JEDAN SLUČAJ:
OBRANA. BR.75/76. 1967. st.2.

Niže potpisani Mirko DŽIDA, autoelektričar, rođen dne 21. 3. 1938. u Velikom Ogradjeniku, Čitluk, kotar mostar, Hercegovina (Jugoslvija), sada sa stanom u 58 Hagen, Bergstrasse 56, kod gdjice Vere RANDJELOVIĆ, namještenice u “Marien Hospital-u”, izjavljujem ovime pod prisegom kako slijedi:

Radi osobnih razloga i nesredjenih prilika u Jugoslaviji pokušao sam godine 1957. u dva navrata bijeg u Austriju, ali sam bio uhvaćen i kažnjem zatvorom. Početkom 1961. uspijelo mi je prebjeći u Italiju, gdje sam se prijavio u izbjeglički logor Capua. Dne 21. 4. 1961. dobio sam pravo azila u San Sabi. kako su prilike za zaposlenje u Italiji bile teške, to smo odlučili poći u Francusku. U svibnju 1961. prebjegao sam u društvu sa zemljacima Ivicom Pecirep (iz Sarajeva), Hasanom Selimović (iz Bihaća) i Brankom Drženjak (iz Novog sela kod Virovitice) ilegalno t.j. propisane vize u Francusku. Stigavši u Nizzu (Nice-u, mo. Otporaš.) bilo smo predvedeni na Perfecturu, te nakon višesatnog saslušavanja po referantu Erceg-u, nekom našem zemljaku, (Tada  su francuskih vlasti za ovakove prilike i mnoštvo ilegalnih pribjeglica iz tadašnje Jugoslavije, imale i plaćale službenog tumača, koji bi prevodio s hrvatskog na francuski, mo.) pušteni na slobodu, ali su nam zadržane pune isprave izdane po talijanskim vlastima.

Ja sam se zaposlio u tvornici spavaćih kola “CARDINAL” u Nizzi (Nice-i, mo.) Boulevard de la Magdelena 280, gdje sam radio od sviubnja do konca kolovoza 1961. godine. Kako nisam bio zadovoljan svojom sudbinom, vratio sam se 20. 9. 1961. u Jugoslaviju i svratio sam se najprije do mojeg brata Mate DŽIDA u u Rijeci, a potom otišao u Split, Poloče i Mostar. (Potrebo je ovdje reći da je grad Rijeka bio središte za mnoga Udbaška treniranja i regrutiranja Hrvata: Vinko Sindičić, kodno ime “Mišo” i “Pitagora”, Tajib Ćordić, kodno ime “Meho Palikuća”, sada živi u Torontu, vrlo je bolestan, bio jedan od glavnih Udbinih Operaticava u hvatanju trojke Joze Dedića u Rijeki 1967. godine, mo. Otporaš.)  U Mostaru sam kažnjem zatvorom od 8 mjeseci radi “nedozvoljenim trgovanjem bijelim robljem.” Prijavila me moja vlastita žena Nada rodj. LJOLJE, (rodj. 16. 6. 1937. u Blizancima), te sam iza toga zatražio rastavu braka, koja do sada nije uslijedila. Iz našeg braka potječe sin Radoslav (rodjen 3. 5. 1959.)

Moj život tekao je pod teškim okolnostima, nezaposlenosti i novčanim brigama, te sam se prihvatio svakojakvog posla, koji nije odgovarao mojim stvarnim željama. Tako je došlo do toga, da sam upleten u mreže komunističke tajne službe SUP-a, koji me je izrabljivao za svoje vlastite interese. Od njih sam primao povremene novčane pomoći.

Dne 24. 12. 1963. primio sam po SUP-u (Sekretarijatu unutrašnjih poslova) u Sarajevu, osobno po drugu Miji IVANIŠEVIĆ-u, referantu za Nadzor emigracije, nalog za odlazak na specijalnu dužnost u Saveznu republiku Njemačku, da tamo likvidiram hrvatske emigrante Danu Šarca, popa Rafu Medića i Berislava Gjuru Deželića. I tom zgodom dana mi je novčana pomoć od Dinara 100.000. – Pružene su mi točne obavijesti gdje se oni nalaze i što rade, te kako se imade provesti njihova likvidacija. Iza toga održana su mnoga dogovaranja o samoj akciji.

