NOVA KNJIGA ARNE ŠEBALJ – ZA SVAKU HRVATSKU KUĆU, SVAKO OGNJIŠTE, SVAKI DOM

Grandiozno istraživanje znanstvenice Arne Šebalj

Ovih dana iz tiska je izišla knjiga Arne Šebalj »MEDIJI I MEDIJSKE MANIPULACIJE UTJECAJ INTERNETSKIH PORTALA NA DRUŠTVO I KOMENTIRANJE ČITATELJA – problemi i posljedice« (Tkanica, Zagreb, 2020.).

Što se tiče portala – a ima ih na stotine – od specijaliziranih za neka područja do onih koji prate svoje tiskana izdanja, tu je već puno teže saznati tko i za koga radi te tko ih plaća. Vrlo pouzdano se može reći kako su najvećim dijelom lijevi, financirani od vlasti, Soroša i mnogih drugih bjelosvjetskih korporacijskih mecena. Samo za portal HOP osobno mogu jamčiti da je neovisan. Tu je još i Hrvatski fokus. Jedini su spremni jasno prenositi istinu. Ali, i tu ima problema. Odmah ih SNV i Milorad Pupovac proglašavaju nacionalističkim i ustaškim. I što na to reći!

Kako je sama tema knjige ŽIVA, promjene su svakodnevne, knjiga je doživjela i neke dopune i prije samog izlaska iz tiska, a mnoge teme obrađene u zadnjih dvije godine ukazuju na očekivane ishode mnogih događaja, kako u društvu općenito, tako i u politici, kulturi, po raznim institucijama, a tek u medijima! Nova pojava OVISNOST o internetu, bio je i dio mog istraživanja, kod nas još uvijek prikrivanog, no rezultati nekih bolnica pa i vrlo mudro osnovane Bolnice za ovisnost o internetu i društvenim mrežama pri psihijatrijskoj bolnici Sveti Josip, ukazuje na problem koji je tu, među nama ali o kojemu se za sada samo u ponekom stručnom radu specijalista može naći ponešto o ovom velikom društvenom i zdravstvenom problemu, bolesti koja je u najrazvijenijim državama dalekog istoka odavno dobila i ime dijagnoze: hikikomori. Vremena izgubljenih generacija su već tu.

Traženje nakladnika predstavljalo mi je osobit problem, ne zbog teme koja sve oduševi, već zbog posljedica koje mogu imati za svoje buduće poslovanje. Da, i to je moguće u Hrvatskoj. U svim segmentima društva su pritisci, kontrole, ucjene, ali i neviđeno dodvorništvo. Meni strano, kako u poslu kroz život tako i u životu. Jednom riječju, kad se čovjek dovede u poziciju ovisnosti više nema slobode. A ja volim slobodu, u svakom pogledu, više od svega. Samostalnost donošenja odluka, mogućnost odlučivanja s kime se hoće a s kime ne raditi, to je izrazito poticajno ali, nažalost, vrlo zahtjevno i s posljedicama. Moj problem, točnije, problem odustajanja mnogih pojaviti se kao nakladnici, bio je ne samo sadržaj same knjige već i moj prvi recenzent u to vrijeme, prof. dr. sc. Ivica Šola, komunikolog i teolog. Ovdje moram napomenuti kako sam htjela sve odraditi s nakladnikom jer ovo je štivo koje treba kvalitetnu pripremu i uglednog nakladnika, te javno predstavljanje.

Sigurna sam kako će ova tema, u kojoj sam se namjerno služila i provokacijama kako bi došla do odgovora, stvoriti meni osobno mnogo problema, no, uvijek sam spremna. I bez straha. Sve je istina i sve navedene činjenice provjerljive a sva dokumentacija pospremljena.

Prvi recenzent knjige, prof. dr. sc. Ivica Šola, kao najpriznatiji stručnjak iz područja komunikologije u Hrvatskoj,  kojem se najljepše zahvaljujem jer se još nismo uspjeli upoznati osobno, napisao je Predgovor iz kojeg sam i sama učila. Locirao je sve probleme kojima sam se bavila godinama, ali sasvim sama. Tako kaže profesor Šola:

“U tom smislu ovo grandiozno istraživanje Arne Šebalj ne upućuje na optimizam kada je ovaj fenomen u hrvatskoj u pitanju. Nasuprot, obilje primjera i materijala koje Šebalj donosi potvrđuje izjavu hrvatskog narodnog zastupnika Zlatka Hasanbegovića koji je komentare ispod tekstova nazvao “septičkom jamom”.

