Prema Belamarićevoj tezi Dioklecijanova palača pripada podjednako korpusu carske rezidencijalne arhitekture kao i antičke, rimske, industrijske baštine.

Kasno antički akvedukt dug 9 kilometara, koji je s izvora Jadra uveo vodu u Dioklecijanovu palaču, bijaše po zamisli i ostvarenju carevih arhitekata nesumnjivo kongenijalan gradnji njegovog posljednjeg boravišta. Rijedak je primjer rimskog spomenika te vrste koji je i danas u funkciji; obnovljen je 1878. godine. Dioklecijanov akvedukt je u literaturi i istraživanjima gotovo zanemaren, a dosad nije bio ni interpretiran u svojem izvornom kontekstu. Kroz njega je protjecalo 1500 litara vode u sekundi, 129.000 kubika na dan, što bi po današnjim standardima bilo dovoljno za 173.000 stanovnika. Njime se koristi i današnji Split.

Radnika na akveduktu vjerojatno nije bilo manje nego u Palači. Njihov bi se broj možda mogao grubo preračunati prema podacima o rekonstrukciji čuvenog Valensovog akvedukta, koji je bio najvažniji za dotok vode u Konstantinopol. Izišao je iz uporabe 626., kada su ga razorili Avari, a popravljen je tek poslije 766. uz asistenciju oko 6.000 kvalificiranih radnika koji su dovedeni s Ponta, iz Trakije i Grčke. Za dodanu usporedbu spomenimo i to, da je za četiri godina gradnje na Karakalinim termama u Rimu, u proizvodnji građe i konstrukcije, radilo prosječno 7.2000 ljudi, i još 1.800 na transportu, a u jeku radova 213. godine na gradilištu je bilo 13.100 radnika.

Jesu li Dioklecijanovi inženjeri predimenzionirali vodovod? U kojoj je mjeri bilo predviđeno njegovo razvođenje na cijelom tom prostoru? Ruralno pučanstvo u pravilu nije uopće imalo koristi od akvedukta. I skromna lokalna shema irigacije pretpostavljala bi potrošnju za cijeli Rim, pa je rimska poljoprivreda uglavnom bila „suhog“ tipa. Mnogo veći problem bio je kako odvesti povodanj s terena. U splitskom slučaju s velikom sigurnošću možemo isključiti takvu uporabu, pogotovo što nema indicija nekog većeg imanja, koje bi proizvelo značajniji gospodarski efekt. Voda za poljodjelsku uporabu uglavnom se crpila s obližnjih izvora, lokava i bunara.

Akvedukti najčešće nisu građeni zbog pitke vode, nego radi „javnog razbacivanja i luksuza“, veli Philippe Leveau; u prvom redu za kupke, a one su, međutim, u Palači zaista skromnih dimenzija, osobito u usporedbi s termalnim sklopovima većine drugih carskih rezidencija. Tolika voda morala je u carskoj Palači negdje na vidljiv način biti arhitektonski proslavljana. No arheološka evidencija šuti u pogledu fontana, nimfeja i česmi.

Kapacitet Dioklecijanovog akvedukta bio je mnogo veći od salonitanskoga, koji je napajao grad od oko 60.000 stanovnika. Naravno, za rimsko poimanje graditeljskih pothvata ne bi bilo neobično da se mislilo daleko unaprijed, o čemu svjedoči Cloaca Maxima, sagrađena u 6. stoljeću prije naše ere, za još seoski Rim, proročanski projektirana za milijunsku metropolu. I danas služi istoj svrsi, poput splitskog akvedukta, potvrđujući maksimu da niski početni troškovi u planiranju grada ne znače nužno i uštedu. S obzirom na toliku količinu vode treba postaviti pitanje, kojoj je zaista svrsi bila namijenjena, jer umnogome nadilazi potrebe dvaju skromnih termalnih sklopova u Palači, pa i najraskošnijih fontana, koje su možda postojale.

Odgovor bi se možda mogao naći u gotovo zanemarenom podatku iz Notitia Dignitatum, gdje se spominje Procurator gyneacei Iovensis Dalmatiae-Aspalato, što u prijevodu znači: upravitelj jupiterovske tkaonice u Dalmaciji, u Aspalatu. Pridjev Iovensis, jupiterovski, znači da tkaonica pripada državi, točnije caru, i da je utemeljena upravo u Dioklecijanovo doba. On je sebi uzeo pridjevak Iovensis, Jupiterovac, te je otada jovijsko ono što je carsko. Drugim riječima, Notitia, kao prvorazredni kasnocarski izvor, predstavlja nadstojnika carske tkaonice za proizvodnju svilene i vunene odjeće za potrebe imperatora i državnog aparata, koja je djelovala u Splitu pod zaštitnim Jupiterovom znakom. Od 14 gineceja smještenih u najvažnijim gradovima Carstva jedini splitski ginecej nosi karakteristični epitet Iovensis, koji su osim Dioklecijana nosila dva cara koji su pak umrli prije njega. Premda gineceji nigdje nisu spomenuti u kontekstu Dioklecijanovih reformi, opće je prihvaćeno da su rođeni u vrijeme prve tetrarhije, kada se i prvi put spominju.