Za mene je zatražena pro forma garancija za posao u BRD (Bundesrepublik RepublikDeutschland, mo.) što je potrajalo duže vremena, tako da je atentat na DEŽELIĆA i njegovu obitelj bio već izvršen, dne 30. 6. 1965, po trojki Palfy, Mravičić i Stanišić (Za povijest bilo bi dobro ubaciti ovdje njihove slike, mo. Otporaš.) u njegovu stanu u Dusseldorfu.

Kako taj atentat nije uspio, kako je zamišljeno, radilo se dalje na novom pokušaju likvidacije DEŽELIĆA, ŠARCA i MEDIĆA. Osobno sam podvrgnut fizičkom i psihičkom vježbanju na specijalnom kursu u Sarajevu, kako će se ova lica maknuti, bilo pomoću otrova, plina, revolverskim hitcima ili bombama. Kod toga sam naročito upozoravan, da si na svaki način obezbijedim (hrvatski osiguram, mo.) ALIBI, da se ne može utvrditi sudjelovanje SUP-a u tim akcijama. Upućen sam, da se sprijateljim s hrvatskim emigrantima u BRD, koji podržavaju veze s gornjim osobama, da se prikažem kao hrvatski rodoljub, što će meni omogućiti da lagdje (lakiše, mo.) izvršim svoj zadatak.

Dne 20. 12. 1965. izdana mi je po SUP-u na Rijeci Turistička putnica, s vizom za putovanje u Švedsku i Njemačku i uručen mi je a conto tog pothvata iznos od Dinara 300.000 i DM 500, dok mi je daljnja potpora osigurana u samoj BRD. Ako zadatak uspješno izvršim obećana mi je nagrada od 10,000,000. – (Deset milijuna dinara) i jedna kuća u Jugoslaviji. (Velika je razlika između ovog Mirka DŽIDA, Franje GORETA i ILIJE STANIĆA. Sva trojica su vrbovani, ali prva dvojica su odustali od krvava, nečista i prljava posla, dok je kukavica i plaćenik Ilija STANIĆ od početka vrbovanja pa do danas ostao u službi Udbe, neprijatelja broj jedan hrvatskog naroda, mo. Otporaš.) Kao moja veza od koje ću primati daljnje upute, materijalnu i inu pomoć, označena mi je gospodja Ljiljana LIPOVAC, sa stanom u Sarajevu, Jug Bogdan 9. Na nju sam se imao obraćati u svim mojim kretanjima i potrebama. Meni nisu označena lica u BRD, koja će biti moja veza i koja će mi pribaviti potrebno oružje, već mi je rečeno, da će se agenti SUP-a meni javiti pod lozinkom “PRIJATELJ IZ VAREŠA”.

Dne 11. 6. 1966. odaslan sam i stiga u Njemačku, gdje sam pro forma upućen na rad u firmu “Dr. Fritz Habig”, Šumska industrija u Merenbergu kod Siegena.

Mijo IVANIŠEVIĆ od SUP-a Sarajevo, uputio me je, da se u slučaju bilo kakovih izvanrednih potreba obratim na drugove Nikolu KOVAČA u Šttutgartu, Schwabstrasse 80., Josu BILOBRKA u Wanne-Eickel, Gelsenkirchenstrasse 204 ili Marijana BRKIĆA, vlasnika Hotela Gerather Hof, u Dusseldorfu, Koblenzerstrasse 318.

Iza duge duševne borbe, moja mi savjest kao Hrvatu nije dozvolila, da ovu ponudu prihvatim i izvršim ovo kruto nedjelo. Zato sam se dne 21. 8. 1966. prijavio u Logoru za izbjeglice u Zirndorfu i zatražio sam politički azil. Postupak za sticanje prava azila vodi se kod Bundesamta fur Anerkennung auslandischer Fluchtlinge u Zinrndorfu, pod brojem AZ. JUG. 17. 742/797. Poslednje saslušanje imao sam u Hammu, dne 5. 4. 67., no odluke još nisam primio.

