjerojatno, djelovao kao vojni instruktor i agent za vezu u zemljama Latinske Amerike, napose Paragvaju, skoro sigurno s prešutnim odobrenjem francuskih vlasti. Pripovijesti o njegovu navodnom glamuroznom životu u pariškom mondenskom društvu (Serge Gainsborough, Romain Gary, ..) nemoguće je provjeriti.

Uloga u Domovinskom ratu

Posteri potporeStupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, Gotovina (koji je u međuvremenu izgubio svaki kontakt s domovinom) doznaje za proglašenje hrvatske samostalnosti te se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991., odmah stupivši u Zbor Narodne Garde. Sudjeluje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao borac, a zatim kao zapovjednik. Nakon ranjavanja i oporavka, nakratko pukovnik Gotovina odlazi za zapovjednika HVO Livno. Od 1992. do 1996. sada brigadir obnaša dužnost zapovjednika Zbornog područja Split, a nakon toga je glavni inspektor obrane. Brzo je vojno napredovao, te je u činu brigadira bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u Operaciji Maslenica, a kao general-pukovnik organizira i vodi više ključnih vojnih operacija: obranu Livna i Tomislavgrada od postrojbi Mladićeve Vojske RS, dugotrajni puzeći rat u kojem je tijekom desetak mjeseci lomljena srpska obrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šator planine, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova, te opkoljavanje Knina što je stvorilo preduvjete za brzo i uspješno izvršenje Operacije Oluja. Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovici 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV i HVO u Operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su došle na udaljenost 23 kilometra od Banja Luke. Slom srpske paradržave u Bosni i Hercegovini spriječila je svjetska, poglavito američka diplomacija.

Optužnica i uhićenje
Odmah nakon Oluje Haaški sud je započeo istragu o zločinima napravljenima za vrijeme i nakon ratnih operacija. Tužilaštvo se, između ostalog, zainteresiralo i za Antu Gotovinu od kojeg je 1998. godine zatražilo službeni iskaz. Međutim, iako je Gotovina bio spreman na razgovor, hrvatski politički vrh mu to iz nepoznatih razloga nije odobrio.

Promjenom vlasti u siječnju 2000., dolazi do antagoniziranja novouspostavljene šesteročlane koalicije i novoga predsjednika Mesića s jedne strane, te poražene stranke HDZ-a i određenog broja najviših hrvatskih časnika, napose onih koji nisu imali simpatija za vlast liberalne provenijencije. Zbog otvorenoga pisma nekolicine hrvatskih najviših časnika u kojemu je oštro kritizirana politika nove vlasti, a koju je supotpisao, Gotovina je umirovljen 2000. godine.

Gotovina uhićenGlasine koje su kolale neko vrijeme pokazale su se istinitima: Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podigao je 2001. optužnicu protiv Ante Gotovine, optužujući ga za planiranje etničkoga čišćenja, te ratne zločine. Gotovina je odbio primiti optužnicu (koja je dostupna na jednoj od vanjskih poveznica), te se od podizanja optužnice do uhićenja 8. prosinca 2005. na Kanarskim otocima nalazio u bijegu, s nepoznatim prebivalištem. Obje su hrvatske koalicijske vlasti, i ona predvođena SDP-om (2000.-2004.), i ona predvođena HDZ-om (2004.-), priznavajući legitimitet Haaškoga suda, pozivali Gotovinu da se preda.

Gotovina je, nakon dugogodišnjeg skrivanja, uhićen na Kanarskim otocima (Španjolska) 7. prosinca 2005.

Gotovina je tjednima na jahti kružio Kanarskim otočjem. Nekoliko dana prije samoga uhićenja, stigao je na Tenerife u pratnji australskog Hrvata Joze Grgića ‘Jablana’. Kada su se navečer spustili u restoran hotela Bitácora, hotela s 4 zvjezdice u kojem je general tih dana prebivao, u 21.10 prišlo im je 8 službenika španjolske policije i uhitilo ih. Grgić je nakon nekoliko sati pušten.

Gotovina je u trenutku uhićenja imao 12.000 € gotovine uz sebe, za koje se pretpostavlja kako su dio sredstava kojima je Hrvoje Petrač financirao Gotovinin bijeg.

Nakon uhićenja, Gotovina je prebačen u najluksuzniji španjolski zatvor Soto del Real, 40-ak km od Madrida. Pretpostavlja se kako je general bio izdan, iako je čudna činjenica kako je za prijavu u hotelu Bitácora koristio putovnicu na ime Kristijan Horvat, za kojega se već odavno zna kako je jedan od njegovih lažnih identiteta, te je upravo ta činjenica bila ključna za generalovo uhićenje.

Gotovina je 9. prosinca prebačen u UN-ov zatvor u Scheveningenu (Nizozemska), gdje je smješten i čeka početak suđenja.

