OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (30. dio)

Priložena slika je moj prvi posjet bleiburškom groblju u kolovozu 1968., kćer Sophie tri godine i tata Milan.

OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (30. dio)

Bivši partizan Branko Babin, sin Rudolf, rodjen u Babindolu kod Zadra 28. 2. 1928., u svojoj izjavi od 25 svibnja u Rimu, veli uglavnom o Nijemcima, nešto i o Hrvatima:

“Mobiliziran sam u partizansku vojsku u listopada 1944. i to u autočetu 19. dalmatinske divizije, jer sam po zanimanju mehaničar. Pošao sam….Likom, Hrvatskim Primorjem i Istrom, prateći iz izvjesne daljine operativne jedinice.

Malo dana nakon završetka rata došli smo u Ilirsku Bistricu i tu ostali desetak dana. kroz to vrijeme vidio sam mnoštvo njemačkih ratnih zarobljenika, a malo domobrana; ustaša i četnika tu nisam vidio, jer su partizani u razgovoru spominjali, da bi zarobljene ustaše na licu mjesta ubijali. Pričali su mi drugovi, da je bilo oko 20.000 njemačkih zarobljenika….Strašno su izgledali, izgladnjeli, poderani, često bosi….vidio sam….pojedine lješine njemačkih zarobljenika već u stanju raspadanja….prema Ilirskoj Bistrici iz Rijeke vidio sam na mnogo mjesta masovne grobove u obliku trokuta, neke dugačke 10, i 20 metara….Zarobljenike su pratili ljudi iz V. Dalmatinske brigade….do Rijeke i Zadra pješice, tumačeći time, da su tobože nju (15. brigadu 19. dalmatinske divizije kaznili, radi lošeg postupanja sa zarobljenicima….”

—————————————–

(Kako ovaj opis nema priloženog izvora, pregledao sam dvije knjige “BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA”. koje je tiskala “Hrvatska Revija”. Obje knjige su pune imenima, prezimenima, mjestima i datumima iskaza očevidaca partizanskih i imaju po 500 stranica. Jedna je tiskana 1976. a druga 1977. godine. Pregledao sam ove knjige ne bih li našao iskaz ovog partizana Branka Babina. Nisam ga mogao na brzinu pronaći što ne znači da nije tu, ako je tu, ali sam našao desetak i više slika s bleiburškog groblja a neke od tih slika prilažem ovdje. Slike su iz knjige tiskane 1976.

Prva (1) slika je dvije knjige “BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA”

Slika (3) je moj prvi posjet bleiburškom groblju u kolovozu 1968.

Prilažem ovdje pismo kojeg sam pisao jednom prijatelju 17 svibnja 2020. koji je od mene tražio neke podatke kako je došlo do te posjete. Sadržaj pisma je ispod ove slike.

Odgovor prijatelju Hrvatu 17 svibnja 2020.

Bog! dragi moj prijatelju,

Kako sam ti prije dva dana rekao da ću potražiti sliku kada sam bio na Bleiburškom groblju u kolovozu 1968. godine. Pronašao sam ju na portalu otporas.com pa ti ju šaljem. Slika nije najjasnija, jer je u boji i tako je to bilo u ona doba. Ali svakako bih ti želio reći kako je do toga došlo.

Moj pok. brat Rafo se je oženio sa Zdenkom Prlić u Trstu točno na Veliku Gospojinu 1968. godine. Tu smo bili preko dva tjedna. Sreo sam neke tu u Trstu koji su mi rekli da su tu u Trstu prije nekoliko dana poginuli Ante Znaor i Josip Krtalić; da im je netko podmetnuo pakleni stroj u njihovo auto. Tu sam odmah rekao sam sebe da ću u povratku za Pariz otići na Bleiburg. Tako je do toga došlo. Sada ću nastojati opisati koliko me sjećanje drži, jer danas je sasvim drugačija stvar i pogled na ovo groblje nego što je to bilo tada, te godine 1968. Slika nije najsjajnija, pa ću zato nastojati pojasniti neke stvari.

