OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (11. dio)

      Celjem, opisanim terenem u uvodu, kao čvorištem puteva i raskrsnicom trebao je hrvatski zbjeg proći. Glavno mnoštvo zbjega približavalo mu se toga dana, da sutra pokuša proći. Prednji dio glavnog mnoštva, t. j. skupine, koje su pošle iz Zagreba 6. svibnja ili nešto kasnije, te se brzo kretale kao jedna četvrtina glavne skupine od 200.000 osoba, prošao je toga dana Celjem dosta dobro. Putevi prema celju i samim Celjem bili su s dosta uznemiravanja i zapreka, no do većih okršaja nije došlo. Ipak su i ta časovita ugrožavanja od strane partizana ponukala neke skupine, već prije spomenute pod zajedničkim nazivom – skupina generala Ajanovića – da se posluže savjetom generala Luburića, da obidju Celje i kreću dalje prema Klagenfurtu preko Alpa.

      Dne 9. svibnja poslije podne glavno mnoštvo kretalo se je putevima Smarje – Sentjur i Zidani Most – Smarjeta prema Celju.

      Partizani još 9. svibnja 1945. nisu bili dovoljno jaki, da hrvatski zbjeg ozbiljnije ugrožavaju u Celju, a niti na cijelom pojasu do austrijske granice nisu još mogli nešto ozbiljnije poduzeti. Oko celja mogli su samo napadati bokove skupina i osamljene, zalutale slabije dijelove i grupice zaustavljati, razoružavati i, gdje im je to bilo moguće klati ih.

      Partizani su bili upravo rastrgani svojim zadatcima toga dana. trebalo im je zadržavati hrvatski zbjeg i slomiti prometno – redarstvenu njemačku organizaciju u Celju (što im je ovog dana već znatno uspjelo), a prije svega zarobiti Nijemce, kako bi se domogli njihovog obilnog ratnog materijala, prije nego nego bi ga Nijemci inicijativom svojih nižih zapovjedništava uništili. Partizani nisu mogli na sve stići. Rastrgani i preslabi za upustiti se u borbu s Hrvatima, koji su bili na borbu spremni, radije nisu Hrvate ni dirali. Propustili su hrvate, da nesmetano prolaze čak i središtem grada, kad bi slučajno središtem i zagospodarili. Nijemce su hvatali i razoružavali. Ovaj zanimljivi fenomen produžio se i čitav sljedeći dan, dok partizani nisu ojačali. Samo su pozivali na predaju i održavali pregovore u svrhu polaganja oružja i tobožnjeg prolaza dalje poslije toga. Time se niti jedna hrvatska skupina nije dala zavesti.

      Njemačka kapitulacija ovoga dana zatekla je najveći dio njemačke balkanske vojske upravo oko Celja ili u samom Celju, s ogromnim brojem podvoza. U predradju Celja njemački su vojnici na bijegu ostavljali topove, tankove, teška vozila i vagone sa streljivom, od kojeg su partizani nešto digli u zrak, kad bi tuda prolazila hrvatska vojska.

      Odmah po stupanju na snagu bezuvjetne njemačke kapitulacije, njemačke su trupe pokorno obustavile borbu, prepustivši svoje suborce Hrvate samima sebi. Viša zapovjedništva uspostavljala su veze s partizanima, t. j. s partizanskim zapovjedništvima, pod glavnim zapovjedništvom general – pukovnika Loehra. On je čak i dobrovoljno otišao u partizansko zarobljeništvo, gdje su ga partizani smaknuli. težnja nižih njemačkih zapovjedništava bila je što prije umaknuti pred partizanima na austrijsko područje. Da su Hrvati dali partizanima odlučan odpor, nije isključeno, da viša njemačka zapovjedništva ne bi pristala pouprijeti partizane.

      Celjem su se više puta miješale sve tri vojske, natežući se oko poštivanja jačine grupa, te su se onda znale sve i podnositi. partizani su znali sakupljati ogromne gomile njemačkog oružja i streljiva te preduhitriti Nijemce, da skladišta ne dugnu u zrak. Te gomile koje su stajala na gradskim ulazima i izlazima, znala je onda prolazeća hrvatska vojska partizanima to dizati u zrak.

      Velikom raskrsnicom bilo je utrto četiri – pet kanala povlačenja, ulicama smjera jugoistok – sjeverozapad, a tako isto bližom i daljom okolinom Celja, gdje se je na časove još i idućeg dana moglo ugibati slabijim partizanima. Vojnoredarstvena prometna vlast prelazila je iz ruku Nijemaca na mještane u gradjanskim odijelima i s crvenom zvijezdom na kapama, a sutradan već na partizane, kada je na cestu u razmacima od 200 – 300 metara stajao po jedan odrpani partizan, uzajmno se trpeći s prolaznim Hrvatima.

