NORMATIVNI KONCEPT POLITIČKE ISPRAVNOSTI, piše dr. Ivica Ivo Josipović, Melbourne, Australia

Priložena slika je elite hrvatske političke emigracije na prvoj Konvenciji HDZ u Cleveland 21 siječnja 1990.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

Normativni koncept političke ispravnosti

(Komparativna analiza tradicionalnih vrijednosti i suvremenih političkih normi)

(Idejna skica)

Uvodne napomene:

Osnovna namjera teksta je analiza nekih suvremenih (novih) normi koji su istovremeno temeljne pojmovne kategorije Novog svjetskog poretka ili globalističkog projekta. Osnovno ideološko i političko sredstvo kojima se obilato koriste protagonisti tzv. globalističkog modela upravljanja na globalnoj razini je politička korektnost. Na jednoj strani su tradicionalne političke vrijednosti i stavovi a na drugoj nova, drugačija, suvremena (to ne znači, kao što će analiza pokazati da su nove norme pozitivne i sukladne modernom čovjeku kao simbiozi povijesnog i modernog) norma sa kojom se suočavamo u posljednjih nekoliko godina, a to je politička korektnost. Uporedjujući tradicionalne vrijednosti i nove norme, namjera je da se pokaže da su nove norme upitne te da ne mogu izdržati povijesnu i znanstvenu kritiku odnosno provjeru. Tradicionalne vrijednosti, kao što sama riječ sugerira, su rezultat povijesnog razvoja i pozitivnog iskustva čovjeka kao pripadnika uže i šire socijalne zajednice u odnosu prema materijalnom svijetu, položaju osobe u zajednici, njegovim antropološkim kao i ontološkim karakteristikama. Kao takve, one su već doživjele povijesnu provjeru kao i znanstvenu verifikaciju (budući da se kao obrasci ponašanja ponavljaju kroz duži vremenski period te da je čovjek stekao pozitivna iskustva o načinu djelovanja istih) dok kada se radi o novim normama one su podložne vremenskoj i povijesnoj a naravno i znanstvenoj provjeri. Otuda i kažem da su nove norme upitne vrijednosti a spekta modernog čovjeka. S tog gledišta, one još uvijek imaju odlike eksperimentalnih normi odnosno novih socijalnih i političkih obrazaca ponašanja i prema njima se i treba odnositi kao prema nečemu što potrebuje odredjeno vrijeme da se pokaže valjanim. Dalje se postavlja opravdano pitanje da li se već sada može govoriti o normativnom konceptu. Imajući u vidu da su neke norme već sadržane u nekim dokumentima EU prije svega (primjera radi Istambulska konvencija ili Marakeški sporazum imaju negativan utjecaj na hrvatsko nacionalno biće) te da je značajan broj članica ove organizacije (uključujući Hrvatsku) učinio isto na razini nacionalnih pravnih propisa, može se ustanoviti postojanje odredjenog normativnog koncepta kao rezultat planskog djelovanja odredjenih političkih čimbenika (dakako uz usko vezu sa nekim interesnim grupama) koji nastoje tradicionalne političke vrijednosti zamijeniti sa novim.

Smisao političke ispravnosti:

