OD IVAN PLANINE DO BLIEBURGA – Dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine, piše Ante Ljekić (1. dio)

 

                                            Ante Ljekić
                          OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA
            Dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine
 
       DRINA br. 2 1963. POSVEĆENA BLEIBURŽKIM ŽRTVAMA (1.dio)

 

image.png
Priložena slika je DRINE strana 135 – Neka to bude 60-eseta Obljetnica ovog opisa –
Ovo je prva stranica od 150 stranica opisa Ante Ljekića o povlačenju hrvatske vojske u svibnju 1945. Predgovor od 8 stranica je napisao pukovnik Domagoj. Po sadržaju opisa povijesnih dogodovština taj puk. Domagoj nije mogao biti nitko drugi nego Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjani. To tvrdim zato (1) jer je Maks Luburić bio Ustaški pukovnik i (2) Domobranski general, i (3) dao je svom prvom sinu, rođen 1954. godine ime Domagoj, i (4) Maks Luburić je imao nekoliko imena koja je koristio u svojim povijesnim opisima. Ispod ove slike ću nastaviti prijepis Predgovora “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA”. Mile Boban, Otporaš.
TEMA: MAKS LUBURIĆ, HRVAT KATOLIK ILI SRBIN PRAVOSLAVAC…. – Otporaš
image.png
                                      P R E D G O V O R
     Pisanje djela o našem vojničkom povlačenju od Ivan Planine do Bleiburga je puno ambicije i puno odgovornosti. Puno je ambicija radi toga, jer je potrebno koncentrirati sve duhovne snage hrvatske emigracije, da bi se iz tisuću mozaika preživjeli hrvatskih vojnika i zapovjednika mogla stvoriti cjelina o jednom od najvažnijih događaja hrvatske vojne povijesti svih vremena.
     Odgovornost pisanja o povlačenju hrvatske vojske je tolikih razmjera, da je teško i misliti na sve probleme, a kamo li ih staviti na papir i ostaviti ih budućim hrvatskim pokoljenima, da znaju zašto je i kako je propala Hrvatska Država usprkos činjenice, da je postojala četiri godine i imala 17 divizija hrvatske vojske.
     Ante Ljekić (ako je on bio pisac, mo. Otporaš.) i rupa prijatelja osjetili su poziv i potrebu, te su se primili nezahvalnog posla i, kako smo spomenuli, iz tisuće mozaika preživjelih hrvatskih boraca napisali su knjigu #Od Ivan Planine do Bleiburga” (dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine).
     No, spomenuti pisdac i njegovi suradnici svjesni su, da je njihov dugogodišnji rad tek jedan pokušaj, da se izgradi kostur djela, kako bi se kasnije suradnjom svih hrvatskih vojnika i zapovjednika, te svih onih, koji su se povlačili ili su u stanju doprinijeti koji podatak, učinilo nešto značajnog. Vrlo je važno, da u najkraćem vremenu progovori hrvatska vojnička i rodoljubna svijest. Ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo, da nas je svaki dan manje, da se otvaraju grobovi na svih šest kontinenata i da gutaju gotovo dnevno po kojeg od nas, koji smo bili sudionici našega rata i našega vojničkog povlačenja.
    Ispitajte samo svoju memoriju, pa ćete se uvjeriti, da su vaša sjećanja svakog dana sve slabija. Pisac redaka mislio je, da neće nikada zaboraviti dana, kad mu je prva partizanska kugla razrovala tijelo. Pa ipak je zaboravio. Ostao je ožiljak i posljedice, ostala je uspomena na djelo, ali detalji su već zaboravljeni.
     Mnogi su od nas rekli, da nikad neće zaboraviti prvo vatreno krštenje, ili kad su dobili prvo odlikovanje, ali eto nažalost došlo je vrijeme, da su mnogi zaboravili čak i to, da su bili jednom hrvatski vojnici.