      Slovenci su loše primali Hrvate. Dapače, u Celju i predgradju nisu im htjeli ni vode dati. partizani su se stalno ojačavali. Iz daljega približavale su se Celju 16 i 17 partizanska divizija, vodeći borbe i zarobljavajući slacije hrvatske skupine.

      Do noći exodus iz triju pravaca svojim čelima približio se je posve Celju. Vladala je velika napetost, isključujući sutrašnji prolazak kroz Celje. (Prilažem sliku stranice 54 kao vjerodostojan izvor iz časopisa DRINA br. 2. 1963., što je šezdeseta godišnjica ovog opisa OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA, što bi se pouzdano moglo zaključiti da je Autor ovog opisa bio očevidac i sudionik mnogih dogodovština o kojima ovdje piše. Mo. Mile Boban 24 veljače 2023.)

      Glavno mnoštvo – ogromna vojska i nepregledno gradjanstvo – slivalo se sa svih strana Celju kao glavnoj raskrsnici: od Rogaške Slatine, do Zidanog Mosta i nekoliko tisuća od Maribora. mnoštvo je počelo ranim jutrom ulaziti u Celje i prolaziti njim.

      Rano prije podne partizani još uvijek nisu bili dovoljno jaki, da bi mogli ozbiljno sprječavati prolaz hrvatskog zbjega, ali su se stalno ojačavali. teže je bilo na periferiji i na prilazima Celju. Na istočnoj periferiji Celja još ranije bili su simpatizeri partizana digli u zrak nekoliko hrpa streljiva, koje su ležale uz puteve, a na željezničkoj pruzu nekoliko vagona, baš kad su se pokraj njih žurile njemačke i hrvatske skupine. Od eksplozije izgubili su živote mnogi Hrvati i Nijemci. Na rubovima puteva ostali su ležati mnogo ubijenih ljudi i konja, te razbijenih vagona, kamiona i kola.

      Tokom noći i sljedećeg jutra zaposjeli su ojačani partizani mnoge sporedne puteve i prilaze Celju na jugoistočnom širem celjskom području, te su mnoge manje družbe i skupinice, koje su se htjele brže probiti, obilazeći Celje ili koje su zaostajale, odnosno udaljavale se od glavnih puteva, padale partizanima u klopke. Uhvaćene manje družbe ili skupinice partizani su obično ubijali.

      U trenutcima Celje je znalo biti podpuno zakrčeno. Stotine i tisuće kamiona, putničkih samovoza i konjskih zaprega uz mnoštvo ljudi, koji su stalno nadolazili, veoma su usporavali, pa čak i sprječavali prolaz glavnim ulicama.

      Kada se je uzimalo sva tri čimbenika u skup – Hrvate, Nijemce i partizane – u Celju je ovoga prijepodneva, podneva i ranog poslije podneva bila mješavina – koja je pružala šarenu i potresnu sliku zakrčavanja promata, kretanja vojska i vožila, ponašanja, trpljenja i netrpljenja, zdvojnosti i tempa, kakvoga se metežnog prizora rijetko gdje moglo vidjeti.

      Prevaga vlasti nad glavnom arterijom grada mijenjala se je ovoga dana nekoliko puta. Grad je mirisao po barotu, eksplozivu i dimu gorećeg ratnog materijala, kamiona i kola. I ovog dana bilo je mnogo zaobilaženja Celja, kako radi zakrečenosti puteva, tako i radi ugrožavanja po partizanima. tek ih je malo pošlo put grebena Alpa.

      Dio slike hrvatskog exodusa brojčano je izgledao ovog dana:

      zalaznica prema Celju i bjegunci                70.000 osoba

      glavna skupina – Celje                              150.000 osoba.

      Razni doticaji i vodjenje pregovora za hrvate su imali svrhu, da se časovito dobije na vremenu, odnosno da se brojčano ojačaju pristizivanjem novih skupina, te onda lakše zastraše partizane. Partizani su skoro sve skupine pozvali na predaju, ali su sve to i odbijale, pogotovu, kada se je spoznalo kako su partizani bijedni. Neke je zapovjednike ta partizanska drskost toliko razljutila, da su vikali na njih i grdili ih. Čak su se drznuli pozvati na predaju I. Obranbeni Zdrug, koji je bio odlično naoružan i jako dobro sčetan, što je ovaj odbio i otvorio vatru na partizane.

      Prošavši celje, oba kraka glavne skupine – i od Rogaške Slatine i od Zidanog Mosta – slivali su se u jednu veliku skupinu, koja je dalje napredovala put Slovengradca pod zapovjedništvom generala Herenčića.

      Drugi dan njemačke kapitulacije oličavala se je njena vojska  masom, a ne formacijom. Vrijedila je samo brojka mnoštva, kojeg bi se u grupi na mjestu ili u pokretu naišlo. Sve neprilike, koje je njihova pokorna kapitulacija donosila ovoga dana u Celje, izazvale su kod Hrvata jezu; i kao marševska zapreka i kao strah, kojeg su Hrvati imali od njihove mekoće prema partizanima.

