OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (22. dio)

      Od predhodne večeri čelo glavne skupine bilo je par stotina metara duboko na austrijskom područćju, a njezina sredina i zadnji dio razvučeni dolinom Meze. naravno, što dalje od granice, kolona je bila sve rjedja, ali ipak do Dravograda. Osim dolinom Meze povlačile su se skupinice do satnijske jačine i brdovitim zemljištem na trokutu Slovengradec – Dravograd – Poljane na Mezice do Crne. Od tih sklanjalih se skupinica naraslo je mnoštvo od preko 3.000 osoba, kasnij tamo poklanih.

      Mnoštvo je bilo napeto, jer je toga dana trebala pasti odluka, budući se je 14. svibnja u večer, a po uspjehu nad partizanima, već bilo došlo u dodir s Englezima. Cijeli exodus na austrijsko – slovenskom pograničnom pojasu napeto je isčekivao, šta će veliki pregovori – tek kasnije se saznalo, da se vode u mjestu Bleiburg – donijeti.

      Prethodne večeri bilo se je došlo na nekoliko kilometara pred Bleiburg, gdje se je uhvatio kontakt s Englezima. Tamo je general Herenčić od nekog engleskog majora saznao, da je stvar sa kolonom u redu i da će od Engleza biti primljena.

      Čelo glavne kolone, oko 35.000 osoba, jače povezano neposrednim uspjehom nad partizanima, trebalo je sa svoga mjesta prenoćišta samo koraknuti na početak Bleiburgškog polja, a slijedila ga je razvučena sredina kolone i još razvučeniji zadnji dio.

      Od grla ili šiljka na slovenačko – austrijskoj granici u vidu jednoga lijevka i šiljastog trokuta širi se Bleiburško polje, dubine 2 km. i protezanja istok – zapad. Rub lijevka ili osnovicu toga trokuta čine : raskrsnica Hrust – selo Unterloibach – potok Loibach. Oba kratka trokuta ili strane lijevka čine pak blaži brežuljci, dalje viši i strmiji, s dosta uvalica. Poljom prolazi jedini put tik uz brežuljke sjevernogf kraka i željeznička pruga od doline Meze, odnosno od Slovenije, koji se obadvoje, kao i praktički cijeli izlaz iz polja, svode samo na jednu točku – raskrsnicu Hrust. Od nje polazi jedan krak puta za Bleiburg, 2 km. udaljen, i drugi na zapad, koji je bio u planu Hrvatima. (Vjerovao tko ili ne ali ovi detalji će ite kako poslužiti onima koji se odluče svimiti film ove hrvatske povijesne narodne tragedije. To je moje skromno i iskreno predviđanje, mo. Mile.) Zapadni krak vodi odmah mostom preko potoka Loibacha, a podvožnjakom prelazi na drugu stranu željezničke pruge. Zato je jedno polje ovakovog protezanja, a raskrsnica ovakovih prednosti, pružalo Englezima i partizanima dobru priliku za zaustavljanje i opkoljavanje hrvatske vojske i gradjanstva, koji su na to polje stizali.

      Na raskrsnici ili zaseoku Hrust najprije su se bile zaustavile 7. i 8. partizanska brigada te jedan bataljun 1. brigade 14. divizije, suzbijene po Hrvatima na Poljani. U zoru na nju su pristigle i engleske predhodnice, da zajedno s partizanima spriječe Hrvatima put.

      Čelo glavne kolone uz prisustvo generala, još većinom na slovenskom području, kad je svanulo, spremalo se je za pokret i uskoro krenulo naprijed. No kako su prvi redovi stigli pred raskrsnicu Hrust, bili su po Englezima zaustavljeni i kolona upućena, da sidje s puta lijevo u polje. Mnoštvo, ne znajući o čemu se radi, izvršilo je zapovijed  i za jedan sat vremena sva vojska i gradjanstvo bili su prikupljeni i po polju smješteni. Svi su sa nestrpljenjem očekivali dalji razvoj dogadjaja.

      Ovako veliki logor bio je i osiguran. (Prilažem jednu sliku hrvatskog zbjega koja nam može dočarati izgled života u tom logoru, mo. Mile.)

Okolo na brdu, obraslom gustom šumom, bile su jedinice Obranbenih Zdrugova i crnogorske nacionalne jedinice, a još više po vrhovima dijelovi Crne Legije i Obrane . “crnci”.

