Ako na internetu potražite informacije o Petru Krasiću naići ćete na hvalospjev svojevremeno objavljen u Večernjem listu u kojem se uz ostale “zanimljivosti” kaže: “Kapelanijom upravlja hercegovački franjevac »samotnjak«, »prorok«, »redovnički monah« fra Petar Krasić. Osamdesetogodišnji voditelj kapelanije o. Krasić polovicu svojega života proveo je u planini. Još davne 1975. godine na franjevačkom provincijskom sastanku na Širokom Brijegu predloženo je da treba vratiti život u planine, tamo gdje su ljudi pobijeni, kuće i popratni objekti srušeni, životi ugašeni……”.
“Brat je poznatog hrvatskog franjevca, poznatog po radu u crkvenom školstvu u iseljeništvu, fra Ljube Krasića.
Kako vidimo, pisac ove Krasićeve “biografije” etikete – “samotnjak”, “monah” i “prorok” – stavio je pod navodnike što znači da Krasić sam sebe tako naziva. To je toliko blesavo da mu se nije vriedno ni smijati.
Ali vrlo smiešno je ono gdje kaže da je njegov brat Ljubo “poznat po (nekakvom) radu u crkvenom školstvu u iseljeništvu”.
Ta izjava nije samo obična glupost, nego uvreda i najnižoj razini ljudskog intelekta. To je priča za grupu Freudovih pacienata.
Kad iole zdrav čovjek pročita ovakve gluposti nije mu težko doći do zaključka tko je tu ‘main supplier of information’.
Taj zaključak čitatelja potvrđuje ona gdje pisac kaže: “Za vrijeme velikosrpske agresije na BiH, fra Petar Krasić suorganizirao je Cestu spasa koja je prolazila pored Masne Luke i kojom je spas našlo više od tristo tisuća Muslimana”.
Ako je to istina, bez obzira na napuhane brojeve, onda je on to najvjerojatnije učinio za to što su mu rekli da bježe od ustaša.
Gdje su i kako se danas prema hrvatskom narodu ponašaju ti njegovi Muslimani – sada Bošnjaci?
Prilikom njegova dolazka na Centar nama je rečeno da je on zamjenik provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, te da je došao da u ime Provincije “sredi neriješena pitanja oko Centra”.
Kako to da je uz toliki broj od njega puno učenijih i u svemu sposobnijih fratara baš on, iz male zabitne kapelanije u Čvrsnici “gdje su obitavali hajduci i djevice, poput Mijata Tomića i Dive Grabovčeve”, poslan u Kanadu i “sredi stvari”?
Ako je to bila istina onda se mora postaviti pitanje tko je to iz Provincije predložio baš njega – i zašto?
Mladen Čuvalo, koji je kao i njegova ciela obitelj prošao Golgotu kojom su po dolazku boljševičkih hijena na vlast 1945., prošle tisuće i tisuće drugih hrvatskih obitelji, bio je prisiljen napustiti Centar.
Iako već težko bolestan od raka u grlu bio je prisiljen otići s Centra. Svoj križ, koji je za Hrvatsku nosio cio život, odnio je u Chicago gdje je 1991. godine kao mučenik umro u 53. godini života.
Mladenov otac Stipe Čuvalo “Veža”, otac petero djece (najstarije staro 10 godina, a najmlađe još u utrobi majke), poslie povratka iz Bleiburga i izpaštanja u Titinim kolonama smrti na Križnom putu, srieljan je u Mostaru 1945. godine.
To djete u utrobi majke danas je poznati hrvatski djelatnik dr Ante Čuvalo, bivši fratar, koji je, vjerujem, napustio svećeničko zvanje radi, najblaže rečeno, nekršćanskog ponašanja pojedinih krugova unutar katoličke Crkve.
Starina fra Bartul “Berto” Dragićević, iako u kasnim sedamdesetim godinama starosti, zdrav i snažan čovjek, uskoro je težko obolio. Umro je 1990. u sedamdesetdevetoj godini života. Onaj tko je poznavao njega, njegov karakter i njegovo neizmjerno domoljublje, može lako zaključiti koji su bili uzroci njegove bolesti i smrti.
Čim je donesena odluka da Mladen mora napustiti Centar, Crkva je, na zahtjev Petra Krasića i njegovih šefova odobrila djelovanje franjevaca na Centru, a 1988. hamiltonski biskup proglasio proglasio je Centar službenim i ‘izjednačio ovlasti franjevaca sa svim župničkim ovlastima’. Prvim je župnikom imenovan brat Petra Krasića, Ljubo Krasić, koji je do tada bio u mjestu Sudbury na sjeveru Ontaria.
Spomenik bleiburškim žrtvama nikada na Centru nije postavljen.
Neki na pitanje gdje je taj spomenik kažu da je “poslan u Zagreb”.