      Oko podne bila se je slegla ogromna vojska na zakrečenim putevima i pred samim celjem. takodjer je tu bilo i većih čisto gradjanskih skupina s mnogo žena i djece. Neke su se pak skupine morale odmicati  u stranu od glavne arterije u Celju i prolaziti izvan grada, tjerane k tome još nesnosnom žegom i tražeći hladovinu. Na nesreću nigdje nije bilo ščetano, nego se razmililo prema poznanstvima.

      Partizani su se ojačali dalje. Prvih poslijepodnevnih sati već su bile na domaku Celju njihove glavne 16. i 17. divizija, ali koje su još uvijek bile zaposlene s Nijemcima izvan celja. S pristizalim slovenskim i srpskim brigadama podpuno su prošarali Celje. Već su drsko pokušavali spriječiti prolaz Hrvatima. Predvečer su postigli prevagu u cijelom Celju. U rano poslijepodne još je centrom grada relativno bilo najsigurnije.

      Zanimljivo je držanje vojske, što dokazuje jedna satnija domobrana, koja se je odmarala na jednoj livadi. kad su joj prišli partizani i ocijenili neboračko raspoloženje domobrana, drsko su zatražili, da polože oružje. Na primjedbu jednog odvažnog vojnika, domobrani nisu odmah položili oružje, a kad je došao njihov zapovjednik – satnik – jednako nije poduzeo nikakakove mjere protiv partizana. U to je naišla jedna oveća skupina ustaša “cenaca”, pred kojom su partizani umakli. No, kako domobrani nisu htjeli poći s ustašama dalje, bili su odmah po povraćenim partizanima razoružani. (“Pokolj” str.5.). (Moje je mišljenje da ova riječ “Pokolj” str. 5.) se odnosi na knjigu Fra. Oton Knezović: “POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945.”, Chicago, 1960. Prilažem sliku knjige, mo. Mile.)

Ovakovi slučajevi ponovili su se na više mjesta.

      Na istom pojasu, istočno od Celja odigravala su se kasnije tokom dana razna natezanja, čarkanja i borbe. Mnoge skupine padale su u partizansko zarobljeništvo, po svojima Hrvatska vojska, mo.) bile opet oslobodjane, da onda opet padnu i konačno ostanu u partizanskim rukama.

      Pričuvnu časničku školu, t. j. djake VII. i VIII. razreda srednjih škola, partizani su ih zarobili i odveli. Na jednom sektoru bilo je oslobodjeno nekoliko stotina zarobljenih hrvatskih časnika i nekoliko tisuća vojnika. malo kasnije partizani su opet imali prikupljenih i zarobljenih  stotine hrvatskih časnika, a medju njima i pukovnika Miju Bzika. (“Hrvatska Tragedija” od Dragutina Došena). Partizani Slandrove brigade bili su jako krvožedni. Na jednom mjestu kundecima su umlatili tri domobranska časnika, a na drugom mnogo ih poubijali iz šmajsera. Manje skupinice odvodili su u podrume obližnjih kuća, a od poslije podne veći broj zarobljenika u vojarnu s lijeve strane na izlazku iz centra Celja, koja je bila puna domobrana, žena i staraca. I u njoj su časnike trpali u podrume. (Iz članka “Strahoviti doživljaji” od P. Stefanića, izišlog u “Hrvatskoj Državi”, Munchen, br. 35. iz 1958.). U noći su zarobljenike upućivali dalje u Teharje, gdje su odpočeli klati. Mnoge mladiće izabrali su za popunu svojih redova.

      Dok su se natezanja, čarkanja i sukobi prije podne odigravali na ulazu u Celje i na putu do centra i na izlazu iz Celja. Tu su partizani u prvom redu vrebali na motorcikliste i vozila uopće. krvožedni partizani znali su odmah zgrabiti vozila, vozače i putnike opljačkati, a mnoge i ubiti, osobito ako je bilo manje osoba i, još više, ako su bili časnici. Inače su veći broj odvodili. Vozače (šofere, mo.) su običavali izdvajati i u svoje svrhe upotrebljavati, jer svojih nisu imali dovoljno za bezbroj vozila, koja su opljačkali.

      Poslije podne su se toliko osilili, da su mogli sprječavati prolaz manjim i zaostalim hrvatskim skupinama te ih zarobljavati. Tako je prestao rečeni fenomen, da su partizani ćutke propuštali Hrvate. Dalje se nije moglo naprijed samo borbom. Kad je ovakova situacija nastala, baš su bili od Zidanog Mosta prispjeli generali Luburić i Boban, koji su onda sa svojim jedinicama krčili put Celjem. Najavila ih je gušća pucnjava i šćekćanje strojnica oko Celja.