OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (10. dio)
Na Jelačićev trg, koji je bio prazan…
Na Jelačićev trg, koji je bio prazan, spustio se mladić na štakam od kojih dvadeset godina starosti u odori Ustaške Obrane, bez lijeve noge ispod koljena, (molim čitatelje da se hrvatski dobro zamisle za koju se je Hrvatsku ovaj Hrvat borio i u toj borbi svoju nogu dao za Hrvatsku! Velika mu Hvala i Velika mu Slava. Počivao u Miru Božjem! mo. Mile.) propisno oboružan. Na upit prolaznika kuda će, odgovorio im je: “Ja sam Hercegovac. Četnici su mi ubili i oca i majku te nejaku sestru. Pripadnika sam Obrane. Nogu sam izgubio u borbi s partizanima kod Travnika. Sada im idem u susret.” Borac s Romanije i Kozare odvezao se tramvajem u maksimir, gdje je čekao u zaklonu, da pokaže uljezima, da tek sada kaže svoju posljenju.
Nadolazili su crnogorski nacionalisti, koji su se povlačili s hrvatskom vojskom. Bili su goli, bosi, gladni; živi kosturi, borci za nacionalna prava Crne Gore, odnosno za samoodredjenje, sljedbenici Sekule Drljevića. Kolona od po jedan prolazila je kroz Zagreb preko četiri sata. Bilo je često, da koji starac jaši na slabom konjčeku, kojega vodi sin mu ili unuk. Bilo je mnogo slaučajeva, da su na konjima jašile slabe žene s djecom u naručaju, dok je muž ili otac lagano korašao pred konjčetom.
Jedna skupina od nekoliko stotina mališana, jednako obučenih, skrenuli su na sebe pažnju kada su se približavali ljudskoj bujici, da udju u nju. Bila su to siročad iz sirotišta u Josipovcu; djeca roditelja, koji su dali svoje živote za Hrvatsku, a sada su i ona već u ranoj mladosti pošla trnovitim putem svojih roditelja i djedova, s vjerom u svojim malim srcima, da bez žrtava, patnja i muka nema ni Hrvatske. (A šta na sve ovo reći??? Zaplakati! NO. Zamislite se. DA! Reći šta??? GLAVE GORE!!! ZA BOGA I HRVATSKU!!! Mile Boban, Otporaš.)
Kretanje Exodusa bilo je pretežno pješke, tye se je dnevno prevaljivalo njaviše 30 kilometara, odnosno do Dravograda trebalo je 6 – 8 dana. Prevoz raznog mnoštva željeznicom do Celja tekao je bez posebnih dogadjaja. Motorizirane skupine na zakrčenim putevima bile su različite sreće. Često su zaostajale jedna za drugom, te se opet dostizivale što nije bilo kobno. Pred Dravogradom i tako su čekale na pješsake.
Hrvatski Glavni Stan od praskozorja 8. svibnja bio je u Rogaškoj Slatini, zajedno s državnim Poglavarom, glavarima glavnog upravnog Stožera generalima Sertićem i Pećnikarom, te glavarom Glavnog Stožera generalom Dragojlovom. 8. svibnja ujutro bila je donešena posljednja odluka, da se hrvatskim jedinicama, koje su se nalazile na povlačenju iz Domovine i bile svuda upotrebljavane kao zalaznica Nijemaca (Allgemeine Schweizerische MILITÄRZEITSCHRIFT, 1956. str. 520) izda zapovijed, da najbrže nastave općim povlačenjem prema Koruškoj te da se po prelazu preko granice sa svim oružjem predaju Englezima, a ni u kojem slučaju partizanima.
Dne 8. svibnja u 15 sati Glavni Stan se udaljio te nije dijelio sudbinu exodusa Celjem niti dogadjaje na Dravogradu. Državno Poglavar sa glavarima obadva Stožer, osiguran oružničkom kolonom, udario je sjevernim i vrlo lučno savijenim putem: Maribor – leibnitz – Kopflach – St. Leonard. Glavar Glavnog Stožera general Dragojlov, s par osoba svoga ureda, preko Celja stigao je do wolfsbergške skupine, gdje je već spomenut. Medjutim, sva tri generala glavara dijelili su dalje gorku sudbinu čekanja, neizvjesnosti i izručenja hrvatskog zbjega.