Ne znam za koji bi drugi razlog spomenik bio poslan u Zagreb, ako ne za to da ga neokomunistička bagra na vlasti u Hrvatskoj postavi negdje na neko važno mjesto kao što je napr. trg Maršala Tita.
TUĐMAN I “SKUPINE”
Najprije je važno napomenuti da do uklanjanja fra Mladena Čuvala u Norvalu nije postojala nikakva “Skupina” osim nas u odboru i brojnog hrvatskog katoličkog puka. Nu moguće je da je postojala neka tajna skupina koja je surađivala s tzv Grupom Sudbury.
Grupa Sudbury u kojoj su bili Ljubo Krasić i još dvojica ili trojica ljudi koji nisu bili u članstvu ni jedne hrvatske državotvorne organizacije.
Kada je zahvaljujući velikosrbijanskim divljanjima na čelu s Slobodanom Miloševićem kasnih osamdesetih već svima bilo jasno da će se razpasti njihova La La Land, mnogi “umjereni iseljenici” u Kanadi, među kojima je bio i broj suradnika, ili u najmanju ruku simpatizera jugokonzulata, našli su se u neugodnoj situaciji.
Mnogi od njih bili su najobičniji oportunisti kojima je Hrvatska do tada bila peti kotač na kolima. Vidjevši da će “Yugoslav heritage” uskoro nestati, a nisu se mogli priključiti ni Indijancima, ni Eskimima, nije bilo druge, nego preko noći, iako ponešto stidljivo, postati ono što su nekada bili i njihovi predci – Hrvati.
Po dolazku dra Franje Tuđmana na političku scenu u Hrvatskoj, a pogotovo prilikom njegovog prvog dolazka u Kanadu i Ujedinjene Američke Države ovi ljudi među kojima su bili i oni koji su se do tada ne samo deklarirali kao “Yugoslavs”, nego se strašno ljutili kad bi ih netko nazvao Hrvatima, u tren oka postadoše “velike Hrvatine” i među prvima se zaliepiše za njega.
Mnogi nisu posjedovali puno intelekta, a još manje nacionalne sviesti a da se i ne govori o političkoj sposobnosti, ali su za to imali dosta novca, pa kako ono kažu naši prekodrinski susjedi – pare buše gde burgija neće.
Svi mi znamo da Udba nije trošila puno vremena na vjerske organizacije i ustanove u kojima nisu služili ‘nacionalno zagrijani’ svećenici. A u najviše slučajeva nije imala ni razloga. Na udaru su bile one koje su vodili nacionalno osviešteni svećenici. Kroz svoje kontakte, konfidante i suradnike u Crkvi protiv tih svećenika se vodila nesmiljena promičba, i to više put s ‘blagoslovom’ crkvenih poglavara. Tako je napr. dominikanacu dr Vjekoslavu Lasiću dok je boravio u Švedskoj Crkva dozvolila krstiti svu djecu samo ne hrvatsku.
U svojoj priči za Večerni list, Petar Krasić kaže: “…Očito se smišljeno lagalo kako bi se oklevetalo mene osobno i Katoličku crkvu.
Sigurno je da nije bilo razloga da me se okleveta zbog navodnog skrivanja, najprije Norca, a zatim i Gotovine, u samostanu u Masnoj luci. To je bilo ciljano na mene osobno, ali i instituciju franjevačkog reda i Katoličke crkve….”.
Znajući o kakvom se tu tipu radi nije težko povjerovati da su on i njegovi bivši (i sadašnji) ortaci bili ti koju su tu suludu podvalu plasirali u javnost, a “velika prijateljica Hrvata” Cow Del Ponte objeručke prihvatila.
Novinar Vjekoslav Krsnik u knjizi “Ivo Josipović – kronologija izdaje” piše da “Treba voditi računa i o pozadini Josipovićevog posjeta baš fra Ljubi Krasiću u etničkom institutu u Chicagu . Fra Ljubo je pripadnik tzv. Norvalske skupine i njihov ideolog, a kao i Šušak bio je suradnik Udbe……”.
Da ta pozadina je vrlo zamimljiva. Bez obzira na to o komu se radi, oni koji su se dragovolnjo družili i druže s najomraženijim komunističkim gmizavcem Ivom Josipovićem, osobito poslie njegovog četničko-komunističkog orgijanja u Brezovici i Srbu i onog izlieva otrova na hrvatski narod u izraelskom Knesetu i drugdje, isti su kao i on.
Josipović i svi njemu slični, mizerni su izdajnici, a izdajnici nisu ništa drugo nego sitna gamad, paraziti, kojih se može riješiti samo na jedan način. Svi znamo na koji način samo ne znamo dan. A taj dan mora doći.
A dok on dođe možemo samo moliti – Lord, save us from these tiny gnats, we’ll take care of elephants ourselves.
(Gospodine, zaštiti nas od ove sitne gamadi, sa slonovima ćemo se sami obračunati.)
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.