OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA – CILJ POVLAČENJA (3.dio)

      Po gubitku rata i države u dotadašnjem postavu ratujućih sila, Hrvatima je bio jedan i jedini cilj, da barem na životu održe svoju vojsku od 200.000 boraca, koja je svoj ideal gledala ispunjenim samo u opstojanju Hrvatske Države.

      Pouzdavalo se je u zdrav razum i prirodnost stvari, da će zapadni nekomunisti ovu kompaktnu vojsku – neokaljanu nekim presedlavanjem – barem demobilizirati i sačuvati; da će razumjeti njezin stav u svjetsko – političkom i ideološkom gledanju i opredjeljenju. Da je ovakovo držanje prema komunizmu bilo razumno, proizlazi iz toga, što je američki predsjednik Truman već nakon sastanka u Posdamu odpočeo hladni rat s komunizmom, a cijeli Zapad je za vrijeme korejskog rata drugačije gledao na komunizam, nego 1945. godine. (Prilažem sliku “Jalta – PODJELA SVIJETA”  koju je tiskala MATICA HRVATSKA, ZAGREB 1968., 290 stranica, koju je s francuskog na hrvatski preveo Ivo Klarić. Tu, na tom sastanku na Jalti od 4 do 11 veljače 1945. donesena je odluka da se prizna Tito i njegov AVNOJ i dr. Ivan Šubašić, kao i članovi bivše jugoslavenske vlade iz Londona, “koji se nisu kompromitirali surađujući s neprijateljem”, strana 257-258. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     Hrvatski čovjek gajio je ovu nadu u sebi, jer je imao simpatije za Amerikance, te se je tokom II. svjetskog rata nadao, da će na koncu ipak biti sa Zapadom.

     Konačno, kako Hrvati nisu htjeli ni u kojem slučaju kapitulirati pred partizanima, to ime je ostao joše jedini izlaz, da to učine pred Anglo – Amerikancima.

      Osim toga postojale su i odredbe medjunarodnog zakona – prihvaćene u Ženevskoj Konvenciji i od strane Engleske i Amerike – te su se ove zemlje morale držati odredba toga medjunarodnog ratnog prava.

                                                S N A G A

      Kod prelaza iz redovite borbe na svom državnom području u povlačenju, hrvatska se vojska sastojala od 230.000 vojnika visokog morala, ali bez streljiva. Bila je organizirana u pet vojnih zborova, koji su se sastojali od 16 divizija, s jakim pozadinskim ustanovama.

      Operativno bila je hrvatska vojska uklopljena u njemačku armijsku skupinu “Jugoistok” (zapovjednik general – pukovnik Loeher), koja je držala frontu polukružnog protezanja od od Koprivnice na Sisak i Karlovac – ili ispupčenu Predzvonimrovu Liniju (jer je Zvonimirova Linija bila zasnovana od Koprivnice preko Dugog Sela na Karlovac i na njoj, sploštenoj, nije se odigralo neko vidljivije zaustavljanje u svrhu obrane i paraliziranja neprijateljskog prodiranja). Ta fronta dijelila se je na četiri odsjeka, kako niže slijedi:

                                             Grupa  ” Istok “

      I. Zbor; 2. i 5. divizija, Samostalna Ustaška brigada i brza brigada. Zapovjednik general Ante Miškov.

      III. Zbor; 3., 7., 8. i 9. divizija. Zapovjednik Artur Gustović.

      Njemačke snage: Njemački Kozačko Konjanički Zbor: 4 njemačke divizije i 369. Legionarska divizija. Ukupno: 13 i pol divizija.

      partizanske snage izmedju Drave i Save: treća Armija, sastavljena od 7 divizija, te Prva Armija (južnije), sastavljena od 12 divizija.

                                  Grupa  ” Jugoistočni  odsjek “

     IV. Zbor; 4., 6. i 15. divizija. Zapovjednik general Josip Mitzger.

     II. Zbor;I., I., 17. i 18 divizija. Zapovjednik general Vjekoslav Luburić

     Nijemci: 373. Legionarska divizija.

     Svega: 7 divizija na prostoru od save u luku do pola puta izmedju Siska i Karlovca.

     Partizani: Druga Armija, sastavljena od 12 divizija.

     V. Zbor; 10 i 13 divizija. Zapovjednik general Ivan herenčić.

     Nijemci: jedan kombinirani detasment.

