‘Norvalska skupina’ (3.dio)

Za one koji pokušavaju prekriti svoje pravo lice, u Americi ima jedna izreka koja
kaže – If it looks like a duck, walks like a duck, quacks like a duck, it usually is a
duck. (Ako izgleda kao patka, hoda kao patka, gače kao patka onda je to
najvjerojatnije – patka.)

Za neke spodobe bolji metafor bi bio – If it looks like a demon, acts like a demon,
talks like a demon, it usualy is a demon.
(Ako izgleda kao zloduh, ponaša se kao zloduh, govori kao zloduh onda je to
najvjerojatnije zloduh.)
Na Centru pripremamo veliki banket s večerom od divljači. Sve meso darovali
smo mi koji smo se bavili lovom. Među nama je bio i strastveni lovac fra Berto.

U oči banketa fra Berto i ja u dvorani pripremamo meso za kuhanje. Poslie
izvjestnog vremena k nama dolazi nekakav fratar čudnoga izgleda.
Mršav, rekao bi da je do kosti oglodan. Berto mi ga neće predstaviti, pa mi se on
sam predstavlja, pruža mi ruku i kaže da je on Petar Krasić. Fra Berto i dalje
siječe meso i nekako sve to promatra, onako ‘preko oka’.
Pitam Krasića odakle je, a on mi odgovara da je iz Hercegovine.
I prije je na Centar znao doći po neki fratar iz domovine, pa u tome nisam vidio
ništa novoga. Za vrieme boravka na Centru ovi fratri su s Mladenom, Bertom i fra
Vinkom Dionizijem Lasićem (dok je boravio na Centru) koncelebrirali sv. misu i
zajedno sa svima na koncu mise odpjevali hrvatsku himnu koja se, bez iznimke,
uvijek pjevala po završetku mise.
Kada me je Krasić počeo pitati neka pitanja o lovu, ja ga upitah je li možda i on
lovac, a on mi odgovori, “Ne, ja sudim pasmine pasa i sad kad se vratim idem u
Kragujevac”.

To me je toliko iznenadilo da nisam uspio reći ništa drugo nego upitati Bertu,
“Berto, što je ovo, fratar ili jugoslavenski jebivjetar?”
Berto se na to moje pitanje samo sladko nasmijao, a Krasić se naglo okrenuo i
brzim korakom napustio dvoranu.
Na večer, dvorana je bila puna. Tu je i Petar Krasić, čije ponašanje sa
zanimanjem pratim. Kada nas je Mladen prije početka jela pozvao da ustanemo i
odpjevamo hrvatsku himnu primjetio sam da je i Krasić ustao ali je odmah
pobjegao u privremenu sakristiju (sobu gdje su se fratri presvlačili prije i poslie
mise). Iako sam, radi onoga što sam od njega prije čuo znao razlog ipak sam
mislio da bi za taj njegov bijeg mogao postojati i kakav drugi, opravdani, razlog.
Da mu je možda pozlilio.
Na banket je došao i Marko Đukić koji se za vrieme protesta protiv izručenja dr
Andrije Artukovića polio benzinom i zapalio pred američkim konzulatom u
Totontu.
Brzom intervencijom prisutnih Hrvata Marku je spašen život, ali je bio vrlo teško
ozlieđen. Marka sam s pozornice u ime svih pozdravio i banket je prošao veselo i
u redu. – Poslie oslobođenja Hrvatske Marko se vratio u domovinu nu nije dugo
uživao rezultate onoga za što se čitav svoj život borio, umro je (kako sam čuo) u
Zadru, od posliedica težkih povreda.