Dakle, uobičajeno je da se u široj društvenoj javnosti nove norme, kojima se usput društvena a napose politička znanost ne bavi u odredjenoj mjeri, označavaju sintagmom politička korektnost ili na hrvatskom, ispravnost. Pod ovom sintagmom se podrazumijevaju nove odnosno suvremene (misli se da su nastale u našem vremenu i da djelimično djeluju u našem prostoru) idejne, ideološke, društvene i političke norme (norma koja se povijesno dokaže i znanstveno provjeri postaje tek tada vrijednost) odnosno stavovi koji su posljedica idejnog djelovanja odredjenih intelektualnih krugova dominantno neo-marksističke orijentacije, kao i djelovanja odredjenog broja znanstvenika na sveučilištima (koja slove za utjecajne) zapadne provenijencije, na čijim osnovama su formulirane neke nove i sasvim drugačije norme idejnog promišljanja transformirane u odredjene idejne obrasce i ponašanja koja se kao takve značajno razlikuju od tradicionalnih. S tog gledišta, radi se o normama koje se nastoje progurati na silu i kroz djelovanje sredstva javnog priopćavanja i društvenih platformi (Facebook, Twitter i Google), afirmirati kao prihvatljive i poželjne norme. Na jednoj strani se može govoriti o konceptualnim tvorcima (dijelovi inteligencije koji vlastitu idejnu misao crpe iz marksističke i neoliberalne) i na drugoj strani o izvodjačima odnosno subjektima koji su osobno ili interesno motivirani za uspostavljanje novih normi glede odnosa prema mutiranom kapitalu koji je, gle čuda, u srži čitavog globalističkog koncepta ( modela) upravljanja i politička korektnost ili ispravnost upravo služi da opravda njihovo djelovanje koje je isključivo egocentrično (vlastiti interesi su na prvom mjestu) i ne vodi računa o onima koji nisu dio njihovog socijalnog sloja. Postavlja se pitanje da li nove norme mogu imati empirijsku vrijednost i prije nego što se povijesno i znansteno provjere (kroz praksu). Norma političke korektnosti (u daljem tekstu politička ispravnost) u funkciji je globalističkog projekta ili modela upravljanja a svodi se na, pojednostavljeno promatrano, uspostavljanje novog svjetskog poretka (postojeći svjetski poredak uspostavljen je nakon završetka Drugog svjetskog rata kroz nekoliko desetljeća, koji je kao takav doživio slom sa padom simbolički rečeno berlinskog zida) što bi podrazumijevalo obrazovanje svjetske vlade sastavljene od tehno-birokrata (EU Komisija je eksperimentalni oblik) i predstavnika krupnog kapitala i medjunarodnih finansijskih institucija, odnosno državama (velike sile) koje imaju akumuliranu ogromnu gospodarsku, vojnu i političku a svakako i tehnolosku moć da utječu na druge kroz nametanja novih normi, slabije subjekte medjunarodne zajednice. Glavni supstrat (u fizici i kemiji to je atom) je mutirani kapital (da se ustanovi porijeklo i tokovi kretanja ovakvog kapitala treba dosta znanja i vještina a svakako vremena i truda) koji je poveznica subjekata koji sudjeluju u čitavom projektu. Nema sumnje da nove norme političke ispravnosti izražavaju sve opisane aktivnosti i namjere te ona i treba da služi kao ideološki i politički odnosno aktivistički instrumenat u uspostavljanju novog medjunarodnog poretka. Politička ispravnost kao nova norma predmet je prijepora i predstavlja, sa razumijevanjem, kontroverzni predmet. Na jednoj su strani oni koji zdušno zagovaraju novu normu a na drugoj su oni koji trezveno razmišljaju i nastoje uspostaviti pravilan odnos izmedju nove norme, vremenske distance i uporabne vrijednosti. Dakako, u prvu grupu spadaju upravo oni koji su smislili novu normu i dali joj društveni legitimitet kroz društvene platforme i aktivističko djelovanje nekih nevladinih i civilnih udruga koje su usput rečeno finansirane od istih i imaju obvezu slijediti odredjene naputke. Socijalni nosioci prve grupe se mogu označiti kao moderni nomadi odnosno kao osobe koje nemaju nacionalnu, etničku i lokalnu pripadnost te su sposobni obavljati svoje poslove kako u Parizu, Berlinu ili Zagrebu. Nosioci kritičkog odnosa prema istim su uglavnom pripadnici zdravog intelektualnog jezgra i oni koji se koriste znanstvenim kritičkom metodom. Uglavnom se oni mogu pribrojati u tradicionalne ili konzervativne socijalne grupe koje su istovremeno nosioci suverenističkog modela upravljanja. To su socijalne grupe koje su privržene nacionalnoj državi, mjestu rodjenja i porijekla te posjeduju domoljubna osjećanja. Dakle, sasvim normalne osobe koje pripadaju socijalnoj grupi koja se uobičajeno označava tradicionalistima ili konzervativnim.

