OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (25. dio)
10 svibnja
oko Zagreba bilo je zaostalih hrvatskih borbenih dijelova, koji su se različitom srećom bili probijali, da dostignu zalaznicu. Jednu skupinu bataljunske jačine, koja se probijala preko Sljemena, uhvatio ju je tamo neprijatelj. Takodjer i jednu slabiju u selu Mikuliću.
Zalaznaica sa gradjanstvom već je bila podijeljena na dvije kolone, koje dalje nisu imale medjusobnog dodira. S neprijateljem se je imalo dodira i bile su vodjene čarke na putevima i to Zagorijem: Zagreb – Klanjec i selo Dobrovo – Bukovlje, te u dolini Save: Brežiće – Krško – Zidani Most.
Zagorjem su se dijelovi divizija povlačili vrlo sporo. Na Samoboro su još prije podne vodjene borbe, koji je bio nakon povlačenja borbene hrvatske skupine za Svete Nedjelje takodjer napušten.
Sva vojska i gradjanstvo, zakašnjeli i zaostali kod Karlovca, slivali su se tada u jednu kolonu, koja se je povlačila putem na desnoj obali Save. Putem pak na lijevoj obali povlačio se je tek jedan mali dio mnoštva, koje je odmicalo od Zagreba. Desnom obalom povlačili su se razni i izmješani dijelovi i ostatci 10. i 13. divizije – jer im se glavna snaga bila povukla za vrijeme sužavanja fronte, zajedno sa glavninom hrvatskog zbjega – odnosno dijelovi V. Zbora i osamostaljeni mali ostatci od više ustaških zdrugova. Lijevom obalom povlačili su se kompletna 1. bojna i dijelovi ostalih bojna 8. Lovačkog Zdruga te drugi ostatci mnogih jedinica.
Na jednoj i drugoj obali Save, približavajući se ulazu u tjesnac i tako sve više nabijene, vodile su zadnje jedinice borbu pred ulazom, dok se nisu u njega probile. tek po protjeravanju partizana s okolnih visova, moglo se je u njega ulaziti. Ali čim bi se hrvatske satnije povratile na puteve, partizani su opet izvirali. Pritisak na cijelu dvokraku skupinu bio je još teži s fronte, putevima, jer ju je slijedila 7. krajiška brigada 10. divizije. Na jednom mjestu blizu Krđkoga ustaše su bili zarobili i zapovjednika divizije pukovnika Todorevića. (To mi je bilo ilegalno ime, a inače je bio Židov). Poslije je uspio pobjeći.
Zadnji dio čitave skupine, odnosno zalaznice, kojega su činili razni i izmiješani dijelovi V. Zbora u jačini od tisuću vojnika i kojima se uteklih pet stotina gradjana, bio je na ulazu u tjesnac odsječen od glavnine i opkoljen. Partizani su ih lijepim riječima nagovarali, odnosno zavaravali ih, da se predaju. Nešto ih je izmorila borba, a nešto radi lažnih obećanja i u nezgodnom položaju u obruču, ljudi su se predali. Bili su još iste večeri svi pobijeni.
(Ovdje se mora dodati i to da sam u mojoj hrvatskoj i političkoj emigraciji preko šest desetljeća imao više puta prepirke sa raznim Hrvatima koji su tvrdili da je za vrijeme 1941 – 1945 bio građanski rat. Ja sam se sa tim Hrvatima svađao da to nije bio građanski rat nego iskljušivo nacionalno hrvatski rat. Građanski rat je bio u Americi 1861-1865 i u Španjolskoj 1936-1939. Kod nas Hrvata u Našoj Lijepoj Hrvatskoj je tada 1941 – 1945 to bio isključivo Hrvatski Narodni Rat, a svi oni koji su se borili protiv tog Našeg Hrvatskog Narodnog Rata su se borili za državu Jugoslaviju, te poradi toga to NIKAKO NIJE MOGAO BITI GRAĐANSKI RAT. To svjedoči i slika Milke Planinc koja kao Hrvatica otišla na neprijateljsku stranu i sa tim neprijateljima se borila protiv Hrvatske Države, što uistinu znači da se je borila protiv hrvatskog naroda u postojećoj Hrvatskoj Državi.
Milka Planinc titova miljenica i velika zločinka
Danas uskrsnih dana godine 2023., politička projugoslavenska ELITA RH sa dva (2) inicijala žele te velike YU ZLOČINKE staviti Milke Planinc ulicu u Zagrebu. Hrvatice i Hrvati OTVORITE OČI, te ne dozvolite da se to ostvaro. Ako se to ostvari, bit će očiti dokaz da će za to biti KRIVI I ONI HRVATI KOJI TO DOZVOLE DA SE TO OSTVARI. Vjekoslav Krsnik ke rekao da je Zagreb više glavni grad nepostojeće Jugoslavije nego R.H. Prilažem poveznicu.
