OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (29. dio)

      Namjera je najprije bila kretati se ustaljenim pravcem preko Celja, no budući je ono bilo ugrožavano od partizana, odluka je bila pala za bliži, nezavijeni lučni put maribor – Dravograd. Krenuvši prema Mariboru, par kilometara pred njim partizani su bili pokušali napasti skupinu. Nakon puškaranja i bez većih poteškoća je stigla u Maribor.

      Saznavši medjutim u Mariboru, da je i sam Dravograd ugrožen od partizana, odlučili su se za sjeverni, vrlo savijeni lučni put : Maribor – Leibnitz – Koflach- Wolfsberg i tako u većem luku zaobići opasnost dravogradske depresije. Skupina je produžila gradačkom cestom do Wildona. Na njoj, u Spielfeldu, oko 17 sati dr. Ante Pavelić upoznao je uglednike, da pošto će Nijemci te noći kapitulirati, da je glavni zadatak skupine ostaviti što prije rusko područje. Dao je nalog najbližima, da se preobuku u gradjanska odijela.

      Kod Wildona krenula je skupina u dolinu riječice Kainacha i, kretajući se njome, kod Koflacha 9. svibnja jutrom prešla je u dolinu riječice Lavana, na Twimberg. Odatle je produžila na jug, put 12 km. udaljenog  Wolfsberga, dakle usmjerivši se hrvatskom exodusu iz obratnog pravca.

      Pred Wolfsburgom od sjevera zaustavila se je motorizirana karavana. Vrhu uglednika – koji je netom susreo Englez, a znao da partizani pritišću Celje i Dravograd i upravo čuo, da su već i u Klagenfurtu – trebalo se je bilo odlučiti, hoće li k hrvatskom zbjegu ili od njega. Tri puta se je povorka bila okretala nazad, da bi se poslije par stotina preveženih metara, u kolebanju, opet vraćala na isto mjesto, i onda trećega puta, za jedne konačno, zašla put sjevera do zaseoka Wiesenau, jedan i pol kilometar pred bad St. Leonhardom. Tu se je bilo odigralo drugo kolebanje i pala konačna odluka. Glavari obadva stožera, general Sertić i Pećnikar sa osobljem svojih ureda, dosta drugih dužnosnika i oružnici krenuli su  K  ZBJEGU putem Wiessenau – Kliening – Lolling – Kl. St. Paul – St. Johann – Klagenfurt, a ostali OD ZBJEGA put sjevera – Jedenburgu. (Prepisujući ovo 15 ožujka 2023. godine, dakle za 2 mjeseca bit će punih 78 godina od ovih tužnih, tragičnih i žalosnih uspomena hrvatskog exodusa, osobno se pitam tko bi mogao biti izravni pisac ovih dogodovština, ovih svih detalja, posebice detalja oko Poglavnika i njegove pratnje; dok, u prošlom (28) opisu iznesen je opis profesorice Dolores Bracanović “S Poglavnikom na povlačenju”, gdje se opisuju sasvim drugačiji doživljaji Poglavnikove pratnje. Ali, u svakom slučaju i iz svih ovih sakupljenih s brda i dola izvještaja, istina će se saznati. Mo. Mile Boban.) Prvi su se najvećim dijelom smjestili u logoru Krumpendorfu, odakle su onda bili izručeni.

      Skupina za sjever,koju je dalje vodio general Vilko Begić, (prilažem sliku generala HOS-a Vilka Begić, mo. Mile Boban.) 

      Da bi se mogla pratiti daljnja sudbina ove skupine, pretiskava se od odnoseći se najglavnije iz članka prof. Dolores Bracanović, Argentina: “S Poglavnikom na povlačenju”, izašlom u broju 291 – 2 – 3 – 4 “Hrvatska” od 10. travnja 1960., Buenos Aires: (Prilažem sliku opisa “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA ” st. 121 tog opisa prof. Dolores Bracanović, kojeg sam ja stavio na opis br. 28., ne znajući da će ovaj isti opis biti u ovoj DRINI br. 2. 1963. Zato ga neću prepisivati, jer je već prepisan i napisan u broju 28. Prilažem poveznivu opisa br. 28 za one koji žele kontrolirati i jedan i drugi opis. Ispod ove slike ja nastavljam opisom br. 29. Mo. Mile.)

                                PRIMORSKIM POJASOM

      Terenski odvojeno, kao sporednim lijevim pravcem povlačile su se Hrvatske Oružane Snage i gradjanstvo iz Like, Gorskog Kotara, Primorja, Istre i Trsta, kopnom i morem, koji su do posljednjih dana još tamo bili, općim pravcem na Trst, s namjerom, da se probiju dalje u Italiju i u susret Englezima. (Ja ne mogu odoljeti dok ovo prepisujem a da ne ponavljam – ne za mene i one koji to znaju – nego za hrvatske naraštaje to da je Hrvatska Državna Vlada NDH imala preko političkih i diplomatskih kanala veze sa Zapadnim Saveznicima za povlačenje HOS-a i građanstva prema zapadu, tj Austriji kojima će se predati. U to svrhu je HDV napisala Glavnom Stožeru Savezničkih Snaga koji se je nalazio u Italiji MEMORANDUM i 4 svibnja 1945. ministar HDV dr. Vjekoslav Vrančić i Admiral HRM Andrija Vrkljan bili zaduženi da taj MEMORANDUM HDV odnesu i predaju Savezničkim Snagama u Italiju. Prilažem sliku te knjige kao i poveznicu opisa br. (9) OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA gde se nalaze detalji hapšenja ministra HDV dr. Vjekoslava Vrančića i Admirala HRM Andriju Vrkljana.