      Dakle 15. svibnja jutrom na raskrsnici Hrust našle su se tri vojske, jedna prema drugoj. Kasnije je glavno vodstvo u dodiru s Englezima primilo druge vijesti, nego prethodne večeri. Bio je došao iz Portschach-a neki engleski general, kojemu se je trebalo ići na pregovore; savezno s njegovim dolaskom čuli su se loši glasovi.

      Sve do misera u 16. sati slivale su se skupine i skupinice hrvatskog zbjega na Bleiburško polje. Gušćih slivanja bilo je medjutim više. Ona su bila predvodjena pojedinim većim formacijskim jedinicama, kojima su se onda putem priključivali manji rasuti dijelovi gradjanstva, a kakova se slika iz nižih primjera dobiva.

    Časničkoj školi ustaških jurišnika bilo se je priključilo mnoštvo. Putujući dolinom Meze iscrpljeni i gladni, u 4. sata stigli su na veliku ravnicu, već punu vojske i gradjanstva. Saznali su, da su engleske jedinice ispred i da je tu hrvatska vojska zaustavljena. Osobito su bili iznenadjeni, što su se tu nalazile i neke partizanske jedinice, koje su od Hrvata zahtjevale predaju. Manji pregovori, od nekih na svoju ruku, bili su s njima već vodjeni.

      U 9. sati stigao je Stražarski Sklop PTS-a s mnogo priključenog mnoštva, noseći svoje ranjenike iz borbe na Dravogradu. Partizani su putem pripucavali na kolonu i ometali joj prolaz.

      U 9. stigli su iz pravca Klagenfurta engleski tankovi i zatvorili izlaz iz polja na potezu potok Loibach – raskrsnica Hrust – selo – Unterloibach, da Hrvati s poljane ne umaknu. Bili su postavljeni jedan do drugoga ne baš u velikom razmaku. (Misli se na engleske tankove, mo. Mile.) Na to su odmah doletjeli 12, engleskih aviona, spustili se nisko i u brišućem letu tri puta preletjeli polje. Ne sluteći o čemu se radi, u narodu je bilo nastalo neopisivo veselje. Mahali su avionima rukama, a neki su od veselja bacali kape u zrak. Piloti su iz aviona mahanjem ruku odpozdravljali. Jedan je avionski časnik upozorio, da je to samo vojnička demonstracija, da prisile zbjeg na predaju.

      Desetci i desetci hrvatskih vojničkih i običnih zastava vijorile su se u zraku, kao znak pozdrava engleskim avionima i kao znak, da su to hrvatske vojničke jedinice i hrvatsko pučanstvo, koji su svojim dolaskom tu izvršili najveću demonstraciju pred čitavim slobodnim svijetom, dokazujući, da hrvatski narod neće titovog komunističkog poredka ni omržene “Jugoslavije”. Pjesmi i veselju nije bilo kraja. Neprestano su pristizivali razvučeni dijelovi glavne skupine.

      Pred 10 sati stigla je jedna veća skupina, u kojoj se čvrsto držao VIII. Ustaški Stajeć Zdrug. On je, probijajući se kroz partizanske zasjede, prethodnog dana pred večer poslije Prevlja zarobio jednu grupicu od 70 partizana, koje je doveo sobom na Bleiburško polje i tu pustio. U to vrijeme polje je bilo već puno vojske i gradjanskih osoba, s mnoštvom žene i djece, s mnogo kola i čak stoke, ponegdje koza, ovaca i prasadi.

      Vojnički moral bio je uglavnom na velikoj visini. Osobito medju kasnije pristizalim govorilo se je od usta do usta – kao poruka državnih vrhova – da je s Englezima uglavljena časna kapitulacija; odmor od nekoliko dana, primanje novog oružja od Engleza te nakot toga dobrovoljan pokret, zajedno s Englezima i Amerikancima, u borbu protiv Rusa i partizana, dakle svjetskog komunizma. (Kako sam već prije rekao da se je na osnovu ove “časne kapitulacije Englezima i Amerikancima ” napisao MEMORANDUM HDV 4.5.1945. SAVEZNIČKOM GLAVNOM STOŽERU U ITALIJI, mo. Mile.) Vlčadalo je veliko oduševljenje za tu novu i simpatičnu borbu, koja je imala donijeti Hrvatskoj novu slobodu, iako je vojska bila izmučena i izgladnila. Bilo je rečeno, navodno s pouzdane strane, da povlačenjem zapovjeda general Boban, pregovore da vodi Hrvatska Državna Vlada – na čelu s Poglavnikom – s Englezima, a u domovini da je ostao nadbiskup Stepinac kao nepolitička osoba na čelu naroda, kao zaštitnik njegovih interesa, a general Luburić da vodi domovinski vojnički odpor.

