O N A C I J I – METODOLOŠKA UPUTSTVA, piše dr. Ivica Ivo Josipović, Australija

Slika je s prve obljetnice smrti kardinala Alojzije Stepinca pred l’Eglise de la Madeleine u Parizu, veljača 1961.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

O  N A C I J I  –  Metodološka uputstva

Uvodne napomene:

Nacija, kao pojmovna kategorija i znanstveni predmet, s jedne strane te praktični socijalni, društveni, gospodarski i politički fenomen, s druge strane, nalazi se na povijesnoj prekretnici. Dakako, to se odnosi na sve nacije tako i hrvatsku. Prvo, da li će nacija kao složena idejno-misaona i praktična kategorija koja se prelama kroz ljudsku povijest i suvremene ljudske sudbine, preživjeti sve napadaje kojima je izložena sve od francuske revolucije pa do danas te uspjeti prebroditi svakojaku krizu u kojoj se nalazi dijelom zbog vlastite nebrige i opuštenosti a dobrim dijelom zbog loših namjera protivnika nacije, ili će se ona i stvarno postepeno pretvarati u izolirane osobe i socijalne grupe vezane za radnu sredinu ili Organizaciju i zaradu kao glavni motivirajući čimbenik te pretvoriti u globalnu radno-interesnu organizaciju kojom upravlja grupa specijalnih osoba odnosno onih koji posjeduju ogromna novčana sredstva i motivirani odredjenim interesima. Stoga kada se kaže da novac ili krupni kapital nema boju ili naciju, ta konstatacija nije točna. Upravo orbnuto budući da tokovi kapitala slijede odredjene svjetonazorske i ideološko-političke koncepcije. Smatram da hrvatska društvena znanstvena disciplina, koja je na žalost još uvijek debelo vezana za prošlu ili jugoslovensku, a posebno politička, trebaju veću pažnju posvetiti istraživanju različitih strana hrvatske nacije sa ciljem da se pokaže a samim time i dokaže da je nacija primjerena socijalnoj i društvenoj organizaciji čovjeka te da stoga i postoji potreba da se ona postavlja kao osnovni temelj organizacije nacionalne države. Predmetno i metodološko-pojmovno i stvarno značenje nacije trebalo bi promatrati uporedjeno sa stanjem u kojem nacija kao takva ne postoji već je – hipotetički promatrano – zamijenjena sa nekom drugom, imaginarnom socijalnom i društvenom kategorijom, kao što je na primjer krupna korporacija ili Organizacija koja zapravo nastoji – naravno, podsticano od strane interesnih grupa – zamijeniti naciju dijalom iz ljubomore a dijelom zbog potrebe usmjeravanja socijalne energije ka postizanju globalne ili na svjetskoj razini organizacije. To je za sigurno povezano sa strahom od nepoznatog i da bi se takav scenario ostvario dakako da podrazumijeva različite oblike psihološkog rata kojem danas svjedočimo.

Polazna hipoteza:

Premda je hrvatska nacija još uvijek mlada socijalna, društvena i politička kategorija, ona pokazuje sve neophodne elemente istinske nacionalne grupe kojoj pripada pravo na organiziranje primjerene nezavisne i samostalne državne ustrojbe. Organizirana nacija – koja dakle posjeduje sve neophodne elemente da bi se tako nazivala – nosi pravo da vlastitu posebnost, naročito u pogledu nacionalnih interesa, izrazi kroz državne institucije i tijela proizašla iz volje nacionalnih pripadnika. Stoga je neupitno uspostavljanje suvremene hrvatske države kao povijesnog kontinuiteta svih dosadašnjih, dakako uključujući NDH. Dakle, ako ne postoji nacija ili etnička grupa koja se zove hrvatskom, ili bilo kojom drugom, tada ne postoji ni socijalna niti društvena osnova za uspostavljanje nacionalne države te onda kada se nacija zamijeni pojmom organizacije ili korporacije, tada umjesto nacionalne države nastupa na scenu globalna organizacija kao oblik kako normativnog tako i stvarnog okvira za nesmetani protok mutiranog kapitala. Otuda i postoji opasna namjera da se nacija zamijeni sa Organizacijom. U tu svrhu se koristi na pragmatičan način dio klasične marksističke teorije koja izvorno ne govori o nacionalnoj državi već o komunističkoj koja zapravo predstavlja oblik globalne organizacije sa jednim centrom. Stoga se intelektualci neomarksističke orijentacije koriste kao teorijskim obrazloženjem ovakvog poduhvata marksističkim učenjem ili dogmom koji se prema tome nastoji predstaviti progresivan i u korist socijalnih nosilaca a to su svakodnevne osobe koje su pod utjecajem sredstava javnog priopćavanja i sustava obrazovanja i kulture. Pri tome predstavnici ovakvog gledišta zaboravljaju da je proces formiranja ili nacionalna geneza slična procesu formiranja ukrasa u pećinama koji se stvaraju i talože kroz duži vremenski period što predstavlja povijesni i suvremeni dio kolektivnog znanja. Unutar svake osobe i socijalne grupe postoje odgovarajući socijalni kodovi ili socijalne norme koji uvjetuju da se osobe i grupe povezuju na temelju odredjenih zajedničkih etničkih karakteristika ili bliskosti. To nije slučajno budući da se istim kodovima ili socijalnim normama steklo pozitivno mentalno–psihološko i materijalno znanje koje se prenosi sa koljena na koljeno da čovjek može opstati, kako u duhovnom tako i materijalnom obliku, ne kao izolirana jedinka već samo kao osoba koja pripada užoj ili široj socijalnoj grupi koja onda može garantirati veću mogućnost opstanka i preživljavanja, što zapravo predstavlja socijalni i društveni okvir nacije. Kategorije opstanka i preživljavanja nemaju samo povijesno značenje već i suvremeno budući se ono manifestira na istom principu ali uz druge uvjete. Suprostaviti se različitim oblicima pokušaja da se neke od antropoloških i ontoloških odlika modernog čovjeka transformiraju u oblike koji nisu izvorni – neke moderne socijalne, društvene i političke norme koje nemaju povijesnu i znanstvenu dokazivost – mogu samo osobe koje sa drugima ističu potrebe i interese koje su njima primjerene a što se može ostvarivati jedino unutar socijalne i društvene zajednice a ne organizacije koja počiva na drugim principima od kojih je najvažniji onaj koji se odnosi na osnivača Ili utemeljitelja te samim time i onoga koji odredjuje osnovna pravila ponašanja. To su krupni problemi sa kojima se suočavaju moderne nacije a ujedno i neka od pitanja koja su na dnevnom redu globalističkog ili neokomunističkog pokreta. Uvijek treba imati u vidu da nacija predstavlja kako normativni tako i stvarni okvir unutar kojeg se odvija složeni proces socijalnih, društvenih, gospodarskih i političkih odnosa izmedju pripadnike koji dijele zajedničke etničke odlike. Organizacija ili korporacija predstavlja okvir za privredno-interesno povezivanje osoba koje su, temeljem novčane motivacije, dobrovoljno udružile rad i znanje u cilju postizanja ciljeva organizacije ili korporacije što predstavlja samo jedan vid socijalne i društvene povezanosti.

