OD IVAN PLANINEW DO BLEIBURGA (16. dio)
Zatvoren obruč oko hrvatskog zbjega
Svojim ojačanjem na Dravogradu, odnosno zaposjedanjem polukruga na sjeveru, a dosegavši do naprednih točaka po divizijama u pokretu s juga, partizani su u noći izmedju 12. i 13. svibnja konačno po svom računu zatvorili obruč oko hrvatskog zbjega. Time su hrvatska vojska i gradjanstvo padali u jedan izvanredno težak položaj, jer je zbjeg sve više bio napadan i pritiskivan: iz pravca Celje u ledja, s lijevog i desnog boka na uskom putu, koji vodi izmedju Prassberskih Apla i Pohorja, ili u grlu lijevka a frontalno na Dravi, neograničenim zaposjedanjem kota 511 i 526, dočim su se na 507 još hrvatli sa Hrvatima, zaustavljenim po partizanima i Bugarima uz podršku sovjetskih snaga. Partizani su još k tome odlično poznavali teren toga kraja.
(Gospodin Dragutin Šafarić redovito čita i prati sadržaje opisa OD IVAN PLANINA DO BLEIBURA a poznat je URBI ET ORBI po svojim istraživanjima partizanskih i jugoslavenskih zločina nad hrvatskom vojskom i pučanstvom od Zagreba do Bleiburga. Prilažem što mi je gosp. Dragutin Šafarić poslao, te mu se ovim putem iskreno zahvaljujem što će svojim radom popuniti manjak i prazninu sadržaja ovih spomenutih opisa. Molim pogledajte dolje priloženu poveznicu na kojoj ćete vidjeti mnoge slike i sadržaje, naravno na slovenskom jeziku. Mile.)
“DOBRO JUTRO DOBAR DAN VIDIMO SE SVAKI DAN”
dragutin safaric
|
|
Tue, Feb 28, 8:49 PM (9 hours ago) |
 |
||
|
||||
2023-03-01
Dobro večer i laku noć Bobanovima,
Već je prošlo 03 sati kod mene ali ću nešto kratko napisati.
Posljednje tri pošiljke moram malo komentirati uz dobro i namjerno.
Čitajući kroniku autora Ante Ljekića moram nešto predložiti.
Puno se spominju lokacije ovog mojeg područja kojeg jako dobro poznajem
jer sam puno puta to posjetio, skupljao podatke, imena krajeva su mi poznata,
i imam puno korisnih podataka o tome.
Najprije sredimo taj materijal onako kako je u originalu po autoru i veliko mu moje
poštovanje. Ja imam želju a ta će se morati napraviti, da pojedine primjere na
spomenutom mjestu opremim(o) sa sadašnjim poznatim informacijama a pogotovo
karte sa stratištima a tih imam veliki broj.
Nedostaju zapisi (detaljniji) oko Gornjeg Doliča pa i za područje Šoštanja.
Samo te dvije spomenute lokacija nekako se utvrđuje do 15 hiljada žrtava a to je strašna
brojka. Ako još dodamo Maribor uz Križni put, Celje, Pečovnik i Laško pa i ona veća
stratišta o kojima se ništa ne piše niti danas a imam ih jako dobro sakupljenih.
Mnoge te lokacije sam posjećivao, kartirao i sa više ljudi o tome razgovarao.
Dragi mi gospodine Boban, pa ja imam za Zagreb zabilježenih oko 130 masovnih
stratišta !!!
Ova poveznica koju vam šaljem ima puno podataka koji potvrđuju baš ono što trenutno
pripremamo.
Nikako ne mogu zaboraviti jako bezobrazno odjavljivanje i optuživanje slovenske
politike, u vrijeme srpske agresije, kako su u logoru Jasenovac Ustaše( !?) ubili
nekih par slovenskih svećenika, a o ovome ne bi trebalo niti spominjati
jer to nije istina dobro za ugled ali ja im nikada neću oprostiti i zapisivati ću i
kazati ću što treba znati.
laku noć – dragutin
U L T I M A T U M
Napredovavši u toku dana sve više po svome računu u definitivnom zatvaranju obruča oko hrvatskog zbjega i imavši već na Dravogradu zapovjedništvo sjevernog polukruga obruča, partizani su upoznali i svu hrvatsku fizičku umornost, ali su još imali u vidu hrvatsku brojčanu snagu. Ocijenili su, da su Hrvati iznemogli, izgladnjeli i demoralizirani radi nedostatka vodstva i razvrgnuti organizacije i veza; da je vojska opterećena velikim brojem gradjanstva, što je još više nagrizalo moral i otežavalo vojničke manevre hrvatskih jedinica.
Sami partizani su se, medjutim, bili podpuno sredili, aaposjevši 10. svibnja Maribor, a 11. svibnja Celje, sa zapovjedništvom III. Armije i divizijama u pričuvi u Mariboru. Završili su bili razoružavanje Nijemaca, koji su im se bili predali organizacijski, ščetno, sa zapovjednicima na čelu.