    Kao što smo upućivali pozive na hrvatske vojnike, da saberu gradivo o tisućama bitaka i okršaja za vrijeme četiri-godišnjeg obrambenog rata u čemu smo imali i djelomičnog uspjeha, obraćamo se ovim riječima na sve hrvatske vojnike i na sve Hrvate uopće, da pomognu nastojanja Ante Ljekića i njegovih prijatelja, te da nam pošalju svoja opažanja ne samo o namo što se piše ili što nije točno, nego da nam pošalju ono što manjka. Ne zaboravite, da je mnogi od vas jedini preživjeli svjedok jedne bitke, ili možda jedini mogući povijesničar, koji nam maže reći nešto o sudbini jedne satnije, bojne, pukovnije ili zdruga. Mi ćemo iz tih mnogobrojnih podataka nadopuniti ili poboljšati, t.j. vjernije moći prikazati pojedine dijelove naše povijesti, ili ćemo možda baš na temelju vaših podataka otvoriti novi odsijek, da bi tako i druge vodili na novu žrtvu i novi rad.
     To prvo izdanje nije smatrano konačnim, jer je naša ambicija mnogo veća, pa makar nam to neki i predbacivali. Veličanstvena je ambicija, da novim hrvatskim pokoljenjima ostavimo napisanu hrvatsku vojnu povijest novijeg doba, kako bi hrvatska mladost znala, da je godine 1945. bilo pod oružjem 17 hrvatskih divizija spremnih za svaku žrtvu. Bezuvjetna je potrebno, da se zna, da se mi nismo povukli iz Hrvatske, jer se nismo htjeli boriti ili pasti u toj borbi. Mora se znati, da je ta hrvatska vojska izvršavala zapovijedi svog vrhovnog vojnog i političkog vodstva iz političkih i logističkih razloga sa pjesmom na ustima, puškom u ruci i nadom u srcima, da ćemo se vratiti sa oružjem u ruci, sa novim saveznicima protiv svake Jugoslavije, a za svoju slobodnu i nezavisnu Hrvatsku Državu.
     Na svima nama je ne samo da zajedničkim radom i žrtvama tiskamo ovo djelo, nego da i sami snosimo odgovornosti za sva pisanja o toj najvećoj hrvatskoj vojničkoj tragediji u povijesti. Pa ako ima nešto netočno, što smo u ovoj skici napisali, onda je to zato, jer nije bilo bolji podataka. Ante Ljekić bi mogao napisati i neto, što ne odgovara potpuno činjenicama. Ako je to učinio, onda je bilo i zato, jer je o tom dogadjaju dao podatke ili napisao netko, tko nije dobro poznavao stvar. Na vama je dakle, da Anti Ljekiću velite – NE! Nije tako, i da dadete vaš izvještaj. Budite uvjereni, da će Ante Ljekić i njegovi suradnici i “DRINA” biti sretni, što ste sa svojom kritikom i svojim konstruktivnim priložima doista pomogli, da se dodje do novih dokumenata. (Pošto je ove godine šezdeseta (60) Obljetnica ovog povijesnog opisa “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA”, ja još nigdje nisam moga saznati niti igdje pročitati da se je netko javio i poslao “piscu Anti Ljekiću” bilo kakav prigovor, ili nadopunu na njegov gore spomenuti opis. Pomno pročitati ovaj “Predgovor” puk. Domagoja, čitaj Maksa Luburića dolazi se do zaključka da bi uistinu ovog opisa mogao biti glavom i petom Maks Luburić. To je moje mišljenje,  A VAŠE???. Mo. Otporaš.)
     Kod toga imajte na umu, da pišući povijest, mi ne stvaramo konačni zaključak. Mi želimo kronološkim redom zabilježiti sudbinu svakog čovjeka i svakog roda hrvatske vojske, sudbinu svake jedinice od roja do zbora, pa i to što se točno dogodilo, kojeg dana i na kojem mjestu. Ne želimo dakle ništa uljepšavati, ništa zatajiti, nikoga optuživati, nikoga opravdavati, pa niti sami sebe. Želimo dakle zapisati sve što se je dogodilo i to prije nego što Sudbina ili nova borba i nas ne povuče u grob ili nam tegobe dnevnog života ne zamrače i ono malo sjećanja, što još imamo o ljudima o dogadjajima onoga doba.