Politika Europske Unije i stav hrvatskih građana [uredi]
Politički najkontroverzniji element u priči Ante Gotovine i suda u Haagu je to je što Europska Unija uvjetovala političko-ekonomsku integraciju Hrvatske u EU hrvatskim uhićenjem Gotovine, što je ponašanje koje izaziva različite reakcije.

Hrvatska je javnost otpočetka bila naklonjena odbjeglom generalu i protivila se izručenju. Anketa iz ožujka 2005. o odgodi početka pregovora s EU pokazala je da samo 7% građana smatra kako je Gotovina stvarni krivac odgode. Što se tiče generalova mogućeg izručenja, 56% je bilo protiv, a 28% za.

Mjesec dana nakon uhićenja napravljena je nova anketa. 61% građana je izjavilo da je generalovo uhićenje loša vijest, a samo 14% da je dobra. Dakle, hrvatska je javnost na vijest o uhićenju reagirala posve drukčije nego hrvatska vlast. Jednak postotak, njih 61%, smatralo je da optužnica nije utemeljena, a 50% da će suđenje u Haagu biti pristrano i neobjektivno.

Rahim Ademi

Rahim Ademi (Karač, Vučitrn, 30. siječnja 1954.), general HV, dragovoljno je pristupio u HV (ZNG RH) u ljeto 1991., napustivši djelatnu službu JNA. Svoju hrabrost i strategiju kao zapovjednik HV odmah je pokazao obranivši grad Šibenik u napadu JNA i četnika u rujnu 1991., kao i zauzimanje nekoliko vojarni JNA u Šibeniku i okolici. Svoje umijeće je pokazao i u mnogo puta u 1993. Operacija Maslenica, kao i Operacija Medački džep, a potom i na području BiH u operacijama HV koje su vođene od studenoga 1994. do studenoga 1995. na potezu od Livanjskog polja – Dinare prema Mrkonjić Gradu tj. u Operacija Zima ’94., kao i u svim važnim operacijama na području BiH i RH:

Operacija Skok-1
Operacija Skok-2
Operacija Ljeto ’95.
Operacija Oluja
Operacija Una
Operacija Maestral
Operacija Južni potez
General Ademi svoje zadaće u Domovinskom ratu uglavnom je odrađivao na prvim crtama bojišnice, a ne iz skloništa MORH

Davor Domazet
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, tražiDavor Domazet-Lošo. Davor Domazet-Lošo (Sinj, 1948.), hrvatski pisac i političar, stožerni admiral u mirovini.

Nakon karijere u Ratnoj mornarici JNA (završio je sve jugoslavenske vojne škole, uključujući i glavnu, Ratnu školu), prebjegao je u nastajuću Hrvatsku vojsku u činu kapetana bojnoga broda. Ubrzo se uključuje u vojne operacije i organizira ustroj vojne obavještajne službe. U OS RH je napredovao preko čina kontraadmirala do admirala (2000.). Obnašao je dužnosti načelnika Ureda za strateška istraživanja (1991.), načelnika Obavještajne uprave GS OS RH (1992.), zamjenika načelnika Glavnog stožera i načelnika Glavnog stožera OS RH (1998.-2000.). Smijenjen je 2000., nakon prosvjedne izjave u kojoj se sadašnji (2005.) predsjednik RH Stjepan Mesić optužuje za sudjelovanje u trivijalizaciji i kriminalizaciji Domovinskoga rata. Nakon toga angažira se u HIP-u.

Davor Domazet je sudionik i planer glavnih vojnih operacija OS RH od početaka do svršetka rata. Prebjegavši iz JNA po završetku Ratne škole u jesen 1991., odmah se uključio u ondašnji ZNG, te je prvo radio na ustroju obavještajne službe, a 1992. je, uz Gotovinu jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnoga područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju, južnu Bosnu i Hercegovinu. Neki od glavnih vojnostrateških uspjeha Domazetovih obuhvaćaju planiranje većih operacija HV, kako u Hrvatskoj, tako u BH (Operacija Bljesak, Operacija Oluja, Operacija Južni Potez), a i razbijanje protivničkih obavještajnih struktura, te prodor u protivnički tabor (vjerojatno najspektakularniji je primjer prisluškivanja Miloševića u njegovu beogradskom sjedištu.)

Osim brojnih stručnih članaka o ratovodstvu, mornaričkoj i podmorničkoj problematici (koje je počeo objavljivati još dok je bio u JNA), Domazet se istaknuo kao vojni analitik s težištem interesa na geostrategijskim raščlanama. Tu mu je najvažnije djelo “Hrvatska i veliko ratište”, Zagreb, 2002.

Domazetova je posljednja knjiga “Gospodari kaosa”, 2005.

