OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (26. dio)

                                               11.  svibnja

      Zavladavši Celjem odmah poslije prolaska posljednjih hrvatskih četa, partizani su ovoga dana zaustavljali zakašnjele dijelove raznih prispjevajućih kolona. Organizirali su odmah dva logora. Jedan na športskom igralištu u samome gradu, a drugi u selu Teharju, 4 km. od grada. Logor u Teharju služio je kao prihvatište za zarobljene zakašnjele skupine iz Hrvatske, kao i za kolone smrti, koje su već nakon par dana počele stizivati od Dravograda.

      Za jednu veliku skupinu od svega 70.000 osoba bilo je kobno u njenom daljem povlačenju i sudbini to, što su joj partizani presjekli put. Znajući za zapreku, ona je usporavala brzinu kretanja. Ocrtavalo se partizansko opkoljavanje svakoga koraka sve viš i pod tim zaprekama teklo je njezino dalje povlačenje.

      Krak savskom dolinom sa svojom zalaznicom u Savin thesnac, tokom ovoga dana manje uznemirivan do Zidanoga Mosta, na ovome je bio napadan po partizanima, pristiglim od celja i Ljubljane. Partizani su bili od prije držali zaposjednute okolne visine, taktički vrlo dobro postavljeni.

Poslije proboja glavnine na 9. svibnja, dva dana kasnije na istim položajima razvila se je nova borba. Ovaj krak bio je jačine od oko 5.000 vojnika, ali većinom s lakim naoružanjem, iako najviše automatskim. Sva puta prema sjeveru od generala Luburića bila je dostavljena zapovijed: “Ili proći živi, ili pasti junački mrtvi!” Vojska, kao i za vrijeme cijeloga rata, poslušala je zapovijed vojničkog zapovjednika, a u ovom slučaju i toliko autoritativnog. Pod zaštitu vojske bilo se je uteklo i par tisuća gradjana. Povela se teška borba prsa u prsa. Partizana je bilo dvostruko više. Borba je trajala 6 sati, i to u noći izmedju 11. i 12. svibnja do pred zoru. Tu je palo oko 500 hrvatskih vojnika, koji su ležali izmješani s mrtvim partizanima, čiji su gubitci iznosili dvojstruko više od hrvatskih. (Iz sadržaja, što je u “Zapisnik” dao Dragutin Schlat na 9. srpnja 1961. u Clevelandu, Ohio, USA.)

      Krak dolinom Sutle dosegao je i zadržao se na prostoru : s Podsreda – s. Sv. Peter – s. Pilstanj, odakle dalje nije ni krenuo. Zaglavivši se tu, dijelovi hrvatskih divizija, od kojih je taj krak bio sastavljen, opirali su se partizanskim navalama nekoliko dana i na koncu bili razbijeni. Gradjanski izbjeglice medjutim rasipali su se po još širem prostoru, nego vojska. Već su pomišljali na povratak u domovinu.

      Jedna skupina od 5.000 vojnika ipak se je bila probila noću izmedju 10. i 11. svibnja preko Pilstanja – Sv. Jurja čak do s. Podplata, sjeveroistočno od Celja, gdje je u toku ovoga dana bila po 16. partizanskoj diviziji razbijena i većim dijelom zarobljena. Zarobljenici su odmah bili odvedeni u Celje, te razdijeljeni u logore, gdje su se vršila klanja. Ostatak od tih 5.000, koji je izmakao, povlačio se je u pravcu s. Vojnik. Ovima su se onda priključivali mnogi raštrkani desetci i skupinice, te je tako bilo ponovno uspostavljena jedna jača kolona.

      Druga jedna skupina, nastala kod Rogaške Slatine na stjecištu puteva, spajanjem mnogo družba i skupinica, probijalih se i zaostalih iz Hrvatske, odnosno koje su bile zalaznica od pravca Krapine, svojom primjernom odvažnošću privukla je i dosta njemačkih skupinica. Tako ojačana pružila je drugoj brigadi 17. partizanske divizije višesatni odpor, a prije nego se je mogla povući, razišla se je u sitnije dijelove.