Dok sam boravio u Zirndorfu, stanovao sam u Rothenburgerstrasse 31, o čemu prilažem Anmeldebestatigung Meldeamt-a Stadt Zirndrof od 29. 8. 1966..

Drug Joso BILOBRK, koji je vjerojatno vršio nadzor o mojem kretanju, pribavio je za mene u medjuvremenu jednu potvrdu (Garantieschein) od firme “UNION-Autoverleih und Kraftfahrtdienst”, Inh. Helmut Michel, Wanne-Eickel, Karlstrasse 2., datiranu s 30. 8. 1966., prema kojoj sam mogao kod navedene tvrtke primiti posao kao mehaničar. Bilobrk je je mene označio kao svojeg nećaka (Neffe), što mu ja nisam.

Na osnovu ove potvrde izdao mi je Bundesamt u Zirndorfu, dne 23. 9. 66. pod brojem AZ. Jug. 17. 743/797 Bescheinigung, kojim sam upućen na rad u navedenu tvrtku. Istovremeno odjavljen sam iz mojeg boravišta u Zirndorfu i najavljen za stanovanje kod gore navedene tvrtke u Wanne-Eickel, Gelsenkirchenstrasse 204/Fal Union Autoverleih/, o čemu prilažem potvrdu Abmeldebestatigung Stadt Zirndorf, od 25. 9. 1966.

kada sam stigao u Wanne-Eickel firma AUTOVERLEIH UNION izjavila mi je, da je zaposlila već jedno drugo lice, pa me ne treba, te mi je o tome izdala potvrdu od 28. 9. 1966., koju prilažem na uvid. Po svemu se vidi, da me je BILOBRK kruto prevario. On mi je zadržao moju putnu ispravu, da me drži u svojim rukama, a pored toga izmamio mi je DM 300, – i time mi prouzročio golemu štetu i neprilike. U ovoj nevolji obratio sam se na druga Marijana BRKIĆA u Dusseldorfu, koji me je zaposlio u svojem Hotelu Garather Hof, kao poslugu i autovozača. Ja sam o tom izvjestio Bundesmat u Zirndorfu, dopisom od 20. 11. 1966.., koji je potvrdio i Marijan Brkić time, da sam kod njega zaposlen i nastanjen, o čemu prilažem kopiju navedenog dopisa. Brkić mi je obećao srediti sve formalnosti o pravu boravka i rada kod nadležnih vlasti, što ali nije izvršio.

Budući nisam posjedovao Vozačke isprave (Fuhrerschein), to se je moj novi poslodavac drug Brkić obratio SUP-u u Sarajevu, te telefonski razgovarao s IVANIŠEVIĆEM i zatražio, da mi se takova isprava pribavi. Kod toga mi je izjavljivao, kako on imade brata u Konjicu, koji je važna ličnost u partiji. Ja sam zaista primio putem Konzulata SFRJ u Minchenu, VOZAČKU DOZVOLU, broj 12.619 izdanu po SUP-u u Sarajevu, s lažnim podatkom da je dana 15. 12. 1965. i važi do 15. 12. 1968., i to kao profesionanom vozaču, što ja zapravo nikad nisam bio.

Izjavljujem, da me je Marijan BRKIĆ za čitavo vrijeme zaposlenja kod njega izrabljivao, davao mi jedino hranu i stan, dok mi za vrijeme od 20. Novenbra 1966. do 3 Maja 1967. nije pružao nakakovu plaću, niti me je socijalno osigurao. naprotiv, kada sam prije tri mjeseca imao jedan Autounfalt, zatražio je od mene naplatu od DM 2.500. – za nastalu štetu, koja je zapravo iznašala svega DM 300. – Ja sam mu izjavio neka se namiri od moje zarade, koju mi je čitavo vrijeme moje rada uskraćivao, zbog čega su nastale svaje i nesuglasice, tako, da sam konačno bio prisiljen napustiti posao od njega.

