OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (24. dio)

      Partizanima su bila otvorena vrata Zagreba. Jačani sve više klinom od prethodnog dana od juga i infiltrirani tokom posljednja 24 sata, već su kontrolirali grad. Klinovima su se približavali gradu. Oko 7 sati ušla im je 21. divizija u grad preko Maksimira, oko podne jedna brigada preko sela Popovec i Sesvete, a istovremeno i 6. im divizija s 1. brigadom preko sela remeta.

      Oko podne posljednji “crnci” (Crna Legija, mo.) iz Obranbenih Zdrugova bili su potisnuti pod slabijom borbom put Podsuseda.

      Iz iskaza očevidca Rev. Hijacinta Franje Eterovića, kao gore, dalje se uzimlje:

      “Ušavši, partizani su bili ispunjeni nekim neobičnim strahom, kojega su vrlo vidljivo pokazivali. iako su ulice bile posve prazne i nigdje nisu nailazile na odpor, (što i priložena slika svjedoči, mo. Mile.)

Nekako se je to i pročulo po gradu, da su prvi, koji dolaze, Crnogorci i razni drugi ljudi iz balkanskih unutrašnjosti. Po izgledu davali su neusporedivo gori utisak od bilo koje jedinice hrvatske vojske. Mnogo ih je bilo bosonogih. Gotovo su svi bili obučeni u dronjke, neobrijani, prljavi , sa divljim i uglavnom preplašenim i uzbudjenim izrazom…Svakako njihov ulazak u Zagreb niti je bilo po čemu sličio na neko junačko “osvajanje”, a niti na ulazak neke pobjedničke vojske. (Što i priložena slika svjedoči i tumači, mo.) To je sve takodjer djelovalo i na pro – partizanski dio Zagrebčana, da nisu pohrlili na ulice, da bilo koga pozdravljaju i da se vesele. To je bila i njima prva opomena, da je došlo nešto daleko jadnije i gore, nego što su očekivali i nešto, što ni najmanje ne odgovara stilu čak ni najgorih Zagrebčana.”

      bilo je još mnogo zaostalih hrvatskih skupina satnijskih, pa i bataljunskih jačina, koje su se probijale od istoka put zapada prostorom izmedju Save i Zagrebačke gore,, zaobilazeći Zagreb i prolazeći jednim uskim i opasnim prostorom – pojasom. Ovdje je onda bilo opkoljavano i prisiljavano na predaju više tisuća hrvatske vojske.

      Na putu od sela Gračana za selo Šestine bila je napadnuta jedna kolona, napravljena od raznih zaostalih dijelova, i veći je dio od oko 5.000 ljudi bio opkoljen i prisiljen položiti oružje.

      Takodjer je tako bilo prošlo i više skupina satnijskih i bataljunskih jačina kod sela Fratraščice, Remeta i Bukovca.

      Umanjena 3. divizija pod zapovjedništvom generala Mifeka vodila je zalazničke borbe kod Vrapča sa neprijateljskom snagom, koja je pokušavala ovladati cestom Vrapče – Podsused. Pretrpjela je bila veće gubitke, a general Mifgtek bio je zarobljen.

      Kod Posuseda i Zaprešića hrvatska se je vojska i gradjanstvo odlučivalo na sreću, da li će se povlačiti dolinom Sutle ili Save. Velika se je većina odlučila za dolinu Sutle, što je pokazalo sigurnijim, jer na tom pravcu u naredna dav dana nije bilo mnogo partizana.

      Po padu Zagreba veliko mnoštvo tiskalo se je u pravcu Podsuseda. na mostu preko Save, majke su bacale djecu u Savu, te su za njima skakale u vodu, jer nisu mogle dalje. Nije ih bilo moguće spasiti, jer ih je voda brzo odnosila. Partizani su sa okolnih brežuljaka pucali, da poremete smjer povlačenja mnoštva. Na tome mjestu bilo je poubijano 500 do 600 gradjana, najviše žena i djece. (Ovo treba predočiti današnjoj političkoj eliti druge hrvatske države u dvadesetom stoljeću sa dva (2) inicijala RH., koji ovih dana predlažu da se stavi ime ulice u Zagrebu najveće zlikovke i titove miljenice Milke Planinc. Prilažem sliku te partizanske zlikovke u nadi da će netko proslijediti toj pro-titovoj, pro-jugoslavenskoj i pro-udbaškoj vladi ovo dolje priloženo i zlikovki Milki Planinc, mo. Mile.)

———————

Na Kočevskom Rogu Milka Planic je 1945. vježbala partizanke kako da zarobljeniku jednim potezom noža odrežu testise i penis. Doveli bi zarobljenika, vezali ga za stol i onda na njima vježbali. Na živim ljudima bi vježbali i vadjenje srca, a na ženama vadjenje maternice. Tako su ih ubijali svaki dan. Te žene partizanke su kasnije to činile i na drugim mjestima. Milka Planinc je zločinac! U partizanima, da dokažete da ste im odani, morali ste ubiti nekog svog. To je sve opisano u knjizi “Svi umiru jednako”. Takve partizanske ubojice koji bi se poslije opijali i pričali o tome što su radili, bili bi likvidirani. Na Bledu, u odmaralištu, bi se odmarali i dobivali nagrade za genocidno ubijanje. Prva nagrada je bila za onog koji je ubio najmanje 3.000 zarobljenika. “Pobjednička” partizantifska vojska nije mogla imati ranjenike bez ruke ili noge – tako je naredio ”DRUG TITO”!, pa ih niste niti mogli vidjeti na boračkim proslavama, jer ih više nije niti bilo.

———————————–

Bilo je par slučajeva, da je majka bila ubijena, a dijete joj je bilo na prsima živo.. Partizani su znali dotrčati i ubiti dijete, a doklati majku, ako je još bila malo na životu. nadošla je bila također uzburkana noć nakon ovako krvavog dana. (Iz iskaza Dragutina Schlata od 9. srpnja 1961.)

      Nijemci su se bili već podpuno povukli izvan domaka zalazničkih borba, gdje su bili uznemirivani sa bokova, slali su partizanima pregovarače.

      Na širem pojasu desnom obalom Save, zatim na početku puta Zidani Most – Celje kapitulirale su dvije njemačke divizije – 373. legionarska i 7. SS Prinz Eugen. Prva je bila popunjavana hrvatskom momčadi i nižim časnicima, a tada još uvijek sa dosta Hrvata, a druga sa Nijemcima iz Vojvodine i Hrvatske. Njemački zapovjednici obiju divizija pokorili su se te im se predali.