Sintagma “probriselski”:

Tradicionalna sintagma “kvisling” odnosno “kvislinški “formirana je tokom Drugog svjetskog rata i označava nesamostalnu odnosno zavisnu unutarnju i vanjsku politiku koja se odredjuje u skladu sa interesima drugih država. Ima sasvim negativan izričaj i koristi se u slučajevima kada se odredjena nacionalna politika želi označiti izdajničkom i suprotnom nacionalnim interesima. Kao takva ova sintagma je dobila status tradicionalne političke vrijednosti unutar širih političkih odnosa. Budući da su se medjunarodni politički odnosi u posljednjih nekoliko desetljeća znatno promijenili te da je Europa, preciznije Zapadna Europa, postala poprište prijepora pa i sukoba izmedju globalista i suverenista, nastanak i kasniji razvoj EU i njenih institucija pruža priliku da se temeljem empirijskih podataka omogući konstruiranje drugačije sintagme koja medjutim ima sadržinski isto značenje. Naime radi se o novoj sintagmi “probriselski”. U slučaju kada je nacionalna država, koja je članica EU, tijesno vezana za politiku i direktive iz Brisela, što govori ujedno o zavisnoj unutarnjoj i vanjskoj politici kao i zanemarivanju nacionalnih interesa, tada se takva politika i odnos prema nacionalnim interesima može označiti probriselskim i ima negativnu konotaciju. Glede suvremene hrvatske aktuelne političke vlasti koja je simbolizirana u skrbništvu dvije najuticajnije stranke (HDZ i SDP) s aspekta tradicionalne političke kategorije ona bi se mogla označiti kvinsliškom ili u terminima suvremenog političkog jezika ili političke ispravnosti kao probriselska. To svjedoči s jedne strane o krupnim otklonima glede izvorno hrvatskog modela državne organizacije i prekomjernoj vezanosti i zavisnosti glavnih hrvatskih političking čimbenika prema političkim odlukama u Briselu s druge strane. Utjecaj EU na normativno uredjenje unutarnjih odnosa u Hrvatskoj glede prihvatanja novih normi političke ispravnosti je prekomjeran i vrlo opasan za samu opstojnost hrvatske državne organizacije. Prema tome, s aspekta normativnog koncepta političke ispravnosti aktuelna politička vlast u Hrvatskoj se može nazvati probriselskom i ima sasvim negativno političko značenje budući da svjedoči o prekomjernom utjecaju političkih krugova u Briselu na unutarnju i vanjsku politiku Hrvatske kao i odnos hrvatskih političkih cimbenika prema nacionalnim interesima. Suvremena hrvatska državna organizacija se s takvog gledišta može opisati kao ovisna od Brisela (probriselska) odnosno u značajnoj mjeri predstavlja otklon od izvornog modela hrvatske državnotvorne koncepcije.

Geneza pojma globalizam:

Tradicionalni pojam “ljevica” u skladu sa normativnim konceptom političke ispravnosti nastoji se zamijeniti novim pojmom globalizam ili globalističko. Tradicionalna ljevica (političke stranke i različiti socijalni i društveni čimbenici) je idejni, ideološki i politički nosilac koncepta komunističko-socijalističke revolucije i diktature proleterijata na globalnoj razini. Empirijski epicentar takvih nastojanja predstavljala je Komunistička internacionala locirana u Moskvi i radila je svim silama da se na globalnoj razini ostvari vladavina proleterijata. Imajući u vidu da su lijeve političke stranke, inspirirane radovima Marksa, Engelsa i Lenjina, bile idejni, ideološki i politički protagonisti takve koncepcije, otuda je razumljivo da tradicionalni pojam ljevica uprava izražava takve namjere socijalnih grupa koje su tražile preraspodjelu bogastva i u formi diktature proleterijata de facto

