OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA – Kobni mercedes – DRINA br. 2. 1963. (9. dio dio)

                               OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (9. dio)

      Captain Douglas bacio je oko na mercedes. Izaslanici su bez odgovra nekih nadležnih Engleza čekali do 20. svibnja, dok se je captain dobro zaželio mercedesa, koji ih je onda, da bi im oteo samovoz, u 14 sati sveo na kategoriju običnih zarobljenika. Osobno ih je doveo i gurnuo u jedan logor RIP-a (logor za ispitivanje zarobljenika) (a sigurno je da se Amerikanci i Englezi služe tom skraćenicom koju stavljaju pokojniku na KRIŽ  prigodom pogreba na groblju “R. I. P. “, što znači “R”est  “I”n  “P”eace = “Počivao U Miru”, mo. Mile Boban, Otporaš.) malo dalje od mjesta Forli, izbacio njihovu bijelu zastavu iz auta u prašinu, slomivši joj prethodno koplje, i izgubio se s ukradenim autom u prašini, koju je iza sebe ostavljao.

      Ovo je bilo drugo ili konačno obespravljenje hrvatskog izaslanstva. Dalje su do konca ostali u kategoriji zarobljenika. (Po djelu dra. Vjekoslava Vrančića “S bijelom zastavom preko Alpi, buenos Aires, 1953.) (Prilažem sliku knjige “U SLUŽBI DOMOVINE”, Buenos Aires, 1977.

                   Kako se i na korice knjige očito vide naslovI

                                               SBIRKA:

Razgovarali su i obrazlagali

      Razgovarali su i obrazlagali činjenice s engleskim časnicima do najviše najviše s pukovničkim činom. I ovi su s izaslanstvom, medjutim, razgovarali samo radi svoje posebničke znatiželje. S višim časnicima od pukovnika nigdje nisu mogli razgovarati. Ništa se dalje nije učinilo, osim službenog uredskog saslušanja tko su i što hoće. Vrlo brzo su preletili do VIII. armije, odnosno njenog Intelligence Sercice-a, gdje im je konačno misija pokopana.

      Englezi su napravili svega dva službena poteza, obraćajući se nadležnima radi njihove misije. Neprimanje izaslanstvaili parlamentaraca jednog naroda svih osebujnosti, po kojima se luči narod od naroda, jedna je crna mrlja više na obrazu Zapada, kojih i onako imaju mnogo radi sprječavanja osamostaljenja podjarmeljenih evoropskih naroda, koji su tako dugo sprječavali prodiranje Istoka na Zapad i u toj borbi za očuvanje zapada izgubili vlastite slobode.

      Početkom mjeseca ožujak 1945. počelo je povlačenje Hrvatskih Oružanih Snaga iz južne

Hrvatske, t. j. iz Hercegovine koje su se zaustavile na Ivan Planini. S hrvatskom vojskom povlačio se je i dio hrvatskog pučanstva, te sav upravni aparat.

      Zapovjednikom te južne hrvatske vojske imenovan je general Vjekoslav Luburić, koji je uspostavio i stabilizirao front na Ivan Planini. Priliv boraca sa juga bio je stalno u prostoru. Osim hrvatskih boraca iz Hercegovine i južne Dalmacije, dolazili su crnogorski nacionalistički borci, zatim albanski nacionalisti i razne grupe iz Sandžaka pod zapovjedništvom pukovnika Pačariza, koje su se sve svrstale u hrvatske borbene redove i dočekali partizanske navale na Ivan Planini. Iz sjevernih dijelova Bosne  stigla su pojačanja, te je južna hrvatska vojska raspolagala sa stotinu tisuća boraca. Brojne partizanske navale bile su odbijene uz strašne gubitke za napadače. Tokom mjeseca ožujka bio je front na Ivan Planini stabiliziran.

      Tokom mjeseca travnja osjetilo se popuštanje Nijemaca. Pojedini njemački zapovjednici održavali su kontakte s partizanima, što je izazvalo nepovjerenje u hrvatskim redovima.

      radi ozbiljnosti stanja i dogadjaja, dobio je general Luburić koncem travnja poziv od Poglavnika, da dodje u Zagreb. Njegov zrakoplov spustio se na zamračeno uzletište radi uzbune, te naletio na rupu od bombe, kojom prilikom je general bio teže ozledjen. Došavši svijesti (poslije tri (3) dana, kako se je pisalo i čitalo po emigrantskom tisku, mo.) saznao je od Poglavnika, da se nijemci kolebaju i da prijeti njihova kapitulacija. Tom prilikom dobio je general Luburić odredbu od Poglavnika, da se sva vojska, pa i poluvojničke i gerilske skupine, imaju povući iz Bosne u gornju Hrvatsku. Tom odredbom bila je uništena zamisao vodjenja gerilskih operacija iza partizanskih linija, te se je napustio front na Ivan Planini i Sarajevo, a sve hrvatske jedinice povlačile su se na sjever prema Savi. Jedinice sa istočnog fronta u Srijemu takodjer su napustile svoje postave i povukle se na zapad s namjerom, da se skoncentriraju na Zvonimirovoj Liniji.

