Piše: general DRINJANIN
“OBRANA” br. 30-31 1966 godine
ZAŠTO SAM SE ODLUČIO ZA MJESTO JASENOVAC,
piše Maks Luburić O SABIRNOM LOGORU I MAČEKU
PIŠE MAKS LUBURIĆ O SABIRNOM RADNOM LOGORU JASENOVAC I MAČEKUPiše: general DRINJANIN
PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA
Maček nije bio u jasenovačkom logoru
“OBRANA” br. 30-31 1966. godine, st.15-16
Nedavno mi se jedan Hrvat iz Hrvatske javio i pitao me dali išta imam gdje je ML pisao o Jasenovcu. Odgovorio sam mu da je Maks mnogo o tome pisao u raznim Okružnicama i pismima svojim suradnicima. To bi bilo jako teško prikupiti, zato Vam prilažem link od 30 nastavaka opisivanja ML “PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA” koje je on iznio u 15 nastavaka 1965/1966 godine. Ja sam to sve prepisao u 30 nastavaka. Ako sve pročitate, naći čete mnogo o Jasenovcu. Kako ubrz nadolazi najdržavotvorniji hrvatski državni praznike Deseti Travnja, poslušajte dio govora kojeg je Maks Luburić uputio svim Hrvatima za Deseti Travnja 1968. Neka to bude za 80-desetu obljetnicu Proglasa Hrvatima Prve Hrvatske Države sa tri (3) inicijala NDH poslije punih 839 godina.
Veliki poZDrav. Mile Boban, Otporaš.
Sa ovim redcima nije počeo komentar o Mačeku i logoru Jasenovac, a sigurno je da neće ni svršiti. Zato je prigodom smrti Vladka Mačeka bezuvijetno potrebno reći nešto o boravku istoga u Jasenovcu, kao i o logorima uopće. O toj temi, kako je logično, razgovarao sam tisuće puta i s pokojnikom, jer su četiri godine stalnog kontakta, kao i mnogobrojni sudbonosni dogadjaji o kojima smo razgovarali, dali povoda za te dijaloge. I Dr. maček je rekao svoju, pa je logično, da je i na meni red, da kažem svoju, pa iako to ne bih činio radi sebe, ili čak niti radi Dra. Mačeka, činim to radi svih Hrvata koji ne znaju istinu, i činim radi Poviest, koja će suditi i Dru. Mačeku i nama, koji smo ga internirali i za koji čin pred Bogom, Ljudima i Poviešću snosimo punu odgovornost.
istini za volju i kako se ne bi na mrtva Poglavnika, Vladu, Ministre ili Hrvatsku Državu baca krivnja, ističem, da u nalogu nije stajalo, da se Dra. Mačeka internira u Jasenovački Logor, pa čak ni u Jasenovac, ni uopće ni u koje konkretno mjesto, nego nalog je, pismeni, glasio, da G A S E TREBA INTERNIRATI I TIME SPRIEČITI, D A G A komunisti, četnici, Nijemci, Talijani, ili drugi eventualni interesirani elementi odvedu i upotrebe za svoje planove i protiv Hrvatske Države.
Meni bi bilo lakiše i bilo bi elegentnije reći, da sam vojnik, da su mi zapovjedili da mačeka odvedem u Jasenovac, što da sam učinio, i kada sam dobio nalog, da ga pustim, da sam ga pustio, i mirna Bosna. Bilo bi to i prihvaćeno, jer na kraju krajeva bio sam jedan šaraf u stroju, iako važan, ali ipak samo šaraf, a svakako neće biti tajna, da je tim strojom, kojem sam pripadao ravnao Poglavnik.
Odlučio sam se za mjesto Jasenovac zato, jer sam držao s l. OBRANBENIM ZDRUGOM ono čvorište, tj. trougao izmedju Dubice, Gradiške i Lipaka, a jasenovac je bio centar davno prijenego je u njemu uopće bilo sabirnih logora. Meni je po Vojskovodji (Slavko Kvaternik, mo. Otporaš.) bilo odredjeno, da osiguram to stratežko prometno središte sa snagama koje sam radi sukoba s Talijanima morao povući iz Talijanske interesne sfere, iz Like i diela Dalmacije, odakle sam i odveo Krajišnike iz cazina i Bihaća, Dalmatince iz Knina i Drniša i Ličane iz Gospića i Otočca. S ovim snagama tukli smo se s četnicima, svladali ustanak četnikna području Donjeg Lapca, Srba, itd., borili se kod Oštrelja i Bosanskog Petrovca i sa Alom Omamovićem, satnikom Ahmedom Kapetanovićem, satnikom Venturom Baljkom, stk. Rokom, bojnikom Pivcem (Ivan Devčić) i drugim povratnicima, te sa Džalovom bihaćkom grupom i Milicijomiz Kladuše, te okolice Bihaća (logornik Šimić), satnikom Veberom iz Džaferbegova Kulenvakufa (Domobranska Pohodna Bojna) i drugima nastojao suzbiti četnički ustanak i prve partizanske grupe u Velebitu, koje su se pojavile odmah nakon ulaska Njemačke u rat protiv Rusije. (Povijestničari bi trebali ozbiljno uzeti u obzir u svojim opisivanjima o četničko-partizansko-
Nakon raznih krvavih incidenata s Talijanima morali smo napustiti to područje i tada mi je dat zadatak, da osiguram područje, koje su ugrožavali partizani s jedne strane iz Psunja i Papuka, a s druge strane iz Prosare i Kozare.
On je od naših studenata /Marojević, Sliepčević i Pavličević/ sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer, i na stručni rad dovodio iz redova uhićenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare, graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera, i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu, koji piše, kako je sakrio oružje i predao se /jer je znao da mu se neće ništa desiti/, kasnije bježao s rada i vratio se u partizane. To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni “progonjeni hrvatski demokrati”, nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružja, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuće nevinih platilo životom.
Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu došli “krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima”, nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef Radne Službe inž. Picili je bio zagrebčanin prve voditelje Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada bilo, i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekali i Filipović) o čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o “Fratrima zapovjednicima logora” mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve.
Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin s naše strane za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom, on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je Dr. Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je prije isto priznao samom Poglavniku. U emigraciji je rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupinca: “da mu nisam ništa nažao učinio”. Supruga Dra. Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako, i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo.
RADOST DESETOG TRAVNJA
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.