Tradicionalni pojam nacije:

Osnovno je pitanje elemenata na osnovu kojih se dokazuje neosporivo postojanje hrvatske nacije. Tradicionalno stajalište o naciji usko je povezano sa razumijevanjem sintagme koja uzrokuje protivrječne prijepore, nerazumijevanja i ideološko-politička tumačenja koja nisu sukladna onome što se treba pod ovom sintagomom podrazumijevati a tiče se pojma “nacionalizam”. Kao pojam stoji u neposrednoj vezi sa nacijom ili etničkom zajednicom. Prije svega treba napraviti metodološko razgraničenje izmedju pojmova etnička zajednica i nacija. Pod sintagmom etnička zajednica se razumijeva postojanje bliskih odnosno zajedničkih veza izmedju osoba i socijalnih grupa glede pojave i razvoja socijalne zajednice koja dijeli neke zajedničke karakteristike ali ujedno ne postoje razvijene odnosno primjerene veze izmedju plemena i rodova koji čine sadržinu etničke zajednice koji mogu štoviše sadržavati i elemente neprijateljstva. Za razliku od etničke grupe, nacija podrazumijeva etničke zajednice izmedju kojih postoje primjereni oblici povezanosti i zajedništva što se neposredno izražava kroz zajedničke poslove u obrani zemlje i predstavljanju interesa nacije prema drugim nacijama. Najprimjerenije je to prikazati na primjeru oružanih sukoba. Medju pripadnicima etničke zajednice, kada se radi o plemenima i rodovima, postoje oružani sukobi vezano za teritoriju, lovišta i prirodna bogastva kao i oblike plemenske vlasti dok kada se radi o naciji, ratovi i oružani sukobi se usmjeravaju kroz zajedničku akciju prema drugim nacijama. Dakle, nacija podrazumijeva organizirani rad na ujedinjenju i predstavljanju zajedničkih interesa preko odgovarajućih tijela i organa ili državnih institucija onda kada se nacija organizira u nacionalnu državu. Pojam nacionalizam predstavlja izvedenicu pojma nacija i s metodološkog stanovišta ima dva osnovna značenje. Zapravo, nacionalizam objektivno predstavlja pozitivnu socijalnu, društvenu i političku kategoriju – dakle pozitivno – premda je kroz drugačija gledišta poprimio i negativno tumačenje. Postoje razlike izmedju nacionalizma kao objektivne i nacionalizma kao subjektivne kategorije ili oblika ideološko-političkog i pristrasnog objašnjenja na temelju svjetonazorskih pogleda. Ili, jedno je teorijsko značenje a drugo je subjektivno ili ono koje doživljavaju odredjeni socijalni i interesno povezani socijalni slojevi. Teorijsko značenje pojma nacionalizam upućuje na pozitivan odnos osoba i socijalnih grupa prema vlastitim vrijednostima ili odlikama nacije kojima sami pripadaju a koje počinje sa obitelji i užom i širom socijalnom zajednicom a završava sa državnim institucijama. Obitelj se gradi na ljubavi, poštovanju, odgovornosti i uzajamnom sporazumijevanju te povjerenju a isto se može primijeniti na čitavu naciju što nas upućuje na konstataciju da nacionalizam upravo predstavlja oblik pozitivnog odnosa prema vrijednostima vlastite socijalne odnosno nacionalne zajednice. Drugo je subjektivno objašnjenje ili ono kakvim ga doživljavaju odredjene socijalne grupe koje kroz (ne)razumijevanje nacije i nacionalizma u stvari projeciraju vlastita stajališta koja imaju osnovu u svjetonazoru i ideološko-političkim učenjima. Radi se zapravo o namjernom iskrivljavanju sadržine pojma nacije i emotivnog odnosa koji se manifestira kao nacionalizam. Otuda potiče negativno značenje pojma nacionalizam kao posljedica nerazumijevanja ili namjernog iskrivljavanja sadržine istih. Prema ovakvim stajalištima koja korijen vuku iz francuske revolucije, svaki oblik nacionalizma predstavlja vid ugroze drugih nacionalnih vrijednosti te stoga on predstavlja smetnju u medjunacionalnim odnosima. Kao posljedica dugotrajnog i organiziranog napora da se nacionalizam predstavi kao oblik ugroze drugih nacija, i dan danas svaki vid isticanja pozitivnih nacionalnih vrijednosti ili odlika se smatra za moralno neprihvatljivo i vrlo često kao kazneno djelo. Naravno, istina je sasvim drugačija od onoga što se još uvijek uči kroz formalnu historiografiju ili društvenu disciplinu. Ukoliko se kroz nacionalizam na primjeren način izražava namjera da se osobe i socijalne grupe na pozitivan način – u obliku prihvatanja i prakticiranja – odnose prema njenim vrijednostima – kao što su jezik, pismo, tradicija i običaji – tada ne postoji niti jedan opravdan razlog da se ovakvi odnosi prikazuju kao negativni.

Isto tako, ukoliko pripadnici druge nacije takodjer na primjeren način isto se odnose prema vlastitim nacionalnim odlikama, ne postoji opravdan bojazan da će se time ugroziti interesi ili sam akt postojanja drugih nacija. A upravo predstavnici stajališta o negativnom značenju nacionalizma nastoje nas u to uvjeriti. Onda kada se govori o teritorijalnim namjerama proširenja jedne nacije – što podrazumijeva oduzimanje teritorije druge nacije – ili u slučaju kada se negiraju dokazane povijesne, socijalne, društvene i političke osnove postojanja hrvatske nacije, primjereno je govoriti o nacionalnoj politici sa negativnim karakteristikama. Jedna od konstanti srpske nacionalne politike ili dugoročne strategije se odnosi na prvo, hipotezu da sve teritorije koje nastanjuju pripadnici srpske nacije predstavlja njihovo interesno područje i drugo, izlazak na toplo more. Ovakva nacionalna politika se može označiti kao negativna i oblik prijetnje susjednim nacijama. To predstavlja metodološku uputu kako treba istraživati sve dosadašnje kao i suvremene oblike srpske agresivne ili negativne nacionalne politike ili negativnog nacionalizma. Metodološki promatrano nacionalizam se razlikuje od negativnog nacionalizma. Hrvatski nacionalizam predstavlja upravo oblik pozitivnog odnosa prema naciji i njenim vrijednostima i ne može se svrstavati u kategoriju negativnog budući da ne postoje dokazi za to. Hrvatski nacionalizam se svrstava u grupu pozitivnog nacionalizma budući se na primjeren i pozitivan način odnosi na osnovne nacionalne vrijednosti i interese koji su istoj primjereni što podrazumijeva pozitivan odnos prema pravu na uspostavljanje vlastite državne organizacije, dok srpski kroz navedene dugoročne konstante i negiranje prava hrvatske nacije na vlastitu državu, predstavlja de facto vid negativnog nacionalizma, imajući u vidu da sve dok se nacionalizam ograničava na nacionalnu teritoriju i granice, on ima odlike pozitivnog odnosa, a onda kada se one prenose preko nacionalne granice, dobiva negativno sadržinsko značenje.

Svakako pravo je svake nacije da na prihvatljiv i odgovoran način vodi računa o potrebama i interesima vlastite nacionalne zajednice svakako ne dovodeći u pitanje druge nacionalne interese. Sve su to oblici tradicinalnog poimanja nacije i nacionalizma kojima i sami svjedočimo. Odgovor na pitanje zbog čega se svaki oblik nacionalizma – dakle pozitivnog – nastoji tumačiti kao negativan povezano je sa onim gledištima, a to je klasično marksističko učenje, koja u naciji i nacionalnoj državi pronalaze najveću opasnost ideološko-političkim koncepcijama koje su usko, kako teorijski tako i pragmatički, povezane sa neokomunističkim pogledom na društvo i ulogu čovjeka. Ukoliko se, prema ovim gledištima, nacija i nacionalizam prikazuju kao glavno izvorište medjunacionalnih problema kao i odnosa medju državama – jedno od takvih tumačenja se tiče nacionizma kao osnovnog pokretača dva svjetska rata i inicijator uspostavljanja NDH – time se opravdava zahtjev da se svaki oblik pozitivnog nacionalizma proglasi negativnim odnosno čimbenikom koji uzrokuje socijalne, društvene i političke probleme na različitim razinama. Svakako da se radi o pristrasnoj i jednostranoj ideološkoj koncepciji koja u denacionalizaciji pronalazi način prevazilaženja nekih empirijskih dogadjaja u prošlosti. Dakako da se radi o jednoj od utopističkih koncepcija koje nemaju realnu utemeljenost. Sintagma “hrvatski nacionalizam”, pojam koji se može primijeniti na bilo koji nacionalizam budući da sadrži neke univerzalne vrijednosti, podrazumijeva kako osobni tako i kolektivni odnos socijalnih slojeva koje objektivno pripadaju hrvatskoj naciji po mjeri geneze, jezika, pisma, običaja, svijesti i tradicije, a što se neposredno izražava prvo kao svijest o pripadnosti etničkoj grupi, drugo, privrženost nacionalnoj zajednici sa kojom oni dijele neke zajedničke odlike kao što su zaštita i obrana interesa i treće, emotivan osjećaj da osoba i socijalne grupe pripadaju hrvatskoj etničkoj grupi, kao takva može predstavljati primjer pozitivnog ili objektivnog nacionalizma. Metodološka podjela treba istovremeno uključiti i primjerene materijalne izvore ili dokaze kojima se potvrdjuje nacionalna pripadnost. Naime, svaka se osoba može emotivno odrediti kao pripadnik odredjene nacije ali trebaju postojati materijalni dokazi kao što su jezički izricaj, prakticiranje tradicionalnih vrijednosti i obnašanje običaja koji su primjereni pripadnicima nacionalne zajednice što svakako podrazumijeva pismenu dokazivost.

Pojam “moderna nacija”:

(Veliko poštovanje i kapa do poda gosp. Ivici Ivi Josipoviću na ovom lijepom opisu. Ovaj opis se može olako usporediti s opisom gosp. Danijela Crljenja. Prilažem poveznicu. Mo. Mile Boban.) https://otporas.com/vrlo-vazno-nas-hrvatski-nacionalizam-pise-danijel-crljen/

Suvremeni ili moderni pojam nacije tiče se prije svega neokomunističkog stajališta koje utemeljenje pronalazi u klasičnom marksističkom učenju prema kojem izmedju nacije i nacionalizma stoji znak jednakosti te rješenje pronalazi u ukidanju nacije i nacionalne države kao, sukladno marksističkoj dogmi, glavnih izvora problema te uspostavljanju stanja u kojem će organizacija (Kominterna ili Svjetska vlada ili Globalistička vlada) ili krupna korporacija zamijeniti istu. Pitanje je da li organizacija

stvarno može predstavljati nadomjestak naciji i nacionalnoj državi, imajući u vidu da ista sadrži krupna ograničenja i domete. Prvo pitanje i prijepor se odnosi na mjeru privrženosti Hrvata nacionalnoj zajednici. Kada se privrženost nacionalnoj zajednici promatra kroz duži vremenski period zapažaju se stanovite i po svom karakteru negativne promjene u odnosu osobe i grupa prema naciji. Jedna od zakonomjernosti se tiče vremenske dužine trajanja boravka na odredjenoj teritoriji. Duže vremensko trajanje podrazumijeva veću privrženost i obrnuto. To se posebno zapaža na područjima koja su kroz duži vremenski period predstavljala zarišta unutarnjih migracionih kretanja. Naročito je ova pojava izražena priključenjem Republike Hrvatske EU i ukidanjem radnih dozvola što je otvorilo izmedju ostalog proces iseljavanja mladih i obrazovanih osoba koje su na taj način, barem za odredjeno vrijeme, prekinule pozitivan odnos prema vlastitoj naciji budući da prema nekim stavovima upravo odnos (zapostavljenost i nebriga) nacionalne države prema nekim socijalnim grupama uzrokuje iseljavanje. Za takve socijalne slojeve Hrvata privrženost naciji i nacionalnoj državi je slabija u mjeri u kojoj postoji mogućnost izbora mjesta rada i života a ujedno zapaža se pojava privrženosti nekim drugim vrijednostima. Za moderne nomade, u koje se mogu pribrojati ove socijalne grupe, osnovno je pitanje radnog odnosa, visina zarade, uvjeti rada a nacija postaje onda drugorazredno pitanje. Dakle, nedvojbeno da je elemenat privrženosti Hrvata nacionalnoj zajednici, kada se radi o nekim socijalnim grupama, danas manji nego što je bio u bližoj prošlosti a što se posredno ili neposredno povezuje sa izrazitijim prodorom neomarksističkih gledišta i usponu djelovanja krupnih korporacija kojima upravo pogoduje sloj modernih nomada koji mogu služiti kao pokusni kunići u ogledu do koje mjere krupna korporacija – a EU predstavlja jedan oblik takve organizacije – može ići u ostvarivanju funkcija koje su inače primjerene nacionalnim državama. Drugi problem pitanja vezanih za moderni pojam nacije se odnosi na svijest o nacionalnoj pripadnosti. Ako se pod time podrazumijeva kako osobni tako i kolektivni odnos prema ideji nacije i nacionalnom pokretu za uspostavljanje samostalne države, onda se može konstatirati da je vrhunac svijesti o nacionalnoj (hrvatskoj) pripadnosti dostignut, izmedju ostalog, kroz uspostavljanje ustaškog ili hrvatskog pokreta i NDH te početkom 90-tih godina prošlog stoljeća što je kulminiralo u Domovinsko-obrambenom ratu i uspostavljanju suvremene hrvatske države. Nema sumnje da su to klasični primjeri razvijene hrvatske nacionalne svijesti koja, medjutim, u fazama koje iza toga slijede postepeno slabi posebno unutar onih socijalnih grupa koje zapravo i nisu željele suvremenu Hrvatsku. U načelu se ipak može govoriti o primjereno razvijenoj svijesti o nacionalnoj pripadnosti koja je, što bi trebalo predstavljati poseban znanstveni interes, razvijenija medju pripadnicima Hrvata koji žive izvan Hrvatske. Kao osnovni pokazatelj razvijenosti svijesti o nacionalnoj pripadnosti može se promatrati stajalište o potrebi uspostavljanja samostalne i nezavisne državne (hrvatske) organizacije koja je upravo jedna od osnovnih konstanti hrvatske nacionalne svijesti. Da nije postojala odgovarajuća razina potrebne nacionalne svijesti sigurno je da se ne bi desila kako NDH tako i suvremena hrvatska državna orgrnizacija. Iz toga onda proizilazi odgovarajući osjećaj o pripadnosti hrvatskoj naciji kao pripadanje užoj i široj socijalnoj, društvenoj i političkoj zajednici koju sačinjavaju osobe koje dijele isto ili slično osjećanje koje je stečeno unutar obitelji, uže socijalne grupe ili kroz obrazovni sustav.