     Mi ćemo biti najviše zahvalni onome, tko nas najviše izgrdi, jer da naši podatci nisu bili dovoljni ni točni, ali ćemo smatrati neozbiljnim takvog kritičara, koji nije svoje kritike popratio sa bojlim podatcima. Smatrat ćemo herojima sve one, posebno zapovjednika, koji svoj životni put u službi hrvatskog oružja znadu završiti sa tiskanjem zapisa o svakom dogadjaju, kojega se još mogu sjetiti. Smatrat ćemo kukavicom i nedostojnim članom hrvatske vojske svakog onog, koji se ogluši  i odgovori slijeganjem ramena, “jer da nema države, nema vojske, nitko ne daje plaću za takav rad kao što je pisanje o neugodnim stvarima, koje da je najbolje zaboraviti. Kada pak bude države, vojske i plaće, da će tada biti i profesora, koji će sve to lijepo napisati i protumačiti”.
     Ne smije se zaboraviti, da su partizani – srbo – komunisti osnovali svoj “Vojno Istorijski Institut”, u kojem sjede ućenici Moše Pijade i gdje se krivotvori ne samo hrvatska povijest kao takva, nego se falcificira i povijest svakoga i najmanjeg okršaja, svake bitke i povijest svake hrvatske borbene jedinice.
     Kao primjer navodimo lažni prikaz u “Vjesniku” od nedjelje, dne 5 svibnja 1955. pod naslovom “Od Zagreba do granice”, u kojem članku srbo – komunisti lažno prikazuju završne borbe kod Dravograda i Bleiburga, osobito lažu o brojčanom stanju. O izručenjima sa strane Engleza nema ni spomena, premda su Englezi izručili kod Bleiburga i iz Koruške 290.000 Hrvata, vojnika, gradjana, žena i djece. Svi izručeni su najvećim dijelom poubijani, kako se vidi iz raznih zapisnika.
     Nevjerojatno je s kolikom se preciznošću izmišljaju historije partizanskih jedinica, sa kakvom se preciznošću fabriciraju dnevni izvještaji i najmanjih partizanskih jedinica i ustanova, te razgovori izmedju običnih vojnika ili govori raznih partizanskih zapovjednika. Treba uništavati srbokomunističke laži i podvale. Tako, kada na primjer srpski historičari pišu da se u šumi nije o drugom govorilo, nego kako da se oslobodi hrvatski narod, kojega su eto razni fašistički i nacistički plaćenici okupirali i sišu mu krv, kako su se srpske grudi nadimale od uzbudjenja pri pomisli, kako da usreće jadni hrvatski narod!
     Srbo – komunisti su otišli tako daleko, pa sad izmišljaju sentimentalne i dramatske scene, kako na pr. beogradski terezija Ranković, koji je poklao znatan dio hrvatskog naroda, dao se žrtvovati u zatvorima stare Jugoslavije radi simpatija za hrvatske nacionaliste. Mi znamo, da to nije istina, jer imade u slobodnom svijetu još preživjeli hrvatskih političkih osudjenika, koji su bili u Mitrovici i Lepoglavi zatvoreni u isto vrijeme, kada je bio tamo u zatvoru i terezija Ranković. Ovima je dobro poznato, da terezija Ranković, sada šef Udbe, svjesno govori neistinu.
     Taj srbo – komunistički institut je u posjedu velikog dijela nadjenog ili zarobljenog materijala hrvatskih vojničkih i i političkih ustanova te dnevno fabricira kritike raznih pisama, izvješća i dokumenata te telefonskih razgovora, pa se čak tiskaju i stare novine, letci, i t.d., gdje se izmišljaju dogadjaji, u kojima se blati obraz i držanje pojedinih hrvatskih zapovjednika, dok se govori o velikodušnosti srbo – komunističkih komesara prema hrvatskim zarobljenicima i hrvatskom pučanstvu.
     Na sve to mi ne možemo drugačije odgovoriti, nego pisanjem prave i istinite povijesti hrvatskog obrambenog rata, da naša mladja braća i naša djeca  imadu bar približni pregled dogadjaja.
