OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (19.dio)

      Hrvatski je zbjeg bio sve zbijeniji, unatoč odliva dolinom Meze. Sjeverno napad na mnoštvo bio je ukočen, na istočnoj strani, Pohorjem nike se ni borilo, jer je prirodna zapreka, a od juga pritiskivala je partizanska 17. divizija. Djelovao je samo ventil dolinom Meze, kojim je još jače sukljalo hrvatsko mnoštvo, da nije bilo po partizanima sprječavano i usporavano na samome ulazu u dolinu, kojima su se pridružili i Bugari svojom topničkom vatrom – obadvoji sa svojih stalnih postava oko Dravograda. Medjutim, opasnost ukotvljavanja, a koja je postojala ujutro prije prodora za Bleiburg, prebrodjena je za ovaj dan.

      Prošle noći, ovoga jutra i tokom dana bile su doline, polja i ravnice uz rječicu Mislinja, (pisac uvijek piše mjesto Mislinje sa “Misling”. Pošto sam tu radio i to mi je mjesto vrlo poznato, te uvijek stavljan ime Mislinje. mo. Mile.) poševši od 3 km. od Dravograda pa prema njemu sve do ušća ove u Mezu i mostu, kojim se je dospjevalo u dolinu Meze na južnom rubu Dravograda, nakrcane ljudstvom i vozilima.

      Ova situacija još je bila pogoršana kada je, usljed potiskivanja od strane 17. divizije, kasnijih sati prije podne stizavao velik priliv, koji je još više nabijao veliko mnoštvo van puteva i na koncu se sve na putu zaglavilo. Nepregledno mnoštvo bilo je zakrčilo cestu. (Prilažem jednu sliku koja nam danas može dočarati kako je tada to mnoštvo izgledalo, o kojem nam pisac ovdje piše, mo. Mile.)

Za taj dio glavne skupine ovo je bio drugi veliki zastoj poslije slovengradacčkog.

      Dolina pred Dravogradom bila je puna ljudi,najviše gradjana – muškaraca, žena i djece. nastao je pravi strašno kaos ovoga dana. Medju ljudima i dalje su se širile razne glasine. Gledali su svi jako mutno na situaciju. Gužva nije popuštala, osobito oko puta, jer je tu od 3 km. udaljenosti prema Dravogradu, poslije krivudanja, priličito ravan i u dolini izmedju brda. K tome je bio neprekidno pod partizanskom bacačkom vatrom.

      U težnji, da hrvatski zbjeg već na Dravogradu zadrže i zarobe, partizani su na njemu cijelog dana žestoko napadali Hrvate. Tukli su zaprečnom vatrom prilaže mostovima na Dravi i ulaz u dolinu Meze, kad bi se god na ovim pravcima i prostorima pojavili veći ciljevi. Tukli su različitom težinom preko cijelog dana i po ostalom mnoštvu uznemiravajućom vatrom. Zato su njihovi vatreni prepadi i smetnje silili Hrvate, da ih više puta tjeraju sa okolnih kota, jer su hrvatske jedinice, koje su se stalno nalazile na njima, bile preslabe ili su držale samo prvi krug kota.

      Moglo se je primjetiti, da su jašom vatrom tukli osobito četiri puta ujutro, na što se je sa hrvatske strane zaključilo, da je bolje prepade nerasplamsavati svojim vatrenim odgovaranjem, već mnoštvo razredjivati i sklanjati s prostora, kojeg su partizani imali pod kontrolom. Borba se je mogla prihvatiti, ali u sredini su bile tisuće žena i djece, a hrvatskim vojnicima je bilo jasno, da ih partizani ne bi poštedjeli.

      Jedno opet jače oživljavanje partizanske vatre – 10 sati – prisililo je hrvatsku vojsku na jače svrstavanje u borbene redove, kako bi se napali i protjerali partizani s obadva boka.

      Tu su iz dubine prispjevale jedinice na jednom preglednom prostoru i u opasnom trenutku pružile sliku prekaljenih i hrabrih boraca. Uzornom brzinom i redom formirale su bojne bojne redove i streljačke lance. Bili su pomagani svim, ne baš brojnim, topovima i bacačima. partizani su bili brzo protjerani, a uskoro se je čula pucnjava već daleko u neprijateljskim redovima. Uz ovu opću sliku na tom razvučenom prostoru i neobjedinjenog djelovanja, dakle s mnogo manjih bojišta, pružalo se je mnogo posebnih scena.

      Bliže podne jedna skupina vojnika i gradjana, u kojoj je glavna jedinica bila III. bojna Stražarskog Sklopa PTS, koje se je već jučer istakla u borbi, teško lokalno pritisnuta po partizanima, odbila je predati oružje. Oni su je napali sa svih strana, te je imala dosta velikih gubitaka, (SLAVA IM! TI HRVATSKI MARTIRI S NAMA SU! Mo. Mile.) ali im je odolila. Još teže je bilo za gradjanski dio skupine, koji se je s bojnom povlačio zajedno. Ono je bilo na poljani podpuno izloženo po partizanskoj vatri, sada po treći puta oživljenoj, koja je neprestano baš na gradjanstvo bila uperena. Bilo je strašno gledati, kako topovske granate bacaju u zrak, djecu, žene,ljude, konje, kola i ostalo. Svatko je bio zanijemo od bola, gledajući ovaj strašni prizor, pošto je bio razbijen partizanski obruč, produžili su dalje preko brda u pravcu Bleigurga, noseći sobom ranjenika.

