Bog! Vrlo dragi i poštovani hrvatski prijatelji prilažem svima nešto što sam pronašao za jednog Hrvata koji je od mene tražio neke podatke vezano za ovo dolje priloženo. Usput želim dati do znanja URBI ET ORBI – što znači svima – da mi se neki javljaju, i to ne povoljno nego ljutito da im smetam i da ih skinem s liste itd. Vrlo dobro ih razumijem, razumijem ih kao velike lijenčine od kojih ja, Mile Boban i mnogi drugi nisu od njih ama baš nikada ništa saznali niti će saznati, dok su oni od mene i svih oni koji pišu o našoj hrvatskoj povijesti i prošlosti mnogo što/šta saznali i saznat će.
Ipak ih pozdravljam i želim im sve najbolje u njihovu životu, a ponajviše STRPLJENJE I SNOŠLJIVOST.
Mile Boban.
NOVA HRVATSKA BR. 1 1980., ST. 15/16 – TAJNI RAT UDBE PROTIV EMIGRACIJE – POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA (12)
(Donosim ovdje jedan povijestni dio hrvatske političke emigracije dvanaesti (12) feljton novine NOVA HRVATSKA “TAJNI RAT UDBE PROTIV EMIGRACIJE” u kojem pisac tih feljtona Iko Domazet, mislim Gvido Saganić ili tako nešto je opisivao ono što je on čuo, što je on znao ili što je on pročitao u raznim novinama, časopisima itd.. Svakako da se tada nije znala prava istina o pogibije generala Maksa Luburića, kao što se danas zna. Pisac ovog feljtona se je služio onim izvorima kojima su se mnogi drugi služili, jer nisu bolje znali. Ako se ovaj feljton bude smatrao 80% izmišljenih opisa, svakako se treba uzeti u obzir onih 20% opisa koji su vjerodostojni. Tih 20% vjerodostojnih opisa iz ovog feljtona će svakako povjesničarima pomoći se poslužiti tim izvorima. To neka bude dovoljno čestitati piscu ovih feljtona da se je potrudio i iznio nekih petnaestak feljtona, opisa Udbinih doušnika, ubojica hrvatskih političkih emigranata. Zato preporučujem svim onim Hrvatima iz bivše hrvatske političke emigracije da pišu svoje uspomene, dojmove, dogodovštine u emigraciji kako bi time ostavili iza sebe budućim hrvatskim naraštajima materijala kojim bi se oni mogli poslužiti za opisati muke, patnje hrvatskih političkih izbjeglica, uzroke i razloge njihova odlaska sa djedovskih i roditeljskih ognjišta, itd.
Ja sam sve te feljtone prepisao i stavio na portal javno.com na moju stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO. Taj portal više ne postoje od travnja 2010. Tu i tamo se još uvijek može na internetu pronaći koji feljton iz Nove Hrvatske. Ja ću po potrebi i ako se potreba ukaže staviti neka pojašnjenja i neke nadopune koje nisu u ovom feljtonu. Mile Boban, Otporaš.)
POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA
Smrt Maksa Luburića odjeknula je u emigraciji kao najveće iznenadjenje. Mnogi, a naročito njegov sljedbenici, jednostavno nisu mogli shvatiti da bi on, čuveni maks, strah i trepet neprijatelja u ratu, mogao tako lako, na prevaru, pasti od Udbine ruke u miru.
Duge godine u emigraciji ostavile su na njemu svoje tragove. Živeći relativno sogurno, izvan borbe i opasnosti, on se mijenjao i postepeno gubio nekadašnje revolucionarne crte iz vremena rata i janka Puste. Na mjesto ranijih iskustava, dolazila su nova, a od starih nagona ostala je samo neugasiva želja za vodstvom, za pristašama, pa čak i uz cijenu izmišljenih priča o vojsci koja nije postojala i ordenima i titulama bez temelja. (Nova Hrvatska i njen urednik Jakša Kušan su bili poznati hrvatskoj političkoj emigraciji kao jedna informativna novina, naklonjena LINIJI LAKŠEG OTPORA, s velikom rezervom suradnje s vrlo aktivnim državotvornim Hrvatima, drugim riječima Hrvatima ustaškog osjećaja. Zato se nije niti čuditi da je Jakša Kušan pripadao onim pedesetorici “Jugoslavena” koji su bili za “Demokratizaciju Jugoslavije”. O tome postoje dokazi. Mo. Otporaš.)