Ako bismo, dakle, komentare čitatelja u Hrvatskoj stavili u kontekst europskih kriterija na temelju njihovih istraživača, odnosno da komentar ispod teksta ima smisla biti objavljen ukoliko doprinosi tekstu ili informaciji, bilo da je proširuje ili korigira, da se bave temom članka, zaključak je da bi u hrvatskom medijskom prostoru komentiranje članaka trebalo – zabraniti. U ovom smislu, ne radi se o cenzuri, već o zaštiti ne samo moralnih, već i pravnih i uljudbenih standarda. Dovoljno je samo površno prolistati studiju Arne Šebalj pa da se izostanak tih kriterija utvrdi, kolokvijalno rečeno, iz aviona.

U odnosu na europske kolegice i kolege, kod kolegice Šebalj postoji i jedna kvalitativna specifičnost. Ona je sama tijekom istraživanja bila čitateljica koja komentira pa je “iznutra” ušla u “septičku jamu” i  samu sebe učinila “eksperimentom”, točnije dijelom istraživanja, što je u znanstvenom i(li) istraživačkom smislu svakako pridonijelo jasnoći uvida, bez da se izgubila kritička distanca potrebna za ovakvu vrstu pothvata. Ova nadasve argumentirana i ozbiljna studija ne ostavlja nas nimalo utješenim, naprotiv, ona je samo egzaktna potvrda onoga što su mnogi tvrdili: razina komuniciranja i “informiranja” u istraživanom području ukazuje da smo daleko od ozbiljnih zemalja, da naš mrežni komentatorski pa i medijski prostor pretežito čine elektronička atavistička plemena zadojena mržnjom, nekulturom s ozbiljnim civilizacijskih deficitom kompenziranim ideološkim suficitom na matrici manipulacije.”

Drugi recenzent knjige, dr. med. Herman Vukušić, specijalist psihijatar, kojem se također najljepše zahvaljujem i kojega isto tako još nisam osobno upoznala, u svom Pogovoru je napisao i ovo: „Ovo djelo Arne Šebalj imati će veliku važnost na multidisciplinarnoj razini, od same psihologije (pa i psihijatrije), pa do političkog i komercijalnog marketinga, jer na jednom mjestu sažima veliku količinu podataka dobivenih minucioznom analizom utjecaja medija i društvenih mreža na psihu prosječnog građanina. Pri tome Šebalj ruši i neke mitove koji su u nas postavljeni gotovo kao dogme, a to su na prvome mjestu onaj o “objektivnosti” i “nepristranosti” medija u Hrvatskoj.

Mišljenja sam da će ova knjiga imati veliki značaj u dekonstrukciji ovih mitova i tako doprinijeti unaprjeđenju medijske kulture u nas. Na koncu, usporedio bih ovo djelo s “Megatrendovima”, Johna Nasbitta, seminalnim djelom iz 1982. godine u kojem je autor na temelju analize tisuća i tisuća članaka iz lokalnog tiska predvidio neka od značajnijih socioekonomskih zbivanja u sljedećih pedeset godina. Knjiga Arne Šebalj temeljena je na sličnoj metodologiji, i osim što ukazuje na današnju situaciju po pitanju medijskih manipulacija, daje i neke bitne poruke za (bolju) budućnost.“

Za opće stanje u hrvatskim medijima mogu reći: Prvo, obzirom na ovo dugogodišnje iskustvo bavljenja medijima (svih vrsta, od tiskanih do elektroničkih, te društvenih mreža) imam jasan stav o budućnosti koja nas s njima čeka, ili bolje, već je prisutna u medijima kao i neviđene manipulacije preko njih. Rekla bih, Orwellova “1984.” je tu, u svim vidovima. Ostvaruje se nažalost brzim koracima. Prije dvije godine objavljene samo dvije stranice iz tajnog britanskog dokumenta (kojeg je Glenn Greenwald objavio na stranicama lista First Look, gdje radi kao urednik) dovoljno o tome govore: “Koristiti online tehnike kako bi se nešto dogodilo u stvarnom ili cyber svijetu  uključujući  informacijske operacije (utjecanje ili remećenje)”.Nažalost, medije se pretvorilo u novi stroj za dostavu političke propagande! A to je sve jednostavnije obzirom na potpun izostanak pluralizma i jako mali broj vlasnika koji kontroliraju sve te medije.