                                                  Slika   u   podne

      Usljed sve veće ugroženosti prostora, preko kojega se je dolazilo iz doline Mislinje u dolinu Meze, još od prije podne nastavile su i ovdje skupine, koje su dolazile od Slovengradeca, već kod željezničkog stajališta 2. i pol km. južno od Dravograda, skretati zajedno, da obidju Dravograd, odnosno opasnu skretnicu na pola kilometra od južnog ruba Dravograda i točku, kojom se je upadalo u dolinu Meze 1 km. južno od Dravograda. Na ugao ili prostor dubine jednog kilometra dospjevalo je mnoštvo ljudi: domobrana i ustaša, nešto Nijemaca i četnika, vojnih podvoza i seljaka na seljačkim kolima i gradjanstva uopće. Težili su što prije utonuti u dolinu Meze. Medjutim, koji su morali čekati na red ili da jenja neprijateljska vatra po dolini i putu, bili su dobro razredjivani, koristeći sve zaklone od ugleda i privlačeći na sebe samo slabiju vatru.

      Jedan novi priliv, odmah i baš u podne napucan, razdijelio se je. Od njega I. Obrambeni Zdrug nije otišao u polje, nego se zaustavio na brežuljcima desno po gradu i pojačao obranu, a gradjanstvo se je rasplinulo naokolo, Zatim se prebacio preko ceste i, dohvativši se brežuljaka s lijeve strane grada, pomogao je osiguravati kolonu dolinom Meze.

      Umakavši im ciljevi mnoštva, koje je usmjeravalo za Bleiburg, umnožavali su im se ciljevi vojske i gradjanstva u snopu puteva i željezničkih pruga (Slovengradec – Dravograd i Bleiburg – Dravograd), koji se nisu micali, a od prije su bili usmjereni prema dravskim mostovima. Sada su bili neprijateljskom vatrom sprečavani, da se malo povrate natrag ili promjere lijevo i udju u dolinu Meze. Prikovala ih je uz mjesto neprijateljska zaprečna vatra. Oni su bili ta desna pobočnica.

      Kakva je slika bila kod njih, govori očevidac : “Dolina pred dravogradskim mostom bila je puna ljudi, najviše gradjana, žena i male djece, svih vrsta vozila, od automobila i motorcikla do seljaških kola s konjima. U gužvi i napetosti kolona je stajala satima. Izgubljeni, djeca i odrasli, tražili su svoje, dozivali i zdvojno zapomagali u sve većem metežu i stisci. Odjednom se na tu ispaćenu masu sa obližnjeg brda sasula vatra strojopušaka i topova. nastao je nezapamćeni kaos. Opće zapomaganje, vriska ljudi i propinjanja konja, bezglava jurnjava na tijesnom prostoru, gdje nije bilo zaklona. Prevrnuta okla, lokve krvi, rasuta nepomična tjelesa, jauci ranjenika, plač obezglavljene djece i žena, razbojište s mirisom krvi i udaranja granata – to je bila slika prilaza Dravi kod Bleiburga, pred dravogradskim mostom, kao i na tolikim drugim mjestima, gdje su partizani iskoristili bezglavost kolona, koje su bespomoćne i nezaštićene stajale pred njihovim mašinama.” (Iz članka “Masovni zločini” od Marka Božidara, objavljenog u “Novoj Hrvatskoj”, London, 1961.) (Ovo je veliki užas! Ovo je velika strahota! Ovo je veliki i nezapamćeni zločin! Ovo se čita sa suznim očima! OVO SU NAŠI HRVATSKI MUČENICI!  “LA CROATIE MARTYRE”! = “MUČENIČKA HRVATSKA”! “Drinapress, siječanj 1968. Moja opaska, Mile Boban, nedjelja 5 ožujka 2023.)

      Ovo je bio četvrti zapaženi žešći vatreni prepad partizana. Poslije ukočenog hrvatskog napada na dravogradskim mostovima vodile su se samo čarke. Obadvije neposredne strane čekale su, da odluka padne na višem mjestu.

      Zajedno sa probijanjem i odmicanje glavnog mnoštva prema Bleiburgu, krenulo je tamo i glavno hrvatsko vodstvo na čelu s generalom Herenčićem, a dalje na Dravogradu zapovjedao je je general – pukovnik Štanzer s drugim najistaknutijim časnicima.

      Kako je već naprijed navedeno, u to vrijeme je u kotlu na Dravogradu vladao strašan kaos, drugi po redu. Jedinice koje su držale okolne kote i zaštićivale mnoštvo u obruču, spremale su se na odlazak. I svi ostali želili su izbjeći iz tog područja. Kud bilo. Svatko je računao naći za sebe prolaz, rupicu slobodi. No kote su ipak ostale, u odnosu na manje mnoštvo, zaposjednute.

      Ne mogavši se više probiti u dolinu Meze, bilo je odvažnijih satnija i gradjanskih družba, koje su u lukovima od sjevera, sada suprotno, iz dravogradskog obruča zaobilazile zaprečni prostor na ulazu u dolinu Meze, te preko brda i rječica kasnije se spuštali u nju ili su stalno brdima i u borbama  dospjevali do Bleiburga. Jedna skupina, kojoj je na čelu bila časnička škola ustaških jurišnika, krenula je preko vrha zapadne kote i dospjela u dolinu Meze, te se dalje iscrpljena i gladna približavala Bleiburgu.

 Nastavlja se (20. dio)  Produženje   za   Bleiburg