                                                            kopnom

      su se povlačili hrvatski legionari 392. njemačke divizije, dijelovi 11. hrvatske pojačane divizije, osobito njezinih ustaških sastava, razni manjih ustaških postrojbi lokalne službe i dosta gradjanskih izbjeglica, ukupno oko 10.000 osoba.

      Mnoštvo nije imalo mnogo svoje riječi, jer nije imalo neke neposredne hrvatske vlasti nad sobom, kad se je bilo otisnulo iz domovine. Vodjeno po svojim zapovjednicima i izbilim prvacima kružoka, bilo je ovisno i jako upućeno na VII. njemački korpus, kao regularnu najvišu njemačku borbenu vlast u odporu protiv partizana, pod zapovjedništvom generala planinskih trupa Kublera, u početku odsutnih časova na Rijeci.

      Ovisnost o korpusu u ispravi o njegovoj kapitulaciji partizanima glasi: “Hrvatski fašisti, ukljušivši legoinare kao i kod korpusa nalazeći se gradjani…”Točka 10. “Propisa C” od 6 – 7 svibnja 1.945. u Ilirskoj Bistrici, po djelu E. Schmidt – Richtberg “Das Ende auf dem Balkans”, Heidelberg 1.955., str. 162.)

      Drugi partizanski napadni klin vodio je preko Ilirske Bistrice (prvi preko Zagreba) s ciljem, da se što prije domognu Trsta i budu što jačim čimbenikom u zaledju Tršćanskog zalijeva. Zato su pojurili s jačom snagom još o koncu travnja pojasom Ilirske Bistrice.

      Nastao je bio vrtlog uzmicanja i ugibanja partizanimaNa cijelom širem predtršćanskom prostoru, u vrtlogu odigrala su se bila tri hrvatska udesa: na pojasu Rijeke, na pojasu Ilirske Bistrice i Trstu.

      Oni hrvatski izbjeglice, koji su stigli na Rijeku, gledali su dakle zaštitu u njemačkom korpusu. On se je do 3o. travnja branio iz opkoljenog i zatvorenog šireg područja Rijeke, a onda se iz njega probio 1. svibnja s ciljem, da dospije do Ljubljane. S njim se je izvukao i najveći dio hrvatskog zbjega.

      Na pojasu Ilirske Bistrice pak, pojasom zamrešene i isprepletene situacije, bez izrazite fronte, već samo borbenih prostora, partizani su bili zaveli naivnog i nelojalnog prema Hrvatima generala Kublera, časnika na krivom mjestu, s drugim generalima i višim zapovjednicima. Da bi se naime domogli hrvatskog zbjega kod njemačkog korpusa uz ostalo, zaključili su partizani, kako je već gore napomenuto, kapitulacija, upadljivo kulantnu, ili obećavajući osoblju korpusa povratak kući.

      Moralo je inponirati tim generalima, što su ih divljački partizani u kapitulacijskoj ispravi počastili, da će cijelo osoblje korpusa – časnici, dočasnici i momčad – do daljnje odredbe biti podčinjeno zapovjedništvu 8. “udarne” (a koja im trupna jedinica nije “udarna”!) divizije. (Točka 4 “Propisa B”). Naravno, bila su i lukava obećanja o osobnim privilegijama.

      Za uzvrat general Kubler preko svog zamjenika generala von Hoeslina završio jegore rečenu točku 10, da cijela glasi: “Hrvatski fašisti, uključivši legionare kao i kod korpusa nalazeće se gradjanstvo, imaju se izručiti.”

      Kada su se partizani domogli tog dijela hrvatskog zbjega i inače već poklopili korpus, stigla je generala Kublera sa krivcima neodklonjiva sudbina. Partizani su ima na 12. svibnja odkazali ugovor pod izlikom nekih nerazjašnjenih sukoba (str. 137. gornjeg njemačkog djela), odvojili časnike od momčadi i odveli u zarobljeništvo, da i njih pokolju. (Od “A” do “Z” ovi opisi Ante Ljekića “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA” koji se nalaze u časopisu “DRINA” br. 2 1963., su uistinu potkrijeljeni mnogim vjerodostojnim dokazima, mjestima, imenima itd. Meni se je osobno javio gosp. Dragutin Šafarić, Hrvatima vrlo dobro poznat kao ISTRAŽITELJ hrvatskih grogišta po Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje, da on čeka završetak svih ovih opisa, te će on tada sve staviti u jedan svežanj, s jednom poveznicom na kojoj će svi ovi opisi biti, i možda će sve sakupa biti nekih 200 ako ne i više stranica. Ja se u ime moje i svih čitatelja ovih opisa najiskrenije i toplo zahvaljujem na njegovoj dobroj i plemenitoj želji za taj nesebični i zahvalni rad. Mo. Mile Boban.)

      Nešto markantnije sa hrvatske strane nije se bilo medjutim odigralo, osim ostalih i vapijućih k nebu i hrvatskih grobova.