OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (31. dio)

      Partizani i Englezi utrkivali su se, tko će prije doći to Trsta. nešto malo prije, o 1. svibnja dostigli su ga partizani, stršeći medjutim oboji mnogo naprijed, u odnosu na svoje dublje kopnene operacije.

      pred ovo englesko partizansko približavanje Trstu, u njemu se je nalazio  ostatak dijela osoblja hrvatske ratne mornarice, koji se je nalazio na moru (jer bilo ga je i u Zagrebu), u jačini od preko 1.000 mornara. Njima su blue pribjegle više stotina hrvatskih vojničkih i gradjanskih osoba. Mornari su bili podijeljeni. Njih 700 nalazili su se u luci, a preko 300 bili su u jednoj vojarni opkoljavani, gdje su svi izginuli. Na obrani trsta palo je svega 400 hrvatskih mornara.

      Mornari su odigrali svoju junačku posljednju ulogu, kako se kaže u brošuri “Postrojavanje i brojčano stanje Hrvatskih Oružanih Snaga” od dra. Vjekoslava Vrančića, Buenos Aires 1952., na str. 26.:

      “Na koncu rata, bolje rečeno u zadnjim satima II. svjetskog rata, na istarskom sektoru, hrvatska mornarica odigrala je odlučnu ulogu u Trstu. na tisuće demoraliziranih vojnika, talijanskih i njemačkih, koji su pobacali oružje i sakupljali se u Trstu, nisu htjeli pružiti odpor napredujućim Tito partizanima. Samo nešto malo njemačke mornarice ostalo je na svojim mjestima, ali je i to napustilo svoja mjesta, kada su partizanski naboji počeli padati oko njih. Dvije trećine hrvatske mornarice nalazile su se u luci, a jedna trećina bila je u Trstu opkoljena od partizana u jednoj vojarni. nažalost se taj dio nije mogao osloboditi, jer je obruč oko njega bio prejak. Taj se je dio borio do zadnjeg naboja. Onaj dio u luci zaposjeo je od njemačke mornarice napuštene topove i započeo dvoboj s partizanima. nanijevši partizanima teške gubitke, uspio je suzbiti njih i njihovu vatru od luke. pošto je luka bila neodrživa, trebalo ju je napustiti. Tada su hrvatski mornari ukrcali vojnike, civile i njihove obitelji na brodove i krenuli na pučinu pod neprijateljskom vatrom i preko minskih polja. da se je uopće moglo isploviti, zasluga je je jednog hrvatskog pomorskog časnika i jednog dočasnika, koji su pod  neprijateljskom vatrom plivajući i roneći kroz nekoliko sati sa eksplozivom (vezanim bombama) razbijali lučke barikade i tako otvorili prolaz u spas. nema riječi, koje bi mogle izraziti zasluge te dvojice junaka, i to u momentu, kada su već mnogo bili izgubili prisutnost duha i nadu u spas, a oni nisu mogli očekivati ni riječi hvale. Brodovi su krenuli za Ankonu i tamo se predali Englezima.

      Zadnja borba u Trstu stavila je točku iza jednog poglavlja hrvatske mornarice, a napose iza Hrvatske Pomorske Legije, koja je sačinjavala srž hrvatske mornarice u Trstu”.

      Oni, koji su se predali Englezima u Ankoni, bili su odvedeni u zarobljeničke logore u Taranto, a poslije u Grum.

      Od probilih se iz Trsta, jedan brod sa 50. mornara skrenuo je na ušće rijeke Tagliamenta, te se je tu predao Englezima. Ovi su ih razoružali i doveli u logor mestre. Na 10. svibnja bili su upućeni dalje za logor Cesenu.

                                        ZAKLJUČAK O POVLAČENJU

      Povlačenje hrvatske vojske i zbjega uopće, kada je već sudbina bila dodijelila, da ide pravcem na Korušku, predstavlja jedan krupan operacijski podhvat hrvatske vojske, a pokretni napor hrvatskog gradjanstva, što je obadvoje do jedne granice – partijalno uspjelo.

      “Glavna snaga u velikoj skupini (s priključenim gradjanskim izbjeglicama) dostigla je u redu svoj cilj. U jačini od 120.000 do 140.000 vojnika ona je svoju zadaću ispunila.” (Iz članka “Der Krieg 1941 – 1945 auf dem Gebiete des “unabhängigen Staates Kroatien ” od Fedora Dragojlova, izišlog u broju 7. od srpnja 1956., na str. 521. “Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift”, frauenfeld, Schweitz). 

      Unatoč podpune nepripravljenosti i zapažene nenazočnosti najvišeg vodstva, hrvatski je zbjeg do dolaska na šire lice mjesta ostao državno intaktan, pun vjere u hrvatsko pravo i nigdje nije kapitulirao. Ni najbujnija mašta prije ne bi mogla zamisliti veće poteškoće niti lošiju situaciju.

      Pokrenuta Hrvatska, uznemirivana i ugrožavana po partizanima, koji su slijedili, potiskivali i stiskali hrvatski zbjeg; na zakrčenim putevima po Njijemcima, spremnim, da Hrvate sa sobom povlače u ponor svoga pokornog kapituliranja; na putevima bez spremnih i podignutih uporišta i baza za obskrbu, bez ikakova plana, proučenosti pa niti nužnih karata; u nenazočnosti najvišeg vodstva, kojemu je mnoštvo kroz četiri godine bilo naučno poklanjati neograničeno povjerenej i biti po njemu slijepo vodjeno, posjedujući viskou nacionalnu svijest i u rodoljubnom zanosu, vezana jedinstvom misli, ipak se mogla uspješno povući.

      Hrvatsko povlačenje pruža u svojoj cjelini jednu vojničku pravilnu i punu sliku taktičke radnje KRETANJA, sa svima atributima jedne operacije: glavninu zaštićuje zalaznica, koja se je doista i žrtvovala. osjećaju se pobočnice, gdje je god prostor dozvoljavao. Zbjegu su predhodile stanoredje, da spreme nužne baze.

      I pattijalnim taktičkim uspjehom može hrvatska borbena tradicija biti ponosna. Za budućnost ostati će pojmovima boračke slave: proboj celjem, četiri faze borbe na Dravogradu sa probojom k Bleiburgu i razbijanjem zapreke na Poljani.

      Sve u svemu hrvatska si je vojska sačuvala obraz, a narod dao daljni i jaki dokaz, da posjeduje svoju narodnu osebujnost i zaslužuje državnu samostalnost.

(Koliko god su ovi opisi “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA” bili tužni, tragični, puni suza, jeze, osjećaja, hrvatskih i obiteljskih bolnih sjećana, ovaj zadnji paragraf je pun svjetla i nade. Pogledajte br. 5.  –  I. DIO – POVLAČENJE, –  a u opisu br. 32 počima:

                                        II. DIO –  I Z R U Č E N J E