OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA
“Za vrijeme razoružavanja moglo se vidjeti…”(7.dio)
Za vrijeme razoružavanja moglo se vidjeti na mnogim mjestima partizane, kako pomažu Englezima razoružavati hrvate. kako je to teklo, razabire se iz nižih primjera. Englezi su podnosili, da Hrvate razoružavaju incijativniji partizani.
Kad je skupina pukovnika Petrovića, inače polovona prvotne skupine generala Ajanovića, došla na dravski most kod Kappela, gdje su na drugoj strani mosta bili Englezi, engleski je zapovjednik na uslijedilim pregovorima zahtijevao bezuslovno odlaganje oružja. Pukovnik Petrović je to odbijao, jer da su u Koruškoj partizani – i to čak prikriveni iza engleskih trupa – koji napadaju nenaoružane Hrvate; konkretno, da po prelazu tog mosta budu predani tim partizanima. Skupina se je raspolovila, te su njih 8.000, prešavši most, položili oružje, a njih 7.000 većinom su se razbježali i snalazili se, kako je tko znao.
Mnogr skupine i skupinice, koje su se spretno probile, a još prije izručenja na Bleiburgu, bile su na putu za Klagenfurt opkoljavane i zaustavljane po partizanima. Medjutim, većina nije kretala bez Engleza, koji su živo patrolirali po putevima. Na nastalim pregovorima, a utjecajem Engleza, pogodili bi se, da se oružje baci u grabe i nastavi nesmetano dalje put. Ali, znalo se je nešto tog oružja i zadržati. Jednu kolonu od 20 kamiona s pripadnicima Poglavnikova Tjelesnog Zdruga, koja je od Griffena pu Klagenfurta išla pod zaštitom Engleza, nekoliko kilometara pred Klagenfurtom zaustavili su partizani i počeli je razoružavati, što su Englezi mirno posmatrali. I dok su neki časnici predavali oružje, drugi su to odbili. Tada su partizani počeli skidati satove i prstenja s ruku častnika i, vidjevši to, Englezi su pokrenuli kolonu ispred nosa partizana. Došavši u Klagenfurt, tu su je prepustili samu sebi.
Smještaj klagenfurskog dijela hrvatskog zbjega slijedio je prema tome, iz kojeg su pravca ili kojim putem skupine stizale u kotlinu. Uglavno bila su četiri područja.
Na području Klagenfurt – Krumpendorf – sjeverna obala Worthersee-a spustili su se prvi, motorizirano stigli, zatim brzi pješaci i kasnije mnogo družina i skupinica, kako od Ajanović
eve skupine, tako i od kasnijih. U Klagenfurtu, mijenjajućeg mjesta i sati, dnevno se mijenjao broj izbjeglica, ali uvijek je prosječno bilo dvije – tri tisuće. Za taj prolaz značajna je jedna skupina, skupila se još prvih dana, koja je 9. svibnja – već narasla na pet tisuća osoba – bila stacionirana ured glavnog trga, kao jedno veliko mnoštvo, većinom vojnika, medju kojima su se nalazili takodjer mnogo raznih dužnostnika, novinara, profesora, intelektualaca raznih vrsta i nekoliko ministara. Odatle je tog dana bila pokrenuta put zapada do Krumpendorfa, da Vladi uže pripadajućih 500 osoba budu tajnom rukom povedene dalje, onda zajedno s Vladom sa Turracherhohe najbrže izručene.
U Krumpendorfu, gdje su postajala četiri logora, a najživlji kod željezničke postaje u privremenim barakama od dasaka i papira, bilo je ukupno i uvijek isto par tisuća hrvatskih izbjeglica, gdje se je i po više dana zadržavalo. U njemu je bilo sjedište preostalog hrvatskog državnog aparata, te središte sticanja informacija i tinjanja duhovnog života zbjega.