      Hrvatski frontovi morali su se napustiti ne radi pritiska partizana, nego radi ratnih zbivanja izvan Hrvatske, koja su se odražavala i na hrvatsko državno područje.

      Bila su uglavnom tri razloga za povlačenjem, i to: popuštanje Nijemaca, nestašica streljiva i prisutnost ruskih i bugarskih trupa u zaledju preko Drave. Osim svega toga nije se vodila borba do “posljednjeg naboja” iz razloga, jer bi to partizani upotrebljavali kao izliku, da mogu podpuno iskorijeniti hrvatsko pučanstvo, tobože iz ratne potrebe. Tu priliku nije im hrvatsko vodstvo htjelo pružiti.

               G L A V N A   K O L O N A   I L I    S T I G L I    N A    B L E I B U R G

      Odgovarajuće borbenom postavu zborova, povlačila se je koncentrično prem celju glavnina hrvatske vojske i glavni dio gradjanskih izbjeglica jednim dobrim snopom puteva, u formi lijevka, kako je već izloženo u uvode ove knjige.

                                           3., 6., 7., i 8. svibnja

      Dne 5. svibnja povlačili su se dijelovi vojnih zborova iz pričuva i odigravši svoju ulogu sužavanja fronte, pješke i motorizirano, a zatim su se povukle pozadinske ustanove. Osjećala se već zakrčenost puteva, pogotovu po Nijemcima.

      Dne 6. svibnja u 3. sata pošli su i ostali pozadinski dijelovi. Tokom dana pristizali su i glavni dijelovi zborova, a dalje borbe za zadržavanje neprijatelja sve više su vodile manje jedinice jačine jedne bojne, koje su sticajem okolnosti najviše bile upletene u zalazničke borbe. Motorizirane grupe stizale su bez većih smetanja uglavnom još istoga dana u Celje. Koji su se kretali pravcem Zagreb – Zidani Most, kao i južni krak, vodili su mjestimične borbe s partizanima do Zidanoga Mosta, a još više oko njega, zatim dalje do Celja manje čarkanja.

      Zagrebačka posada krenula je 7. svibnja u 5. sati, kao i gro  vojske uopće, (točno ovako piše, mo.) dospio predhodna dva dana u Zagreb. Najveći dio pučanstva polazio je iz Zagreba, ili je kroz njega prolazio, ovog istog dana.

      U 19. sati, u okviru jedne bataljunske kolone oružnika, pošao je glavni i upravni stožer MINORS-a s ostatkom zagrebačkih posadnih ustanova, na čijem čelu je bio glavar upravnog stožera i zapovjednik oružništva general Pećnikar. Kolona se uputila pravcem preko Krapine na Rogašku Slatinu. Ovoj se je skupini priključio i šef Države dr. Ante Pavelić s odjelom naoružane pratnje i svitom. (Prilažem dvije poveznicu “S Poglavnikom na povlačenju” kojih sadržaj je pun zanimljivosti i kronoloških detalja Poglavnikova povlačenja. Vrlo vrijedno za pročitati i sadržajem pšopuniti prazninu ovog opisa OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA.

      “Zagreb, dne 7. svibnja 1945. u 5. sati. Grad još spava u polumraku. Straže i stražari još su na svojim mjestima. Samovozi svih mogući maraka i dimenzija jure u raznim pravcima. Prazni uglavnom u pravcu istoka, poluprazi, puni, prepuni i više nego prepuni u pravcu zapada. Već kod burze susrećem prve poznanike s naprtnjačama na ledjima, kovčegom ili sa zavežljajem u ruci. Jedne susrećem, novi nadolaze, ponovno se gube, novi nadolaze i opet se gube, a ja ostajem sam. opet novo sastajanje, rastajanje, prebacivanje preko ulice i t. d. Grad se budi, tempo prometa, ljudi i vozila odvija se ubrzano i nezadrživo.