Odredbon 8. svibnja iskrsnula je na pojasu povlačenja nova situacija zapovjedanja, gdje su inicijativu imali generali: Herenčić nad glavnim mnoštvom, a Luburić i Boban na začelju glavnog mnoštva. (Prilažem poveznicu na kojoj se može vidjeti slika kuće u kojoj se je rodio Vitez general Ranko Boban 1907. Kuća Ranka Boban je naš hrvatski povijesni dokument. Molim pročitajte sadržaj priložene poveznice i bit će svima jasno zašto je ta kuća povjesni dokument. Hvala svima na strpljenju i snošljivosti na razumijevanju. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/na-ponos-
Od 8. svibnja ujutro, pošto je bila izdana zapovijed za najbrže povlačenje, vidno se je lučila zalaznica, koja je 9. svibnja napustila Zagreb, od glavnine. Luk obrane u prostornom pogledu prešao je u točke obrane, odnosno se sve na kolone na putevima povlačenja, gdje se je odbijao neprijateljski
Ipak je 8. svibnja bio sav exodus u pokretu, osim borbom vezane zalaznice, te je slika iz visoke razine izgledala ovako:
Potez Zagreb – Celje 200.000 osoba ili glavna skupina
Potez Celje – Dravograd 20.000, koji su pošli prema Klagenfurtu.
Prema Mariboru 60.000 osoba
Okolica Klagenfurta 50.000 osoba
Zalaznica 70.000 osoba, vojnika i gradjana
—————————–
Svega: 400.000 osoba.
(Točno sam prepisao kako piše i stoji na strani knjige 49. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Dne 6. svibnja pokrenuo se je iz Varaždina I. Zbor kao sjeverni korak. Pri polasku bio je pod slabom vatrom bugarskog topništva. Zaustavili su se u selu Vidovcu, gdje se je sakupilo mnogo hrvatske vojske svih rodova. Odatle se je nastavilo povlačenje preko Ivanca i Lepoglave na Krapinu, gdje se je stopio s već tada velikom zagrebačkom skupinom.
Dalje od Krapine valjalo se je nepregledno mnoštvo pješaka, gradjana i vojnika, te veliko mnoštvo seljačkih kola, takodjer puna ljudi iz okolice Varaždina. Ova sada već povećana skupina bez značajnih smetnja težila je 8. svibnja mirnijim područjem k Celju.
Dne 6. svibnja pokrenuo se je takodjer i V. Zbor iz Karlovca kao južni korak glavne skupine pod zapovjedništvom generala Ivana Herenčića. Ta kolona povlašila se preko Jastrebarskog i Somobora na Brezice, te se je uklopila u kolonu iz Zagreba obim dolinama Save, jer kraj Save do Zidanog Mosta postoje kolnici s obe strane. Vodstvu generala Herenčića utekla se i je i zagrebačka skupina, a od Celja dalje i zagrebačko – varaždinska. To je bila najveća prikupljena kolona uopće, te je bila dugačka 40 kilometara na putu prema Dravogradu i Dravi.
(Ne mogu se oteti dojmu ovog velikog gubitka hrvatske demografske tragedije hrvatskog naroda iz svibnja 1945. godine a da se ne postavi povijesno pitanje: KOGA ĆE POVIJEST OKRIVITI ZA OVU VELIKU TRAGEDIJU HRVATSKOG NARODA??? Bog će suditi s Božje i po Božjoj pravdi sve one koji su iz mržnje zločine činili i vršili. Povijest će sa svoje strane kriviti politiku a politiku su imali svi narodi pa tako i hrvatski narod. Zato povijest neće biti pravedna, jer je već tada uskraćivala hrvatskom narodu imati svoju hrvatsku nacionalnu politike, i upravo zbog toga su svi zločini vršili i činili nad hrvatskim narodom. Ja sam čovjek od krvi, mesa, suza i ljudskih osjećaja, pa dok danas 23 veljače 2023. prepisivam ovaj opis ove naše hrvatske tragedije, oči su mu suzne i pune suza. Mile Boban.)
Na putu do Zidanog Mosta bila je ta kolona napadnuta i stalno držana pod vatrom engleskih zrakoplova, a dalje od Celja još i ruskih.
Od Krškoga dalje tjesnacem bilo je partizanima zgodno uznemirivati hrvatski zbjeg. Sve više partizana prebacivali su se na to područje. Na samome ulazu u tjesnac kod Kriškoga za sve vrijeme hrvatskog povlačenja partizani su nastojali spriječiti prolaz. U Zidanom Mostu pak, najosjetljivijoj točki tjesnaca, bili su partizani osobito aktivni.