Takav osjećaj je utemeljem na uvjetima života, odgoja i rada sukladno nekim društvenim normama i tradicionalnim vrijednostima. Bez dvojbe da se moderno ili suvremeno razumijevanje nacije i nacionalne države razlikuje od tradicionalnog naročito u pogledu orijentiranosti na okruženje te utjecajima koji dolaze izvana odnosno spremnosti da se kroz različite odnose sa drugim socijalnim grupama prihvataju nove i drugačije vrijednosti premda i dalje nacija predstavlja osnovni socijalni okvir za samopotvrdjivanje osoba i čitave zajednice a ujedno nacionalna država predstavlja normativni i politički okvir za zadovoljenje temeljnih potreba i interesa kako pojedinaca tako i čitave zajednice. U tom smislu nedvojbeno je nacionalna država efikasnija – u poredjenju sa Organizacijom, na primjer EU – u prepoznavanju i uspješnijem rješavanju lokalnih problema i pitanja na terenu. Postoje dakle krupni prijepori izmedju dva stjališta o naciji o čemu će biti riječ u slijedećem poglavlju. Sukladno globalističkim ili neomarksističkim gledištima, moderna nacija treba da bude pod neposrednim utjecajem Organizacije i štoviše treba da služi njenim ciljevima i interesima. Kroz zanemarivanje nacionalne pripadnosti i isticanjem privrženosti Organizaciji zapravo se ostvaruje plan o denacionalizaciji. U suvremenim uvjetima zorno se može pratiti ovakav proces koji je dakako polučio stanovite rezultate i na primjeru hrvatske nacije poglavito uz pristajanje europskom konceptu Organizacije kao prilike da se dio i to značajan narodnog ili državnog suvereniteta prenese na nadnacionalna tijela te da se nacionalne državne istitucije učine zavisnim od odluka nadnacionalnih. Otuda brojne konstatacije o okupaciji hrvatskog društva i podredjivanju interesima Organizacije ili EU, premda je to protivrječno izvornim nacionalnim interesima. Osnovna točka sukoba izmedju suverenista i globalista ili neomarksista je upravo pitanje nacionalne državne organizacije. Temeljna radna hipoteza ovog rada se odnosi na stav da je nacionalna država neophodan ili nužan oblik organizacionog povezivanja potreba i interesa pripadnika nacije te sukladno tomu, Organizacija ili krupna korporacija ne mogu ili nisu u stanju uspješno vršiti funkcije koje, evolutivnim razvojem nastalim, izvorno pripadaju nacionalnoj državnoj organizaciji. Isto tako, pojam moderna ili suvremena nacija je vještački nastala sintagma po uzoru na stariju sintagmu nacionalizam a ciljno je usmjerena ka postepenom uvjeravanju pučanstva ili šire javnosti da je neophodna transformacija nacije te da se neke njene izvorne funkcije nužno trebaju prenositi – a takav proces se već stanovito vrijeme dešava unutar EU – na Organizaciju. Medjutim, u osnovi se radi o ideološkom i političkom konceptu koji je proizvod odredjenih nekritički orijentiranih intelektualnih i upravljačkih struktura koje su jedino zainteresirane u očuvanju interesa krupnog kapitala i stvaranju uvjeta za nesmetano kretanje bez upliva nacionalnih državnih institucija. Drugim riječima, smisao moderne nacije je u služenju interesima Organizacije, krupne korporacije ili globalističkog projekta koji je u punom zamahu.