U nedjelju ujutro dolazim sa suprugom na sv. misu. Izlazimo iz auta i vidim da
preko parkinga idu Krasić i dr. Marko Mihić. Ne ću ulaziti u to kako su se baš on i
Mihić tako brzo našli.
Mihić ostade stajati na mjestu, a Krasić se brzim korakom približi meni i kaže, “E,
neće vam bit’ dobro što vam Marko ovdje dolazi!”
Praveći se da ne razumijem o kojem Marku on govori, ja ga ljutito upitah, “Koji
Marko, ovaj što je s tobom?” Krasić se na to okrenu i pobježe.
Poslie kratkog vremena Mladen i Berto u dvorani počinju s slavljenjem sv. mise.
S njima je pred oltarom (cielo vrieme) i Krasić.
Ali, čim se počela pjevati hrvatska himna naš drug fratar zbrisa u sakristiju i ne
izlazi van sve dok pjevanje himne nije završeno.
Kada je pjevanje završeno Krasić iziđe iz sakristije i odjuri u kuću u kojoj su fratri
stanovali.

Malo kasnije Mladen, Berto i nas nekoliko odlazimo u kuću.
U primaćoj sobi, koja je služila i kao dnevni boravak, na jednom stoliću bila je
postavljena oveća slika dr Andrije Artukovića.
Čim smo ušli u prostoriju primjetio sam da je prekrivena velikim žutim omotom
(kuvertom).
Upitah Mladena, “Što je ovo?” On se nasmija i reče mi, “Znaš! Što pitaš?”
Upravo kada sam uzeo kuvertu i bacio je u koš, s kata, gdje su bile spavaće
sobe, silazi Krasić i kao da se ništa nije dogodilo prilazi mojoj supruzi Vesni,
pruža joj ruku i kaže, “Mi se nismo upoznali”.
Ona ne samo da mu odbija pružiti ruku, nego mu kaže, “Takvi su nas prognali iz
domovine”, i Krasić se opet nekud izgubi.
Dva dana kasnije, u utorak navečer, u istoj toj sobi odbor ima sjednicu.
Među prisutnima su; Ivan Radišić, Jozo Vrdoljak, Marijan Samardžić, Ante
Bebek, Rudi Tomić, Ante Francetić, Petar Krasić, Berto, Mladen i ja.
Prije nego je sjednica počela Rudi Tomić mi kaže da je iz Hercegovine za
Krasićem došlo pismo (mislim da je rekao iz Čapljine), u kojem uz ostalo pišu
kako kod Krasića u kapelaniju ( i park) Masna Luka (dje je on upravitelj) bez
ikakve predhodne najave stalno dolaze u lov udbaški glavešine. Krasić im je
domaćin i vodič. Sad mi je bilo jasno čijim je on psima ‘sudija’.

Čim smo sjeli za stol tražio sam da se donese magnetofon i da se smimi sve što
će se tu večeras govoriti. Nekima se to nije sviđalo, ali magnetofon je na koncu
donesen i uključen.
Sjeo sam sučelice Krasiću i, valjda videći da će biti kreševa, Bebek me pokušava
blokirati zahtjevom da svaki od nas ima samo pet minuta da kaže što želi.
Razumjevši o čemu se radi, Francetić kaže da on svojih pet minuta daje meni.
Na to Tomić, Berto i Mladen kažu da mi i oni daju svoje vrieme, tako da umjesto 5
ja sad imam 25 minuta.

Odmah na početku pitam Krasića da nam kaže što on to sve radi u Masnoj Luci.
On mi odgovara: “To je provokativno pitanje!”
Na to sam planuo i povišenim glasom rekao, “Ja tebe i želim provocirati!”
Naravno da Krasić nije o tome htio ništa govoriti, a drugi su jednostavno šutjeli.
Znao sam da ovi ljudi u odboru, kao i velika većina ljudi na Centru, nisu
pokvareni i da ovo što čine čine za to da Centaru od šefova Crkve dobije
‘legitimitet’. Nu ja se s time nisam mogao složiti.

Prije nego sam napustio sjednicu (i Centar) rekao sam im da paze da im danassutra
netko ne kaže ono što je Španjolcima za vrieme Napoleonove okupacije
prije nego je obješen rekao jedan španjolski revolucionar: “Pljujem vam u lice
svima! Dok krvnik skida glave najboljim sinovima vašega naroda vi se veselite
pijete, pjevate i plešete, a ne znate da poslie njihovih glava na red dolaze vaše!”

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen