O SABIRNIM LOGORIMA I MAČEKU, prenio iz OBRANE ing. Ante Matić, livno, 20 srpnja 2008. Izvor: Portal HSP

(Livno, 20. srpanj 2008., ing. Ante Matić)

Izvor: Portal Hrvatska Stranka Prava

                                   O SABIRNIM LOGORIMA I MAČEKU

Piše: general DRINJANIN

Tada smo stvorili SABIRNE LOGORE, koja je i dala prve drvene barake za uhićene. Tada je bio u logoru predstavnik te službe, kojoj je bio na čelu pukovnik Aleksić, jedan mladi inžinjer, Dalmatinac, mislim da se zvao Baračin. Bila je njihova ideja da se ti ljudi upotrebe za gradnju nasipa, koji bi branio Kraplju od poplave. Mi smo samo dali vojsku, stražu za osiguranje tim barakama i to tako, da su jedni bili u stalnim ophodnjama za pronalaženje i likvidiranja komunističkih partizana, a drugi su bili na odmoru, vježbi itd.Tada smo u Jasenovcu organizirali UDARNU SLUŽBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala “Stara Kožara” i u drugim napšstenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sječu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Picili, koji uopće nije bio ustaša, pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu.

On je od naših studenata (Marojević, Sliepčević i Pavličević) sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer, i na stručni rad dovodio iz redova uhićenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare , graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera, i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu, koji piše, kako je sakrio oružje i predao se (jer je znao da mu se neće ništa desiti), kasnije bježao s rada i vratio se u partizane.To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni “progonjeni hrvatski demokrati”, nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružja, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuće nevinih platilo životom.

Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu došli “krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima”, nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef Radne Službe inž. Picili je bio zagrebčanin prve voditelje Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada bilo, i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekali i Filipović) o čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o “Fratrima zapovjednicima logora” mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve.Eto u taj ambijent doveo sam dra. Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČKI SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam Ga doveo u područje koje sam već bio osigurao. Dra. Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije, i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije ni bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije Dr. Maček tražio iz zdravstvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim, premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovljno dijelila s njim stan, i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre, i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću izvana.

Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin s naše strane za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom, on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je Dr. Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je prije isto priznao samom Poglavniku. U emigraciji je rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupinca: “da mu nisam ništa nažao učinio”. Supruga Dra. Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako, i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo. RADOST DESETOG TRAVNJA obuhvatila je osim vrlo rijedkih iznimaka sve pripadnike HRVATSKE SELJAČKE I GRADJANSKE ZAŠTITE, koju treba smatrati dijelom HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, jer su uzimali učešća u rušenju JUGOSLAVIJE, i u izgradnji i obrani HRVATSKE DRŽAVE. Oni su to činili i protiv volje one stranke, koja ih je formirala. …