Prijepori:

Osnovni prijepor proizilazi s jedne strane, iz potrebe da se hrvatska nacija dokaže kao primjerena i uspješna državna organizacija i nekim gledištima koja negiraju takvo pravo te smisao nalaze u služenju potrebama nadnacionalnih organizacija, s druge strane. Štoviše, može se postaviti radna hipoteza da je osnovni prijepor unutar moderne društvene znanosti, što se svakako prenosi i na širu javnost na različite razine, upravo prijepor dva oprečna stajališta a shodno tomu i dvije oprečne koncepcije. Prvo stajalište i koncepcija se mogu označiti kao suverenistička a odnosi se na isticanje pozitivnih, kako povijesno-znanstvenih tako i praktičnih, strana nacije i nacionalne države. Glavni argument ovakvih stajališta se tiče dokazivosti da su etničke odnosno nacionalne zajednice evolutivan dokaz razvoja socijalne i društvene pa i gospodarsko-političke organizacije primjereno pripadnicima iste koji se unutar ovakve zajednice osjećaju sigurni i zaštićeni. Sukladno tome, prema ovim stajalištima nacionalna država isto tako predstavlja prirodni razvoj društvene organizacije koja na odredjenim stupnjevima razvoja dio plemenske i rodovske svojstvenosti prenosi na neka zajednička tijela preko kojih se ostvaruju i štite zajednički interesi. Nedvojbeno da se ovakva stajališta, budući su proizvod znanstvenog dokaza, ne mogu opovrgavati upravo stoga što ukupna ljudska povijest upravo govori u prilog ovakvih stajališta koja su praćena primjerenim koncepcijama. Upravo se u našem vremenu pokazuje da birokratske organizacije koje su inače sklone procesima raspadanja onda kada prestanu postojati razlozi postojanja – Kominterna u bližoj prošlosti i EU u suvremenim uvjetima – manje uspješno ili neuspješno rješavaju odredjena praktična pitanja budući predstavljaju vještački skup različitih i protivrječnih interesa. Na drugoj strani su stajališta i odgovarajuće koncepcije koje se uobičajeno nazivaju globalističkim. Kao što je već napomenuto teorijsko izvorište ovakvih stajališta je klasična marksistička doktrina u prilagodjenom obliku koji se označava neomarksističkom. Izvorno je nastala kao negacija nacije i nacionalne države i njenom zaslugom pojam nacionalizam dobio je izrazito negativno tumačenje koje nije dakako sukladno njenom stvarnom značenju. Izvorno je nastala kao pokušaj da se nacija i nacionalna država zamijeni sa Organizacijom, a prvi poznati oblik takve organizacije predstavljala je Kominterna kao oblik ideološko-političkog i organizacionog povezivanja komunističkog pokreta. Moderni oblik takve Organizacije predstavlja EU kao i niz medjunarodnih institucija i tijela kao što su Medjunarodni monetarni fond ili Svjetska zdravstvena organizacija. U drugom redu se nalaze krupne korporacije koje preko utjecaja na Organizaciju nastoje omogućiti nesmetan promet mutiranog kapitala, što upućuje na zaključak da u ovakvom konceptu nema mjesta za naciju i nacionalnu državu koje se zamjenjuju sa različitim oblicima organizacija različitih razina. U najboljem slučaju nacionalna država treba služiti interesima Organizacije. Mi upravo danas smo svjedoci sukoba – svjetonazorskog, ideološkog, gospodarskog i političkog – dva različita i isključiva koncepta. Drugi koncept predstavlja opasnost zbog toga što otvara prostor pojavi i širenju totalitarnih sustava ili sustava kojima se upravlja iz jednog centra ne uvažavajući pojedinačne posebnosti i interese već isključivo interesu krupnog kapitala. Stoga se od početka 18. stoljeća jasno može pratiti uspon i pad globalističke ideje i koncepta. Pad berlinskog zida simbolički predstavlja jedan takav pad ili neuspjeh iza čega slijedi pregrupiranje. U suvremenim uvjetima kao primjer uspona iste ideje i koncepta se može uzeti Facebook i Svjetska zdravstvena organizacija. Prvo, one predstavljaju prototip moderne organizacije ekonomski ili organizaciono moćnije glede ukupnog utjecaja od brojnih suverenih država, drugo, ostvaruju izuzetno značajan utjecaj na različite socijalne i političke subjekte i treće, pod utjecajem su moćnih interesnih i neformalnih grupa. Stoga je ovakvu Organizaciju primjereno istraživati kao ogledni primjer prijepora izmedju suverenista i globalista. Zanemarujući prednosti koje se odnose na tehnološki razvoj i njihovo korištenje u svrhu pragmatičkih ciljeva, slabosti proizilaze iz činjenice da sa prestankom ili nestankom kapitala odnosno profita prestaju postojati uvjeti postojanja Organizacije dok kada se radi o nacionalnoj državi ona proizilazi iz tradicionalnih vrijednosti i socijalno-društvene povezanosti koja prevazilazi okvire bilo koje birokratske organizacije. Organizacije nastaju i nestaju a nacije i nacionalne države, glede ukupne ljudske povijesti, predstavljaju trajnu vrijednost. Antropološki i ontološki razvoj čovjeka se vezuje za socijalnu grupu pa i na odredjenom stupnju razvoja za nacionalnu zajednicu, te bi stoga prestankom nacije prestali postojati uvjeti socijalno-interesne povezanosti medju osobama i grupama. Uvijek treba imati na umu da antropološko svojstvo čovjeka, izmedju ostalog, jeste da pripada grupi te da se kroz odnose unutar grupe odnosno izmedju grupa, čovjek iskazuje u svim svojim vrlinama ali i nedostacima kao ontološko biće. Organizacija ne može pružiti takve uvjete inače prestaje nositi naziv organizacija. Osnovni interes organizacije je kapital a ne čovjek dok se čovjek nalazi u centru nacionalne zajednice te otuda bilo koji koncept pokušaja zamjene nacionalne zajednice sa Organizacijom ne može uspjeti izuzev što može voditi daljim prijeporima i podjelama kojima danas svjedočimo. Istina je da su ovi prijepori još uvijek teorijske, ideološke i konceptualne prirode što ne znači da odredjene nekritički orijentirane znanstvene i političke strukture, praćeno ekonomskim centrima, neće nastojati korak po korak prenijeti čitav problem na praktični teren.