U takovoj svojoj sigurnoj situaciji, zaključujući dakle, da se hrvatska vojska i gradjanstvo nalaze u vrlo teškoj, takoreći bezizlaznoj situaciji, dali su partizani Hrvatima ultimatum, da polože oružje do sutrodan 13, svibnja do 10 sati. U protivnom da će biti uništeni.
B O R B A Z A D R A V S K E M O S T O V E
Hrvatima je ostao jedini izlaz, da se pokušaju borbom probiti preko Drave. trebalo je najprije
zauzeti dva mosta i njima vladati, a na začelju od juga neprijatelja zadržavati, dok se glavna skupina ne bi izvukla iz obruča. Razvila se je bila teška borba, koja je trajala tri dana. Po napadaču i pravcu vidno su se lučilo četiri faze:
I. faza: hrvatski pokušaj proboja 12. i 13. svibnja prije podne,
II. faza: po odbijanju ultimatuma, prelaz partizana u napad 13. svibnja oko 11 sati, da unište Hrvate,
III. faza: sa pristiglim pojačanjima 13. svibnja poslije podne prelaz hrvatskih snaga u protunapad, nastavljen i 14. svibnja ujutro, i
IV. faza: promjena pravca napada 14. svibnja, da se iz obruča probije sporednim, dužim i težim, ali manje ugrožavanim pravcem dolinom Meze za Bleiburg, odnosno Klagenfurtsku kotlinu, a produži obrana zalaznicima na sjevernoj, istočnoj i južjon strani obruča.
Borba je u svim danima vodjena na obadva polukruga; na sjevernom – ustaljenom, dravogradskom – i na začelju – pokretnom, južnom.
I. faza
Borba je odpočela upravo 12. svibnja oko 13 sati manjom žestinom. No, kako su partizanima stizavala pojačanja, u toku sumraka poprimila je sve jači karakter, a u noći je došlo do upotrebe svih borbenih sredstava, kako s neprijateljske, tako i sa hrvatske strane. (Dokument br. 26). Kako je već rečeno, partizani su se osjećali, kao da su u noći izmedju 12. i 13, svibnja obruč podpuno zatvorili.
Borbe su tekle uzduž puta Bukovska Vas – Dravograd pokretno, pomičući se naprijed i natrag, na 3 – 4 kilometra od Dravograda, praćene čarkanjima na zapadnim padinama Pohorja i istočnim padinama Gruber Grupfa. Vodili su ih ščetni dijelovi bojna I. Zbora, poglavito 1. Udarne divizije, koji su najprije ovamo bili stigli. Ipak u pozadini prve partizanske borbene linije, na više točaka od Dravograda na kilometar i dalje, ostao je prostor natrunjen hrvatskim skupinicama, koje su se držale u ježevskim položajima. Borba se produžila na:
13. svibnja
Na jugu, ujutro je već bio ostatak čela glavne skupine na Dravogradu, a sredina je bila teško nagomilana na jako zakrčenom putu pred Slovengradcem. Tu je i ostala, čekajući na mogućnost prolaza. Na Pameču opet se je nagomilavalo. Začelje je, kasnije popodne, metar po metar ostavljalo iza sebe opasne točke: Hudu Luknju, raskrsnicu za Vitanje i Straže.
Gledalo se je na glavno vodstvo na Dravogradu i od njega se očekivalo, da će napraviti, što se najbolje može. ono je bilo simbol nepredavanja, nepomišljanja na kapitulaciju ili ščetno, sa zapovjednicima na čelu, polaganje oružja. Vodstvo je rukovodilo borbom u glavnim crtama, barem savjetovanjem, a iz poznatih mu pregovaračkih dodira nižih mjesta s partizanima moglo se jedino pouzdano zaključivati o njihovom moralu i namjerama.
Na Dravogradu nije bilo još dovoljno hrvatskih borbenih skupina, odnosno četa. Njih se tek privlačilo naprijed na borbeni prostor. Poglavito su bile dovlačene noću izmedju 13. i 14. svibnja, da glavno vodstvo njima može pokušati proboj iz obruča. Oblikovala se bila fronta s centrom ili glavninom i dvjema pobočnicima ili krilima. Nedostatak je bio, što je kasnijih sati i idućeg dana bilo sve izrazijite i teže, da je glavnina pošla previše naprijed.
Borbene grupice i bojne redove činili su, pokraj još formacijski istaknuto ostalih jedinica, mnogi skupljeni borci pod vodstvom poduzimljivih i odvažnih nižih časnika, kojima je na srcu ležao samo proboj i kojima je Hrvatska bila vrijedna svake požrtvovanosti. Osobito su se isticali dijelovi 1. Udarne ustaške divizije.
