Pošto se u ovom opisu spominje i grad Slovenj Gradec gdje sam radi, prilažem sliku s lijeva: Mile Boban i Frano, “Vreja” Brnadić. Mi smo tu radili.
OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (15. dio)
Na Slovengradecu
Predhodnom opisu tjesnaca dodaje se, da se isti pred Slovengradecem tek malo proširuje dolinom Mislinja, ali se odmah po prolazu njime ponovo odlazi do suženosti. Na Slovengradecu tokom dana 12., 13. i 14. svibnja znalo je biti veoma burnih, mučnih i zapletenih situacija po hrvatskih zbjeg. Zakrčenost puta njemačkim vozilima, zaglavljivanje mnoštva i uznemirivanje po partizanima sililo je skupine, da raskrčavaju put, usmjeruju mnoštvo na što lakše provlačenje i vode borbu s partizanimana rubovima doline Mislinja.
Vrijedno je još spomenuti, da je Hrvate slovenski živalj teško razočarao na cijelom putu od Celja do Slovnegradeca, gdje su s njim dolazile u dodir. Ustupamo mjesta izvadku iz članka “Nisu nas sve pobili…” od M. Velebita, “Hrvatska” od 1.950.,Buenos Aires:
“Slovenci nas razočaraše. Gotobo neprijateljsko držanje. A iza 1.941. primismo, nahranismo tisuće, desetke tisuća bjegunaca iz Slovenije.
Olo Slovengradeca djelomično smo i to razumjeli. Mnogo spaljenih kuća – to jest uz cestu: sve spaljeno. Mislim, da smo oko dva dana ipli kroz to područje. Pitah negdje seljake, tko je to načinio i odgovoriše mi, da su hrvatski ustaše. Razumjeh stvar – stara njemačka politika, prakticirana već i za Habsburgovaca. Zavaditi susjede pa ih upotrijebiti za svoje svrhe jedne protiv drugih. Svatko pak znade, da od Hrvatskih Državnih Snaga, ako i jest netko bio u borbama izvan Hrvatske, onda to nisu bili Ustaše. U Sloveniji su to načinile njemačke SS postrojbe, u kojima je bilo Švaba iz Vojvodine i dijelom ljudi iz “Habdžar” divizije. Ne mogu medjutim ni tom krivom obaviešćnošću ispričati te ljude, na čijoj se zemlji to sve dogodilo što se dogodilo – naime: izdaje mnogih naših bjegunaca partizanima upravo po ljudima, kroz koja su mjesta prolazili.”
Moj dodatak:
Pošto se u ovom opisu radi o mjestu Slovengradec, prilažem sliku 7 radnika koji su kopali podumintu za jednu školu. Koliko se sjećam škola je bila duga 100 metara a široka 53. metra. Dubina poduminte je bila jedan metar. Građevinski inženjer je bio Franc Geč, prvoborac “NOR”, r. 1919.
2 Slične slike – Slovengradec 1959.
Stoje s desna: Ivan Boban, Vranić, Mile Boban, Ante Kozina, Ante Peijć, Lelo,
sjede s desna: Jerko Boban, Kukić, Ivan Boban, Glavašušić, Frano “Veraja” Brnadić, Mašin.
Slikano u Slovengradecu 20 srpnja 1959.
Ove dvije slike su identične. Mi smo tu radili podumintu za jednu školu. Tada nije bilo traktora, buldozera i traktora. Sve se je radio i kopalo krampom, motikom i lopatom. Zemlja se je odvozila stotinjak metara dalje kako nebi smetala gradnju škole. Poduminta je morala biti jedan metar duboka. Inženjer je bio prvoborac “NOR” Franc Geč., r. 1919., umro-?. Za vrijeme kopanja poduminte naišli smo na kosture i odore hrvatskih vojnika. Dok smo se mi zabavljali oko zahrđali znakova hrvatske vojske, inženjer Franc Geč je to vido te nas pitao da šta mi to radimo. On je nama mirno i hladno rekao da su tu zakopani hrvatski vojnici koji su se borili protiv vojske NOR. Ja sam uspio uzeti jedno “U” i stavio u džep. Inženjer Geč nas je premjestio na drugo gradilište.
Kada sam ja došao u Pariz i malo naučio francuski, otišao sam kod zlatara, objasnio mu stvar i zamolio ga da mi to “U” lijepo očisti, što je čovjek i učinio. Kao povijesni dio znakovlja hrvatskih vojnika koji su se borili za Prvu Hrvatsku Državu sa tri (3) inicijala NDH u dvadesetom stoljeću, prilažem sliku tog vojničkog znaka “U”.
Milan, Mile Boban, Gabrića.
Austin, Texas zadnji dan u mjesecu 28 veljače 2023.
“U” slovo koje sam 1959, našao u Slovengradcu kopajući podumintu za jednu školu.