Zoran primjer je EU i odnos hrvatskih političkih struktura prema čitavom projektu. Nosioci izvršne vlasti upravo pokazuju odsustvo ozbiljnije nacionalne svijesti te se osjećaju odgovornim centrima izvan Hrvatske zbog čega dolazi do potpunog prekida bilo kakve veze sa pučanstvom ili narodom. Dokaz za to je praktična politika koja je duboko protivrječna hrvatskim nacionalnim interesima i stavovima pučanstva. To drugim riječima govori da znanja o upravljačkim procesima sama po sebi nisu dovoljna ukoliko nedostaje primjerena razina svijesti o nacionalnoj pripadnosti i odgovornosti prema pučanstvu koja je dapače zamijenjena odgovornosti političkim centrima EU. Krupan i prvorazredan problem leži u tome što s jedne strane neporiciv porast uloge Organizacije – UON, EU, SZO i Medjunarodni monetarni fond – dovodi do pojačanog utjecaja, negativnog po prirodi, na široke socijalne slojeve što se podudara sa porastom uloge društvenih mreža – Facebook, Twitter i Google – koje su neposredno i interesno povezane sa Organizacojom i s druge strane, zamjetljivim slabljenjem funkcija nacionalnih država u zaštiti interesa pripadnika nacionalne zajednice. Odsustvo primjerenih a po prirodi izvornih funkcija nacionalnih država omogućava pojačan negativan vanjski utjecaj i veće mogućnosti na formiranje osobnih i kolektivnih stajališta kao vida kontrole društvene zajednice a sve na putu uspostavljanja kontroliranog društva. Jedino primjerena nacionalna država koja posjeduje odgovarajuću nacionalnu politiku predstavlja branu takvim utjecajima kojima sami svjedočimo.

Mogućnosti:

