OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (14. dio)

      Poslije prolaza Celjem, vrijedno je pratiti, što se još ovoga dana dogadjalo Celjem, na putu i na Dravogradu. (Jedan koji redovito prati i čata ove pise mi se danas javio i pita da li zbilja tako sve piše, on misli na tiparske pogreške i izraz u pisanju. Odgovorio sam mu da želim biti dosljedan originalnom pisanju, a što ja dodajem ja stavim kosim crticama, kurzivom i plavom bojom pomastim i stavim mo., to znači “moja opaska”. Mile Boban, Otporaš.)

                                                        Celjem 

      Njime su podpuno vladali partizani Tek kad su bili zabavljeni pljačkom Nijemaca, neke dobro ščetne hrvatske jedinice i s uperenim oružjem izmicale su im.

      Ovoga dana već se spajaju hvatani na povlačenju s juga i dovodjeni zarobljenici sa sjevera. Odmah se je počeo puniti logor Bezistan. Jauk mučeni i miris krvi zaklanih odavali su strahotu zločina., koji su se u njemu odigravali.

      Zavladavši Celjem, partizani su uputili svoju 16. diviziju, da razoružava Nijemce, a 17. za hrvatskim zbjegom. Njihova 16. divizija još je nekako trpila prolaz Hrvata. Celjem je još uvijek lutalo, u njega dolazilo ili se kroz njega vraćalo dosta hrvatskiuh skupinica, poglavito žena i djece. Kada nisu mogle dalje, sklanjale su se preko dana na točkama, na kojima su se partizani manje vrzmali, dok pred večer nisu ni one dolazile na red., da utonu u poplavi partizanskog divljanja.

      Jedna takove najveća točka i s najvećom skupinom bila je željeznička postaja, jer je svijet želio željeznicom bar se povratiti kući. Na njoj su tek u noći izmedju 11. i 12. svibnja partizani bili zahvatili zastrašeni svijet. Zapažljivo je grdno nasilje, počinjeno nad 50 – 60 hrvatskih akademičara. (Jedan suradnik na knjizi razgovarao je s njima 8. svibnja oko 15 sati na željezničkoj postaji Sentjur, gdje su bili zapeli na putu i odakle, dakle, nisu više mogli daleko stići.)

      Iz članka “Hrvatske su majke uzalud očekivale svoje kćeri” od Dragutina Došena, “Danica”, Chicago 1949., vadi se:

      “…Na tragu pred kolodvorom bilo je brdo kovčega i prtljage od nekoliko dana ranije stiglih vlakova iz Hrvatske sa ženama i djecom. Pod otvorenim nebom polegle žene i gladna djeca smrzavali su se.

      Prilično velika dvorana kolodvora bila je puna. U jednom njenom ćošku sklonulo se 50 – 60 hrvatskih akademičarki….To su bile studentice raznih fakulteta zagrebačkog sveučilišta. U svom nacionalnom zanosu vršile su radnu službu u raznim karitativnim institucijama….

      Krasile su ih vrline patrijarhalnog, kućnog odgoja, punog časti i morala. Osamljene stisle su se u kut Celjskog kolodvora….A hrvatske akademičarke  ostale su u Celju.

      Partizani su vrvili gradom. Zamazani, poderani, i ušljivi šumnjaci, krvavih očiju, po upadu u grad, bacili su se najprije na alkohol. A onda. Onda su htjeli da zadovolje svoje požudne strasti. Jedna problematična partizanka odvela ih je na kolodvor i pokazala grupu hrvatskih akademičarki, koje su stisnute u kutu bezpomoćno stajale na raspoloženje ljudima-zvjerima.

      U kolodvoru gorilo je nekoliko svijeća…Bilo je oko 11. sati…Prvi odrpanci i ušljivci partizanske bande prišli su grupi djevojaka…Počeli su ih vući i navlačiti. Njihov vrisak probudio je sve prisutne. Partizani su pogasili sve svijeće, osim jedne…Padali su udarci…Nekoliko se je ljudi bunilo. Izvedeni su van i odma streljani. Nitko se više nije usudio pisnuti.. Kolodvorom su kroz noć odjekivali krikovi djevojaka.

      Zvjeri – ljudi, “junaci” komunistčke šume.

      Jedna je drugu dovikivala. Marice! Ružo! Pomozi….spasi….

      Glasovi su postajali sve slabiji. Strah je obuzeo ljude.. A plačje nadvladao sve! Plakale su hrvatske akademičarke. Proklinjale svoj udes! Uzalud su bile molbe i zaklinjanja. Zaklinjem vas, ubijte me! Ništa nije pomoglo….

      Jutro je lagano svitalo. Bila je grozna slika za pogledati. Oko 50 – 60 hrvatskih akademičarki ležalo je bez glasa, bez snage, da se dignu i krenu.

      Idućeg dana nekoliko ih je odmah streljano, koje nisu mogle dalje. Druge su bile ubačene u kolone smrti i poslije svega krenule put raspete domovine. Nisu mogle izdržati. Većina ih je putem streljana. Nekoliko ih je stiglo u Zagreb kao svjedoci jednoga nezapamćenog divljačtva našega doba. Desetine majki uzalud je očekivalo svoje kćeri. One se nikad nisu vratile. Nesretne majke….Nisu saznale udes svojih kćeri.

      Neograničenu ljubav prema domovini i vlastitoj državi hrvatske akademičarke platile su krvlju. Čašću i života….” (Navodni znaci su završetak opisa Dragutina Došana iz Franjevačke novine “Danica” iz 1949. godine, mo. Mile.)