Zbog sukoba s dr. Antom Pavelićem početkom pedesetih godina, prorijedili su se Luburićevi redovi, a on sam se privremeno povukao u šutnju i pasivnost. Povlači se iz javnog života, da bi se nakon smrti dr. Pavelića (u Madridu 28.Xll.1959.), medju prvima aktivirao i izišao iz sjene. (To je jedan veliki dokaz da je Maks Luburić posvetio svoj život Hrvatskoj i nije želio ostati po strani, kao mnogi drugi. Što se je on povukao u “šutnju i pasivnost”, kako urednik NH kaže, to je bilo više iz poštivanja hrvatske vojničke uljudbe i vojničkog pravila prema svojem Vrhovnom Zapovjedniku HOS-a NDH, nego iz nekog prkosa zbog sukoba s Poglavnikom. Mo. Otpraš.)
Poznavajući dobro prilike u emigraciji, zamorenoj do iscrpljenosti stranačarstvom bez dinamizma i izgleda na uspjeh, Luburić nastupa kao vojnik i obećaje kule u zraku: vojska je jedina sposobna snaga u ovom trenutku, koja treba uzeti sve u svoje šake, stvoriti slogu, i “izvršiti pripreme za uspostavu NDH”. (Vrlo interesantno da je urednik NH gosp. Jakša Kušan protiv vojske i protiv sloge. Poznato je da vojska brani narod, brani državu. To je shvatio i dr. Franjo Tuđman i bez vojske nije mogao Obnoviti Drugu Hrvatsku Državu sa dva (2) inicijala RH, iako Jakša Kušan ovdje Maksu prigovara Hrvatsku sa tri (3) inicijala NDH, i ta tri inicijala ga nisu smetala poslati svojeg novinara u siječnju 1960. godine Španjolsku kod Maksa Luburića i imati s njim intervju NDH. Mo. Otporaš.) https://otporas.
|
PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje? ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta dijela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srpski …
|
Uz podizanje vojničkog duha, Luburić nastoji oživjeti i parolu općeg izmirenja medju Hrvatima, bez obzira na ideološke razlike. On se obraća i komunistima, što nailazi na osudu kod većine Odporaša. Tu ideju on preuzima od novog vala izbjeglica koji, bez ikakvih obzira i predrasuda, razbijaju dogmatske šablone o ustašama i partizanima i daju konkretne prijedloge za hrvatsko zajedništvo još početkom 60-tih godina. (Prelistati hrvatski emigrantski tisak od smrti Poglavnika pa do smrti Maksa Luburića, neće se moći naći niti jedna jedina novina, časopis, knjiga, brošura ili politička osoba, hrvatski emigrant kao što je bio Zadnji Zapovjednik HOS-a Vjekoslav Luburić Maks, general Drinjanin, kao što je bio i ostao Hrvatski Narodni Otpor, HNO. Svi drugi Hrvati u emigraciji su imali istu priliku se boriti za Hrvatsku Državu, biti na čelu hrvatskih givanja; ali su to oni prepustili drugima, a taj drugi je bio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin sa svojom VRLO POZNATOM “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”. Mo. Otporaš.)
|
Poruka izmirenja H.N. Odpora s hrvatskim komunistima (Drina, 1964) Donosim ovdje povijesnog značenja PORUKU IZMIRENJA… koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964. godine, strana 18-21.
|
Zaokupljen sve više tim aktualnim hrvatskim pitanjima, on se postepeno udaljuje od svojih prvotnih stajališta. Nastoji biti konkretan i realan. Ali se često vrti u krugu drugorazrednih pitanja i troši vrijeme na politiku parola. Njegove nategnute prosudbe, u stilu Ciligine “cik.cak dijalektike”, bez konkretnih političkih zapažanja i procjena, znale su zamagljivati već i tako sumračan emigrantski horizont. Ponegdje, istina, nastupa neobično smjelo, ali ipak nema dovoljno snage da raskine s iluzijama koje su ga gurale u stare sukobe i stranputice. (S ovim bih se donekle i složio s piscem ovih redaka. Mo. Otporaš.)
