OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA – VRIJEME GRUPIRANJA (četvrti 4. dio)

      Veoma ojačani partizani, u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk obrane, sužavajući ga na sve manji prostor, te potiskujući obrambene snage sve dublje u lijevak. Zato je 30 travnja 1945. pala njemačka odluka za odstupanje s hrvatskog državnog područja, a 4. svibnja je rečeno, da se zagreb više ne može braniti. Daljnja obrana zamišljala se je na liniji maribor – Celje. Toga dana počeo je hrvatski exodus.

      Prvi dana mjeseca svibnja 1945. luk obrane sužavao se je na Zvonimirovu Liniju, a na 5. svibnja povukao se je s nje u pravcu grla lijevka, prelazeći na čiste pravce povlačenja: varaždin – Ivanec – Krapina – Rogatec – Celje; Zagreb – snop puteva – Rogatec – celje; zagreb i Samobor – Kreško – Zidani Most – Celje.

      Obzirom na mjesta zborova unutar obrambenog luka, oni su zauzeli pravce: I. Zbor: Varaždin – Celje. II.., III. i IV. Zbor: Zagreb – Celje. V. Zbor: Samobor – Celje. Svi su se kod Celja morali probijati kroz partizansku zapreku, koja je Nijemcima donijela njihov Celjski debakl.

     Već na prve službene vijesti, da predstoji njemačka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945. njemački su zapovjednici počeli dolaziti u dodir s partizanima u svrhu kapituliranja. U Hrvatima su izazvali sumnju, da će ih ostaviti na cjedilu, što se je i dogodilo. Njemački zapovjednici nisu bili dorasli, da prihvate misli svog vrhovnog zapovjednika za jug, maršala Kesselringa, date na konferenciji dne 7. svibnja 1945. u Grazu, da se bez obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povlačenja, dok se ne stigne na njemačko područje, te tako nisu imali pred očima spasavanje svojih vojnika, a dosljedno tome ni da pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima većinom oko Celja.

      Teški položaj Hrvata još više se pogoršao, jer je upravo u kulminaciji povlačenja, dok je središte zbjega bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njemačka kapitulacija. Opasnost je prijetila hrvatskom povlačenju, jer Nijemci nisu bili više čvrsti prema partizanima. Postojala je još i opasnost, da će se njemački zapovjednici pokušati dogovoriti partizanima s cjelokupnim izručenjem Hrvata.

      Osim toga i njihova velika vojska od 150.000 vojnika, pometena kapitulacijom, usporila je brzinu povlačenja te je jako zakrčivala puteve, osobito oko Zidanog Mosta, zatim kod Celja, a nadasve poslije Celja pa do Bleiburga sa svojih desetak tisuća kamiona, mnogo topova, putničkih samovoza i drugog podvoza. Ovim vozilima ili pješke kretale su se šest njemačkih divizija s mnogo grugih motoriziranih skupina rasutih jedinica. Nalazili su se u isto vrijeme na putevima s Hrvatima i, jer su zakrčivali puteve, bili su vrlo kobni za brzinu hrvatskog povlačenja. Njemački vozari (misli se na šofere, mo. Mile Boban, Otporaš.) nisu se držali voznog reda na cijeloj dužini puta, već su prestizali skupine pred sobom, malo poštivajući vozni red; da desno idu pješaci, a do njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijevi dio puta treba biti slobodan za prolaz samovoza u oba pravca. ovi nedisciplinirani vozači izlazili su iz povorke i tjerali konje lijevom stranom, što je izazvalo prometnu zbrku. (Čitajući sadržaj ovog opisa ne mogu se oteti dojmu da člankopisac nije bio direktni očevidac sadržaja ovih opisa, isto kao što je bio i Fra. Oto Knezović koji je napisao knjigu “POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945”., u kojoj je opisao svoja osobna viđenja i uspomene, mo. Otporaš.)

      Brzina hrvatskog povlačenja iz zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, čiji su najglavniji datumi:

      4. svibnja 1945. njemačko zapovjedništvo odredilo je povlačenje  svih njemačkih i hrvatskih trupa u Sloveniju, na prostor Maribor – Celje, gdje se je namjeravalo organizirati novi odpor.