Dioklecijan je, misleći u prvom redu na vojsku i sigurnost Carstva, prvi put u tri stoljeća regulirao porezni sustav, ustanovio državne monopole, kao što su proizvodnja tkanina i oružja. Državne manufakture, fabriciae, formirane su u kasnom carstvu da otklone ili barem ublaže poteškoće opskrbljivanja države i vojske određenim proizvodima. Trebalo je odjenuti oko pola milijuna vojnika, koliko ih je Dioklecijanova reforma vojske digla na noge, a i nemali broj činovnika. Gineceji su postojali u Italiji, Iliriku, Galiji, Africi i Britaniji, a uz njih 9 državnih ustanova gdje su se bojadisale tkanine, među njima i jedna u Saloni. Spitski ginecej valja povezati s ginecejem prenesenim u Salonu iz Basijane, iz Pannoniae Inferior, u sklopu Ilirika, vjerojatno radi tehnološke koncentracije. U Saloni je postojala velika bojadisaonica sukna te radionice platna i predionica vune. Kod Pet mostova u Saloni pronađene su obrtne zgrade, vjerojatno tangarije i stupe za sukno. U isto vrijeme spominje se comes commerciorum, koji je trebao nadzirati izrađivanje skupocjenih haljina, dragocjenih predmeta i nakita.

Na jednom mjestu spominje se nadstojnik državnih radionica, u kojima se iz školjaka vadio grimiz, možda i za ginecej u Palači. Gynaecea su bile velike državne ustanove gdje su robovi proizvodili vunenu i lanenu tkaninu za vojsku kasnorimskog Carstva. U 4. stoljeću gynaeceum je sinonim za textrinum  –  radionicu tkalaca. U već spomenutom Notitia Dignitatum razlikuju se lynfia, „radionice tkalaca s lanenim platnom“ od gynaecea, koje su posvećene tkanju vunene odjeće ili ponekad vuni i svili podjednako. U njima se radilo za trupe i dvor. Proizvodili su uniforme za vojnike i državne činovnike, plašteve, chlamydes, košulje, strictoriae, pallia, četvrtasti dio odjeće koji je služio kao plašt ili pokrivač, pokrivače i visokokvalitetne odore za dvor. No proizvodile su se i zlatom vezene i grimizom bojane odore najviših funkcionara i cara samoga. Luksuzno dvostruko obojena svila, koju brojni carski edikti najstrože zabranjuju za privatnu proizvodnju u drugoj polovini 4. stoljeća, mogla se proizvoditi samo u carevim osobnim ginecejima. Proizvodi gineceja nisu se nužno izravno slali trupama nego najbližem carstom skladištu.

Premda do danas nisu objašnjeni svi detalji tehnologije gineceja, možemo u sjevernoj polovici Palače dočarati sliku sustava bazena u kojima se tkanine ispiru, omekšavaju i stupaju – gaženjem bosim nogama u miješanoj rastopini karbonata potaše, u soluciji valjarske pročišćene gline, osiromašenog ljudskog i životinjskog urina. Važan dio tehnologije bilo je lupanje tkanina i njihovo sušenje i zaglađivanje. Za bojenje su se rabili različiti koloranti životinjskog i biljnog porijekla te sitno mljeveni šljunak. Tu su i podrumska skladišta za držanje alata, pribora i sirovina za pranje i bojenje tkanina, piscine, (piscíne), ložišta za zagrijavanje vode za pranje i ispiranje. Ginecej je bio izrazito velik potrošač vode. U Palači su vjerojatno bili aktvni i bunari, poput onoga golemog, koji je odredio i liniju pročelja crkve svetog Filipa ili poput bunara u Papalićevoj palači, nedaleko od prvoga. Važno je napomenuti da tehnologija među ostalim uključuje sumporovanje, za što su  bili na raspolaganju brojni izvori sumporne vode uz samu Palaču, koji su se za pranje i bijeljenje tkanina koristili sve do prve polovine 20. stoljeća.