Blago Zadro
Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima – Ledinac, općina Grude u Hercegovini, general-bojnik, posmrtno.Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore JNA na Trpinjskoj cesti.

Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je poginuo u borbama kod Kupresa, upavši sa suborcima u tenkovsku zamku. Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik “petorici Vukovaraca”.

Pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto ’98. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.

Lički ustanak

Imenom Lički ustanak (također: Velebitski ustanak) naziva se oružana akcija, koje su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO.

Sadržaj
1 Organizatori i tijek akcije
2 Značaj i rezultati
3 Međunarodni odjek
4 Politička i socijalna situacija
5 Podrška komunista ustašama
6 Literatura

Organizatori i tijek akcije
Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigracijai, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s Pavelićem i drugim ustaškim prvacima.

Odluka o podizanju ustanka donesena je, nakon izvršenih priprema, ljeti 1932. na sastanku u mjestu Spittal (Austrija), na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Oružje je prebacivano na Velebit iz Zadra (tada pod vlašću Italije) u nekoliko navrata, u proljeće i ljeto 1932. Oružje je razdjeljeno članovima UHRO, a zatim je stigla i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja se skrivala u kući jednog seljaka u selu Lukovo Šugarje, te u kolovozu još jedna takva grupa petorice. Prije nego je počela oružana akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Andrija Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar.

U noći 6-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković.) U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.

Značaj i rezultati
Razmjere i trajanje akcija nisu bile takve da bi se moglo govoriti o pravom “ustanku”; iz vojne perspektive akcija je bila simbolična. Šime Balen kaže da je posrijedi bila »neuspjela talijansko-ustaška improvizacija«, ali organizatorima je bio važan propagandni i politički učinak. U promotivnom tekstu o Anti Paveliću objavljenom u Zagrebu 12. travnja 1941, piše: »Znameniti lički ustanak, koji predstavlja samo jedan mali ali uspješni manevar ustaške vojske, a koji uznemiruje skoro polovicu bivše jugoslavenske IV. Armijske oblasti.« (preneseno u: Košutič, str.102)

Vlasti Kraljevine Jugoslavije, u kojoj tada vlada Šestojanuarska diktatura, reagirale su uobičajeno: masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Žandari su vršili temeljito “pročešljavanje” područja Like i Primorja, oduzimali oružje i uhićivali ljde koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetih mjera bila je nerazmjerna. Uhićeni su i zlotavljani mnogi neduđni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štetu.

Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju; Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.

Međunarodni odjek
Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno talijanskom i mađarskom; Italija i Mađarska imale su interes za razbijanje Kraljevine Jugoslavije i zato su pomagale ustaše. Akcija u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu. Radilo se ipak samo o diverziji ograničenoj na usko pdručje.

Akcija je izvršena po naređenju ustaškog poglavnika Ante Pavelića, što znači i po odobrenju talijanskih fašističkih vlasti, koje su pružale utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su sazivale irendentističke organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih Dalmatinaca.

Politička i socijalna situacija
U to doba rad gotovo svih političkih organizacija u Kraljevini Jugoslaviji još je bio zabranjen (Šestojanuarska diktatura). Vodstvo UHRO nalazilo se u emigraciji, u Italiji i Mađarskoj. Kod kuće su ustaše koncentrirali svoje napore regrutiranja na siromašne planinske krajeve u kojima su živjeli Hrvati, naročito Liku i Hercegovinu. Bio je to izraz javnog nezadovoljstva korupcijom vlasti, visokim porezima i uobičajenim premlaćivanjime civila od strane žandara (koji su velikom većinom bili Srbi). U zapadnoj Hercegovini, stoljećima poznatoj po uzgoju visokokvalitetnog duhana, nezadovoljstvo buknulo kada je kralj Aleksandar uveo državni monopol na berbu duhana i prisilio lokalne seljake da sav duhan prodaju vladi za samo dio prave tržišne vrijednosti.

Milovan Đilas u svojim memoarima piše o ličkim ustašama, koje je upoznao na robiji u Lepoglavi: »Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad svega, siromašni. (…) Njihov seljački razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im “srpska vlada” i “srpski žandari” nisu htjeli dati. (…) Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti razvijena.«

Podrška komunista ustašama
List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«. Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. (Petranović I, str. 186) Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci”, “hrvatski nacionalni revolucionari”.

Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti. Komuniste i hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom proganjanjušestojanuarskog monarho-diktatorskog režima. To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana u Lepoglavi 1934. Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici.

HOS

Zastava HOS-a.HOS je kratica za Hrvatske Obrambene Snage, koje su bile među prvim organiziranim jedinicama koje su djelovale u Domovinskom ratu, te su uz Hrvatsko vijeće obrane HVO činile okosnicu hrvatskog otpora srpskim snagama u Bosni i Hercegovini, a također i u Hrvatskoj. U Domovinskom ratu, HOS se kasnije integrirao u Hrvatsku vojsku 1992. prilikom restrukturiranja vojnih snaga unutar Republike Hrvatske.