      Jelačićev trg: živi promet samovoza, mali broj pješaka, dakako s prtljagom. Frankopanska ulica: promet pješaka mnogo življi. Sve naravno pravcem istok – zapad. Pejačevićev trg: promat još življi. Ljubljanska ulica: promet sasvim živ. Iz Ljubljanske ulice pridružuju se kolone vojnika.

      Vojna Akademija: promet se zgusnuo, takoreći skondenzirao. Priključuju se povorke njemačkog topništva i bezbrojna vojnička i gradjanska skola sa konjskom zapregom svih mogućih tipova. Medju njima upadaju u oči brojna kola Zagrebačke Pivovare. Brzina kolone pola kilometra na sat.

      Topnička vojarna: Stoj ! Podpuni zastoj. Na kolima i pokraj kola u koloni primjećujem nekoliko vojničkih glazba. Neki teretni samovozi (uglavnom njemački) probijaju se čak u pravcu istoka. Njihova brzina iznosi 100 metara na sat. Ako sada nebo pošalje kakovu napast u obliku lovaca, (po svoj prilici riječ “lovci” pisac misli na savezničke avione koji su kružili nad  Hrvatskom, mo. Mile.) bit će čaša puna!

      Srećom lovci se nisu pojavili ni tada ni kasnije sve do poslije podne, kada smo bili već daleko od Zagreba. Ne zanm kako se to klupko odmotavalo, samo sam primjetio, da se je povorka uputila puževom brzinom prema Černomercu. Opet su nastali zastoji i ponovni pokreti, tako da smo došli pred općinsku zgradu u Vrapču oko 9. sati Kroz to vrijeme nije se ništa značajno dogodilo. Vidio sam samovoz s njemačkim poslanikom, kako se probija kroz mnoštvo (Kasche je bio napadno blijed). Neki dućani, a osobito gostionice, bili su obijeni i opljačkani. Na neka kola ljudi su donosili vreće s brašnom, solju, grahom i t. d. čini mi se, da je to iz njemačkij skladišta, koja su bila u blizini. Neki su primali, a neki su vraćali, te vikali i psovali, a bilo je dosta prosutog i zgaženog.

      Tu smo! Evo znaka. Stari svijet se lomi i ruši, a dolazi novi poredak. Kod općine Vrapče zaustavio sam se, da iz bliza vidim povorku u tragičnom Exsodusu. Tu je bilo mnogo časnika, osobito viših, koji su sjedili i čekali na imaginarne samovoze, koji nisu nikako dolazili (vjerojatno ni do danas).

      Vratimo se povorci na cesti! Gospodine Bože! Hrvatska se seli, Hrvatska se povlači, Hrvatska sela i grada, Hrvatska starih i mladih, Hrvatska zdravih i bolesnih, Hrvatska bogatih i siromašnih, Hrvatska pravednih i grješnih, Hrvatska gladnih i sitih, Hrvatska pismenih, polupismenih i nepismenih, Hrvatska Dinarska, Hrvatska Panonska, Hrvatska poštenih, manje poštenih i švercera, Hrvatska crkvena i laička, hrvatska obučena i gola, Hrvatska obuvena i bosa; sve se to povlači, sve se seli, sve bježi pred postolarsko – brijačkim rajem! Ima tu muževa, žena, starace, djece, djevojaka, hrane, vreća, prtljaga, krugovola, gramofora, kutija i sva sila potrebnih, a još više nepotrebnih stvari. Sve to ide, putuje, kreće se, vozi se, valja se, zaustavlja se, ponovno kreće u jednoj, dvije i tri kolone u redu i neredu, prašini, vrućini, molitvi i psovki….Sve kreće naprijed, stalno na zapad, dalje u nepoznanost, u nepoznato, u Zagorje, u Sloveniju k Saveznicima, samo što je više moguće dalje – dalje od postolarsko – brijačkog raja! Ovo je novo uzmicanje pred Ciklonom iz Istika i Balkana i zadnji čin tragedije Zvonimirove Kletve.”

                               F. V.

      (Sva šteta da se iz ovih inicijala F. V. ne zna pravo ime pisca, mo. Mile.)

      Dne 7. svibnja 1945. bio je središnji dan hrvatskog polaska, a pokrenulo se mnoštvo, srž cijelog exodusa, po čijem će se prevaljenom dnevnom putu i mjestu nalaženja na putu kojega dana nazivati i mijene povlačenja.

      potresno ganuće izazvali su ranjenici i invalidi, koji su izlazili iz bolničkih zgrada, da se po mogućnosti uklone iz Zagreba. Nitko im nije mogao pomoći, pa uglavnom ostaju na ulici u bolničkim odjelima, nemoćni i bez zaštite.