Problem obilnog ispiranja riješen je izvanrednim kanalizacijskim sistemom, koji je postojao samo duž carda i decumanusa te ulica sjevernog dijela Palače gdje su se nalazili pogoni. Istražen je, uz ostalo, krajnji zapadni dio kanala pod dekumanom, na izlazu iz Palače. Prolazio je ispod Zapadnih vrata i u blagom luku okretao prema jugozapadu, završavajući četrdesetak metara dalje kamenim portalom; odatle se otvorenim kanalom sva ta voda ulijevala u morsku uvalu, u neposrednoj blizini najreprezentativnijeg ugla Palače. Monumentalni profil tog kanalizacijskog sustava savršeno korespondira s profilom akvedukta. No, kanalizacijski sustav nalazio se samo uzduž ulica sjevernog dijela Palače, ne i u rezidencijalnom južnom dijelu, što pokazuje da je građen za potrebe proizvodnje u gineciju.

Akvedukt je općenito bio nužan samo za zaista velike terme. Svi bazeni u termama funkcionirali su kao ulične fontane na principu kontinuiranog protoka vode. Smatra se da je 17 posto ukupne potrošnje u Rimu išlo na terme, a u mnogim gradovima koji su imali samo jedan akvedukt taj je postotak mogao biti znatno viši. Ne treba posebno isticati da su potrebe za vodom u dva relativno malena sklopa kupki u Palači  mogle biti lako lokalno namirene, bez izgradnje skupog akdedukta. Nakon što su tkaonice propale, kada je sredinom 6 stoljeća akvedukt bio prekinut, glavne i perimetralne ulice mogle su pomalo poprimiti karakterističan izgled srednjovjekovnog suka, kao i drugdje.

Pojam gineceja krije iznenađujući broj raznovrsnih djelatnosti te otkriva čitav socijalni spektar rimskog društva. Uvjeti proizvodnje razlikovali su se od gineceja do gineceja, a i život u njima. Radnici su se dijelili na dvije kategorije: na one koji su radili pod strogim nadzorom unutar gineceja, i one koji su poslove obavljali u svojim kućama, na bazi fiksnih godišnjih kvota odjeće koju su morali isporučiti. Ne mogu se odrediti proporcije osuđenih i slobodnih koji su radili u ginecejima. No izgled dvaju sjevernih blokova u splitskoj Palači – zatvorenih arhitektonskih masa, koji su se lako mogli nadzirati sa stražarskog hodnika na prvom katu zidina – upućuje na pretpostavku, da su tu zaista mogli raditi uglavnom kažnjenici.

Oni su opisani kao mancipia, robovi, a ginecej je imenovan kao familia, robovsko domaćinstvo. U gineceju su radile ponajviše žene, ali i muškarci, osobito kažnjenici, u prvom redu kršćani, pa bi se moglo spekulirati da je Dioklecijan gradnjom palače-fabrike kanio racionalno riješiti i problem kažnjavanja kršćana. Više od egzekucije, car je preferirao slanje u rudnike, kamenolome i gineceje. Muškarci se spominju i kao prelci u državnim radionicama, a kao i u drugim povijesnim razdobljima, tamo gdje se posao profesionalizira, zapaža se prevlast muškaraca. Nije stoga isključeno da je u splitski ginecej premještena specijalizirana orijentalna radna snaga. Žene, koje bi se za njih udale, postale bi gineciarije. Laktancije se žali, što su kršćanke odvedene u gineceje za Galerijevih progona od 305. do 311. godine. Konstantin je nakon pobjede nad Licinijem oslobodio kršćane, robove države i upisane u gynaecea i linphya324/325.  Gynaeciarii su, kao i ostali obrtnici, bili udruženi u korporacije ili kolegije, ali posao nisu mogli ostaviti, nego su živjeli uz svoje radionice. Muškarcima u gineceju dopuštalo se da se žene i imaju djecu, ali se brak obilježavalo kao contubernium, što se ranije rabilo za zajednice među robovima. Splitski gineciariji bili su udruženi u korporaciju koja je mogla biti pod zaštitom svetog Martina, zaštitnika vojnika i tkalaca; njemu je posvećena crkvica u stražarskom hodniku nad Zlatnim vratima. Sve to govori da je kršćanstvo od prvog dana živjelo u Palači.