Prilažem jednu poveznicu na kojoj ima više poveznica, poimenice novinara iz Los Angelesa Randy Hagihara intervju s menom, poslije mojeg hapšenja za hrvatsku državotvornu stvar, četvrtak 25 lipnja 1981. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Kako je klanje teklo, iskazao je učesniku ubijanju tih zarobljenika st. vodnik Jozo Denoble. On je rodom s otoka Brača. U partizane je bio stupio 1943. Jedno vrijeme bio je u osobnoj Titovoj pratnji u Darvaru. denoble kaže : “…Ispočetka smo lijepo s njima postupali. Uzeli smo im oružje te im govorili, da sada idu svojim kućama. Kad se je bila približila večer, pojačali smo straže… Čim se je bila spustila noć, naredili smo im, da se skinu do gola…Neki su na nas vikali i psovali: “Partizani, jeste li tako održali riječ.” Drugi je govorio: “Braćo Hrvati, jesam li vam rekao, da će nas oni poubijati, da se ne predajemo!” Na to mu je pristupila jedna drugarica, (Po svim do sada znanim javnim iskazima ta ZLIKOVKA Milka Planinc je bila od početka povlačenja hrvatske vojske i civila u svibnju 1945. godine u toj partizanskoj pratnji, te bi se moglo reći da je ta “drugarica” mogla biti i Milka Planinc, mo. Mile Boban, Otporaš.) te mu govorila, da šuti. kako mu je pristupila, on ju je udario nogom, da je odmah pala. Uh, ala smo ga iskundačili…nakon što su bili svi poskidani, povezali smo ih žicom i u većim grupicama za “13. bataljon”. kada zaprašim iz šmajsera, po 16 ih pada od jednog rafala. Neke smo odmah bacili u Savu, a ostale smo dali pokopati. (Priložena slika pokazuje te partizanske žrtve koje su oni, titovi partizani tvrdili da su to žrtve sabirnog Logora jasenovca, mol Mile.)
Poslije je na ovoj vrućini toliko zaudaralo od lješina, da se nije moglo pristupiti.” (Dokumenat br. 31 i iskaz Aziza kapdžića od 12. travnja 1947., otiskan u “Pokolju” na str. 82.)
Na povlačenj preko Zagorja dijelovi divizija i gradjanstva, koji su zakasnili, nisu bili ovog dana još svugdje uznemirivani od partizana, jer ih nije bilo mnogo. Oni su se znali primiciati samo gradjanstvu i skupinama, te iz blizine na njih pucati, ali na vojsku se nisu usudili. Idući prema Pušći Bistri bila je uz put šikara 4 -5 km. dugačka. Njom su se partizani više puta primicali gradjanskim skupinama i na njih pripucavali. U tom području popalili su i više sela. U jednom su popalili 80 kuća, u kojima su većinom izgorijeli i ukućani. Od sela je ostalo svega 20 kuća. (Ova zlodjela su se pripisala Hrvatima i hrvatskoj vojsci. To je najbolje uoči Hrvatski ISTRAŽIVAČ partizanskih zločina po Sloveniji gosp, Dragutin Šafarić. Mo. Mile.)
Najveći dio cijele velike mješovite skupine kretao se je putem na Stremec, te je kod s. Movrače prešao Sutlu i domogao se dobre ceste preko s. Drmlja na Drenovetz i Sv. Peter.
Prešavši rijeku Sutlu, odnosnu ušavši na slovenačko područje, hrvatska vojska nije imala više mogućnosti, da se snadbjeva ni hranom ni oružjem ni streljivem. Što je gradjanstvo ponijelo sa sobom, bilo je već iscrpljeno i zavladao je glad. Djeca su padala u nesvijest, a roditelji su zadvajali, jer djeci nisu imali što davati jesti. Usput su se hrvanili korijenjem od repe, što je ostalo na polju od prošle godine. Nastavilo se je povlačenjem prema Celju. Partizana tu nije bilo ovoga dana.
I vojska i gradjanstvo, najvećim dijelom pješaci, bili su umorni. Ti su morali izdržavati veće napore, nego oni, koji su pošli iz domovine nekoliko dana ranije, te s dosta prevoznih sredstava.
Nijemci su se žurno povlačili k Celju, gdje su onda njihove divizije odlagale oružje partizanima.
Nastavlja se (26. dio) 11. svibnja