HOS-ovci na položajima kod Brčkog u Bosanskoj PosaviniHOS su osnovali Dobroslav Paraga i Ante Paradžik kao odgovor na srpsku agresiju na hrvatsku neovisnost. Paradžik je ujedno bio i prvi načelnik ratnog stožera HOS-a sve dok nije ubijen 21. rujna 1991. U postrojbama HOS-a je bilo Hrvata koji su služili u vojskama zapadnih zemalja, a i stranih državljana. Oni su obučavali vojnike HOS-a, koji je time postao jedna od najboljih jedinica koje su pružale otpor srpskoj agresiji.

HOS u BiH je do svog raspada bio mješovitog hrvatsko-bošnjačkog sastava, a činilo ga je i do 40% Bošnjaka. Nalazio se pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva BiH. Vojni je zapovjednik HOS-a bio general Blaž Kraljević, koji je tjedan dana prije smrti postao član Glavnog štab Armije BiH u Sarajevu.

HOS je odigrao važnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca. Potkraj srpnja 1992. u Čapljini je samo u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prešlo u HOS, a slično se dogodilo i u Tomislavgradu, Livnu i Mostaru.

Snage HOS-a su 7. kolovoza 1992. ušle na područje Trebinja, a dva dana kasnije Kraljević je ubijen na punktu HVO-a u Kruševu. Za to je ubojstvo Paraga iste godine podnio kaznenu prijavu protiv čelnih ljudi HVO-a.

HOS-ovci u Vukovaru 1991.Načelnik Glavnog stožera HOS-a Ante Prkačin sastao se s Matom Bobanom u Grudama 23. kolovoza 1992., gdje su potpisali sporazum kojim je HOS praktički raspušten. Većina HOS-ovaca u BiH prešla je u HVO dok je manji dio, pretežno bošnjačke nacionalnosti, prešao u Armiju BiH. Mnogi HOS-ovci su tijekom rata položili živote za slobodu domovine dok su također mnogi ostali teški invalidi.

Blaž Kraljević

Blaž Kraljević na položajima
Proglas Blaža Kraljevića. Blaž Kraljević (Lisice kraj Ljubuškog, 17. lipanj 1947. – Kruševo, 9. kolovoza 1992.), zapovjednik HOS-a u BiH, general Armije RBiH. Nakon izbijanja sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, iz Australije gdje je bio aktivan u hrvatskoj patriotskoj emigraciji, vraća se s ostalim članovima već formiranog HOS-a, organizira obranu Bosne i Hercegovine i stavlja se pod zapovjedništvo Predsjedništva RBiH. Inače, Blaž Kraljević je trebao sudjelovati u Bugojanskoj grupi 1972., ali u toj namjeri bio je spriječen od australske tajne policije ASIO. Rat u Hrvatskoj, te kasnije u Bosni i Hercegovni bio je trenutak istine za Blaža Kraljevića, koji se istaknuo kao darovit i pošten vojni zapovjednik koji je postigao mnoge uspjehe u Hercegovini i ostao bez moralnih mrlja u biografiji patriote: pomogao je u oslobađanju Mostara skupa s HVO i Armijom RBiH, zatim osvaja Stolac i počinje zauzimati položaje oko Trebinja, najvećeg četničkog uporišta u istočnoj Hercegovini.

Ratni put Blaža Kraljevića
Politika Hrvatskih obrambenih snaga bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. Hrvatske obrambene snage dostigle su u ljeto 1992. zavidnu jačinu. Nakon oslobađanja Mostara Hrvatske obrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Bošnjaka, izvršile su prodor do grada Stoca, a dana 6. kolovoza zauzele su dijelove općine Trebinje. Nakon dogovara predsjednika republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, kao i kasnijih dogovora Mate Bobana i Radovana Karadžića o podjeli BiH i SDS-HDZ savezništvu u BiH, dana 9. svibnja 1992. Blaž Kraljević je izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake, tada Muslimane, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.

Nakon što je HOS oslobodio dijelove općine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaža Kraljevića na sastanak u Mostar, dana 9. kolovoza 1992., tobože radi dogovora o daljnjem tijeku ratnih operacija. Ratni zločinac Vinko Martinović Štela odveo je generala Kraljevića na mjesto sastanka. Sastanku je navodno nazočio i Bruno Stojić “ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. Na tom sastanku Mate Boban je zatražio od Blaža Kraljevića da razoruža Bošnjake u HOS-u jer su oni svi “balijski izdajnici koji će Hrvatima zabiti nož u leđa” što je Kraljević odbio. Pri povratku sa sastanka zapovjednik Blaž Kraljević je s osam pobočnika Hrvatskih obrambenih snaga (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja zasipana je iz 20 automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga bilo je likvidirano. Nakon toga HOS u BiH se raspao a početkom 1993. je između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka izbio krvav sukob koji je okončan tek polovicom 1994.