Prije podne angažirane hrvatske jedinice po malo su potiskivale partizane, koji se još nisu bili snašli poslije ulaska u borbu prošle noći. Tako je teklo do 11 sati, kada su partizani, na hrvatskom neodgovaranje na njihov ultimatum, prešli u napad i time započeli drugu fazu.
Borbene skupine lakše su se borili s neprijateljem sprijeda od Drave, nego na bokovima, i to kotama 507 i 513 od desna i koti 526 od lijeva. (Prilažem sliku DRINE br. 2. 1963. u kojoj je tiskan ovaj povijesni i vjerodostojni izvještaj Hrvatske Tragedije OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA. Na lijevo se vidi slika vijenca kojeg su Hrvatski Vojnici položili na Bleiburškom Groblju.
Danas, prvi dan ožujka 2023. godine, dok ovo prepisivam ne mogu odoljeti a da se ne zahvalim autoru ovog izvještaja gosp. Anti Ljkiću. Koliko god se iskreno zahvaljujem na ovom izvještaju, još se više zahvaljujem na opisanim detaljima. Meni se je jutro javio gosp. Dragutin Šafarić, veliki istraživač hrvatske tragedije po Sloveniji i dalje. On živi u Velenju, u Sloveniji i kaže da su mu poznata sva ta mjesta koja se u ovom opisu spominju. Mo. Mile Boban.)
Partizani su najprije sa njih samih, dakle iz prvoga kruga, tukli sveukupnom vatrom po gradjanskim skupinama, koje su se sve više ispoljavale. Kasnije, kada su ih hrvatske čete preuzele, partizani su tukli bacačkom i topovskom vatrom sa prostora izmedju prvoga i drugoga kruga kota, a čim i gdje god bi se pojavili ciljevi, odnosno hrvatske skupine, koje nisu bile štićene svojom vatrom ili po odvažnijim udarnim skupinicama, da partizane ušutkaju.
Uspješno su bili tukli partizane topništvo TPS-a pod zapovjedništvom dopukovnika Oraškovića – Gandi i bacači trupnih tijela. Veoma prokušanim i efikasnim za pročišćavanje točaka i prostora pokazali su se “Crnci” generala Bobana i više skupinica, ostataka udarnih jedinica, koje su se po izvršavanju zadataka vraćale. Bugari su bili mirni.
Odbijanje ultimatuma
Hrvatska vojska odbila Nagyev ultimatum činom, što od dana prije nije prestala naporom i napadajem, da izvojuje prelaz preko Drave, ne popuštajući u borbi i odporu u vremenu, kada je ultimatum isticao. Partizane je ovaj hrvatski postupak razbjesnio, jer dok su se njemačke trupe “disciplinirano predavale sa bijelim zastavicama savezničkim snagama zapada”, Hrvati nisu ni mislili na predaju. na to je zapovjednik III. partizanske armije Kosta Nagy zapovjedio, da se glasom ultimatuma podpuno uništi hrvatska vojska. (Treba stalno ponavljati “MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE od 4 svibnja 1945”., kojeg su ministar Vjekoslav Vrančić i Admiral Andrija Vrkljan nosili 8-oj Savezničkoj Armiji u Italiji za predati hrvatsku vojsku njima a ne III. partizanskoj armiji Kosta Nagy, mo. Mile Boban.)
II. faza
Partizani su, osjećajući se “u formi”, u 11. sati prešli u opći napad sa svojih brigadnih postava, s težištem na Slovengradecu. Ogorčene borbe trajale su cijeli dan. Već poznate hrvatske okvirne jedinice, pojačane novima, osobito spomena vrijednim Stražarskim Sklopom PTS-a, prihvatile su odlučno borbu. Hrvatske jedinic imale su dosta velike gubitke. (Čitao sam negdje a sada se ne sjećam gdje, da je bilo oko 400 poginulih hrvatskih vojnika, mo. Mile.) Isticao se je satnik Mate Vodopija, zapovjednik jedne satnije rečenog Sklopa, koji je i pao tu u borbi. No mnoge partizanske bojne, prostorno odijeljenje, kada su naišle na odlučan hrvatski odpor, nisu bile baš oduševljene za borbu, već su pozvale na polaganje oružja i da se onda može nastaviti nesmetano dalje put. Jedne su opet tek tada napadale, prpeći se do tada sa hrvatskim jedinicama i očekujući rezultate pregovora s viših razina. Napali su i prvu Crnogorsku brigadu prije isteka roka, do kojeg su joj bili obećali, da je neće napadati. Ona je borbu vodila taj dan i noć.
Prelaskom hrvatskih pojačanih jedinica u protunapad, partizanski napad bio se stišao, što je već treća faza.
Na Slovendradecu s podesnih točaka za zatvaranje doline pristigli dijelovi 17. partizanske divizije i razne grupe s terena oko podneva više su puta kraćim prepadima ometali glavnu skupinu.
Nastavlja se (17. dio) Dodiri pregovaranja
——————————————————
Milka Planinc titova miljenica i velika zločinka