nastojale ostvariti interese krupnog kapitala i finansijera. Nu, treba ponovo i iznova naglasiti da se iza formule socijalističke revolucije i diktature proleterijata zapravo kriju posebni interesi krupnog kapitala i medjunarodnih finansijera koji su dakako bili značajan čimbenik u nastanku uzroka Prvog i Drugog svjetskog rata. Svakako mi već sada znamo da su upravo oni u značajnoj mjeri doprinijeli kasnijem razvoju dogadjaja i treba biti naivan i vjerovati da se takav slijed dogadjaja neće više dogoditi. Stanje organiziranog kaosa upravo odgovara socijalnim grupama koje kroz odredjene ideološke i političke platforme (na primjer socijalistička svjetska revolucija i novi svjetski poredak) zapravo promoviraju vlastite interese. U suvremenim uvjetima koncepcija se nije promijenila samo su novi protagonisti i drugačija terminologija. Kao što sam već naprijed napomenuo temeljni supstrat oko kojeg se sve vrti je pojam mutiranog kapitala i sva su nastojanja usmjerena da se on uveća, osigura i obezbijedi nesmetano kretanje. Otuda oni postiču čimbenike koji omogućavaju nesmetano kretanje mutiranog kapitala i sankcioniraju sve čimbenike (na primjer socijalni nosioci suverenističkog i nacionalnog koncepta) koje to sprečavaju. Stoga oni propagiraju nove socijalne, društvene i političke norme kojima se upravo omogućava nesmetana cirkulacija mutiranog kapitala. To objašnjava genezu normativnog koncepta političke ispravnosti koja služi kao instrumenat u reguliranju odnosa koji pogoduju muliranom kapitalu. Osnovni cilj je da mutirani kapital slobodno cirkulira na globalnoj razini. Otuda pojam globalizam vodi porijeklo. Posljedica je, izmedju ostalog, politička korupcija koja je više izražena u prijelaznim društvima kao što je hrvatsko. Dakako da se suvremena Hrvatska, kao i druge slične državne organizacije (prijelaznog karaktera i izložene djelovanju većeg broja negativnih čimbenika), nalaze u raljama ovakve nemani te ukoliko se trendovi nastave postoji mogućnost da prestanu postojati svi značajniji atributi hrvatske državnosti. Drugi globalistički cilj, pored prvog koji se odnosi na nesmetano cirkuliranje kapitala, je denacionalizacija nacionalnih država uključujući prijenos dijela državnog (narodnog) suvereniteta na uža tehnokratska tijela i institucije. Da bi se to postiglo, trebaju postojati odgovarajuće normativne pretpostavke odnosno sukladne nove norme kojima se podstiče globalizacija. A nova norma političke ispravnosti upravo služi ovom cilju. Kao eksperimentalni oblik globalizma na regionalnoj razini može se navesti EU koja kroz normativni koncept (novi propisi, uredbe i preporuke kada se pretvore u nacionalne zakone postaju obvezujuće). Suvremena Hrvatska je izložena takvim negativnim utjecajima koji imaju dalekosežne posljedice na razvoj nacionalne države i isto tako odnos političkih čimbenika prema hrvatskim nacionalnim interesima. Točnije, odustajanju i prihvatanju drugih koji su protuhrvatski. Mora se priznati nimalo lijepa projekcija gledano kroz dugoročne odnose.

Geneza pojma suverenizam:

Tradicionalni pojam “desnica” označava ideološke i političke čimbenike odnosno političke stranke koje baštine idejne i ideološko-političke koncepcije tradicionanlih gledišta. Tradicionalnim ili konzervativnim gledištima, koja se nalaze u programskim osnovama odgovarajućih političkih staranaka i pokreta, je primjeren poseban odnos prema tradicionalnim vrijednostima, naciji, nacionalnoj državi i odnosima prema drugim subjektima. Temeljna karakteristika političkih čimbenika (stranaka i pokreta) koje se uobičajeno nazivaju desnim, je afirmacija nacije i nacionalne države kao institucionalnog okvira ostvarivanja nacionalnih interesa. Tradicionalni pojam desnica, nastao na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće u industrijski razvijenim zemljama Zapadne Europe, sukladno normativnom konceptu tzv. političke korektnosti (ispravnosti) postepeno se namjerava zamijeniti sa novom sintagmom “suverenizam”. Upravo se pod pojmom suverenizam, čija je uporaba pojačana sa pojavom i razvojem odnosno posljedicama francuske revolucije, podrazumijeva narodna volja kao osnov državnog suverenizma ili izvorno pripadanje nacionalnij državi da odlučuje kako o unutarnjim