      6. svibnja – bio je izdan proglas Hrvatske Državne Vlade, cjelokupno hrvatska oružana snaga napusti teritorij Hrvatske i da civilno pučanstvo, ukoliko želi napustiti Hrvatsku, krene s hrvatskom vojskom. (Mrzitelji, neprijatelji i klevetnici Prve Hrvatske Države sa tri (3) inicijala NDH u prošlom dvadesetom stoljeću su sustavno tvrdili i pisali da je Poglavnik i Hrvatska Državna Vlada naredila hrvatskom narodu da napusti Hrvatsku i da ih slijedi u njihovu povlačenju, mo. Mile.)

      6. i 7. svibnja – krenuo je najveći dio Hrvata put Slovenije.

      7. svibnja uvečet – krenuo je Poglavnik s jednom kolonom pravcem Zagreb – Rogaška Slatina – Maribor – Leibnitz.

      7. na 8. svibnja u noći, na putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Rogaškoj Slatini prekobrzoglasa – od general-pukovnika Loehera – o njemačkoji sveukupnoj kapitulaciji. Tada je general- pukovnik loeher vratio pravo zapovjedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke Poglavnika.

      8. svibnja ujutro – u Rogaškoj Slatini pala je posljedna odlukla, da sve hrvatske trupe, koje su se iz Domovine povlačile i bile upotrebljavanje kao zalaznica Nijemcima, nastave najbrže povlačiti se  općim pravcem za Korušku, te da se po prelazu austrijske granice s oružjem predaju Englezima, a nu u kojem slučaju partizanima.

      8. svibnja – general-pukovnik Loeher, zapovjednik hrvatske skupine, upostavio je pregovore  s partizanima u Stupniku.

      8. svibnja u 23 sata – stupila je na snagu bezuvjetna njemačka kapitulacija.

      9. svibnja – po partizanskoj interpretaciji počeo je period “šest dana rata poslije rata” kojeg su oni vodili s Hrvatima. (Najvjerojatnije autor ovog sadržaja misli na knjigu koju je napisao Milan Basta “RAT JE ZAVRŠEN 7 DANA KASNIJE”. Prilažem sliku knjige, mo. Otporaš.)

      10. svibnja – njemački Celjski debakl.

       Sva njemačka smetnja- bilo kao nevjera, bilo kao marševska smetnja – mnogo je održavala na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mnoštva u kolone, grupe i grupice na putevima. Hrvati su trebali brzo se izvući i dijeliti prostor s Nijemcima. probijanje ovog mnoštva zavisilo je mnogo od spremnosti voditelja, zakrčenosti puta i uznemiravanja o partizanima. Bila je namjera stići u Dravograd u što boljem redu i što sčetanije.

                                        U    N E I Z V J E S N O S T I 

      Pritiskivani od partizana, skučeni i stisnuti na najuži dio svog državnog područja, ulazeći već u lijevak i iznenadjeni njemačkim srozavanjem i učinjenom kapitulacijom, počeli su se hrvati pobojavati, da će ih Nijemci u najtežim časovima ostaviti na cijedilu. U takovom stanju počeli su se Hrvati povlačiti; u najvećoj žurbi i neizvjesnosti, jer nije bilo ništa uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih očekivati prije neprimanje, nego zaštita.nije bilo ništa spremno za fizičko izvršenje, jer nije bilo ni uporišta za osiguranje puteva, a nitim baza za obskrbljivanje. Sumnja u njemačku nevjeru, proizišla iz ulagivačkog odnošaja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo plana i nije se više ni moglo sve skupno povesti, jer to zakrčenost puteva, nepouzdanje u Nijemce i ulazak u lijevak nije dozvoljeno.

      Povlačiti se bez dovoljno vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uspjeh, značilo je – ići u neizvjesnost. Ali kada se pomislilo na odvratnost kapitulacije pred partizanima, usprkos svih tegoba, duhovi su se sabrali, snašli, preobrazili. Povratila im se stara snaga i pokrenuli su se jedinstvenom mišlju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednoga mjesta.

      Svi su svojim visokim moralom obećavali zapovjednicima skupina, kolona i grupica, da će se do odredjenog prostora stići.

      Kroz prizmu ovog uvoda treba povlačenje stalo gledati.

Prilažem sliku knjige st. 20 i 21