U kotlini Krumpendorfa bilo je više manjih logora. Jedan mali logor hrvatskih oružnika pod zapovjedništvom Bože Magovca nalazilo se je 3 km. sjevernozapadno. Izmedju ovoga i Kumpendorfa nalazio se jedan sa 700 PTS-ovaca pod zapovjedništvom dopukovnika Madiraca. U Toschlingu, koji je takodjer bio samo vojnički logor, bilo je preko 1.500 osoba. U Feldenu, na zapadnom kraju jezera, bila je skupina Hrvata u jednom stranom logoru, a od 20. svibnja i u Rossegu, južno od zapadnog ruba jezera. Području Klagenfurt – Krumpendorf spada i logorovanje ili boravljenje manjih skupina, smještenih u udaljenijim mjestima na sjeveru i zapadu. U njemačkom logoru Maria Saal bilo je 350 hrvatskih izbjeglica. Najdalje sjeverozapadno u jednom velikom hotelu na Turracherhohe (1.763 m.) na domaku Salzburga, bila je par dana smještena glavna grupa Hrvatske Vlade od 130 osoba, koja se je ovamo bila dovezla, poslije par satovnog zadržavanja u Klagenfurtu, na 20 automobila. Pred ovim Reichenau, kao i još dalje od Turracherhohe – u Tamswegu – nalazile su se skupinice hrvatskih izbjeglica.
U Spitalu, 60 km. udaljenom od Klagenfurta, u njemačkom logoru bilo je najprije nešto hrvatskih izbjeglica, a onda duže vremena 67 interniraca. U Villachu bilo je više stotina raspršenih hrvatskih izbjeglica.
Na području Viktringa bila je smještena skupina pukovnika Petrovića, dakle stigla s juga, koja je brojila oko 8.000 osoba. Nad njihovim logorom viorile su se mnogobrojne hrvatske zastave, a medju mnoštvom vladalo je veliko rodoljubno oduševljenje. O njima su se raspitivali drugi 5.000, koji su se razbježali kod prelaza mosta na Dravi, dok su drugi 2.000 kao cjelina bili odmah iz Ferlacha izručeni. (Partizanima, mo. Mile Boban, Otporaš.)
Treće područje bilo jeu Grafensteinu, neobično lijepom mjestu. Jedna velika šuma, kroz koju protiče čista rječica, i jedna poljana služile su za logorovanje. Na 16. svibnja približavale su se dvije skupine ovome mjestu: ostatak Ajanovićeve od 5.000 osoba s juga i skupinica dopukovnika Oreškovića (Gandi) s istoka, koja se probila prethodnog dana od Dravograda pokraj Bleiburga. Na domaku mjesta obadva mnoštva bila su po Englezima sa svih strana tankovima opkoljena. Poslije pregovora, odnosno primanja naloga za razoružanje po obadvojici hrvatskih glavara, s mnogo veoma dirljivih scena, hrvatski vojnici su se rastajali od dragog oružja, s kojim su neki bili vezani 4 godine. Englezi su zahtijevali, da se fotografski aparati takodjer predaju. Po razoružanju, Englezi su kratkim postupkom odredili smještaj pojedinih grupa.
Ovoj skupini bila je priključena i jedna skupinica od 270 pripadnika Handžar divizije, koji su bili osobodjeni od partizanske vlasti u Koruškoj. Neposredno briganje o njima vodio je poručnik Stjepan Buconjić. takodjer je u logoru bio smješten odio četnika iz Crne Gore. Ispočetka su dobivali hranu od Engleza, koja je bila dobrog kvaliteta, ali jako malo. Spavalo se pod vedrim nebom.
narednih dana skupini su prišli dijelovi raspršene Hasićeve skupine, zatim nešto od lutajućih, koje su u kraj stigle prije dana Bleiburške tragedije., te i neke skupinice, koje su se razbježale s Bleiburga. Skupina je narasla na 8.000 osoba.
Na području Volkermarkta, s griffenom i Rudenom, zaustavljali su se pak samo oni, koji su se probili od Dravograda i Bleiburga. ovoj strani, medjutim, pripada i Wolfbergska skupina, o kojoj je vrijedno više reći, jer njoj izručenje Englezi nisu zatajili, pa se za razumjevanje toga dogadjaja ovim treba pripremiti.
Ovoj skupini bila je jezgrom jedna manja skupina, koja se sastojala većinom od PTS-a pod dopukovnikom Madiracem, a prošla je sretno Celje zorom 8. svibnja, u 15 sati napravila je mali zastoj u Dravogradu, pred večer je stigla u Lawamund. a 9. svibnja, spriječena od strane partizana na kretanju za Klagenfurt, produžila je put Wolfsberga. Na tom putu srela se s engleskom vojskom i pred večer stigla u Wolfsberg, gdje je u noći između 9. i 10. svibnja prvi puta došla s Englezima u dodir kao zarobljenici. Kolonu je vodio general Moškov. Na deseti svibnja zorom, pokraj još ne snašavših se Engleza, kolona je pohrlila Judenburgu s namjerom, da dalje produži Salzburgu, dakle američkoj zoni.