tako i vanjskim pitanjima (odnosima). Pojam suverenizam je protivrječan već objašnjenom pojmu globalizam budući da negira ili dovodi u pitanje koncept svjetske vlade i globalističkog modela upravljanja. Ako je globalistički cilj denacionalizacija nacionalnih država i prijenos značajnog dijela narodnog (državnog) suvereniteta na nadnacionalna tijela (kao što se to dešava unutar EU) onda je osnovni suverenistički cilj da narod (različite socijalne grupe povezane zajedničkim interesima proizašli iz etničke geneze, tradicionalnih vrijednosti, zajedničke povijesti, jezika i pisma) preko državnih tijela i organa koja su konstituirana sukladno izbornom procesu koji omugućava promicanje sposobnih a ne podobnih, formuliraju i realiziraju nacionalne interese. Suvremeni svijet je upravo karakteriziran prijeporom (ideološkim, političkim i koncepcijskim) i različitim oblicima sukoba (izbori u SAD simbolički govore o prirodi sukoba dva koncepta i modela ili politička korupcija) izmedju dva modela upravljanja, globalističkog i suverenističkog, koji se medjusobno isključuju. Glavni protagonist prvog modela je EU a drugog modela su nacionalne države koje drže do tradicionalnih vrijednosti i nacionalnih interesa. Klasičan eksperimentalni oblik globalizma je koncept multikulturalizma (koji je doživio empirijski neuspjeh) i koncept masovnih (planiranih i organiziranih) migracija kao nastojanje da se otvori proces denacionalizacije nacionalnih država. Dakle, s jedne strane se zapaža proces zamijene tradicionalnog pojma desnica sa novim pojmom suverenizam (što ima opravdanja) a s druge strane se u sklopu normativnog koncepta tzv. političke ispravnosti na svaki način nastoji suverenizam predstaviti kao povijesno prevazidjen koncept i oblik nazadnosti te se kao takav zlonamjerno povezuje sa pojavom i praktičnim oblicima fašizma i nacizma pri čemu namjerno presućuju činjenicu da izmedju fašizma i komunizma odnosno socijalizma (koji su ideološke osnove globalističkog modela upravljanja) nema razlika. Dakako, to je ideološka varka budući se nacionalni koncept (ili suverenizam) već dokazao kao povijesni i znanstveni čimbenik. Mi već imamo dovoljno empirijskih pokazatelja koji govore u prilog teze da vještačke državne organizacije (koje eminantno nose elemente neravnopravnosti odnosno dominacije) ne mogu predstavljati oblik zadovoljenja različitih a prije svega nacionalnih interesa. Uostalom, sve poznate vještačke državne organizacije su se raspale (SSSR, Druga Jugoslavija, Čehoslovačka) što je dovoljan dokaz o neuspješnosti globalističkog modela upravljanja. EU ne može (i pored svih nastojanja) preživjeti takodjer budući da predstavlja vještačku nadnacionalnu organizaciju. Glede suvremene Hrvatske, svi izloženi procesi se mogu jasno pratiti. Nema dvojbe da je Hrvatska u političkom pogledu upravo u znaku prijepora izmedju globalista (protagonisti su vladajuće političke stranke i nevladine udruge finansirane izvan) i suverenista koji zastupaju jasnu i opravdanu ideju o nacionalnoj državi i narodnom suverenitetu. Budući da suverenistički model ima povijesno opravdanje i znanstvenu potvrdu, nema dvojbe da je nacinalna država institucionalni oblik zadovoljenja nacionalnih interesa koji se ne mogu zadovoljavati unutar vještačkih državnih tvorevina. Globalizam crpi snagu iz krupnog (mutiranog) kapitala i medjunarodnih finansijskih institucija a suverenistički projekat ima socijalnu bazu u naciji i nacionalnim interesima, što je ključna razlika dva modela upravljanja a ujedno prednost drugog modela.