Na Dravogradu
Trebalo se bilo zauzimanjem i ovladjivanjem mostova na Dravi izvući na austrijsko područje, koje je tu tako rekuć, nadomak ruke- svega 3 -4 km. udaljeno.
Opis Dravogradskog polja
Protezanje brdovitog zemljišta na Dravogradu izrazito je križnog oblika, još izrazitije, nego u Celju odredjenog tokom rijeka; dakle s četiri kraka od brda i izmedju njih četiri toka rijeka i toliko dolina (pri čemu se lijeva obala Drave ne uzima u obzir). Rijeke, što čine križ, su Drava sa svojim koljenom od 90 stupnjeva, na čijoj lijevoj obali i unutarnjoj strani je Dravograd, te riječice Mislinja i Meza (Miss).
Doline ovih rječica, približavajući se Dravi, proširuju se, što je bilo dobra okolnost za Hrvate. Zajedno s dolinom dravskog koljena na obe strane čine jedan kotao ili glavno Dravsko polje, gdje su smještena željeznička i druga važna postrojenja Dravograda, čija apsolutna visina iznosi 364 metra. Cestom od Slovnegradeca, prije vijugastom, a sada priličito ravnom, dolinom izmedju visokih planina hrvatski zbjeg udario je čelom pravo na dva mosta na Dravi.
Za obranu podesne istaknute kote prvoga kruga – krakova strmih planina, nadvilih se nad poljem, relativne visine od po 150 metara, a udaljenih 500 do 1000 metara od sredina odnosnih dolina – bile su: 507., 511., i 513. Drugoga kruga pako: 884., 1020 Lagoja i 886 Selove. Ovakova konfiguracija zemljišta, u hrvatskom slučaju prolaza njime, bila je veoma važna i sudbonosna okolnost.
Važne točke u samome Dravogradu su: općinska zgrada, gdje su bili smješteni partizanski stožeri, preko Drave i na sjevernom izlazu iz grada prema austrijskoj granici. Druga: točka nekih 300 – 400 metara daleko od mosta, na desnoj obali, gdje su se znala vršiti predavanja oružja, zatim željeznička postaja na desnoj obali Drave, kako je već navedeno, te početak puta iz Dravograda za Maribor lijevom obalom Drave.
Ova konfiguracija zemljišta pružala je partizanima jedno idealno mjesto za obranu. Mogli su njima kontrolirati i zatvarati sve pravce, koji vode na ovo prometno čvoripte, a što je do njega prodiralo, padalo im je u klopku. Mogli su sa unutrašnjeg kruga kota strojničkom vatrom tući po mnoštvu; na vanjskom mogli su imati dobre promatračnice te s njihovih padinapod vatrom držati izbijanje iz obruča, a sa vrlo zgodnog prostora izmedju jednog i drugog kruga bacačkom i topničkom vatrom tući polje. Povrh svega zemljište van dolina bilo je teško prohodno. Borbe su većinom bile i vodjene po prilazima, padinama i samim kotama unutarnjeg kruga, koje Hrvati nisu htjeli priuštiti partizanima.
Opis konfiguracije zemljišta i ovu njegovu taktičku vrijednost ne smije se gubiti iz vida. Borci su, pod dojmom prirodne golemosti i nečestog vidjanja takove zapreke, doživljaj opisali: “Sa obadvije strane neprolazna pećina, a s desne strane bugarska i ruska vojska; u ovoj dolini sa svih strana opkoljeni!”
Raspored partizana
Partizani su najprije, do 11. svibnja, imali samo 6. brigadu – 36. divizije – na Dravogradu i desnoj obali rijeke, kojom su sprječavali prelaz preko mostova. Na 11. svibnja jedna se bugarska pješačka pukovnija, pojačana topništvom, smjestila u gradu, dakle na lijevoj obali, gdje je stajala u pripravnosti, patrolirajući po obadva mosta.
Na 12. svibnja 6. partizansku brigadu
Od juga pritiskavala je hrvatski zbjeg 17. partizanska divizija (2., 6. i 15. brigada), a ovoj je pružila podršku, slijedeći je, 11. divizija iz I. Armije. S njom je na istoj visini djelovala 4. brigada 5. divizije pravcem Šoštanja – Savodne – St. Veit – 1065 – Crna – Poljana – granica. Još dalje lukom na zapad kretala se je 16. divizija, od Celja motorizirano, preko Karavanki, prevoja Jezerskog i upala u Korušku, kao nemir Bleiburga.