Pridolaskom novih, uglavnom gradjanskih grupa, uspostavljala se je veća kolona. Neke su – još prije, nego su se uspjele priključiti jezgri – bile uznemirivane od partizana. Zato su neke zaostajale, kao i jedna grupa djevojaka i studentica. Od tih zaostalih grupa neke su partizani zarobljavali i sobom odvodili.
Kolona je narasla na 4.000 osoba. Njoj su se bili prikljućili ministar HOS-a admiral Steinfel i glavar u Glavnom Sotžeru general Fedor Dragojlov, a dalje je kolonu vodio general Rolf.
Kada je skupina istog dana stigla u Reichenfels, tu je od Engleza bila zaustavljena i zadržana do 12. svibnja, kada su je povratili nazad u Wolfsburg. O njenoj zanimljivoj i relativno sretnijoj sudbini, dakle nešto različitijoj od drugih, nastavlja se govoriti u “Izručenju”.
Predtrupa ili klagnefurski dio hrvatskog zbjega odmah bio obezglavljen izručenjem Hrvatske Vlade 19. svibnja, već nakon tei – četiri prespavanja na Turracherhohe. To, kao i ostalo vrebanje partizana, da pohvataju i odvedu hrvatske izbjeglice, onemogućilo je svaki organizacijski – upravni i informativni – rad i život. Hrvati nisu mogli imati nikakvog vojničkog ni gradjanskog vodstva, kao što su to imali, na primjer, Slovenci. Brzina dogadjaja i dezorijentiranost mnogo su skrivili, da se nije znalo uspješno ugibati opasnostima.
Ipak su u Krumpendorfu zaostala skupinica vodstva i dotadašnjih upravljača. Svi oni od najviše uprave, zajedno sa svojim bližnim suradnicima, po potrebi situacije i pod pritiskom javnog mnijenja, prestali su bili igrati se državnih poslova i održavati sjednice, te su se povukli i izgubili, a druga, manje istaknuta ekipa preuzela je brigu o narodu. zato se 10. svibnja pristupilo osnivanju Hrvatskog Crvenog Križa, da se humanitarnom akcijom zamijeni dalje nemogući svaki hrvatski politički rad.
Po knjizi dra. Otona Knezevića
“Pokolj Hrvatske Vojske 1945.”, Chicago 1960., na str. 74-75., Hrvatski Crveni Križ bio je izdao nižu obavijest:
“Obavješćuju se sve hrvatske izbjeglice, da je središnji odbor Hrvatskog Crvenog Križa ustanovljen, kojeg zastupaju redovni članovi i to:
Dr. Ivo Petrić, predsjednik.
Dr. Juraj rebok, glavni tajnik.
Slavko Boroščak, odbornik.
Leonard Grivičić, odbornik.
Dr. Nikola kajić, odbornik.
Ing. Mladen Baković, odbornik.
Milan Milinković, odbornik.
Jozo Pavelić, odbornik.
Prof. Ivan Oršanić, odbornik.
Članovi poslovnog odbora H. C. K.:
Ing. Stjepan Horvat, rektor.
Dr. Branko Sušić, tajnik.
Gen. Drago Rupčić, izvjestitelj za stegu.
Ing. Ivan Asančajić, izvjestitelj za nastambu i tehničke radove.
Josip Aleksić, izvršitelj za prijevoz i vezu s pojedinim skupinama.
Ćiril Čudina, za nastanbu i tehničke radove.
Dr. Branko Dukić, izvjestitelj za zdravstvo i higijenu.
Puk. Božo Steinfel, izvjestitelj za prehranu.
Prof. Dušan Žanko, izvjestitelj za odgoj.
Dr. Dragutin Kamber, izvjestitelj za društvenu skrb i duhovnu pastvu.
Budimirović Ante, odbornik.
H. C. K. preuzeo je današnjim danom cjelokupnu brigu za sve izbjeglice i on je jedini ovlašćen zastupati u vršenju ove dužnosti probitke hrvatskih izbjeglica prema engleskim i drugim oblastima. Ured odbora nalazi se u dosadašnjoj uredovnici vojnog zapovjedništva.
U Krumpendorfu 12. svibnja 1945.
Predsjednik: Dr. Perić.”
U istoj knjizi na strani 75. održala je većina članova hrvatske Državne Vlade vijeće, i to gospoda: Dr. Alajbegović, Dr. Sušić, Dr. Hefer, Dr. Balen, Dr, Dugandžić, Dr. Toth, Janko Tortić, Kuvedžić i državni prabilježnik Dr. Artuković, na kojem je zaključeno, da se odboru Hrvatskog Crvenog Križa povjerava zaštita i skrb svih hrvatskih izbjeglica, te u vezi s tim, da se odboru predaju sve živižne namirnice, koje su vlasništvo Države.”