Bugojanska skupina

Bugojanska skupina naziv je za hrvatsku paravojnu formaciju koja je ušla na područje Jugoslavije 20. lipnja 1972., s ciljem da se pokrene ustanak i sruši Jugoslavija. Bugojansku skupinu je organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija koja je bila osnovana 1961. u Australiji i koja je djelovala i u Europi te SAD. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije.

Nakon ugušenja Hrvatskog proljeća HRB je bilo u uvjerenju da je u Hrvatskoj bila povoljna klima da se pokrene oružani ustanak. Nakon kratke pripreme, HRB je organizirala ljudstvo, oružje i novčanu podlogu da pošalje inicijalnu skupinu koja je imala za zadatak pokrenuti ustanak na tromeđi Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca je došlo iz Australije, dok je vojna oprema bila nabavljena u Njemačkoj.

Nakon kratkih priprema u kampu u Austriji, skupina se ubaciva preko Dravograda u Jugoslaviju, 20. lipnja 1972. s ciljem da stigne na Tromeđu tj. na planinu Radušu. Već 25. lipnja 1972. Bugojanska skupina dolazi do prvog sukoba s Milicijom, a potom sa JNA, i Teritorialnom obranom. Jugoslavenske snage sačinjavalo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (Milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku grupu, što im je uspjelo, uz pomoć doušnika, tek 24. srpnja 1972..

Sam ovaj događaj je dobrano “uzdrmao” stranačke (“partijske”), vojne i policijske (“milicijske”) krugove, što je i sam predsjednik Tito priznao rekavši: “…dobro smo dobili po glavi…”, govoreći o upadu Bugojanske skupine.

Bugojansku skupinu sačinjavalo je 19 članova HRB:

Ambrozije Andrić
Adolf Andrić
Pavao Vegar
Ilija Glavaš
Đuro Horvat
Vejsil Keškić
Viktor Kancijanić (Kocijančić)
Petar Bakula
Ludvig Pavlović
Mirko Vlasnović
Ilija Lovrić
Filip Bešlić
Stipe Ljubas
Vlado Miletić
Vinko Knez
Ivan Prlić
Nikola Antunac
Vilim Eršek
Vidak Buntić

Ante Paradžik (10. veljače 1943. – Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatski politčar

Hrvatski političar, predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, žrtva montiranih političkih procesa i politički zatvorenik savjesti beogradskog režima socijalističke Jugoslavije, pravaš i suobnovitelj 1990. obnovljene Hrvatske stranke prava i njen dopredsjednik, načelnik Ratnog stožera oružanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u vrijeme Domovinskog rata 1991. godine, diplomirani pravnik, vrsni retoričar, publicist, zagovornik i promicatelj hrvatskog prirodnog i povijesnog državnog prava. Protivnik velikosrpske ideologije, borac protiv komunizma i jugoslavenske države. Oponent i kritičar hrvatskih komunista. Zagovornik demokracije, ljudskih prava i borac za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda. Žrtva političkog atentata u Zagrebu.

Hrvati

Hrvati su narod indoeuropskog porijekla danas nastanjen u području Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Broji oko 5.700.000 pripadnika 2002.

Hrvati govore hrvatski jezik, koji spada u skupinu južnoslavenskih jezika. Pretežno su katolici.

Procjene govore da Hrvata ima izvan domovine gotovo isti broj kao i u Hrvatskoj. Pretežno žive u Sjevernoj i Južnoj Americi, Zapadnoj Europi i Oceaniji. Postoje stare i organizirane hrvatske manjine u obližnjim državama: Gradišćanski Hrvati u Austriji, Molizanski Hrvati u Italiji, Krašovani u Rumunjskoj i Bunjevci u Vojvodini.

Sadržaj
1 Ime
2 Povijest
3 Hrvatska plemićka plemena koja su imala pravo birati kralja
4 Etnografija
5 Populacija
5.1 Broj Hrvata i njihov udio u republikama bivše SFRJ od 1948.-1991.
6 Gradovi sa značajnijom koncentracijom Hrvata
7 Vanjske poveznice

Ime
Nepoznato je odakle potječe ime “Hrvati”. No ono najvjerojatnije nije slavenskog porijekla. Iranska teorija tvrdi da ono vuče korijen iz iranske ili arijske riječi. ([vidi].)