      Jedna mješana skupina, već spomenuta, koja se je Dravograda dotakla ovoga dana ujutro, stigla je pred podne na lice mjesta. Kad su ovi opazili desetak engleskih tankova na jugozapadnoj strani polja, pomislili su, da su oni hrvatska obrana. kad se je i ovo mnoštvo razišlo logorovati, njime se je napunilo cijelo polje narodom, konjima, kolama i autima.

      Manje skupine i družbe neprestano su i dalje stizale, ukoliko im je uspjelo probiti se zakrčenim putem na Dravogradu i svim partizanskim zasjedama i smetnjama na putu.

      Dijelovi V. Zdruga Crne Legije iz Koprvnice i vojna škola iz Kerestinca, koji su pratili 80 djevojčica ustaške mladeži, obučene u hlače i većinom od 15 -18 godina starosti, nisu se prethodnog dana mogle dotaći Dravograda. Zato su ga zaobišli s lijeve strane. Uz neprestane borbe još na vrijeme su stigle preko brda i šuma do Bleiburga i zaustavili se na polju izmedju puta i brda, gdje se prema sjeveru proteže jedna uvala od više stotina metara utisnuta, a bila je prepuna vojske i gradjanstva.

      Bilo je skupina, koje uopće nisu ni dospjele na Bleiburško polje. Najveća takova od 15.000 vojnika i gradjana  – muškaraca, žena i djece – zaglavila se je pred mjestom Prevalje. U njoj se je nalazio jedan cijeli oružnički odjel. (Prilažem jednu sliku koja bi nas za dva mjeseca punih 78 godina mogla podsjetiti kako je tada taj tužni hrvatski zbjeg s vojskom i civilima mogao izgledati, mo. Mile.)

      Oko podne mnoštvu se je činilo sumnjivim toliko dugo čekanje i već se bilo počelo ohladjivati. Sve manje je bilo veselja. kada se je oko 14 sati kroz mnoštvo pronio glas, da je englesko zadpovjedništvo pozvalo nekoliko hrvatskih generala na pregovore, na svim licima bila je zapažena potištenost. Ljudi su sa zebnjom i strahom očekivali rezultat pregovora. Loše vijesti i strah stalno su sestupnjevali. Došli su i glasovi, da pregovori ne teku u hrvatsku korist. Na osnovu toga nastala je odmah glasina, da engleski general zahtjeva, da se položi oruđje i pod pratnjom partizana povrati natrag u Hrvatsku, gdje će svi biti pušteni kućama.

      Ogromni broj svijeta uzgibao se je, kao zrela pšenica na oluju. Vrvilo je, kao u košnici. nešto preozbiljna počelo se je dogadjati.

      Završavalo se je povlačenje. Glavna skupina bila je zaustavljena na Bleiburgu, a jedno veliko mnoštvo na Dravogradu. Tako se je silna emigracija- nakon osam dana potucanja, gladi i borbe – na 15. svibnja bila slegla, zašavši jedan – dva kilometra u Austriju, nedaleko mjestanca Bleiburga ispod brda Petezena i Karavanki. Još je za sve imala pasti odluka na Bleiburgu. Brojčano stanje zbjega u ovome času na austrijsko – slovenskom pograničnom pojasu, kako je već iznešeno, izgledalo je : na Bleiburškom polju 120.000, dolinom Meze 30.000 i na Dravogradu 40.000 osoba.

      Svi su čekali na englesku odluku, kao i onih 70.000 u Klagenfurskoj kotlini. Sa mjesta pošlo se je na pregovore i sa njega je usljedilo izručenje, što je već nova faza.

Na priloženoj poveznici ima mnogo prepisani pisama Maksa Luburića. Vrlo vrijedno pročitati.