     Ima i jedna bolna stvar, o kojoj treba govoriti, makar ona i ne spada ovamo. Kada budemo pisali hrvatsku vojnu povijest, moramo to činiti s dostojanstvom i punom odgovornošću radi onoga što se dogadjalo i radi žrtve onih, koji su pali, kao i radi budućnosti, kada će trebati opet padati. Želimo reći, da se ne može pisati hrvatska vojna povijest prema sadašnjoj eventualnoj političkoj situaciji onih, o kojima se piše ili onih koji to pišu. Bolno je i pomisliti, da se može dogoditi, da bivši dezerteri hrvatske vojske ili oni, koji su služili tudjinu, mogu u emigraciji pokušati oduzimati čast i onima, koji su čitav život proveli u redovima hrvatske vojske (samo ova izreka dovoljno govori da je autor ovog “Predgovora” general Drinjanin, jer stalno i sustavno on ističe za sebe da je cijeli život bio vojnik hrvtske vojske, mo. Otporaš.) i to od njenog stvaranja, pa do njenog pada. Logično je, da su se ljudi u emigraciji podijelili, da je demokratizacija rastavila ljude jedne od drugih, pa je logično da ima poručnika, pukovnika i generala u svim taborima, kao i svim vojskama na svijetu, ali nije nikako logično, da sud o hrvatskoj vojsci i hrvatskim vojnicima daju njeni bivši dezerteri ili neprijatelji, ili pak oni, koji u Hrvatskoj za vrijeme rata nisu uopće bili, ili su se borili na protivnoj strani. POVIJEST TREBA PISATI POŠTENO.
     Treba biti velikodušan prema onima, koji su se pošteno borili, izvršavali zapovijedi, ali su na kraju zdvajali u pomanjkanju fizilkih i moralnih snaga. Treba biti velikodušan prema onima, koji su dokončali vlastiti život, da ne padnu neprijatelju u ruke ili su davali izjave, koje nisu u skladu sa dostojanstvom čina ovoga ili onoga hrvatskog zapovijednika.
     Šaljite dakle svoje primjedbe, nadopune, radove, pa makar i čitava djela, mi ćemo to posebno tiskati. Da ne bi bilo sumnje, da nas vodi kakvo materijalno prvenstvo ili interes, nukamo vas, da svoja djela dadete tiskati drugdje, a mi ćemo stanoviti broj primjeraka odkupiti i inače pomoći kod raspačavanja.
     Jedino želimo, da se tiskaju djela, članci i podatci naše povijesti, a ne da se dozvoli blatiti uspomenu na i ono malo preživjelih, pa i stare poznate junake našega rata prema tome, kojoj su stranci pripadali.
     Knjiga Ante Ljkića “Od Ivan Planine do Bleiburga” ima tri puta više materijala, nego što je tiskano u ovom rukopisu. Ovo nije dakle knjiga, koja je najavljen, već je to rukopis, kojega na ovaj način dajemo vama na nadopunu, pregled i kao pobudu za vaš daljnji rad.
     Nama nije cilj u ovom djelu pisati o gorkoj sudbini pojedinaca ili vojničkih, te gradjanskih skupina, već nam je cilj iz mnogobrojnih iskaza strogo vojničke i tehničke detalje o našem vojničkom povlačenju, kako i sam naslov kaže, “Od Ivan Planine do Bleiburga”.
     Kako vam je poznato, postoji poseban Odbor za Istraživanje Bleiburške Tragedije, koji djeluje u Americi, a sastavljen je od američkih gradjana hrvatskog porijekla, čiji je cilj opisati sudbinu vojnika i gradjanskih osoba i uopće iznijeti dokumentarne podatke iz svih sedam faza Bleiburške tragedije o čemu je pročelnik toga odbora prof. Ivan Prcela pisao opširno u “Drini”.
     Ne znači to, da će propasti materijal, kojeg nam stavite na raspolaganje, a koji govori o zvjerstvima srbo – komunista i sudbine hrvatske vojske. Taj materijal stavit ćemo na raspolaganje Blieburškom Odboru, a iz djela, kojeg oni objave ili inače iz hrvatskog ili stranog tiska, mi ćemo izvaditi podatke, koji su nam potrebni za rekonstrukciju našega vojničkog povlačenja od Ivan Planine do Bleiburga.
     Radi gore spomenutog mi smo u drugom dijelu , gdje se govori o izručenju, donijeli tek mali izvadak, koji neka vam posluži kao putokaz za razlikovanje podataka. Isto tako u trećem dijelu, gdje donosimo dokumente, donosimo prikaz samo jednog dokumenta, da imadete ideju, kakvi su nam dokumenti potrebni za razjašnjenje naše sudbine.