Dok sam još boravio kod BRKIĆA, bio sam 25. 3. 1967. telefonski nazvan po nepoznatom licu pod lozinkom “PRIJATELJ IZ VAREŠA” i pozvan sam na sastanak u Oberhausen. Izjavio sam, da nemam novca za put, pa mi je odgovoreno, da ću biti ponovno nazvan, što je medjutim izostalo. Pričinilo mi se, da sam prepoznao glas agenta SUP-a iz Sarajeva druga HAMDIJE, koji vodi pro forma neko zastupstvo u Hamburgu.

Napominjem, da sam u BRD doputovao s gdjicom Verom RANDJELOVIĆ, koja je na radu u “Marien Hospitalu” u Hagenu, bregstrasse 56, s kojom stojim u vezi i koja mi je na pomoći, vjerojatno po nalogu SUP-a. Tamo sam se i privremeno i nastanio. radi daljnjeg zaposlenja obratio sam se na firmu “Maschinenfabrik Heinz Gunther Kurrek” u 5902 u Weter-u/Ruhr., koja mi je izdala Bescheingung od 19. 5. 1967. da me može uposliti kao Hilfsschlosera i osigurati stanovanje, o čemu prilažem dokazalo. To je medjutim otežano, budući sam svojedobno upućen po Bundesamtu u Wanne-Eickel na posao, pa moram isposlovati Befreiungsschein za novo odredište.

Budući želim iseliti u Australiju do brata radoslava DŽIDA, vlasnika “Adriatic Caffee Lounge” u Wollogongu, N.S.W, 165 Keine St., podnio sam početkom ožujka 1967. molbu (Antrag) na Australische Botschaft, Auswanderungsburo, 5 Koln, Hohenzolleurring 103, za izdanje potrebne dozvole. Prilažem dopis navedenog ureda od 3. 3. 1967/Referanz K 67 14 ll, na uvid. Za 14.3.1967. bio sam pozvan u navedeni ured radi uredjenja iseljenja, ali mi je moj tadanji poslodavac Brkić spriječio odlazak, tako da sam prisiljen zamoliti novi termin za razgovor. (Razgovor s kim? Ostaje nejasno; ponovni razgovor s sarajevskim SUP-om ili s nadležnim njemačkim vlastima za useljivanje u Australiju, mo. Otporaš.)

Moj brat Radoslav DŽIDA pripravan mi je platiti put i osigurati uzdržavanje u Australiji, do dana mojeg zaposlenja, što mogu dokazati njegovim dopisom. Potrebni Affidavit bit će službeno priposlan.

kako sam osobno ugrožen od osveta SUP-a i budući mi prijeti opasnost po moj život, budući nisam izvršio izdani mi zadatak i budući sam se okrenuo na drugu stranu, molim da mi se pruži odgovarajuća zaštita i pomoć kako bih mogao što prije iseliti u Australiju.

Za sve gore navedene izjave jamčim moralno i materijalno, mojim potpismo i naročito potvrdjujem, da sam pripravan svakodobno pod prisegom potvrditi sve navedeno kod suda ili ostalih nadležnih njemačkih vlasti.

Dusseldorf, dne 24 Maja 1967.

(DŽIDA Mirko, Autoeletričar)  58 Hagen, bergstrasse 56 (c/o Frl. vera Randjelović.)

(Ima u ovom opisu “OČITOVANJE” mnogo zanimljivosti rada Udbe za koje mnogi Hrvati nisu znali. Iako je od ovog opisa prošlo punih 47 godina, još uvijek ima za svakoga od nas da ovo razradi i nadoda ono što svaki od nas, pojedinačno i skupno, zna. Ne znam dali je Mirko DŽIDA još živ ili nije. Ako je živ i do njega dođe ovaj POZIV da se javi i iznese sve što on zna o svim drugim Udbaškim agentima u Njemačkoj, jer upravo su sva udbina ubojstva Hrvata po Njemačkoj i dalje počeli tih godina o kojima pisac ovog opisa piše. Mo. Otporaš)