OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (33. dio)

      Saveznička Komanda za Sredozemlje u caserti, blizu Napulja. Na čelu joj fieldmarshal Alexander, Harold Rupert Leofric George, Ist viscount of Tunis, Commander in Chief Area;

      Engleska osma armada, zapovjednik Lt. general Richart Mc Creery;

      Engleski peti korpus u Portschach-u, na Wortherssee-u, zapovjednik Lt. general Horatius Murray;

      Engleska divizija, zapovjedništvo smješteno u zgradi novog sjemeništa u Klagenfurtu;

      Engleska brigada, stožer u Klagenfurtu, pobočnik capt. hornby ili Military Government u Klagenfurtu, sa Department for Displaced Persons, pod vodstvom majora William Johnson-a, kojemu je bio pomoćnikom kanadski major P. H. Barre.

      gornja vidljiva ekipa primila je upute od nevidljive engleske komisije, došle iz glavnog partizanskog zapovjedništva, koju su sačinjavali: brigadir Fitzroy MacLean, R. Churchill (Randolph, Winston-s Cherchill-a sin, koji je za vrijeme rata NDH posjećivao i pomagao tita i titovu borbu u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, NDH., mo. Mile.)  

      Ovo izaslanstvo, protuhrvatskim duhom nadahnuto, k tome pod izravnim nadzorom Peje Dapčevića, odnosno podpirivano po partizanima, činilo je šahovske poteze protiv hrvatskog pristizalog mnoštva, kako su to samo partizani znali n a g o d i t i.

      O djelovanju brigadira F. (Fitzroy, mo. Mile) MacLeana govori u periodiku “Hrvatska Volja”, koji je bio izlazio u Damasku, Sirija, od rujna 1950. na str. 11, suvremenik Adem muslimanović:

       “Neprijateljska propaganda znala je vrlo dobro pravi karakter patriotske hrvatske borbe, ali se je jednom infamnom propagandom trebalo saveznike potaknuti na jednu izravnu akciju protiv Hrvatske Države.

      U jesen 1943. Winston Churchill slao je svog posebnog izaslanika brigadira Fitzroy MacLean-a u Jugoslaviju (hrvatsko područje) sa posebnom misijom: utvrditi kome treba slati pomoć – Titu ili Mihailoviću. I kada je specijalno tom prilikom naglasio, da britanska politika nije zainteresirana, da li je netko komunista ili ne, već jedino tko će više ubiti Nijemaca, tada time nije mišljeno na Nijemce, već hrvatske vojnike, sinove nacije, koja je stotinama godina stajala na obrani zapadne civilizacije, i koja je davala ogromne žrtve u obrani civilizacije od komunističkog pakla. Tu je bio mišljen plemeniti, demokratski hrvatski narod, narod jedne kulture, koja ne zaostaje ni za jednom kulturom svijeta. Ovdje je bila mišljena nacija, koja je poslije tisućgodišnje borbe konačno ostvarila svoju slobodu i nezavisnost.

      Ista britanska politika bila je očevidac trulosti kraljevske Jugoslavije, trulost veliko – srpske vladajuće klike i bila je vrlo svjesna činjenice, da samo jedna takova solidna država, kao slobodna hrvatska država, može biti jedina garancija u tom dijelu Evrope.

      I protivno od ovog osvjedočenja ista britanska politika slala je nebrojene pošiljke  ratnog tvoriva jugoslavenskim komunistima za ubijanje hrvatskih muževa, žena i nejake djece.

      Vrhunac ove pogriješne politike prema hrvatskom narodu bio je u bezprimjernom postupku brigadira F. MacLeana prema hrvatskim vojnicima, kada su oni, boreći se, povukli na austrijsko područje, da se predadu britanskim trupama. Brigadir MacLean podpuno pod utjecajem svoga prijatelja Tita, kršeći fundamentalne principe medjunarodnog ratnog prava, odredio je, da se hrvatski vojnici – britanski ratni zarobljenici – na austrijskom teretoriju imaju predati Titu. Sve ove nebrojene tisuće nesretnih hrvatskih vojnika, odmah poslije njihove predaje Titovim komunističkim bandama, neposredno uz samu granicu u slovenačkim šumama bile su pobijene po istim bandama.

……Brigadir MacLean donio je ovu svoju sudbonosnu osluku nad hrvatskim vojnicima neposredno iza kako je izvršeno u slovenačkim šumama, po istim banditima, krvoproliće nad stotinama tisuća hrvatskih žena i djece, koji su tražili spas u bijegu.

      Donio je ovu odluku, premda je znao vrlo dobro, da za vrijeme čitavog rata ni jedan hrvatski vojnik nije ispalio metka na kojeg britanskog ili savezničkog vojnika.