General Vjekoslav Luburić rodjen je 1912. u Ljubuškom. (General je rođen 6 ožujka 1913. u selu Radišići blizu Ljubuškog. Maks Luburić je u 15 nastavaka u novini “Obrana” 1965/1966 “PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA”,. Ja sam, poradi dužine tih 15 generalovih nastavaka stavio u 30 nastavaka. Prilažem link. Tu, u tim nastvcima se može pročitati iz opisa Vjekoslava Luburića da je un rođen u selu Radišići, jer često spominje kako su njegovi Radišićani skupa sa njim “marširali”, pjevali i klicali Stjepanu Radiću, hrvatskom kralju. Mo. Otporaš.) U dvanaestoj godini ostaje bez oca, koga su ubili žandari u Trebinju. (Generalov otac Ljubo je ubijen pred Božić 1918. godine, kada je vjekoslavu bilo ni punih šest godina. Mo. Otporaš.) Nakon završetka pučke škole u rodnom mjestu, upisao se u realnu gimnaziju u Mostaru. Zbog veličanja Starčevića u jednoj pismenoj zadaći – izbačen je iz V. razreda gimnazije sa zabranom pohadjanja škole kroz dvije godine.
To je bio sudbonosni prijelom u njegovu životu. Kamo nakon toga? Zagreb je bio daleko. Na putu za Dubrovnik, svraća u Trebinje da vidi gdje su mu “ćaću ubili”. Tu se zaklinje na osvetu. (Prilažem link Konspiracija na Jadranu gdje se može mnogo toga saznati kako je Vjekoslav Luburić proputovao kroz Dalmaciju, radio u Dubrovniku odakle je konačno došao do Zagreba. Mo. Otporaš.)
 |
Kada sam sa komadom kruha, kartom četvrtog razreda i bez pare u džepu pošao prema Trebinju, odlanulo mi je. To je bila moja sudbina i tada sam se osjetio sretnim. na otčevu grobu u Trebinju, gdje su ga vlasi ubili, položio sam, u sebi i za sebe, prisegu, da ću se boriti protiv vlaha, koji su ubili moga otca i doveli nas na prosijački štap, a zarobili svu našu Hrvatsku, i krenuo …
|
Neko vrijeme radi kao sudoper i konobar po dubrovačkim hotelima, odakle (1930.) odlazi u Zagreb. Tu je prvi put čuo o ustašama u madjarskom logoru “Janka Pusta”, kojima se priključuje 1932. U toj je skupuni bio i Jure francetić, osnivač i zapovjednik Crne legije do 1943., (koncem prosinca 1942., mo. Otporaš.) kada je, izdajom, pao partizanima u ruke. (Ima tu više verzija kako je Jure Francetić pao u ruke partizana. Najmanja je ta verzija “izdaja” o kojoj autor feljtona ovdje govori. Mo.)
Nakon ubojstva kralja Aleksandra (1934.), pod pritiskom Beograda, raspuštena je “Janka Pusta”, a pripadnici tog logora stavljeni su pod kontrolu i raspodjeljeni na razne poslove u madjarskoj. Mladi Luburić, savladavši brzo madžarski jezik, postaje ugledni činovnik u jednom hrvatskom poduzeću. https://otporas.
 |
Lozinka će se vam biti poslana e-poštom. Otporaš. Dobrodošli
|
 |
ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio) Donosim kraj ovoga opisa o borcu za Hrvatsku Državu Vjekoslava Maksa Luburića,generala DRINJANINA.
|
Slom stare Jugoslavije (1941.) zateče Luburića u Madžarskoj, koju odmah napušta i stiže u Hrvatsku uoči proglašenja NDH. Stavlja se na raspolaganje hrvatskim vlastima. Već u svibnju poslan je u Hercegovinu. Zbog pretjerane strogoće i samovolje, (ja bih to nazvao: “zbog velike ljubavi i još veće odgovornosti prema tek Proglašenoj Hrvatskoj Državi, Maks Luburić postaje samoinicijativan i samoodgovoran. Mo. Otporaš.) brzo je smjenjen, da bi već u jesen postao zapovjednik Ustaške obranbene bojne. pod njegovim nadzorom bili su tadašnji logori Jasenovac i Stara Gradiška.