Dne 8- svibnja 1945. o podne silna ljudska bujica ili je već bila prošla pola puta, ili je bila na pola puta do Celja, na oba kraka ili snopom puteva dolinom Sutle, te putem preko Zidanog Mosta. (Kao vjerodostojan izvor ovog prilažem sliku stranice 51. Vidi se kopča kojom držim stranice za vrijeme prepisivanja. Mo. Mile.)
9. S V I B N J A 1945.
Početak “Šest dana rata poslije rara”
Ukoliko se mnoštvo približavalo Zidanom Mostu, to je bilo veće nagomilavanje i zaglavljivanje. Dne 9. svibnja u Zidanom Mostu došlo je do zastoja i teških borba, u kojima su učestovali dijelovi raznih hrvatskih jedinica, poglavito oni, koji su se povlačili preko Karlovca. Osobito su uzeli učešća ostatci IV: ličkog zdruga pod zapovjedništvom satnika Lunge.
Tu se je zaglavio sav hrvatski podvoz iz Zagreba. Mnogo podvoza biloje zapaljeno od eksplozije njemačkog vlaka sa streljivom, koju su partizani iscenirali, te je cijeli promet na sate bio prekinut. Mnogo podvoza moralo je biti odbačeno s puta, jer je zajedno s ostavljenim njemačkim teškim oružjem sprječavao prolaz pješacima. raskrčavanjem uta zapovjedao je general Luburić
U tom čekanju bilo je zapaženo desetak samovoza s veteranima i prvoborcima iz prve emigracije, na čelu s pukovnikom Mijom Bzikom. Bilo je takodjer i nekoliko stotina crnogorskih nacionalista, koji su tu čekali svoju glavninu. U rasplamsalim borbama Crnogorci su sudjelovali na strani Hrvata.
Usprkos svih poteškoća glavni dio vojske i gradjanstva ipak se je probio tokom dana i prošao naprijed. Zadnji dio pak, kao prolazna zalaznica, ostao je još jedan dan, dok nisu došli novi odjeli vojske, da preuzmu osiguranje prolaza konačnoj zalaznici.
Glavni dio vojske i gradjanstva pod vodstvom generala Ivana Herenčića odmicao je prema Celju. (Prilažem sliku generala Herenčić (hrvatska 1910 Buenos Aires 1978) koju sam preko google našao. Mo. Mile.)
Zadnjim dijelovima vojske ili prolaznim zalaznicama u Zidanom Mostu zapovjedali su generali Luburić i Boban, koji su i dalje vodili bnorba u Zidanom Mostu kasnijih sati 9. svibnja. U tim borbama isticao se je I. Obranbeni Zdrug, čiji je jedan zapovjednik bojne, bojnik Miro Matijević, ovdje pao.
Od Zidanog Mosta prema Celju bili su u glavnom dijelu jače osigurani bokovi kolone. Vojska je bila rasporedjena uzduž kolona, te se je tako moglo bolje osiguravati zbijeno mnoštvo na tom puti. Inače, ako bi koja kolona odmakla, partizani bi postavili zasjede uzduž puta i pokušali spriječiti prolaz onima, koji su nadolazili. U ovim zasjedama je palo dosta ljudi. Vrhovni zapovjednik zaštitnice general Luburić poslao je osiguranja na sva važnija čvorišta, da spriječi nadiranje partizanskih brigada, koje su se prebacivale od trsta prema celju. Zadatak tih partizanskih brigada bio je presjeći put hrvatskoj vojsci kod celja, te je uništiti i nedozvoliti joj prebaciti se u Austriju. Te najelitnije hrvatske Obranbene bojne zadržavale su partizane u borbi te su uglavnom izginule do posljednjeg vojnika. Bez ovih osiguranjajedva bi itko mogao tih dana proći kroz Celje.
Na dijelu puta Zidani Most – Smarjeta izvršili su partizani tog dana jedan pokolj. Uspjelo im je presjeći jednu koloniju gradjana i izvršiti pokolj prednje dijela kolone. Zaklali su 150 žena, djece i muškaraca, koji su ostali ležati pokraj puta. (Dokumenat broj 100)
Nastavlja se (11. dio) CELJSKA ZAPREKA dne 9. svibnja 1945.