Pojam “korporativni mediji i društvene platforme”:

Tradicionalni pojam “sredstva javnog priopćavanja” ili tiskovna djelatnost se sukladno konceptu političke ispravnosti zamjenjuje sa novim u obliku sintagme “korporativni mediji i društvene plafforme”. Tradicionalni pojam sredstva javnog priopćavanja konstituiran je kao oblik relativno objektivnog i nezavisnog izvještavanja gradjana o dogadjajima na lokalnoj i svjetskoj razini. Novinari su integralni dio ovog koncepta i njihova funkcija je bila da kroz istraživačko novinarstvo upoznaju širu javnost sa dogadjajima a posebno onim koja se mogu dovoditi u svezu sa zlouporabama i

korupcijom. Bitna odlika ovakvog novinarstva i čitave djelatnosti informiranja javnosti je prihvatljiva objektivnost i nepristranost. Upravo je to ključna razlika izmedju takvog tradicionalnog koncepta izvještavanja javnosti i modernog novinarsta odnosno čitave društvene djelatnosti koja se bavi izvještavanjem javnosti. Moderni mediji su usko finansijski povezani sa krupnim (mutiranim) kapitalom i finansijskim institucijama što se najbolje može pratiti kroz sudjelovanje ovakvog kapitala u vlasničnim odnosima medijskih korporacija. Otuda se ono može označiti kao korporativni mediji i njime se sugerira uska povezanost izmedju krupnog kapitala i finansijskijh institucija sa uredjivačkom politikom glavnih tiskovina. Ovome se pridružuje novi pojam društvenih platformi (kao primjer se mogu navesti Facebook, Twitter i Goggle) koje su isto tako pupčanom vrpcom povezane sa krupnim kapitalom. Bitna razlika izmedju tradicionalnog koncepta medija je u subjektivizmu i političkom aktivizmu nosilaca modernih (korporativnih) medija budući da otvoreno propagiraju koncept odnosno model globalizma a otvoreno pišu (interesni aktivizam) protiv suverenističkog modela. Integralni dio globalističkog modela upravljanja odnosno normativnog koncepta političke ispravnosti su upravo korporativni mediji i društvene platforme kao osnovni instrumenti u propagiranju ovog koncepta. Do sada su se pokazali kao efikasno sredstvo u discipliniranju neistomišljenika medjutim svakako da su maske pale te da je očiglednim postalo kakve su njihove nemjere što utječe i na odgovarajući odnos šire javnosti prema istim. A to znači kritički odnos i traženje drugih ili alternativnih izvora informacija. Svjedočimo različitim oblicima kontrole načina izvješćavanja (poznato kao cenzura) kao dokazanom sredstvu kontroliranog oblika formiranja društvene svijesti. Dugoročno će to svakako utjecati na pad čitanosti (posjećenosti različitim portalima) korporativnih medija i ujedno porast udjela drugih (sada još uvijek sporednih) izvora informacija. Glede hrvatskog slučaja, nesumljivo da su vodeći mediji pod prevelikim (finansijskim i u domenu uredjivačke politike) utjecajem svjetskih korporativnih medija i društvenih platformi (koji su vlasnici “hrvatskih” medija) i na hrvatskom prostoru vrše propagiranje globalističkog koncepta i modela.

Nove norme ljudskih prava i sloboda:

Sadržinski promatrano normativni koncept političke ispravnosti na svojstven način se naročito manifestira u domenu ljudskih prava i sloboda. Tradicionalni koncept ljudskih prava i sloboda podrazumijeva pozitivan i praktičan odnos prema tradicionalnim vrijednostima koje su se dokazale kroz povijesni razvoj i predmetno su istražene s aspekta formalne znanosti. Pod tradicionalnim ljudskim pravima i slobodama se podrazumijeva, kada se radi o socijalnim grupama, pravo nacija na formiranje samostalne i nezavisne državne organizacije (suvremena hrvatske država je primjer) kao i pravo da samostalno odredjuju oblik unutrašnjeg uredjenja i odnosa prema vanjskim čimbenicima, dok kada se radi o osobnim pravima i slobodama to podrazumijeva slobodu misli i govora, slobodu pisane riječi i različitog mišljenja, slobodu društvenog i političkog povezivanja sukladno posebnim interesima kao i negiranje svih oblika organičavanja istih prava. Suvremeni koncept globalističkog modela upravljanja uvodi nove norme ljudskih prava i sloboda koje se zajednički nazivaju kao politička ispravnost. Drugim riječima to znači da norme koje su definirane od strane nosilaca i izvodjaca globalističkog projekta jesu jedino vazeće i prihvatljive, odnosno, svake druge su neprihvatljive. Praktični oblici novih normi, socijalnog i političkog sadržaja a koje se tiču antropoloških i ontoloških odlika čovjeka (odnos čovjeka spram materijalnog svijeta, društvenoj zajednici i duhovnosti) predstavljaju de facto negiranje nekih od tradicionalnih prava i sloboda kao što su empirijsko organičavanje slobode misli, slobode izražavanja u obliku pisanog teksta kao i slobode i prava izražavanja vlastitih gledišta i udruživanja u cilju njihove realizacije. Budući su idejni tvorci globalističkog modela upravljanja već odavna izgubili nevinost, odnosno, otvoreno pokazuju

subjektivnost i politički aktivizam, javno propagiraju nove norme kojima se protivrječi tradicionalnim ljudskim pravima i slobodama koje su se povijesno dokazale. S jedne strane se ukidaju neke tradicionalne slobode i prava a s druge strane uvode druge koje protivrječe tradicionalnim. Nove norme duboko zadiru i nastoje promijeniti antropološko i ontološko poimanje čovjeka time što nastoje razoriti obitelj kao temelju zajednicu kao i bračnu zajednicu izmedju muškarca i žene. Ograničavanje slobode misli i govora ili cenzura je sredstvo kojim se obilato koriste a s druge strane vrši se nametalje nekih eksperimentalnih socijalnih oblika kao što je rodna ideologija, pitanje istospolnih seksualnih odnosa, model multikulturalizma i organiziranih migracija. Krajnji cilj je atomizacija čovjeka koji otrgnut od obitelji i uže socijalne zajednice kao i Crkve, gubi duhovnost i pretvara se u lak plijen krupnih korporacija i finansijskih institucija.

Pojam globalistička organizacija:

Tradicionalni pojam nacionalna državna organizacija, sukladno normativnom konceptu političke ispravnosti ili globalističkom modelu, nastoji se zamijeniti novom pojmovnom kategorijom globalističke (vještačke) organizacije. Već odredjeno vrijeme je nacionalna državna organizacija koja podrazumijeva nacionalni suverenitet u unutrašnjoj i vanjskoj politici, smetnja na putu realizacije globalističkog projekta te na svaki način, kako normativni tako i prakltični, nastoje umanjiti značaj nacionalne države i dio državnog suvereniteta korak po korak prenositi na nadnacionalna tijela. Štoviše, mi svjedočimo ovom procesu koji se jasno očituje kroz djelovanje UE i prenošenja dijela narodnog suvereniteta na EU institucije. Suvremena hrvatska državna organizacija predmet je ovog procesa. Treba se usmjeriti ka centralnom pitanju a to je mutirani kapital koji je vrlo često sumljivog porijekla i formira se kroz upitne procese. Kroz formiranje multinacionalnih korporacija omogućava se djelovanje takvog kapitala na globalnoj razini ne vodeći računa (ili ne u dovoljnoj mjeri) o socijalnim, društvenim, prirodnim i političkim aspektima. Proizvodne aktivnosti krupnih korporacija uglavnom ne vode računa o nacionalnim interesima već jedino i samo o vlastitom kapitalu, što pretvara male i slabe države (u koje se može pribrojati Hrvatska) u “Eldorado” krupnog kapitala. Dakako da su nacionalne države koje po prirodi stvari vode računa o nacionalnim interesima smetnja krupnom kapitalu i otuda potreba da se korak po korak kako na razini normativnog koncepta tako i u praksi, smanjuje djelokrug djelovanja nacionalnih država a s druge strane proširuje aktivnost globalnih organizacija. Stoga se uvodi pojam globalne organizacije po primjeru EU koja u suštini prestavlja vještačku organizaciju koja vodi računa isključivo o kapitalu ulagača (ili investitora). Iz tog razloga se na razini normativnog koncepta globalističkog modela upravljanja postepeno izbacuje pojmovna kategorija nacionalne države i nacionalnog interesa te zamjenjuje sa pojmovima globalne organizacije i interesima iste. Naravno, nacionalna državna organizacija predstavlja jedini pravi institucionalni oblik unutar kojeg se mogu afirmirati i realizirati interesi konkretnih osoba i socijalnih grupa koje čine upravo sadržinu nacionane države. Globalna organizacija (globalistička) jedino predstavlja institucionalni oblik zadovoljavanja interesa ulagača ili investitora koji su uglavnom protivrječni izvorno nacionalnim interesima. Otuda i potječe protivrječnost izmedju globalističkog i suverenističkog modela upravljanja. Nu, dugoročno promatrano, globalna organizacija ma koliko se trudili, ne može predstavljati nedomjestak nacionalne državne organizacije. Očigledno da predstavnici globalističkog modela upravljanja moraju konačno shvatiti da se rješenje ne nalazi u nametanju globalne organizacije već u pronalaženju odgovarajućeg modela koji bi predvidjao nacionalnu državnu organizaciju kao normativni i praktični oblik unutar kojeg se odvija proizvodni proces iniciran krupnim kapitalom koji treba biti uskladjen sa izvorno nacionalnim interesima.