Mogu se, s metodološkog gledišta, ustanoviti dvije osnovne mogućnosti. Prva se odnosi na politička udruživanja sa drugim i druga se može označiti kao nezavisna i samostalna nacionalna državna organizacije. Aktuelno političko udruživanje Hrvatske sa EU predstavlja prvu mogućnost što nije primjereno osnovnim ciljevima hrvatske nacije zbog toga što se na taj način ona odriče jednog dijela narodnog ili državnog suvereniteta. Upravo je primjerena druga mogućnost. To otvara slijedeće metodološki izuzetno važno pitanje koje se tiče nacionalnih interesa ili koristi. Nacionalni interes je osnovna točka svake pa tako i hrvatske nacije i na temelju koje se definira primjerena nacionalna politika, na kratkoročnoj i dugoročnoj osnovi. Na početku neophodno je navesti temeljne hrvatske nacionalne interese ili na hrvatskom jeziku, koristi. Prvi i osnovni hrvatski nacionalni interes je zaštita ustavnog poretka i teritorijalne cjelovitosti vezano za povijesno dokazano nastanjivanje opisane teritorije od strane pripadnika hrvatske nacionalne zajednice. Jedino nacionalni državni organi i institucije mogu garantirati ostvarivanje ovog interesa a nikako bilo koji oblik Organizacije. Oduvijek su susjedni narodi ili nacije nastojali u odredjenim situacijama iskoristiti priliku da se teritorijalno prošire i ukupna europska povijest je prepuna ovakvih primjera. Drugi nacionalni interes ili korist se odnosi na osiguranje uvjeta za nesmetan razvoj svih elemenata hrvatske nacije kao što su jezički izričaj, hrvatsko pismo, kulturne i tradicionalne vrijednosti i primjereni običaji. Osim dva krupna nacionalna interesa ovome se može pribrojati niz drugih, po prirodi izvedenih, kao što je zaštita interesa pripadnika hrvatske nacije koji žive u susjednim državama i uspostavljanje obostrano prijateljskih odnosa sa susjednim nacijama. Značajan nacionalni interes se odnosi na pozitivan odnos prema hrvatskim izvornim vrijednostima kao što su posebnost, autonomnost i specifičnosti u pogledu socijalnih, društvenih i političkih odnosa koji su kao takvi primjereni hrvatskoj naciji. Nedvojbeno da jedino nacionalni državni organi mogu garantirati zaštitu i ostvarivanje navedenih hrvatskih koristi i mi danas vidimo da ukoliko se ova zaštita i briga prenosi na nadnacionalna tijela da dolazi do krupnih problema. Nacionalno i politički odgovorni čimbenici a prije svega političke stranke na vlasti trebaju vlastite i nacionalne programe temeljiti na hrvatskim nacionalnim interesima i dugoročnom razvoju koji je sukladan hrvatskim potrebama u skladu sa sloganom “Hrvatska na prvom mjestu”. Pitanje mogućnosti tiče se prema tome izbora primjerene nacionalne politike polazeći od dokazanih hrvatskih koristi a koje upravo utemeljenje imaju u nacionalnoj zajednici i nacionalnoj državnoj organizaciji kao primjerenom normativnom okviru za zadovoljavanja nacionalnih interesa. Praktična iskustva Hrvatske unutar EU su sveukupno promatrano negativna posebno kada se radi o razvoju hrvatske nacije i ostvarivanju funkcija nacionalne države. Jedan dio državnog suvereniteta – ili pravo nacionalnnih institucija u vršenju izvornih funkcija – nelegalno je prenesen na nadnacionalna tijela što svjedoči o početnim oblicima denacionalicazije nacionalne države i pretvaranje hrvatske nacije u prvo, socijalnu kategoriju izvoza obrazovane radne snage i drugo, pretvaranje u servisne službe krupnih korporacija i različitih organizacija. Dugoročno promatrano, posljedice članstva Hrvatske u EU su negativne i ostavljaju krupne posljedice ne samo na genezu razvoja hrvatske nacije već i odnos prema nacionalnim interesima. Svakako da bi hrvatska inteligencija trebala predstavljati socijalnu grupu koja predvodi izbor nacionalne politike primjerene nacionalnim interesima. Ali kako je značajan dio kritičke i stvaralačke hrvatske inteligencije uništen kako na Blaiburgu tako i u poslijeratnom razdoblju, a ujedno je postojeći sloj hrvatske intereligencije još uvijek “pupčanom vrpcom” vezan za drugu Jugoslaviju, trebaće odredjeno vrijeme da se formira pravo jezgro hrvatske nacionalne inteligencije ili inteligencije koja će izvor nacionalne politike tražiti u hrvatskim izvornim interesima a ne političkim koncepcijama udruživanja sa drugim nacijama. Trenutno Hrvatskoj upravo nedostaje kritički odnos ne samo prema prošlim dogadjajima tako i suvremenim dešavanjima. Nedvojbeno da takvi krugovi postoje ali ne mogu prodrijeti uslijed zabrana, cenzure i političke podobnosti do šire javnosti. Sigurno da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti više sliči na jugoslovensku, što zorno svjedoči o stanju kritičkog duha medju hrvatskom inteligencijom. Dakako, iskra postoji i polako se širi i teško da će se moći spriječiti. Nu, na nama je samima da uporno lomimo barijere i iznosimo istinu na površinu.

Zaključak:

Nema sumnje da kritičko mišljenje i metodološki kritički pristup predstavljaju primjereno upustvo kako se pojedina pitanja i znanstveni predmeti trebaju istraživati. U suprotnom prijeti opasnost da se jednostrana gledišta proglašavaju jedino ispravnim ili drugim riječima, dogmom. Kada se radi o pitanju nacije i nacionalizma treba se baviti stvarnim pitanjima a nikako isključiva svjetonazorska stajališta, koja isključuju kritičnost i prema kojima nacija i nacionalizam imaju isključivo negativno značenje, ne mogu predstavljati znanstveno mjerilo. Dapače, nacija i nacionalizam predstavljaju, s predmetnog stajališta, pozitivne socijalne, društvene, gospodarske i političke kategorije a sukladno tome i nacionalna država predstavlja normativni okvir za zadovoljenje kako nacionalnih tako osobnih i kolektivnih koristi. Uvijek treba izazivati sumnju stav kojim se unaprijed proglašavaju odredjene pojave negativnim. To treba da predstavlja upozorenje budući da niti jedna pojava socijalnog, društvenog i političkog karaktera nema jednu stranu – da li negativnu ili pozitivnu – dapače, kompleksnost nas upućuje na nužnost istraživanja svih dostupnih strana. Ako su nas kroz obrazovni sustav učili da je nacionalizam negativna pojava, to ne znači da je nacionalizam stvarno takve prirode. Obrnuto, ako je prirodno da osoba voli svoju obitelj i užu socijalnu zajednicu, isto tako je prirodno da voli, cijeni i štiti vlastitu naciju, što predstavlja smisao nacionalizma. Nema dvojbe da će nacija i nacionalna država uspjeti prevladati protivrječnosti kako unutar same tako i onih koncepcija koje iz petne žile nastoje ukloniti je sa političke scene. Prednosti nacije i nacionalne države su dokazive i predstavljaju konstantu u odnosu na bilo koji oblik birokratske organizacije. Nu, stalna je borba dobra i zla, dobrih i loših namjera, te onda i ne čudi što se odredjene socijalne i interesne grupe iz svih petnih žila trude ogaditi nam hrvatsku naciju i suvremenu hrvatsku državu, te i pored svih slabosti ona ipak predstavlja ostvarenje snova tolikih hrvatskih muževa.