     Snaga: dvije i pol divizije.

     Partizanske snage na širem prostoru oko Karlovca: 2. i 4. Armija.

                                             Grupa  ” Lika “

                       NA PROSTORU OKO GOSPIĆA I OTOČCA

      11. divizija pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Alekšića

       Nijemci: 4 Armija, sastavljena od 14 divizija. četiri divizije bile su protiv hrvatsko – njemačkog odsjeka, a 10 divizija protiv njemačkih snaga na moru.

                                               Pozdaina

      Ministarstvo Oružanih Snaga, vojne škole, razni zavodi, prometne i obskrbne ustanove, vojne bolnice, Zrakoplovstvo, Dobrovoljačćke vojnice, Časna radna služba.

       Partizanske snage iznosile su ukupno 45 divizija. od toga su protiv hrvatsko – njemačke fronte bile 35 divizija, a samo protiv njemačkih snaga do jadrana bile su 10 partizanskih divizija, koje su bile obilno snabdjevene raznovrsnim ratnim materijalom. Partizanske snage bile su na njihovom desnom krilu osiguravane i podržavane od sovjetskih i bugarskih snaga, a na lijevom krilu engleskom flotom.

      S opisanog postava i pod opisanim okolnostima pošla je hrvatska vojska , predvodjena njemačkom, u jedno zgušćavanje, povlačenje i slom. Pošla je u sve veće terensko suživanje, uvjetovano srednjealpskim masivom, prelazeći iz fronte u dublje hodne kolone, grupe i grupice, koristeći se raspoloživim komunikacijama. Obadvije vojske, i hrvatska i njemačka, pošle su pod zapovjedništvom generala loehera u noći izmedju 7. i 8. svibnja. Od 8. svibnja 1945. svaka vojska pošla je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika imala najžurnije povući u Korušku, da se preda Englezima, a u nikojem slučaju partizanima. Njemačka pak vojska po zapovjedi generala Loehera pokorno je kapitulirala partizanima. u toj teškoj situaciji gubljene su mogućnosti organizacije i formacijskog zapovjedanja, a ispoljavale su se odmah odvažne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone, grupe i grupica zbjega, kako su najbolje mogle prema tadašnjim okolnostima.

      U nastalom povlačenju i zgušćavanju hrvatske su jedinice svuda ostajale posljednje, usporavajući partizansko prodiranje, te su služile kao zalaznica hrvatskoj i njemačkoj glavnini.

      Od sveukupnih 230.000 hrvatskih vojnika, usljed zgušćivanja svojih redova i uplitanja u zalazničke borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom državnom području oko 30.000 vojnika. Oni su vodili sitnije borbe, rasprašavali se šumama, ostajali kao ranjenici, te odsječeni od glavnine zarobljavani.!li 200.000 hrvatskih vojnika prešli su državnu granicu i stupili na slovensko područje. Ovome broju vojnika priključio se je bar isto toliki broj gradjana obadva spola i svih dobi starosti. Od ovog časa čitavi broj od preko četiri stotine tisuća hrvata na ovom exodusu je nerazdvojan, te predstavlja najveći zbjeg u hrvatskoj povijesti, a odmah je počeo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan Domovine.

      Moglo se je odstupiti prema zapadu preko Istre ili preko Koruške. Preko Istre bilo je privlačnije, jer bi se time prije došlo u dodir sa slobodnim svijetom, ali začelje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zborova i zapovjedničkih točaka, te obskrbne baze, sve je to put prema Koruškoj činilo prihvatljivim. Put odstupanja preko Istre bio je duži, bez pogodnih puteva, previđe kos i lijevi bok bi bio neobranjiv. Osim toga prema Koruškoj su se povlačili i Nijemci, na koje su Hrvati bili u svakom pogledu oslonjeni. zato put preko Istre nije dolazio u obzir, te se odlučilo za pravac preko Koruške.