Godine 1944., pred partizanskim nadiranjem u Bosni, dr. Pavelić šalje Luburića u Sarajevo. On je tako kroz kratko vrijeme bio jedina vlast. Zajedno s mnogim partizanskim simpatizerima streljao je i znatan broj domobranskih časnika zbog navodne nediscipline. (U ratno doba svugdje na svijetu se primjenjuju ratni zakoni, pa se nije čuditi da su se i vlasti NDH koristili tim ratnim pravilima ratnih zakona. Mo. Otporaš.) Ulicom prema kolodvoru njihala su se vješala. Nije imao milosti ni razumjevanja za protivnike države. U toj čistki, koju provodi brzo i okrutno, stradali su i nedužni ljudi. (Amerikanci bi to nazvali: “GUILT BY ASSOCIATION”. Ja bih to nazvao: Slava palima a živi na Okup! za obranu Hrvatske Države. Mo. Otporaš.) U siječnju 1945. gen. Luburić je postavljen za zapovjednika lV. Vojnog Zbora.
Padom NDH (15.V.1945.) Luburiću se zameo trag. Za njim mjesecima tragaju posebne jedinice OZNE, zatvarajući i streljajući (opet nevine i to za obranu države Jugoslavije, mo. Otporaš.) mnoge hrvatske časnike, vojnike i civile, koji su mu bili nalik. Neko se vrijeme zadržavao u papuku, gdje je bio ranjen. Liječio ga je, navodno, Srbin dr. Nikolić iz Varaždina.
U prosincu 1945. prešao je u Madžarsku, odakle, u ljetu 1946., preko Austrije i Njemačke, dolazi u Francusku. Tu se zaposlio kao rudar, radeći pod tudjim imenom u rudniku do 1949. (Luburićev zet Dinko Šakić je pisao da je Maks Luburić iz Francuske stigao u Španjolsku u listopadu 1948. godine. To se može provjeriti, jer o tome postoje dokazi. Mo. Otporaš.) Onda se, ilegalno, prebacio u Španjolsku, u kojoj ostaje do smrti.
Šezdesetih godina, kad se opet počinje baviti politikom, Luburić traži od svojih pouzdanika nove, mlade ljude za pomoć u tiskari i promidžbenom radu. najvažnija je za to bila Njemačka, gdje je bilo i najviše Hrvata. Luburić se tu oslanja na svoje suradnike iz tara, puk. Ibrahima Pjanića i puk. Krunu Batušića. (Dakle obraća se onim Hrvatima koji su voljni boriti se i žrtvovati za oslobođenje Hrvatske. Šta je pogriješno u tome. Ništa! Mo. Otporaš.) No, zbog oskudice i neprilika u kojima su živjeli, oni nisu imali pregled situacije, niti su mogli do kraja provjeriti ljude, koji bi došli u obzir. Svoju ulogu zapovjednika pojedinih područja igrali se se više simbolično nego stvarno.
U to doba, zbog atmosfere u izbjegličkim logorima a i zbog razočaranja sa općim stanjem u emigraciji, svi su htjeli “k Maksu”. Držali su da je kod njega sve bolje i “vojničkije”. Medjutim, bilo je isto, ako ne i gore. To su najbolje osjetili Živko Vasilj i Željko Bebek, istaknuti revolucionari i idealisti, no o tome su šutjeli, da ne bi druge razočarali. (Ako su Živko Vasilj, sada pokojni, umro je koncem 2018. godine u Njemačkoj, i Željko Bebek, kako pisac feljtona kaže bili “revolucionari” i idealisti”, onda su oni “šutjeli” po vojnički. Pametnom dosta. Mo. Otporaš.)
Dva Luburićeva povjerenika za Njemačku, danas pokojni Ilija Vučić i Jakov Jurić, šalju mu 1967. Iliju Stanića. Nikada se nije doznalo tko je toga čovjeka k njima doveo i preporučio. Tvrdilo se i to da Stanić tada još nije bio agent Udbe. Više se zato moglo prebaciti Luburiću, jer je bez kriterija postavljao ljude na mjesta za koja, osim formalne poslušnosti, nisu imali drugih uvjeta.
Ilija Stanić, kao i Luburić, potječe iz Hercegovine. Rođen je 1946. nedaleko Konjica na Neretvi. Nitko nije pobliže ispitivao njegovo podrijetlo. Predstavio se kao Hrvat, postao gorljivi “maksovac”, izjavivši da mu je otac bio časnik Ustačke obrane. Imao je tek 21 godinu i, vjerojatno, ni sam Luburić nije provjeravao njegove podatke.