Zaključna misao:

Svjedočimo sukobu dva različita stajališta ili koncepta u formi globalističkog modela upravljanja i suverenističkog. Globalna ili korporativna organizacija simbolizira prvi a nacionalna država i nacionalni interesi drugi model. To se može smatrati temeljnom karakteristikom vremena kojem smo sudionici. Globalistički model uključuje kao prvu razinu orgovarajući normativni koncept i empirijsko djelovanje odredjenih čimbenika kao drugu razinu. Glede normativnog koncepta ključan instrument je politička ispravnost (korektnost) koja služi kao toljaga za discipliniranje neistomišljenika. Nu, svemu tome postoji odgovarajuća protivteža u vidu suverenističkog modela i koncepta. Čini se, glede aktuelnih odnosa, da prvi model ima odredjenu prednost budući da svoju snagu crpi iz mutiranog kapitala i finansijskih institucija dok drugi model računa na podršku pučanstva (ili narod) koje je prepoznalo razlike izmedju dva modela upravljanja i što se zapravo krije iza neomarksističke i neoliberalne ideološke predloške globalističkog modela. Kada se napravi analiza, dolazi se do konstatacije da se sličan scenario dešavao u kriznim vremenima koja su prethodila Prvom i Drugom svjetskom ratu odnosno političkom aktivizmu nosilaca krupnog kapitala. Razlika je u primjeni nenasilnih sredstava kao što su kulturološki, psihološki i medijski utjecaji na prosječnu osobu i svakako finansijsku zavisnost koja osobu čini ranjivom i podložnom negativnim utjecajima. Nema dvojbe da će na odredjenoj točki doći do otvorenog sukoba dva suprotna bloka tim prije što već djeluju odredjene socijalne grupe (organizirane i finansirane od strane nekih globalističkih interesnih grupa) na primjer Antifa (militantna paravojna formacija). Svakako za očekivati je odgovarajuće reakcije ili odgovor u vidu formiranja i organiziranja sukladnih pokreta nacionalne (konzervativne) ili suverenističke orijentacije kroz javne proteste. Tim prije što se upravo ove socijalne grupe smatraju pokradenim (prevarenim) u upravo završenim predsjedničkim izborima u SAD, koji upravo simbolizira dva suprotna bloka. Pripadnici Antifa su stekli u medjuvremenu odredjeno praktično iskustvo kroz javne proteste kako se uvodi organizirani teror ili kaos. Smatram da suverenistički pristup ima povijesno obrazloženje (ili opravdanost) budući se temelji na realnim potrebama čovjeka te da će prosječni Hrvati znati prepoznati stvarne vrijednosti nacionalne državne organizacije i sve činiti da se ona očuva i razvija.