      Za Korušku, samo istočno od Karavanki, vodio je jedan glavni put: zagreb – Celje  (116 km) – Dravograd (67 km) – Klagenfurt (65 km); svga 248 km. Na svakom boku nalazio se opet po jedan paralelni, odterećujući put; sjeveroistočno: Celje – Maribor (62 km) – Dravograd (62); svega 124 km. Taj put bio je manje zakrčen, ali ugrožavan od sovjetske i bugarske vojske. Jugozapadno: Celje – Savinjska dolina – sedlo Eisenkappel, preko Savinskih alpa – teško prolazan. Svaki od ovih puteva imao je još po jedan sasvim lučni: Celje – maribor – leibnitz – Kopflach i Celje – Kamnik – sedlo Loibl. ova dva posljednja imali su još veće nedostatke, nego prethodni.

      prostor, s kojeg se je pokretalo, išao je posljednjom borbenom linijom, lukom varaždin – Dugo selo – karlovac i s toga luka sužavao se u obliku lijevka prema Celju. Tu se je ulazilo u cijev lijevka do Dravograda. Od Dravograda nalazila su se dva proširenja i to: Dravograd – lawamund i Dravograd – Bleiburg. Kroz njih se moglo izići van, odnosno ući u Koručku.

      Da bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom odstupanju mogle lakše i točnije razumijeti i ocijeniti, treba imati na umu ovaj zanimljivi oblik prostora, na kojemu je ono teklo. (Danas 16 veljače 2023. godine dok ovo prepisujem, bilo bi vrlo poželjno znati koliko danas ima Hrvatica i Hrvata koji su s ovim detaljima hrvatske tragedije upoznati. Točno za tri mjeseca biti će 78 godine od ove najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda. Za pedeset, za sto godina i više ako se danas ovi detalji ne prepisuju i ne ponavljaju, postoji velika mogućnost da bi mogli biti zaboravljeni. Da se za pedeset, sto i više godina zna tko je ovo za hrvatsku budućnost prepisao, prilažem sliku tog Hrvata od 84. godine. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

Slikano u kuhinji, Veljača 2023

      U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop puteva, čija je lijeva strana (kada se okrene prema fronti) bila: Varaždin – Rogaška Slatina (77 km) – Celje (39 km), svega 116 km. Desna strana bila je: Karlovac – Samobor (45 km) – Zidani Most (68 km)- Celje (24 km), svega 157 km. Sredina pak (magistrala) Zagreb – bilo na Rogašku Slatinu (77 km), bilo na Zidani Most (90 km) – Celje (39, odnosno 24 km); svega 116, odnosno 114 km. Zbog mreže dobrih puteva ovim se je prostorom, koji ima ovlik lijevka, pošlo bez nekih posebnih smetnja, osim neke veće zakrečenosti puta kod Zidanog Mosta.

      Snop puteva skupio se u Celju, mjestu središnjeg sliva rječica, koje omedjavaju četiti planine točno u obliku križa, te je zbog položaja svih planina i rječica bilo prva i velika zapreka na putu za Korušku – prvih dana zbog zakrečenosti puteva, a poslije zbog partizanskog zaokruživanja. Ipak je to bilo više kobno meke Nijemce nego za tvrde i odporne Hrvate.

      Od Celja koridorom lijevka, neposredno s više puteva, a dalje samo jednim preko Slovengradca, udarilo se je čelom na dravogradski tjesnac, gdje su se sastajali putevi, te uz prepreku rijeke Drave činili su najveću stješnjenost na cijelom putu od Hrvatske, a postojala je mogućnost podpunog zatvaranja  pravca i otežavanja probijanja dalje. na tom odsjeku moralo se već prihvatiti i voditi borbu, da se mogne probiti dalje.

      Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao usporaviti i kočiti na obadva rečena proširenja. No, ipak zbog veće prohodnosti terena uz tok riječice Mesne, izbjegavanja sovjetsko – bugarske opasnosti na putu Dravograd – Lawamund, te kraćeg puta u Korušku i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnomprobilo do zaustavljanja kod Bleiburga.

      najveći dio hrvatskog zbjega kretao se pješke. Motornim vozilima krenulo je odprilike 39%, te je ovima uspjelo i najdalje stići. Prugom Zagreb – Zidani Most – Celje – maribor krenulo je tek 40 vlakova s ranjenicima i gradjanskim osobama. ovi su bili zaglavljeni već u celju, te najzad u Mariboru.

      Ipak bi se i dravogradskim tjesnacem moglo uspješno i na vrijeme proći, da nisu Nijemci putem pred partizanima popuštali, o čemu se u odgovarajućem dijelu ovoga uvoda govori.

Nastavlja se (4.dio) V R I J E M E   I   G R U P I R A N J E.