Na strani 78 stoji:
“Posebni dopisnik Reutera iz Beča Denny Tikhe izvješćuje, da su britanske vlasti u Austriji zbog sve većeg broja incidenata na granici zabrinute, a ove incidente izazivaju bande “neodgovornih jugoslavenskih
(Čitajući danas, nedjelja 19 veljače 2023. ovaj posebni dopisnik Reutera prije 78 godina, podsjeća me na članak dra. Tomislava Draguna kojeg dolje niže prilažem:
Šalje: Tomislav Dragun <tomislav.dragun@gmail.
URED
REGENTA KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE
Zagreb, 19. veljače 2023.
Broj: 168-4/2023
GLAZBENA ŠKOLA KARLOVAC
Ognjen Gravora
Korepetitor
Augusta Cesarca 3 – 47000 Karlovac
Predmet:
Opomena pred tužbu zbog agitpropovske (netočne) tvrdnje u člansku “Glazba u NDH: primjer Lisinskog i Zajca”.-
Uvaženi Gospodine Gravora,
U agitpropovskom članku “Glazba u NDH: primjer Lisinskog i Zajca”, kojeg ste vjerojatno Vi autor, objavljen je sljedeći tekst:
Proglasom Pavelićeva opunomoćenika Slavka Kvaternika 10. travnja 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), čime je završilo razdoblje koje je počelo 1918. god. ulaskom Hrvatske u zajedničku jugoslavensu državu, a počelo četverogodišnje tamno razdoblje hrvatske povijesti, povijesti NDH, marionetske i totalitarne države, koja je vrlo brzo iznevjerila očekivanja većine hrvatskog naroda.
Uspostavom NDH dolazi do bitnih promjena u kulturi i umjetnosti. Kao i u svakom totalitarnom režimu, tako je i u NDH kultura bila područje kojemu se posvećivala osobita pažnja i od kojeg se očekivalo da stoji režimu na raspolaganju. Ustaška vlast je smatrala da treba izvršiti duhovni, moralni i intelektualni preporod ljudi s ciljem stvaranja novih ljudi i izvršenja unutarnje obnove NDH. Razne negativne tuđinske utjecaje, koji su prema mišljenju nove vlasti kulminirali u razdoblju međuratne jugoslavenske države, trebalo je anulirati pročišćenjem kulture i jezika kao i odstranjivanjem ljudi iz kulturnih institucija koje su trebale provesti preporod i ideološku preobrazbu u duhu ustaških načela. O kulturnoj politici brigu je vodilo Ministarstvo bogoštovlja i nastave (kasnije Ministarstvo narodne prosvjete). Glavno ravnateljstvo za promidžbu bilo je najutjecajniji čimbenik kulturne djelatnosti u čiju nadležnost je spadala i cenzura, sredstvo blisko svim režimima te vrste. Ustaška vlast prodrla je u sve sfere društvenog i privatnog života pa je jasno daje cjelokupni kulturni i umjetnički život bio duboko ideologiziran.
Tekst je netočan i lažan, smišljeno naci-boljševički usmjeren, te nanosi štetu mom znanstvenom i publicističkom radu, pa ću protiv autora pokrenuti sudski postupak radi naknade štete (oko 2,000.000,00 kuna).
Ali, voljan sam razgovarati o odgovarajućem ispravku.
Čekajući Vaš (uredovno-procesni) odgovor, ostajem
S poštovanjem
dr. sc. Tomislav Dragun.
Mile Boban, Otporaš)
Sa strane 80:
Djelovanje Hrvatskog Crvenog Križa prekinula je britanska vojna vlast dne 20. svibnja 1945. Hrvatski Crveni Križ obratio se je na engleskog zapovjednika u logoru fermo i na britanski Crveni Križ u Italiji za slobodno djelovanje, ali bez uspjeha.”
(Mi smo sada na strani 38. Prilažem sliku stranice 142 s naslovon “SPORAZUM”. Molim strpljenje za čitanje iz kojeg sadržaja se mogu saznati mnogi zaboravljeni detalji Tragedije Hrvatskog Naroda “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA”. Najljepša hvala svina, Mile Boban.)
Nastavlja se (8.dio) Sljedećih dana počeo se po nekom…
Prilažem šestu (6) poveznicu