Medjutim, vrlo brzo, u travnju 1967., pomutili su se odnosi izmedju Luburića i njegovog radnika Stanića. Stanić je, navodno, u svadji udario Luburićevu kćerku, nakon čega je dobio otkaz. Napustio je Španjolsku i prešao u Francusku.
(Ispravka. Sukob je izbio u rujnu 1968. Prilažem link sadržaja šta je o tome sukobu napisao Željko Bebek u novini Branka Jelića “Hrvatska Država” za svibanj/lipanj 1969. Mo. Otporaš.)
|
|
Klikom podijelite na Facebooku(Otvara se u novom prozoru) Podijeli na Twitteru (Otvara se u novom prozoru) Podijeli na Google+(Otvara se u novom prozoru)
|
(Također prilažem link odgovora prof. Nedjeljke Luetić-Tijan na pisanje Željka Bebeka: Lanac Udbinih zločina se nastavlja. Pošto je ovaj opis pun hrvatske emigrantske povijesti, molim da se i to uzme u obzir. Mo. Otporaš.)
 |
(Potražio sam sliku Nedjeljke Luetić-Tijan i naletih na ovu lijepu sliku i opis gospođe Nedjeljke Luetić-Tijan u Glasu Koncila. To sam učinio zato što ću ovdje iznijeti odgovor kojeg je ona napisala u novini “Hrvatska Država” br. 174/175 srpanj 1969., a upućen na članak LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA kojeg je napisao Željko Bebek u novini “Hrvatska Država” br. 171/172 …
|
Skitao se po Parizu i mjesecima ništa nije radio. Molio je prijatelje za pomoć i onda se jednog dana obratio Luburiću i zamolio ga za oprost. Odjednom se pokajao i zatražio od Luburića da mu dozvoli “popraviti ono što je sagriješio”. (Saznati istinu o tome koliko mjeseci Stanić se je “Skitao po Parizu i mjesecima nije ništa radio”, najbolje će biti pomno i vrlo dobro pročitati opis Željka Bebeka: “Lanac Udbinih zločina se nastavlja.” Tu je sve rečeno, a što Ž. Bebek namjerno nije htio reći, dopunila ga je prof. nedjeljka Luetić-Tijan. Mo. Otporaš.) Luburić je na svoju nesreću popustio. Stanić se vratio iz Pariza i opet namjestio u njegovoj tiskari u kolovozu 1968. (Pred konac studenoga 1968. Stanić je na zagovor Željka Bebeka počeo opet raditi u Tiskari. Mo. Otporaš.)
Nitko tada nije upozorio Luburića da se Stanić družio u Parizu sa skrajnje sumnjivim osobama. Na to ga je zaboravio upozoriti njegov bliski suradnik, Miljenko Peranić, kod kojeg je Stanić stanovao. (Sto posto ne odgovara istini tvrdnja Ike Domazet, pisca ovog feljtona da je Stanić stanovao kod dra. Miljenka Dabe Peranića. Pročitati knjigu “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA koju je napisao dr. Peranić i izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984., u kojoj se mogu naći točni podatci da li je ili nije Ilija Stanić stanovao kod dra. Peranića. Zato ponovno molim da se pročitaju priloženi linkovi od Željka Bebeka i Nedjeljke Luetić-Tijan. Tu će biti istina gdje je tih rujanskih i listopadskih dana 1968. godine Ilja Stanić bio i kod koga je stanovao. Mo. Otporaš.) Tek kasnije se govorilo da je Ilija Stanić, ostavši bez novca, postao plijen Udbe, koja mu je dala upute da se pod svaku cijenu vrati Luburiću i, kad za to dobije nalog, da mu se “osveti” za loši postupak.
Po povratku Stanić je obavljao svoj posao na najveće Luburićevo zadovoljstvo. Luburić je znao reći: “Sada šuti i radi bez prigovora”. Štoviše i sam Luburić je promijenio svoj odnos prema njemu: zajedno su počeli odlaziti na objede i šetnje.
Stanić je tako svojim ponašanjem potpuno razoružao inače lukavog generala, koji mu poklanja puno povjerenje.. No za uzvrat, on ne odustaje od svojih skrivenih namjera. Iako se dogadja da i najteži zločinci odustaju od zločina nakon što sa žrtvom mjesecima skladno žive i dijele dobro i zlo, u slučaju Ilije Stanića nije došlo ni do kakve promjene. On do kraja glumi vjernog prijatelja i istovremeno hladnokrvno čeka trenutak za likvidaciju.