      Još i 12. svibnja i narednih dana bilo je hrvatskih skupinica, kako zakašnjelih dijelova raznih kolona, tako sada već i od zalaznica, koje su pokušavale bližim ili daljim rubom Celja. Većina ih je, medjutim, padala u ruke partizana, koji su ih odvodili u svoja dva organizirana logora za ubijanje.

                                              Na putu

       Pod vodstvom generala Herenčića. generala Bobana, pukovnika Šlahera i drugih, usljed velike zakrčenosti ovoga dana, čelo i prva polovina glavne skupine još su po malo odmicali, druga polovina i začelje pak više su stajali, nego se pomicali. Jednako zbog zakrčenosti puta došlo je do izražaja nagomilavanje pred Slovengradcem, te su se neke skupine razmilile (mislim riječ “razmilile” je riječ “razdijelile”, mo. Mile.) desno i lijevo od puta. neke su tu čekale puna tri dana.

      Cijelim putem pripucavali su partizani na kolone, no do većih borba rijetko je dolazilo. Partizanska 17. divizija nastojala je sve više nadkrivljavati skupine. Poznavajući bolje kraće puteve, moga je postavljati zasjede, iz kojih je prepucavala na zbjeg. Jedan jači prepad na polovini puta oko podne bio je od Hrvata brzo svladan, ali je tom prilikom bilo nekoliko ranjenih, koji su po prašnjavoj cesti bili vućeni do Bleiburga i tamo prepušteni svojoj sudbini.

                                               Na Dravogradu

      Namjera nekoliko bojna, da se dočepaju dravskih mostova, već je poznat. Dakle nije se još mislilo na slobodan prolaz dolinom Meze. Partizani su na Dravogradu imali jednu brigadu šestu 36. divizije. No, kada su 10. svibnja zavladali Mariborom, uputili su 11, svibnja 51. diviziju, pojačanu s par brigada, na Dravograd, da spriječi hrvatskom zbjegu izvlačenje na austrijsko područje.

      Na Dravogradu  vodila se samo manja čarkanja. U borbu su se uplele i dvije tek stigle smanjene oružničke pukovnije, koje su uglavno dospjele sučilice Bugarima. Dva do tri kilometra pred Dravogradom počelo se je skupljati gradjansko mnoštvo, koje, nemogavši naprijed, sklonulo se je ustranu od glavnog puta, da tu sačeka pristizivanje vojske, koja je trebala prokrčiti put.

                                                12.  S V I B N J A

      Začelje, jako razvučeno, sa svojim posljednjim redovima bilo je pred večer samo dvadesetak kilometara od Celja, sredian je bila prošla tjesnac, pretrpjevši u njemu na Hudoj luknji jedan pokolj, a čelo, probivši se kroz Slovenjgradec, dalje se skupljalo u gomilu na dva – tri kilometra pred Dravograd.

                                                Pokolje na Hudoj Luknji

      Cijeli pravac i snop puteva u smjeru Dravograda, na 33. km. od Celja, počeo se je suživati na sam jedan put, koji je vodio dolinom rječice Packa, prelazeći preko vododjelnice izmedju Save i Drave, dalje dolinom Mislinja. Partizanima je bilo veoma zgodno napadati i zadržavati hrvatski zbjeg u posve suženim usječenim dolinama ovih dviju rječica.

      kako je glavna skupina bila isprekidana i s razmacima izmedju njenih sastavnih dijelova čak do par kilometara, to su partizani iskorišćavali te intervale i napadali bilo čela, bilo začelja. Najteži takav slučaj odigrao se je baš ovoga dana, kada su partizani jednoj skupini, vojnika i gradjana, na Hudoj Luknji kod ruševina Waldegg presjekli put i pobili do posljednjega. kasnije je naišla nova skupina i prokrčila put. (Dokumenat br. 125). Svjedok je izblizine Hude Luknje, na cesti Celje – Slovengradec, i priča o množini lješeva vojnika, žena i djece, koji su bili opkoljeni i svi do posljednjeg poubijani na tom prostoru:

      “Jednog jutra sredinom svibnja 1945. god. došao je jedan član NSO -a iz Mislinja, čije sam ime zaboravila, naložio mom ocu, da odmah s konjima i kolima ide voziti mrtvace. Otac je mora na silu poći, a isto tako i drugi seljaci sa, odprilike, 20 – 25 kola. pošli su u Hudu Luknju, oko tri četvrtine sata daleko od Mislinja u pravcu Slovenjgradec – Celje. Otac je cijeli dan morao voziti lješine, te nam je s najvećom grozom propovjedao, šta je sve vidio. Oko ceste u spomenutom klancu Huda Luknja ležale su mnoge stotine.ako ne daleko iznad tisuće, lješina hrvatskih vojnika i nešto njemačkih, civila, žena i djece, te konja i životinja, zatim mesa, razne robe i drugoga. Tu su naime partizani bili presjekli put povlačenju te su poubijali vojnike, žene, djecu i životinje do zadnjega….koje su onda bacali sve zajedno u iskopane jame, duboke oko dva m., oko 200 m. daleko od ceste u grmlju na mjestu “Dolić”. te su jame bez oznake i trava je prerasla  preko njih. Jama ima više…”

Ako se dobro zagledate, uočit ćete da je to isto “U” slovo na fesu i dolje priloženoj sliki.