     Najviše je pažnje posvećeno prvom dijelu, samom povlačenju, jer nam je to cilj. Za vrijeme rata svaka jedinica imala je svog historičara, koji je kronološkim radom bilježio dogadjaje, a osim toga u svakoj jedinici bila je knjiga, koja je sadržavala bilješke o okršajima i vojničkom kretanju jedinice. To je sve uglavnom propalo, a u povlačenju radi izvanredno teških prilika te knjige se nisu ni vodile, a koje su se vodile propale su u povlašenju. Pojedinci su ipak uspjeli spasiti svoje zapisnike, a drugi su kasnije zapisali povijest svojih jedinica. Mi se moramo služiti uglavnom tim zapisima, da bi mogli konstruirati kretanje od bojne do pukovnije uglavnom u mjesecima ožujku, travnju i svibnju 1945. godine.
    Prvo izdanje knjige o povlačenju imati će i posebni dio, koji će biti popraćen sa više mapa, iz kojih će se vidjeti kretanje svih važnijih jedinica samog povlačenja u zadnja tri mjeseca rata.
     Isti tako naglasujem, da nas neće smetati ničija dreka, ničije prijetnje i ničije “savjetovanje”, jer da tobože nije došlo vrijeme, da se o tomu piše ili da će ova ili ona grupa smatrati, da je svako pisanje o Bleiburgu po njih štetno, ili da se ne smije pisati istina radi hrvata, Engleza, Amerikanaca, i t.d. Mi ćemo nastaviti sa skupljanjem podataka, mi ćemo to sve proširiti i tiskati u mnogo tisuća primjeraka. Jednako ćemo, čim to uzmognemo, prevesti to djelo na strane jezike i upoznati s time svjetsku javnost, bez obzira da li to bilo kome pravo ili ne. To velimo sada, kako se ne bi dogodilo, da nam se prigovori, da nismo uzeli u obzir savjete.
     Činjenica je, da je većina preživjeli danas u godinama. No hrvatska emigracija, koja se povlašila 1945. godine može dati novoj hrvatskoj vojsci vrlo lijep kadar stručnjaka i zapovjednika. Postoji i dio nove hrvatske emigracije, koja pruža ruku veteranima iz zadnjeg rata, da je prihvatimo, da im dademo zdravu ideju hrvatske vojske i potrebno stručno znanje. Nova hrvatska generacija voljna je ginuti za Hrvatsku Državu. Ali ta nova hrvatska generacija ima pravo od nas tražiti da im kažemo, gdje i kako su pali njihovi očevi i starija braća. Njima su srbo – komunisti trubili, da smo bili tudjinski sluge i da smo se borili za tudje interese. Zato je važno, da oni znaju što se je dogodilo. Da se uzmogne ginuti, potrebno je imati ideale i zajednički cilj. Zato je dužnost svih nas, da napišemo povijest našeg rata, te da ju ostavima našim sinovima. Tako će oni uz pouzdano vodstvo, sa istinom i ljubavi znati žrtvovati svoju mladost, ostvariti hrvatsku državu, te opravdati naše žrtve i naša nastojanja.
     Obraćamo se stoga na sve Hrvate, da nam pomognu u tom odgovornom radu. Ako netko nije proživio što važno, sigurno je čuo od drugih, koji se već mrtvi danas. U hrvatskoj i stranoj štampi ima mnogo podataka, a osobito u njemačkoj. Prikupite sve i stavite nam na raspolaganje.
     Dao Bog, da nas Hrvati razumili! Nadamo se da hoće!
                                                                                   puk. Domagoj
Prilažem sliku zadnje stranice ovog opisa, strana 8 gdje se može vidjeti potpis puk. Domagoj, a na strani 9 vrlo dobar UVOD (bez potpisa). Ima 50 stranica vrlo povijesnih izvora o povlačenju hrvatske vojske. Danas, ponedjeljak 13 siječnja 2023. god., kada ovo prepisujem, usuđujem se reći da nema mnogo Hrvata, što je reći da ima vrlo mali broj Hrvata koji znaju za ove detalju. Ako se odlučim ovo u nastavcima staviti na hrvatski nezavisni portal otporas.com, mišljenja sam da bi ih bilo između (30) do (40) nastavaka ako ne i više. Ja imam želju i vremena za sve ovo prepisati, ali ne znam da li čitatelji imaju želju i vremena sve ovo čitati…
PoZDrav svima.
Mile Boban, Otporaš.
image.png

Objavljeno

u

autor/ica

Oznake: