OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA – I. DIO “POVLAČENJE” (5.dio)

                                         Z N Č E N J E 

      U danima od 5. do 9. svibnja iz Hrvatske se otiskivao njezin najborbeniji, najsvjesniji i najskupniji narodni sloj put zapada; napušten je sjeverozapadni ostatak države sa Zagrebom i prešlo se u inozemstvo – u emigraciju.

      Povlačenje je bilo masovno, ogromno. Tisućama seljačkih kola, kamiona, biciklista, konjanika i pješaka kolone su davale dojam prave seobe naroda. To je bila treća seoba Hrvata u većem stilu. Prva je bila dolaskom naših predaka u ove zemlje za vrijeme seobe naroda, druga bijeg pred turcima, a, eto, treća uzmak pred jugopartizanima. Politički izgledalo je kaoveleban plebiscit hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju, a protiv balkanskog i istočnjačkog komunizma.

      Tih dana na putu Zagreb – (Zidani Most ili Krapina) – Celje – Dravograd, na dužini od 200 kilometara, kretala se je hrvatska nacija; četiri stotine tisuća ljudi, žena i djece, koji su svojom odlukom i pokretom na zapad plebiscitarno glasovali za hrvatsku državnost i samostalnost u ime onih, koji su pali, u ime onih, koji su se još borili i čuvali odstupnicu u ime onih, koji iz bilo kojih razloga nisu na taj put pošli. Kretali su se svi oni, koji su istinski mislili na hrvatsku državnost i samostalnost i kojima je bilo moguće kretati.

      Nitko nikoga iz tih dugačkih kolona nije natjerao na taj put u tudjinu i neizvjesnost. Svatko je krenuo sam, bez predrasuda i uvjeren, da će sami broj izbjeglica biti dovoljnim dokazom zapadnim demokratima, da taj mali hrvatski narod, koji pod ovim nebom traži samo slobodu i samostalnost u etničkim i povijesnim granicama, zaslužuje biti saslušan. Ništa taj narod nije moglo pokolebati u toj dubokoj vjeri, niti teškoće puta, niti glad, niti hladnoća snježnih Alpa.

      Hrvatski narod kretao je u emigraciju, da potraži spas i sačeka pravednu odluku zapadnih sila; u vjeri da će tamo, gdje su njegovi vodje Stjepan radić i drugi tražili razumijevanje, dobiti zadovoljštinu i za nekoliko dana povratiti se kući, te se ta treća hrvatska seoba nije shvaćala ni malo ozbiljno i tragično. Mislilo se je, da je to samo taktički potez, da se sačuva na okupu vojska i narod od osvete jugokomunista. Dolazili su, naime, tužni glasovi iz ističnih hrvatskih krajeva o njihovom barbarizmu; palenju i klanju. A kada se hrvatski čovjek vrati na svoje uništeno ognjište, ne može postati faktor svjetskog mira na Jugoistoku, jer tamo mira nema, dok nema Hrvatske Države.

      Povlačenje je trajalo nekih osam dana. Prema okolnostima, na koje je već ukazano, oblikovalo se u tri toka: a) koji su pošli 4., 5. ili dijelom 6. svibnja i stigli u Klagenfurtsku kotlinu; b) koji su pošli 5., 6., a poglavito 7., djelomice i 8. i zaglavili se pred izlaskom lijevka na Dravi, odnosno glavnina i c) vezani borbom kao zalaznica Nijemcima i svojima, probijajući se podlegli najkasnije 15. svibnja, uglavnom oko Celja.

      U općoj namjeri, da se zbjeg skupi u Koruškoj, upravni njegov dio, koji je činila Hrvatska Državna Vlada s dosta uredskog osoblja, nešto prvih isturenih trupa iz suženog fronta te gradjanstva, imao je Klagenfurt za uži cilj prispjeća. Prvo su imali doći u dodir sa Saveznicima i, drugo, operativnom dijeli ili mnoštvu biti stanoredjema. Naprijed zamišljeno poslanstvo za dodir sa saveznicima bilo je po volji Stožera savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje. (Prilažem poveznicu sadržaja “Memorandum Hrvatske Državne Vlade od 4 svibnja 1945” kojeg je HDV. poslala Stožeru savezničkog zapovjedništvu za Sredozemlje o kojem pisac ovog opisa ovdje govori, mo. Mile boban, Otporaš,) https://otporas.com/memorandum-hrvatske-drzavne-vlade-od-4-svibnja-1945/ da se je bila mogla ostvariti ta valjana upravna zamisao, sve rasplinjavanje i patnje mnoštva exodusa lijevkom bile bi honorirane.

      Dobra upravna zamisao oslonjala se je na podesnosti Klagenfurske kotline. Ona je utisnuta izmedju alpskih masiva, duguljastog protezanja zapad – istok, koji je oblik još izrazitijim čini protičuća Drava svojim južnim rubom. S juga je omedjena  visokim Karavankama, sa sjevera padinama visokih tauern Alpa, a sa zapada Villaškim Alpama. S istočne strane nalaze se brdski grebeni, prolazni jedino dolinama Drave i Meze U nju se ipak lakše stiže i sa zapadne i sa istočne strane, dok je prilaz s južne strane preko Karavanka i sjeverno preko Tauern Alpa vrlo težak i ograničen. Kod hrvatskog povlačenja od od osobite važnosti je bila prirodna zaštićenost od juga. Centar kotline čini Vrpsko jezero i na njemu grad Klagenfurt, s još više prometnih mjesta na jezeru, a takodjer i na rijeci Dravi. Kotlina je po svojoj naseljenosti i komunikativnosti bola podesna za kratko i prolazno primanje i smještaj čak dva milijuna osoba.

      Medjutim, ni sam hrvatski upravni kapacitet ni prikladnost prostora nisu ništa koristili, jer su Englezi, podsticani jugopartizanima, već 10. svibnja Hrvatsku Državnu Valdu i njeni uži pomoćni aparat izručili komunističkoj Jugoslaviji, prije nego većina mnoštva stigla u kotlinu. Zato se je hrvatsko mnoštvo, u nedostatku zajedničkog vodstva ili nekog plana, moralo samo snalaziti na licu mjesta, osjećajući, da svima prijeti opasnost izručenja. Zaustavljalo se i zadržavalo na mjestima, gdje je tko stigao, guran tih dana medjunarodnim metežom u Klagenfurskoj kotlini.

      Put Klagenfurske kotline počeli su se hrvati otiskivati iz svoje domovine 4, svibnja, prelazeći još istog dana državnu granicu. Medjutim, sticajem okolnosti nastale se bile dvije vrste kretanja – motorizirano i pješačko – različitih napora i sudbine.

      Po još nezakrčenim putevima prema Klagenfurtu kretao se je motorizirani dio 4. svibnja – pozadnji dijelovi vojske i prvi istureni borbeni dijelovi od sužene fronte; 5. svibnja uz prednje i upravni aparat, te gradjanski bjegunci iz Bosne i Slavonije; 6. svibnja sve više gore spomenutih, Državna Vlada i dio oružništva – sve skupa kao p r e d t r u p a. Dav – dva kasnije probijali su se spretno brzi automobili od glavne kolone. Sve motorizirane skupine i skupinice, u pokretu neovisne jedna od druge, ukupnog broja od nekih 10.000 osoba, stizale su bez većih zapreka i ometanja po partizanima, poglavito baš zastrašujućim dijelom puta Celje – Maribor – Dravograd, obično još istog dana na svoj cilj – Klagenfurt, koji je bio zamišljeno sabiralište, a kasnije razdvajalište za glavni dio ili mnoštvo zbjega, koji se je u to vrijeme većinom još nalazio u domovini.

      Istih dana, a neovisno od hrvatske predtrupe, stigli su u Griffen 5.000 hrvata, pripadnika 369. Legionarske divizije i drugih njemačkih jedinica, popunjenih Hrvatima. Po razrješenju dužnosti u njemačkoj vojsci, ostali su u neizvjesnosti, čekajući da budu prihvaćeni od Hrvatske Vlade.

      Rano i brzo stigli su takodjer u Klagenfurtsku kotlinu i neke skupine i skupinice pješaka, koje su se bile odlučile na put preko Kamniških Alpa. No ovaj put preko grebena Alpa pošle su skupine, koje su kao slabije i časovito osamljene bile ugrožavanje od partizana na području Celja. Prokričivši put kroz Celje ili obišavši ga, udarale su dolinom Savinje preko Letusa, Ljubna, Sločave i grebenom na Eisenkappel. Šišavši u Sittendorf, upućivale su se jedenim od daljnjih puteva prema Klagenfurtu.

      Takove skupine i skupinice oblikovale su se već na 5. svibnja, dok se to manje ponavljalo i narednih dana, prednost im je bila u tome, što su se kao neovisne mogle brže kretati, a nedostatak, što su radi slabosti bile putem ugrožavanje po partizanima, a baš ove iznimno i po četnicima. Djelatnost četnika u ovim slučajevima posebno je zanimljiva.

      Mnoštvo je dosta brzo stizalo. Skupinica od 5.000 osoba, (za moj pojam to nije “skupinica od 5.000 osoba”, nego mnoštvo, često puta veće i od župljana jedne župe kao što je bila Goričko-Sovićka župa. ne želim ponavljati ali želim podsjetiti da ima malo Hrvata koji su upoznati s ovim detaljima – ponavljam DETALJIMA – Mo. Otporaš.) u kojoj je bio Rev. dr. Charles Kamber, iako je na putu uznemirivan po četnicima, već 9. svibnja bila je u Klagenfurtu.

      Jedne su skupinice ili desetci, jako oslonjeni na Nijemce, bili probili preko još zapadnijeg prevoja Ljubelja iznad Tržića, a skupine iz Rijeke i Primorja stizale su različitim putevima preko Travisi-a.

      Dne 8. svibnja jedan slovenski četnički odred, kojim je zapovjedao kapetan Maran, i slovenski domobranci, kojima je zapovijedao kapetan Stamenković, a svi pod skupnim zapovjedništvom posljednjega, koji su se nalazili na povlačenju od 6. svibnja iz pravca Novog Mjesta mimo Celja i preko Savinskih i Kamiških Alpa, po prelazu Eisenkappela na putu u Klagenfurt napadali su skupinice od gornjeg dijela hrvatskog zbjega. Ljude su razoružavali, zarobljavali i zadržavali, a manje družbe i skupinice, gdje su mogli sve prisutne pohvatati, odvodili na stranu i ubijali.

      I motorizirane i pješačke skupine ometali su na putu infiltrirani partizani u ovom kraju, potpomognuti domaćim, drugorazrednim, partizanima. Partizani su nastojali što prije zauzeti ili bar napraviti nesigurnim onaj dio sjeverozapadnog prekograničnog prostora, na koji su oni polagali pravo. Od 1. svibnja, kako je njihova 4. Armija ušla u Trst, razašiljali su svoje kračne snage dobrim putevima na sjever prema Koruškoj, a na zapad prema Furlandiji. Snagama ovih krakova partizani su se spuštali preko Karavanki u Korušku, odnosno prodirali preko Travisi-a, te je na 7. svibnja već poluokupirali do linije Galicien – Ferlach – Rosseg – Arnoldstein. Dne 8. svibnja prešli su Dravu kod Ferlacha, a toga istoga dana ušli su Englezi u Klagenfurt sa dva bataljuna, a slabije organizirane bande uputili su put Volkermarka. Ove bande, kao i sve partizanske snage u Koruškoj, primila je pod svoje zapovjedništvo IV. Operativna Zona za Sloveniju 10. svibnja, čije je sada sjedište bilo u Volkermarku. Dok joj je sjedište bilo u Toploščici, bila je zabavljena zaprečavanjem puta hrvatskoj vojsci i pučanstvu kod celja i dalje, te razoružavanjem iste. Imala je zadatak prisvojiti pravo na okupaciju područja južno od Drave (E. Schmidt – Richberg “Das Ende auf dem Balkan”, Heidelberg 1955, str. 145.) i zarobiti svoga neprijatelja, koji se je povukao na to područje.

      Iako partizanska infiltracija Klagenfurske kotline nije bila dugotrajna – Englezi su trpili svega dva tjedna – ipak su imali dosta vremena, da Engleze nauškaju protiv hrvata. Inače su vršili zastrašivanja i pljačkanja, hvatali manje skupine, prikriveno ih ubijali i inače teško ugrožavali cijelu kolonu, dok konačno nisu dojadili i, inače titofilskoj, engleskoj VII. Armiji.

      Pod ovakovim okolnostima ugrožavanja morali su i hrvatska predtrupa (misli se na hrvatske jedinice ili hrvatsku vojsku, mo. Mile.) i brza vrst pješaka gledati samo na svoje spasavanje. Od 5.000 brzih pješaka veliki broj razišao se po okolnim selima, da ne budu na dohvatu Englezima za izručenje, ali se istovremeno i izlagalo opasnosti, da budu pohvatani od partizana, što se u mnogo slučajeva i dogodilo.

      Sljedeća skupina, koja je stigla u Klagenfurtsku kotlinu, bila je velika i poznata skupina pješaka pod vodstvom generala Januza Ajanovića. Sastajala se od tri skupine, rastavljene medjusobno po više sati hoda, pa čak i do jednog dana. Partizani se nisu usudili mnogo je napadati, jer su je sačinjavali dobrim dijelom vojnici, i to još sčetano, ali su mnogi ljudi zbog umora ostajali na putu, koje su kasnije, s ledja i bokova dolazeći, partizani pobili. Ta velika skupina nastala je oko celjske zapreke iz istih razloga i na isti način kretala se istim pravcem, kao i predhodni manji dijelovi.

      Probivši celjsku zapreku, odredio je vrhovni zapovjednik zaštitnice, a nakon kapitulacije Njemačke i vrhovni zapovjednik sve hrvatske vojske u povlačenju, general Vjekoslav Luburić, da se pojedini zapovjednici imaju na najbrži i najlakši način probiti u Korušku. Usljed zakrčenosti puteva njemačkim podvozom i oružjem, nije bilo moguće probiti se skupno, već se je povlačenje vršilo u skupinicama. Taj nalog dobio je i general Januz Ajanović, pukovnik Tomislav Mesić i neki drugi zapovjednici. Na taj način nastale su opisane skupine. (Vidi zapisnik generala Vjekoslava Luburića).

….Predao sam tada, pred Zidanim Mostom, zapovjedništvo Zbora mom prvom pomoćniku generalu Junusu Ajanoviću, koji je primio zapovjedništvo II. Zbora i uvrstio se u kolonu. Ja sam se nakon izvršene misije povratio u Hrvatsku. Poglavniku sam izričito rekao da se ne mislim nikome predati, ni sada ni poslije, i da ću kod kuće čekati, da li će se ostvariti ono u što je Poglavnik vjerovao, tj. da će Amerika obnoviti Hrvatsku i pomoći naše Oružane Snage…

Nastavlja se (6.dio) strana 28.