Povijest
O nastanku hrvatskog naroda – njegovoj etnogenezi – postoji više teorija. Slavenska teorija dugo je bila jedina i smatrala se nepobitnom. Međutim, u 19. i 20. stoljeću javile su se i druge teorije, a u zadnje je vrijeme veliku popularnost stekla tzv. iranska teorija. Više o tome možete vidjeti ovdje: Popis teorija o podrijetlu Hrvata.

U izradi. Vidi stranicu za razgovor ovog članka.

Hrvatska plemićka plemena koja su imala pravo birati kralja [uredi]
(12; Karinjani i Lapčani su jedno pleme koje se razdvojilo)

Čudomirići,
Gusići,
Jamometići,
Kačići,
Karinjani i Lapčani – trag je naziv mjesta Karin i Lapac
Kukari (Klьkarь), ovo pleme , vjerojatno je podrijetlom od Klukasa. – trag je naziv mjesta kod Vrlike, Kukari.
Lasničići (Lačničići),
Mogorovići, – trag je naziv mjesta Mogorić.
Polečići (Poletčići), – trag je naziv mjesta Poličnika.
Snačići (zvani i Svačići),
Šubići,
Tugomirići. Pleme za koje se drži da su od sestre Tuge. Nastanili su se kod Karlobaga i u Poljicima

Etnografija
Stara hrvatska plemena

Banjani.-
Bašča. –
Bužani.-
Draganići.-
Draginiči.-
Travunjani.-
Zahumljani.-
Život i običaji

Po dolasku u novu domovinu Hrvati su nastanili područje između Drave, Drine i Jadranske obale. Na južnoj Jadranskoj obali nalazila su se područja plemena Zahumljana, Travunjana i Dukljana (ime po starom plemenu Dokleati), koji su također najvjerojatnije bili Hrvati. U svakom slučaju Dukljani su svoje porijeklo dali današnjim Crnogorcima, koji su još u 19. stoljeću u Carigradu izjavili ‘Nijesmo mi Srbi …mi smo Crnogorci… govorimo hrvatskim jezikom.’ Izjavljeno u u “Obzoru” od 15. siječnja 1937.

Područje sjeverne Hrvatske između Drave i Save poznato kao Panonska Hrvatska (danas Slavonija) u vrijeme prije kralja Tomislava nazivano je imenom Sklavinija, narod koji ju je naselio nazivan je Sklavinima, svakako varijanta imena Slaveni. Znamo da su Hrvati još vjerojatno za vrijeme saveza s Antima, ili možda i malo kasnije poprimili slavenski jezik. Ovakvom lingvističkom slavenizacijom nametnuto im je i slavensko ime. Područje koje su naselili, Slavonija ili Sklavinija sačuvala je ime do danas. Današnje Šokce koje nalazimo u Slavoniji nemaju biti kojeg drugog porijekla nego onog sklavinskog. Šokci imaju svoj poseban mentalitet. Oni su poznati kao radišan narod koji je na području Slavonije našao plodnu i rodnu zemlju kojoj se posvetio. Oni su veoma uspješni ratari i uzgajivači kukuruza (nakon otkrića Amerike), pšenice i drugih žitarica. Šokci poznati i po uzgoju stoke i napose svinja, od kojih potječe glavnina mesne hrane.

U području Bijele i Crvene Hrvatske nalazimo opet drugačiji tip Hrvata. Geografske prilike nesumnjivo su utjecale na drugačiji mentalitet i tip kulture. Kamen, more i sunce potaklo je razvoju uzgoja maslina i grožđa. Blizina mora djelovala je i na razvoj brodarstva, te gusarstva kao oblika privređivanja. Znano je da su još stari Neretljani i nešto mlađi Kačići bili strah i trepet slobodnom pomorstvu dalmatinskih gradova, i napose Veneciji. Hrvati s obale Jadrana postali su poznati pomorci, a to vrijedi danas za njih. Dubrovnik i Bokelji na glasu su kao vješti pomorci. Proizvodnja vina, pršuta im maslinovog ulja glavni su proizvodi i čuveni specijaliteti potomaka Bijelih i Crvenih Hrvata. Tipovi naselja razlikuju se isto prema geografskim prilikama. Šokačka naselja Slavonije izduženog su oblika čije su kuće obično nižu bočno okrenute prema šoru (ulici) s kojima čine gazdinstva. Kuće su drvene i s ostalim gospodarskim zgradama ograđene s ulične strane drvenim ogradama. Ovakva dugačka naselja moguća su samo u ravničarskim predjelima. Bliže ili dalje gazdinstva imaju svoja poprilično velima polja na kojima se uzgaja pšenica (danas manje) i kukuruz. Potpuno je drugačiji tip naselja u brdovitim predjelima kao u Lici gdje su razbacana na velikom području. Kuće su veoma strmih krovova, izvorno drvene, danas zidanice. Hrvati brdskih područja također su se prilagodili obliku tla i klime. Stočarstvo (ovca) i uzgoj krumpira glavne su preokupacije. Polja su znatno manja nego u Slavonije. Glavno piće Ličkih Hrvata je rakija šljivovica dok je šljiva najznačajnija voćka.