Počmi brojiti grobnice, bilo s desna bilo s lijeva, ima ih pet, što je svaka grobnica predstavljala po sto tisuća žrtava, ukupno pola milijuna Hrvata stradalo uzrokom predaje na Bleiburgu. Tako nekako i Ivan Prcela piše u knjigi “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”. Ja sam na četvrtoj grobnici s lijeva. Ako se dobro zagledaš, mogu se primijetiti željezni križevi i na jednom, trećem križu se očito vidi vojnička kaciga. Dok sam to pomno pregledavao i pratio, opazih jednu žene koja znatiželjno hoda oko groblja. Tužan i sav u mislima sam prišao k njoj, predstavio se i rekao odakle sam došao, našto mi je rekla svoje ime kojeg nisam zaboravio, i da mi je rekla da joj je ime Helena Kosmatsch. Reče mi da stanuje tu u toj kući i pokazala mi rukom. To su te kuće koje se vide uz groblje. Pitao sam ju od kada tu živi, našto je rekla da je ona Slovenka i da se je tu rodila i da tu živi. Tada mi je rekla da je bila svjedok tih partizanskih zločina. Rekla mi je da su oni i seljani, iza kako su partizani otišli, sami pokopavali mrtve i pobijene Hrvate. Također mi je rekla da su se svi mještani dogovorili da neće tu zemlju obrađivati, gdje su pokopani Hrvati.

http://www.hrhb.info/showthread.php?t=6983&page=2

Eto dragi moj prijatelju, još mi lebdi ta žalostna uspomena na ove naše pobijene Hrvate. Ja sam ovo stavio u nastavcima na portal otporas. com. Ovaj dolje niže je br. 3. Ja ti sada prilažem poveznicu gdje se sve nalazi, od početka do kraja. https://otporas.com/sto-mnogi-hrvati-ne-znaju-jest-prvo-organizirano-hodocasce-na-bleiburg/ Javite mi da znam da li si sliku dobio ili ne.

Bog! Pozdrav. Bog! Mile.

Slika (4) ima četiri (4) slike. Ja ću napisati ispod svake šta tu piše.

prva slika lijevo piše:

FURGONETA NJEMAČKOG “CRVENOG KRIŽA” (D – KS 649) ODVOZI

3. kolovoza 1974. SMRTNE OSTATKE HRVATSKIH VOJNIKA, ISKOPANE

IZ ZAJEDNIČKOG GROBA U UNTER-LOIBACH-u.

Na sliki desno vidi se cvijeće završenog groba.

Na sliki dolje lijevo piše:

NIKICA MARTINOVIĆ, zapovjednik “Počasnog bleiburškog voda”, ubijen

po Udbi 17 veljače 1975. (Roman Leljak je kasnije pronašao da ga je

ubio udbaški plaćenik Milan Dorič, mo. Mile Boban.) (Snimljeno 10

travnja 1966., na grobu bleiburških žrtava.)

Na sliki dolje desno piše:

SADAŠNJI GROB BLEIBURŠKIH ŽRTAVA, nakon što je njemački

“Crveni Križ” dovezao 4. prosinca 1974., ostatke dvojice hrvatskih

vojnika i pokopa ih u prijašnji vojnički grob u Unter-Loibach-u na

bleiburškom polju(Gornja slika neposredno, donja u pripremanju

nadgrobnog spomenika.

Sve što je od gore prve zagrade pa do ove ovdje je moj dodatak. Nastavak

počima od riječi “Nešto”, Mile Boban.)

——————————————

Nešto je hrvatskih izbjeglica sa pojasa oko Ilirske Bistrice umaklo u pravcu trsta i u

pravcu Ajdovščine. Od potonje par stotina osoba izvukle su se u Italiju. od onih, koji su

izmakli prema Trstu, većina je zaglavila, i popunjavala fojbe pred Trstom, koje se danas nalaze

s obadvije strane talijansko – jugoslavenske granice. One čekaju na medjunarodnu komisiju

UN-a, da se odkopaju. U Trst dospjele male grupice utekle su se hrvatskim mornarima i s njima

umakle.

Nad ovim zapadnim dijelom hrvatskog zbjega – na Rijeci, u Istri, Kastavštini i sredokraci

Rijeka – Trst – vršen je bio strašan pokolj, dok nije bio podpuno dotučen. nije ni dopirao do

kolona smrti, koje su bile vučene dolinama Drave i Save.

Nastavlja se (31. dio) s M o r e m…