U subotu 21.lV.1969. Luburić je završio radni dan ranije nego obično. (Ispravka. Nije subota 21, nego subota 19 travnja 1969., mo. Otporaš.) Stanić nije pokazivao nikakve sumnjive znakove. Ostao je raditi u tiskari. Luburić je u stanu iznad tiskare uz čašu vina pregledavao poštu i pravio bilješke za odgovor.
U jedno času ušao je kroz vrata Ilija Stanić i, dok dok je Luburić bio okrenut ledjima, udario ga smrtonosno nožem u srce. (Mnoge su se razne priče izmišljalje o načinu pogibije generala Luburića. Tada se mnoge stvari nisu znale sve dok početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nije procurila i na svijetlo dana došla izjava Ilije Stanića koju je on dao sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine, gdje je on, Ilija Stanić , tada s ponosom i velikom sigurnošću pričao o detaljima svojeg zločina kako je ubio Maksa Luburića. Sve kasnije izjave Ilije Stanića su potpuna laž i skrivanje istine, kako bi on nekoga zaštitio, a to se zna koji su ti koje je on štitio. To su bili Udbaši Stanko Čolak i drugi. Mo. Otporaš.) Policija predpostavlja da je kod toga morao imati pomagača, koji mu je pomogao da Luburićevo tijelo zamota u gunj i gurna pod naslonjač.
Tako je u malom mjestu Carcagente, nedaleko Valencije, izdahnuo gen. Vjekoslav Luburić-Maks. Zločin je otkriven tek u ponedjeljak – kada je Luburićev radnik u tiskari opazio na stropu mrlje krvi.
Ubojica je imao dovoljno vremena za bijeg iz Španjolske. Smatra se da ga je Udba odmah prebacila automobilom do luke u Barceloni – na jugoslavenski teretni brod, koji je isplovio kasno te noći. (To ne odgovara istini. Istina je da je Ilija Stanić uzeo taksi od Carcagente do barcelone i stalono govorio šoferu da stavi radio jer on želi slušati glazbu i vijesti. Kada su stigli u Barcelonu, šofer taksija je tražio 350 peseta našto mu je Ilija dao 500 i rekao da on časti. Tada je iz Barcelone nazvao brata Luku u Sarajevo i rekao samo tri riječi: Nema više “M”, što znači “nema više Maksa. Prešao je španjolsko-francusku granicu 5 minuta do pola noći u nedjelju večer. zatim je došao kod svojih u jugoslavensko poslanstvo u Parizu odakle je slao pisma dr. Peraniću, Iliji Vučiću, Stipi Mikuliću i drugima. Pisma su slata sa Poste-Restante iz Pariza 2 i 3 svibnja 1969., dok se zna iz izjave sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja da je Ilija Stanić već bio u Jugoslaviji. Dakle, očita je činjenica da je netko iz jugoslavenskog poslanstva iz Pariza u ime Ilije Stanića slao ove razglednice i pisma. To se je udbaški činilo sračunato da se što više zbuni hrvatska emigracija i da ju se skrene s pravog puta. Mo. Otporaš.)
Poslije toga, na Luburićeve su prijatelje mjesecima stizala pisma Ilije Stanića. U njima je, naravno, po nalogu Udbe, tvrdio da je Hrvat i da je Luburića ubio na vlastitu inicijativu i bez ičijeg nagovora (slična pisma pišu i danas novi Udbini agenti).
Nitko, medjutim, nije više vidio Stanića. je li uopće na životu? U svome se mjestu nije nikada pojavio. Neki tvrde da živi u Sarajevu i da radi u SUP-u. Drugi da živi u Beogradu i da ima dobru mirovinu. No, postoji i treća verzija, koja bi mogla biti najbliža istini. naime – kad je Stanić izvršio Udbin nalog, on je, prema obećanju, očekivao veliku nagradu. No bio je “nagradjen” i prije nego što je mislio, na samom brodu. Stanić je, živ ili mrtav, s privezanim željezom, bačen na morsko dno.
IKO DOMAZET.
(Tako piše 12 br. feljtona Nove Hrvatske. Prepisao Mile Boban, Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.