Kultura i umjetnost

Populacija

Hrvati iz St. Louisa, SAD, snimljeno 1939.Hrvata ima oko četiri milijuna u Hrvatskoj i oko 600 000 u Bosni i Hercegovini, te oko 100,000-200,000 u ostalim zemljama bivše SFRJ, te u Gradišću u Austriji.

Njihov broj u inozemstvu se može samo procijeniti, ali pretpostavlja se da u iseljeništvu živi barem jednako mnogo Hrvata kao u domovini, no taj broj najviše ovisi o tome smatraju li se više Hrvatima i kako se etnički izjašnjavaju. Mnogi potomci iseljenika poženili su se pripadnicima raznih drugih naroda, a njihovi današnji unuci i praunuci jedva da nešto više znaju o svojem porijeklu. Zaboravili su jezik, asimilarali u nove zajednice i prihvatili tamošnju kulturu. Znatan je također i onaj dio hrvatskih iseljenika koji NE GOVORE više hrvatskim jezikom ali su svjesni svoje etničke pripadnosti. Najveće emigrantske skupine žive u Zapadnoj Europi, ponajviše u Njemačkoj, a zatim u Italiji, Švedskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji itd. Od drugih kontinenata, Amerika ima najbrojniju hrvatsku populaciju, i to u Sjedinjenim Državama (Ohio, Kalifornija; Pittsburgh je do pred raspad SFRJ bio drugi grad na svijetu po broju Hrvata) i Kanadi (Mississauga), kao i u Argentini, Čileu (krajnji sjever, zatim oko Santiaga i na jugu na Ognjenoj zemlji), Peruu, Brazilu i Boliviji. Postoje i značajne hrvatske manjine u Australiji (Perth, Sydney) i Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi.

Hrvati u svijetu, /-*UN-ova procjena 2005., označena zvjezdicom./; ²službeni popis 2001.

Hrvatska…4,093,000*; 3.977.171² [1]
Bosna i Hercegovina…602,000*; 560.000 ( Procjena ) [2]
Sjedinjene Države…253,000*; 374.241 [3]
Njemačka…232,000*; 229.200
Srbija i Crna Gora…114,000*; 77.413 [4]
Slovenija…35.642 [5]
Austrija…61,000*; 131.307 osoba koje govore hrvatskim jezikom [6]
Kanada…63,000*; 71.725 osoba koje govore hrvatskim jezikom [7]
Australija…71,000*; 105.747 [8]
Mađarska…33,000*; 15.597 [9]
Makedonija…40,000*; 2.248 [10]
Rumunjska…78,000*;
Švedska…26,000*;
Italija…24,000*;
Švicarska…23,000*;
Libija…17,000*;
Argentina…3,600*;
Urugvaj…3,300*;
Češka…3,000*;
Novi Zeland…2,500*;
Slovačka…1,100*;
Ukrajina…4,800*;
Danska…500*;
Rusija…500*;
Belgija…15,000
Čile…10.000 ( Procjena )
Nizozemska…11,000 (procjena)
Peru…5,000

Zaštitnik Hrvata je sveti Josip.

Branimir Glavaš

Branimir Glavaš (Osijek 23. rujna 1956.) hrvatski političar, po struci pravnik

Sadržaj
1 Životopis
1.1 Domovinski rat
1.2 Visoke dužnosti
2 Izvori

Životopis
Sudionik je osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice održane 17. lipnja 1989. godine u Zagrebu. Na prvim demokratskim izborima 1990. godine izabran je za zastupnika u Sabor Republike Hrvatske te člana Delegacije Republike Hrvatske u Saveznoj Skupštini u Beogradu.

Drugi rat za Drugu Državu Hrvatsku sa dva inicijala RH
Dana 12. listopada 1990. imenovan je sekretarom Sekretarijata obrane općine Osijek, a tu je dužnost obnašao do 24. travnja 1992. godine. Tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku pukovnik Karlo Gorinšek, zapovjednik Operativne zone Osijek, 2. studenog 1991. godine imenovao ga je pomoćnikom zapovjednika obrane grada Osijeka zaduženim za koordinaciju s teritorijem i kontakte s javnošću. Dr. Franjo Tuđman, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, 1. prosinca 1991. dodjeljuje mu čin bojnika HV-a, a 7. prosinca 1991. imenuje ga zapovjednikom obrane grada Osijeka. Za ustroj i organizaciju obrane, kao i za doprinos u obrani Domovine, pohvaljivan je i vojno unapređivan sve do časničkog čina general bojnika Hrvatske vojske. Sredinom travnja 1992. godine, nakon prestanka djelovanja i ukidanja Zapovjedništva obrane grada, imenovan je pomoćnikom zapovjednika Prve operativne zone Osijek, zaduženim za IPD. Nakon demobilizacije, 30. svibnja 1992. godine, izabran je za predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Osijek. Iste ga je godine Vlada RH imenovala koordinatorom za civilna pitanja UNPROFOR-a.