      Za vrijeme svog boravka na hrvatskom području on je vidio vrlo dobro, da se hrvatski vojnik bori samo za slobodu svoje domovine i za nikakav drugi cilj….

      Da su visoki hrvatski časnici sakrivali u svojim stanovima pred Nijemcima britanske i savezničke pilote, (svijedoče i ove dvije priložene slike. Prva slika je knjižica od 100 stranica koju je napisao C. Michael McAdams: “RATNI SAVEZNIČKI ZAROBLJENICI U HRVATSKOJ 1941-1945”, “CROATIAN INFORMATION SERIES No. 8 january 1980”. Upoznao sam gospodina Micahel McAdams u San Franciscu 1972. godine kod Automehaničarske radnje CITROEN na California Street. Čim sam mu rekao da sam Hrvat skoro je od zadovoljstva vrisnuo. Tu mi je odmah rekao da se uveliko bavi pitanjem Hrvatske za vrijeme WW2. Od tada smo postali veliki prijatelji i mnoge stvari sam mu dao da ih može koristiti u svojim pisanjima.

……I unatoč ovih činjenica brigadir MacLean je dao takovu nemilosrdnu odluku, koja je značila smrt za nebrojene tisuće hrvatskih sinova.

      I zašto? Samo – da zadovolji svog prijatelja Tita. (Krvnika hrvatskog naroda, mo. Otporaš.) S istog razloga organizirao je lov na hrvatske patriote, koji su tražili politički asyl pred komunističkim paklom u Austriji, Njemačkoj i Italiji.

……Mi ovo sve pišemo ne da kudimo britansku naciju. Mi nemamo niti najmanje takove namjere….”.

      O tutorstvu Peke Dapčevića nad izaslanstvom govori u smotri “Hrvatska Misao”, Buenos Aires, Argentina, u broju 25. iz 1.959., u članku “Uspomene i pogledi jednog upravnog činovnika”, pisac marijan Nikšić:

“……Ovo isto britansko poslanstvo, koje je kasnije bilo u sastavu V. engleskog korpusa, bilo je  ustvari pod izravnim nadzorom Peke Dapčevića. Za vrijeme bleiburške katastrofe  to se je poslanstvo nalazilo u šumici na obali jezera izmedju Krumpendorfa i Portschach-a u Koruškoj…”.

     Partizanskim nagodjenjem bila je za strašan čin izručenja cijele jedne vojske stvorena paklena režija. Valjano je bila procijenjena važnost partizanskih neprijatelja – Hrvata, Slovenaca i Srba. Stvoren je onda bio valjan plan provodjenja i smišljen postupak.

      Po procijeni važnosti neprijatelja, hrvati su bili najopasniji, jer su bili najborbeniji. Zato su hrvatenajprije izručivali (počeli već od 10 svibnja, odnosno najveći dio 15. svibnja), da onda, kada je njihovo izručenje već bilo pri kraju, dodju na red Slovenci (na 23. svibnja) i još kasnije Srbi (27. svibnja).

      Po planu provodjenja ili redosljedu, onda, Hrvate je bilo trebalo osobito smišljeno z a s k o č i t i. Najprije su Hrvate obezglavili izručenjem vodstva na 10. svibnja, zatim su zaustavili na austrijsko-slovenačkoj granici glavno mnoštvo na 15. svibnja, i istoga dana na drugome kraju rasčlanjenje skupine po desetak logora, po jednom točnom voznom redu počeli izručivati.

      Što se postupka pak tiče, pribjegli su za sve žrtve u Klagenfurskoj kotlini tajenju, da se izručuju. Zavaravali su ljude, da ih šalju u Italiju, a sve okolnosti, kao prijetnja i smjer, bržljivo su krili.

      Dali su i forme za postupke, jer su bili upriličili pregovore; velike na Bleiburgu pricipijalnog značenja, koji su u jezgri tragedije izručenja, i na više mjesta lokalnog opsega, kod rasčlanjenih skupina. Na Bleiburgu glavni činovnik izručenja bio je Lt. general Murrey, a na lokalnim više engleskih pukovnika.

      Našli su se sučilice s Englezima – što znači i prvi dodir s njima i završetak povlačenja – bivali su Hrvati izručivani krvožednim partizanima.

      Englezi su se malo osvijestili i na 4. lipnja izdali novi postupak, da se radi partizanskog klanja više ne izručuje, no bit će prekasno.

      A još će se jednom Englezi osramotiti, kada će 1948. u engleskom parlamentu biti zanijekano, da je više od 600 “jugoslavenskih kolaboracionista” izručeno.

      Englezi, našavši se sučelice sa hrvatima o odbivši primiti ih kao dostojna ljudska bića, po redoslijedu najprije su hrvatski zbjeg obezglavili.