OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA – “VIDI ZAPISNIK GENERALA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” (6. dio)

      Ovim pravcem krenula je najprije Ustaška Obrana, koju je vodio pukovnik Tomislav Meseć, zatim ostatci II. Gorskog zdruga (zapovjednika generala Zorna zarobili su bili partizani kod Zidanog Mosta i putem za Zagreb ubili), dijelovi domobranskih jedinica iz Banja Luke, Petrinje i like i pripravnih bojna  iz Podravine, te mnoštvo gradjanskog stanovništva iz Bosne. Isticale su se žene na konjima. Iz Zagreba se krenulo uglavnom 7. svibnja.

      Obrana je bila 9. svibnja stigla do Celja, gdje je most na ulazu u njega bio zaposjednut po partizanima. Odbivši traženu predaju oružja, koju su partizani popratili laskavim riječima, da se neće nikome ništa dogoditi, Obrana je krenula lijevo od mosta prema prvim kotama, koje su držali borci II. Gorskog zdruga s poručnikom Vinkom Svatosem, i nastavila dalje probijanje put grebena Alpa. (Iz članka “Hrvatska Tragedija”, odlomak “Sudbina skupine hrvatskog generala Zorna” od Dragutina Došena, “Danica, Chicago 1950.)

      Idućeg dana, 8. svibnja, krenuo je iz Zagreba Brzi Oklopni sklop Obrane (pukovnik Matković), a još prije se je na putu nalazila jedna skupina od 3.000 pješaka i dosta manjih dijelova, vodjeni dotle po pukovniku Petroviću, koja se kod Celja spojila s prethodnima, a dalje je zapovjedao pukovnik Petrović. Ta skupina stigla je na putu u Alpama skupinu pukovnika mesića, koja je krenula dan ranije. Svaki član nove Petrovićeve skupine imao je dotle svojih neprilika.

      brzi Oklopni sklop Obrane imao je teški okršaj s partizanima jedne vojvodjanske brigade u Krškom, gdje su ulične borbe trajale tri sata, a bilo mnogo mrtvih i ranjenih na obadvije strane. Suzbijeni partizani bili su se povukli. Zatim su do Zidanog Mosta stigli nesmetano, ali su tu morali stati, jer je dalje put bio zakrčen teškim njemačkim oružjem, koje je neka njemačka postrojba na povlačenju uništila. Po nalogu generala Luburića uništili su sav svoj podvoz i krenuli dalje pješke prema Celju, susrevši se s miješanom skupinom pukovnika Petrovića, a tjerani istom neprilikom, uklopili su se u nju.

      Povećana skupina, odbivši partizanski zahtjev, da položi oružje i nesmetano nastavi put, obišla je Celje i kao i ranije Obrana, krenula put Alpa.

      Vidjevši kako partizani na glavnom putu na prevaru razoružavaju nijemce, kojima su lažno obećavali, da će ih pustiti kućama, jedna treća skupina Hrvata od 3.000 vojnika takodjer se priključila Petrovićevoj skupini. Partizani su razoružanim Nijemcima kasnije presjekli put i zarobili ih. Vodeći časnici hrvatske skupine dogovorili su se s partizanima, da jedni na druge ne pucaju, te nesmetano prošli kroz partizanske postave i pokraj zarobljenih Nijemaca.

      Začelni dio – buduće velike alpske ili Ajanovićeve skupine – bio je oblikovan od jedne skupine, koja je stigla u Celje, i jedne druge, s kojom se sastala na putu. Iz Zagreba je na 7. svibnja u 4 sata krenuo jedan vlak, koji je vozio 4 do 5 vagona ranjenika, žensku ustašku mladež iz Zagreba, križevaca i drugih mjesta, gradjane – žene, djecu i roditelje državnih i ustaških dužnostnika, te pedesetak svećenika i bogoslova. U Celju su 9 svibnja bili iskrcani svi, osim ranjenika, vezani uz postelju, koji su pali partizanima u ruke. Ova se je skupina u Celju pridružila jednoj drugoj skupini od dijelova PTA-a i druge vojske, zatim dijelova Časne radne službe i brojnog gradjanstva iz Bosne, s Avdagom Hasićem na čelu. Nad cijelom uvećanom skupinompreuzeo je vodstvo general Junuz Ajanović, kojem je zamjenikom bio dopukovnik Mimić. Ova je uvećana skupina na putu dostigla prednje, dakle već spojene Mesićevu i Petrovićevu, te je ta velika skupina od 300.000 osoba sada dobila ime generala Ajanovića.