Visoke dužnosti
veljača 1993. zastupnik u Županijskom domu Sabora Republike Hrvatske
14. travnja 1993. prvi župana Osječko-baranjske županije
listopada 1995. zastupnik u Zastupničkom domu Sabora RH
u travnju 1997. ponovo zastupnik u Županijskom domu Sabora RH
u svibnju 1997. ponovo je izabran za župana Osječko-baranjske županije
Od 28. listopada 1997., odlukom predsjednika RH dr. Tuđmana, imenovan je za inspektora HV u MORH, u Glavnu inspekciju OSRH, a tu je dužnost obnašao do veljače 1999. godine.
obnaša dužnost župana Osječko-baranjske županije sve do kraja lipnja 2000. godine, kada odlazi u Sabor RH u svojstvu saborskog zastupnika do studenog 2003. godine
saborski zastupnik i nakon parlamentarnih izbora u tekućem mandatu 2003. – 2007. godine

 Franjo Rački

13. veljače – Na području povijesne znanosti, a i u javnom i političkom životu grada Zagreba i Hrvatske, Franjo Rački jedan je od najvažnijih ljudi 19. stoljeća. Rođen je u Fužinama u Gorskom kotaru 25. studenoga 1828. Školuje se u rodnome mjestu, zatim gimnaziju polazi u Rijeci i Varaždinu, a nakon završene gimnazije odlazi u senjsko sjemenište. Zatim u Beču studira teologiju. Ondje upoznaje Josipa Jurja Strossmayera s kojim ga do smrti veže nerazdruživo prijateljstvo.
Godine 1852. zaredio se u Senju, a od 1857. predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na senjskome sjemeništu. Rački je u mladosti prihvatio ideje ilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Pešte, Beča, Italije i Carigrada.
Svoj povijesni rad Rački je počeo prikupljajući glagoljske listine po otocima te objavljujući djela o glagoljskoj crkvenoj književnosti i djelovanju Ćirila i Metoda. Na poticaj biskupa Strosssmayera i Ivana Kukuljevića godine 1857. otišao je u Rim kako bi se kao kanonik Zbora Svetog Jeronima posvetio proučavanju narodne povijesti. U Italiji pronalazi dragocjene izvore s pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medievalistike. Nakon pada Bachova apsolutizma vraća se kući 1860. te se počinje baviti politikom.
U promijenjenim političkim uvjetima postaje jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju i boreći se protiv ovisnosti o Beču i Pešti. Prihvaća također i dužnost školskoga nadzornika te pokreće list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, a zatim politička kulturna glasila Pozor, Obzor i Vienac. Istodobno piše niz znanstvenih djela.
Velike kulture i erudicije, ali i energije, Rački će podnijeti najveći teret ostvarenja i osnivanja važnih kulturnih ustanova, kao što su Akademija, tada nazvana Jugoslavenska i Sveučilište u Zagrebu. Od dana osnivanja Rački je punih dvadeset godina predvodio Akademiju i kao njezin prvi čovjek stvorio je temelje njezina znanstvenoga rada. Pokrenuo je časopise Rad i Starine, potaknuo osnivanje knjižnice, arhiva i početak stvaranja velika Akademijina Rječnika.
Odlučnu riječ imao je u Akademiji sve do smrti 13. veljače 1894. Iako je bio crkveni velikodostojnik, jednako kao i glavni mecena Akademije Strossmayer, Rački je rad Akademije usmjerio svjetovnim, humanističkim i prirodnim znanostima, stvorivši temelje najvažnije akademske ustanove u jugoistočnoj Europi

HOS nije utemeljen od strane jednog ili dvojice pojedinaca. Utemeljila ga je Hrvatska Stranka Prava, odnosno njeno vodstvo. ( Predsjedništvo i Izvršni odbor Stranke. )
Najiistaknutiji pojedinci su svakako: Dobroslav PARAGA, Ante PARADŽIK, Alija ŠILJAK… i drugi.
Valja napomenuti da je tadašnji politički tajnik Stranke ( HSP-a ) – Krešimir PAVELIĆ, sramno pobjegao iz vodstva i članstva iste, zbog neslaganja sa osnivanjem te
“paravojne formacije”, koja Tudjmanu nije bila po volji. Krešimir PAVELIĆ je zbog takvoga stava – ubrzo nakon toga – i formalno isključen iz HSP-a.