U danima 11. i 12. svibnja trajao je bio prevoz željeznicom 51. divizije s pridatim joj brigadama. Zapovjedni dio stožera divizije stigao je u Dravograd 12, svibnja ujutro i detaljno se upoznao s postojećom situacijom. Divizija je definitivno zauzela položaje u noći izmedju 12. i 13 svibnja. (Vrela: “Završene operacije za oslobodjenje Jugoslavije 1944 – 1945”, beograd 1957.; “Oslobodilači rat naroda Jugoslavije 1941 – 1945”, knjiga druga, Beograd 1958.; članak “Šest dana rata poslije rata” od Milana Baste, tiskan u Nedjeljnim Informativnim Novinama”, Beograd, rujan – listopad 1960.)
“U” slovo koje sam 1959, našao u Slovengradcu kopajući podumintu za jednu školu.
HRVATSKA VOJSKA JUNAČKI SE JE BORILA JOŠ POSLIJE
SLUŽBENOG ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA
Kobna je bila okolnost za hrvatsku glavnu skupinu, što se nije u toku 11. i 12. svibnja već moglo biti na Dravogradu i barem većim dijelom njime proći, dok su partizani bilo još zauzeti Nijemcima, odnosno, dok nije bila pristigla njihova 51. divizija, a Bugari se nisu bili još snašli.
Medjutim, dijelovi od 20 000 osoba ispred glavne skupine, većinom gradjana, približavali su se i pristizali Dravogradu tokom 11. i 12. svibnja i na njemu se zaustavljali, jer se sami nisu mogli probiti dalje. Od njih je se odmah dijelilo mnoštvo i odlazilo dolinom Meze za Bleiburg, odnosno Klagenfurt, za koji se je pravac kasnije odlučilo i glavno vodstvo i njime povelo glavnu skupinu. Nekoliko bojna, kako je već poznato, svrstavši se u borbeni poredak, vrebale su na zaposjedanje mostova. Vodile su čarkanja na sve strane s partizanima i sudarale se s Bugarima. Nešto boračkog čela glavne skupine, zajedno s vodstvom, stiglo je ovoga dana poslije podne na 2 – 3 kilometra do Dravograda, gdje su bili po već ojačanim partizanima zaustavljeni, a pomagali su im i Bugari sprječavati Hrvatima prolaz dalje. te zapovjenike
Hrvatske borbene snage upravljale su se prema prilikama na licu mjesta. Do tada im nije ni bilo toliko potrebno povezivati se, već samo imati kontakt. Ali je to sada postalo potrebnije.
Zapovjedanje oružanim snagama bilo je u rukama vodstva, na čelu generalom Herenčićem, uz generala Bobana i kasnije stiglog generala Luburića, (S ovim se ne bih složio, što ne znači da ovaj opis nije točan. Prilažem nešto što je general Luburić pisao u knjizi “Misija u Hrvatskoj ”
Prilažem poveznicu i isječak iz te poveznice gdje general Luburić piše slijedeće: Mo. Mile Boban, danas 28 veljače 2023.)
“…I na kraju, na I. V. 1945. bilo je na sastanku Glavnog Stana saopćeno da se ima povlačiti prema linijama zapadnih saveznika i tamo se predati. U tu svrhu bio je odredjen general Moškov kao zapovjednik I. Zbora da se brine za evakuaciju ranjenika, vodstva itd. i da predvodi povlačenje, dok je meni kao zapovjedniku II. Zbora bila zadaća osigurati povlačenje odzada i na bokovima, a onda da priberem sve što se mogne i pošaljem prema zapadnim saveznicima i u kolonu, likvidirajući sasma svaki organizirani masovni odpor iza linija nadirućih partizana. To jest upravo obratno od onog, što sam imao zadaću organizirati u vrijeme kada sam bio poslat na Ivan Planinu u ožujku 1945. godine.
Zadnja zapovjed Poglavnika bila je, da sam imenovan zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u Domovini sa tužnom zadaćom, da se izbjegne svaki masovni odpor, a vojska prikupi i pošalje “za kolonom”. Predao sam tada, pred Zidanim Mostom, zapovjedništvo Zbora mom prvom pomoćniku generalu Junusu Ajanoviću, koji je primio zapovjedništvo II. Zbora i uvrstio se u kolonu. Ja sam se nakon izvršene misije povratio u Hrvatsku. Poglavniku sam izričito rekao da se ne mislim nikome predati, ni sada ni poslije, i da ću kod kuće čekati, da li će se ostvariti ono u što je Poglavnik vjerovao, tj. da će Amerika obnoviti Hrvatsku i pomoći naše Oružane Snage…”
te zapovjenike smanjenih trupnih tijela – generale Gustovića, metikoša, Nardelia, Majetića, Dolačkog, Skolibara, pukovnike Šlahera, Sudara, dr. Pušića uz uglednike – generale Štanzera, Tomaševića, Servatzya, Vučkovića, Dolezila, pukovnika Crljena i druge.
Nastavlja se (16. dio) “Zatvoren obruč oko hrvatskog zbjega”