      Dijelovi te velike skupine patili su od gladi, te su neki jeli i bukovo lišće. Pred Eisenkappe-lom jednim drmajem kaleidoskop se promijenio i skupina se raspolovila. Eisenkappelom su prolazili uglavnom 14. svibnja. “Od nje, – kaže se u članku “BLEIBURG” od Hrvoja Bošnjanina, izašlom u 1. broju “Hrvatske Države”, Munehen, – ide još uvijek prema Dravi 15.000 ljudi, na čelu s Avdagom Hasićem, Milom Ostojićem i pukovnikom Mesićem. Čudnom ironijom sudbine i dobrotom jednog engleskog majora – koji ih je obskrbio hranom i s nešto odloženog oružja slovenskih domobrana i četnika te ih upozorio, da će ih partizani napasti – ova se skupina bori još 16. i 17. svibnja s komunistima i razbija ih bez poteškoća oko Klopinskog jezera i na brdima kod Grabelsdorfa, gdje vodi borbu 12, stojeći tuzlanski zdrug i 32. pješačka pukovnija. Do razoružanja Hasićeve skupine dolazi tek na Dravi 18. i 19 svibnja. Sam opjevani junak Kladnja iz istočne Bosne, pukovnik hasić, vidjevši da ne može prebaciti preko Drave i spasiti veći dio svojih ljudi, ubija iz samokresa najprije svoju žene, a onda i sam sebe i, u prisustvu i danas živih svjedoka, veli: “Kad ne mogu kako treba spasiti svoje ljude, ne trebam ni ja živjeti!” taj potresni čin dogodio se 19. svibnja u 8 sati, nedaleko od dravskog mosta, koji vodi prema željezničkoj postaji Teinachstein. – Dalje uzvodno prelazi Mesićeva skupina Dravu kod Galiziena, mostom “Annabrucke ”, imajući zadnje sukobe s partizanima još 19. i 20 svibnja. Uvidjavnošću engleskog majora, ova se skupina uglavnom spasila i šutke razišla u pozadini engleskih trupa”.

      Odbivši Mesićevu skupino (4.000 osoba), bivša Hasićeva skupina odsjela je većim dijelom u logoru Grafenstein, doživivši sudbinu, kako se govori u “Izručenju”.

      Druga polovina prvotne velike Ajanovićeve skupine, pod vodstvom pukovnika Petrovića, takodjer je vodila borbu s partizanima i mukom dospjela do Ferlacha, gdje se je 16. svibnja rascijepala. Dio od 8 tisuća osoba pod vodstvom pukovnika Petrovića udario je logor na potezu Viktring – Klagenfurt, a od drugih sedam tisuća pet tisuća su se raspršili, dok su dvije tisuće imale nestalni boravak u Ferlachu, odakle su, na smetnji Englezima, bili odmah izručeni u Jugoslaviju.

      Na kraju su stigli u Klagenfursku kotlinu kojih 20.000 osoba, od raznih zaostalih i sretno probilih se skupina i skupinica, sve do dogadjaja izručenja u Bleiburgu. Ovi su prvenstveno povećavali logore trokuta Klagenfurt – Viktring – Grafenstein, te Volkermarkta, Griffena i Wolfsberga, a djelomično se rasturili po naseljima i šumama. I od jednih i od drugih djelovi su bili hvatani i kasnije na Bleiburgu i Dravogradu izručivani.

      Dakle, do trenutka izručenja na Bleiburgu u Klagenfursku kotlinu bilo je stiglo oko 70.000 hrvatskih izbjeglica. Osim Hrvata, ovamo se je bilo sleglo i više desetaka tisuća pripadnika drugih narodnosti, osobito stacioniranih na prostoru Viktring – Klagenfurt. U slovenskom logoru u Viktringu bilo je 12.000 Slovenaca i 6.000 Srba, a u Spitalu na Dravi 80.000 Kozaka.

      Tako je bila i bez plana ostvarena, ako ne jedna alpska tvrdjava, a ono jedno slučajno alpsko zborište euro-azijskih antikomunističkih boraca.

      Prvi dodiri s Englezima uslijedili su bili već na dan njihovog ulaska u Klagenfurt, odnosno Korušku, – na 8. svibnja. Odmah su zahtijevali, da se razoruža kvarenjem oružja na gomile i jarke. Ako su neke skupine ostale duže vremena pod oružjem, bilo je zato, jer Englezi nisu uspjeli tamo stići.

      Na hrvatskoj strani prvoga i drugoga dana oružje je odlagano bez razmišljanja. No narednih dana, poslije doživjelih napada (osobito putem do Klagenfurta), novostigle veće skupine ustručavale su se odmah položiti oružje, ali naravno bez uspjeha.

Preko šest desetljeća moje hrvatske političke emigracije, imao sam priliku pročitati mnogo napisanih stvari u raznim knjigama, novinama, časopisima itd. o povlačenju hrvatske vojske, o Bleiburškoj Tragediji, ali detalje i o detaljima koje autor ovih opisa Ante Ljekić  “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA” iznosi, saznao sam više nego sam prije znao. Ova tragedija hrvatskog naroda je vrlo bolna i vrlo tužna. Neka naš Dragi Bog dadne VJEČNI MIR SVIM ŽRTVAMA “BLEIBURŠKE TRAGEDIJE”! POČIVALI U MIRU BOŽJEM!

Mile Boban, Otporaš,

Austin, Texas.

Subota, dne 18 veljače 2023.