                                                 12.   svibnja

      Krak od Zidanog Mosta, sada dolinom Save, probijao se je ovoga dana preko Celja. Stigao je pod vrlo teškom borbom samo do laškoga. Jednoj skupini bataljuna, od dijelova divizija, uspjelo je probiti se od s. Podsrede pokraj Celja do Šoštanja, a slijedile su je partizanske snage, koje su je tukle strojopuščanom vatrom i do 14. svibnja svladale.

      Uspostavljena jača kolona, koja se je prethodnoga dana bila kretala put s. Vojnik, bila je kod njega ovoga dana po dijelovima 16. partizanske divizije dostignuta i razbijena opet na manje skupine i skupinice, koje su ipak dospjele pod silu težu Dravograda i u zaledju 17. partizanskoj diviziji bile nelagodne.

      Dio dijelova divizija, koji je ostao na prostoru s. Pilstanj – s. Podsreda – s. Sv. Peter, pokušao se je probiti prema Dravogradu. Sa pristizalim divizijama I. partizanske armije, koje su ga opkoljavale i sve više stezale, vodio je ovoga dana glavnu borbu, odnosno pružao im je najjači odpor. I oni su čuli za ultimatum za polaganje oružja od ovoga dana do sutrodan u deset sati.

                                                   13.   svibnja

      Sva vojska i gradjanstvo pokrenuli su se jutrom od Smarjeta i Laškog prema Celju, udaljenom od Laškoga 10 km. Vojska se je cijeloga dana probijala pod teškom borbom i stigla mu blizu. Neki sitniji odjeli generala Luburića probili su se pokraj Celja, ali su se zaglavili kraj Dravograda.. Ostali nisu mogli dalje ni od celja.

      Dijelovi divizija na poznatom prostoru nisu se ni obazirali na ultimatum. Po isteku ultimatuma nastavile su dvije divizije I. partizanske armije, koje su se kretale pravcem s. Podsreda – Celje i više brigada iz II. armije, pravcem s. Dobrovo – s. Bukovlje – Celje, opkoljavati dijelove divizija, koji su od toga stješnjavanja trpjeli sve više gubitaka.

      Za ovaj dio hrvatskog zbjega ovoga dana nastupio je bio čas predomišljanja. Ne mogavši dalje, a budući su bili još na domaku domovine, razmišljali su, da li ne bi bilo bolje raspršiti se i vraćati tako u domovinu. To bi sve bilo tim lakše, što se je još uvijek moglo van puteva šuljati bez većeg zapažanja i smetnja.

      Cijeli prostor izmedju Celja, Laškoga na Plistanj i hrvatsku granicu, dolinom Sutle na Rogašku Slatinu i opet na Celje, bio je napunjen hrvatskim izbjeglicama, kojih se je od 13. svibnja već znalo vraćati i od sjevera – od Dravograda. par dana kasnije, kada su se već vraćale i kolone gradjanstva sa sjevera, koje su partizani upućivale put domovine, obično sa slabom pratnjom, mnogo se je gradjanstva odavde priključilo tim kolonama.

                                                     14.   svibnja

      I borbena skupina na brežuljcima i po dubini puta južno od Celja i dijelovi divizija na suženom prostoru s. Pilstanj – s. Podsreda – s. Sv. Peter, ili istočno od Celja, odolijevali su još partizanskim napadima. Pretrpili su se veliki gubitci. Svi su čekali da saznadnu, što se dogadja sa glavnom snagom, koja je već trebala izbjeći partizanima i doći u dodir s Englezima.

      Kod ostatka divizijarojevi i pojedine dužine već su kretali put domovine. jedni s namjerom, da se neopazice vrate kućama, a drugi, da nastave borbu u domovini. Osobito ih se više odvažilo poći naredne noći. U manjimm skupinama, gdje su borci naginjali ostajanju zajedno, takodjer se mislilo na povlačenje nazad, ukoliko su mogli odoljevati gladi i iscrpljenosti. Već su ovim krajem zarobljenici Nijemci sprovodjeni put Zagreba.