Još jedan detalj, koji se nikako ne smije zanemariti je i izrazito brzo “razvijanje” kroz komunikaciju “supstandardnih” elemenata jezičnog sustava (lokalizama, žargonizama, vulgarizama, ali, danas i sve prisutnijih tuđica). Danas u Hrvatskoj, provjereno, tiskani mediji sve rjeđe, a internetski portali uopće, ne pridaju značaj književnom jeziku. Oni jednostavno  pršte od raznoraznih tuđica ali i već spomenutih lokalizama, žargonizama, a sad sve više i egzaktnih vulgarizama. A koliko im to ne smeta u komunikaciji među njihovim čitateljima koji svojim komentarima upravo ukazuju na opću pošast ovakvog komuniciranja, svjedočim osobno, sudjelujući u komentiranju, kao istraživačkom eksperimentu u kojemu sam se služila i direktnim provokacijama u komentarima kako bih došla do istine u interakciji sa drugim komentatorima.  Dokaz mojoj tvrdnji kako nam književni jezik izmiče je i to što naši mediji više ne poznaju radno mjestolektora. Posao lektoriranja rade samo administratori, tzv. moderatori ili tzv. producenti, kako neki sami sebe nazivaju. Kao na primjer na T-portalu Bojan Stilin!

Moram konstatirati kako je manipulacija javnim mnijenjem, javnošću, danas na “zavidnoj” razini. Načini, metode i tehnike kojima se medijski manipulira informacijama veoma su brojne. Ključno je pitanje: zašto Hrvati u Hrvatskoj nemaju svojih medija?Možda zvuči nevjerojatno, ali od politički bitnih i stvarno nezavisnih hrvatskih publikacija, koje ne primaju nikakve ‘dotacije’, ostao je  još samo zadarski Hrvatski tjednik. I Hrvatski Vjesnik iz Melbournea!

A od TV postaja? Javna TV kuća nikada i nije bila hrvatski medij, osim na papiru. Ostala je samo jedna, uvjetno rečeno, privatna TV postaja Z1 koja svega tri sata tjedno svog prostora prepušta emisiji Bujica, novinara i urednika Velimira Bujanca, bez koje i bez kojega ne bi smo imali pojma o mnogo čemu. Stoga i on sam kao i njegova emisija jesu u sferi senzacije hrvatskog medijskog prostora.

Ali,  zapravo imamo mi i preveć medija u Hrvatskoj.  A u njima,  nažalost  i na sramotu, kao recimo u Styrijinom Expressu, rade oni koji pišu da su pokojni dr Franjo Tuđman,  prof. dr. sc. Zdravko Tomac i toliki drugi,  zamislite – ustaše! A uz njih, jasno, i nekoliko milijuna Hrvata! Je li netko na ovo ikada reagirao? Hoće li? A odgovarao? Hoće li?

Drugi, veliki problem je vlasništvo medija o čemu nas, prema Zakonu o medijima, moraju izvještavati, ne samo mediji, već i HND. Sukladno članku 32. stavak 1. Zakona o medijima (NN 59/2004), mediji su dužni svake godine objaviti svoju vlasničku strukturu, što uopće – ne čine. Ukratko mogu sa sigurnošću donijeti nekoliko bitnih zaključaka:

• Gotovo svi važniji mediji u Hrvatskoj u stranim su rukama ili pod kontrolom njima podobne političke elite.

• Prema priznanju Hrvatskog novinarskog društva, vlasnici tih medija vrše politički pritisak na novinare i urednike.

• Sasvim je jasno prema njihovim političkim profilima, da ti strani vlasnici nemaju u Hrvatskoj samo komercijalne nego i političke ciljeve, što neki i sami priznaju.

• Strani vlasnici ne kontroliraju medije samo u Hrvatskoj nego su strateški raspoređeni u cijeloj regiji i s tih pozicija mogu utjecati ne samo na politički život unutar nacionalnih država, nego i potencirati sve jače procese političke, gospodarske, i kulturne integracije na prostoru bivše Jugoslavije, kojeg sada sasvim otvoreno nazivaju Zapadnim Balkanom.

Nažalost, ovo je hrvatska stvarnost u medijskom prostoru. Čekaju nas još gora vremena, a mi – spavamo!

Mr. sc. Arna Šebalj, dipl. iur.