Nekoliko presudnih činilaca odredilo je položaje zapadnih gineceja. U prvom redu, blizina vojnih snaga u graničnim provincijama, lokacije upravnih središta i državne birokracije te najposlije geo-gospodarska slika rimskog ovčarstva. Sama je sirovina u Dalmaciji bila nadohvat ruke. Stanovnici dalmatinskih gradova u rimsko doba kupovali su vunu u planinskoj unutrašnjosti, a i sami su posjedovali stada o kojima su se brinuli njihovi robovi. Gospodarstvo ilirskih plemena temeljilo se na uzgoju stoke, o čemu svjedoče već najranije vijesti grčkih, potom i rimskih pisaca, koji su znali za Ilire kao odlične pastire. Vuna je bila glavni materijal odjeće dalmatinskog gorštaka. Napokon, Dalmacija je izravno utjecala na rimski odjevni inventar, pa će od ranocarskog doba termin dalmatica označavati tuniku s rukavima, koja se razlikovala od tunike bez rukava, dotad u uporabi. Dalmatica se u Rimu držala znakom asketizma, autodiscipline dostojne rimskog morala; vjerojatno su značajke Delmata prenesene na njihovu karakterističnu odjeću. Splitska građevina mogla je biti svojevrsni relej spram šire planiske uutrašnjosti provincije Dalmacije.

Nijedan arheolog nije ustvrdio da je, osim u Kartagi, pronašao neki ginecej na bilo kojem od mjesta, što ih spominju Notitia. No sve što je već rečeno, ojačava pretpostavku, da se u sjevernom bloku splitske građevine odvijao dobar dio tehnološkog procesa pripremanja tkanina, a da su se tkaonice nalazile u sjeverozapadnom bloku. Postoji niz neatraktvinih arheoloških tragova, karakterističnih za ginecej, koje konvencionalna arheologija nije smatrala dostojnim inspekcije. Evidencije o arheološkim istraživanjima u sjevernom dijelu grada praktično nema, a ono što se zna, u velikom je nesrazmjeru spram južnog dijela i središta Palače. Velika prilika da se nešto dozna o izvornom funkcioniranju sjeveroistočnog bloka propuštena je prigodom obnove sjedišta Muzeja grada u Papalićevoj palači 1987. i 1988., kad arheološki nije istraženo prizemlje i dvorište. Tek nešto doznajemo o postojanju bunara, bazena i kanala u srednjem dijelu takozvane oružane u prizemlju, te u dvorištu palače. Ta dva bloka sjevernog dijela važan su dio cijele građevine, kako se može uočiti u Hébrardovoj rekonstrukciji palače.

U sklopu Splitskog gineceja znatan dio prostora morao je zauzimati textrinum, u kojem se veze zlatom, boji purpurom, a najvažniji dio proizvodnje zacijelo je bila najluksuznija dvorska odjeća, u prvom redu dvostruko obojena svila. Ona se mogla proizvoditi samo u državnim ginecejima. Taj proizvodni prostor bio je striktno nadziran, poput carskih kovnica, pa ne iznenađuje, što je ginecej u Konstantinopolu bio smješten u samom središtu Velike palače.

Robert Sabatino Lopez u studiji iz 1945. pokazao je, temeljem izuzetno tankih pisanih izvora, da carske tekstilne gilde direktno proizlaze iz kasnoantičkih državnih gildi: gineciarija, purpurarija i barbarikarija. Potonji su tkali zlatnim nitima. Uvijek su to manufakture organizirane prema rigidnom sustavu kasta. Već od Dioklecijana, ti radnici nisu smjeli promijeniti zanat, a njihovi sinovi i dobra zauvijek su ostali vezani za gilde. U Konstantinopolu su radile zapravo pod okom cara, u krilu Velike palače, koje se po njima zvalo Histourgia ili Rhapheion. Purpurarii su pak radili u neposrednoj blizini, u dijelu glasovite Zeuksipove palače, izgrađene nakon krvave pobune 532., u odjelu koji je bio prikladno imenovan: Oxybapheion.

Gynaeceum Joviense mogao bi biti poseban po tome, što nije riječ o remodeliranju ili proširenju već postojeće proizvodnje, ili o zaposjedanju već postojećih manjih sklopova, kao što se to pretpostavlja u Kartagi, nego o novoj, uzorno izgrađenoj tehnološkoj cjelini. Stoga je jedini od svih takvih ustanova mogao zaslužiti tako kitnjastu posvetu i naziv. U Historia Augusta postoji i slikovit izvještaj o neposrednom Dioklecijanovom interesu za ultraluksuznu grimiznu svilu. „U to vrijeme, nakon Aurelijanove pobjede nad Zenobijom, u Rim je donesena odjeća s biserima koju vidimo u hramu Sunca, perzijski zmajevi, kape i grimiz kakav poslije nije imalo nijedne pleme i kakav rimski svijet više nije vidio. Sjetite se, da je u hramu Jupitera Najboljega Najvećega bio kratak grimizni ogrtač, a kad su matrone i Aurelijan položili pred njega svoju grimiznu odjeću, ona je u usporedbi s božanskim sjajem onoga ogrtača izgledala blijeda poput pepela. Perzijski kralj dobio ga je na dar iz Indije, a kažu da ga je poklonio Aurelijanu uz poruku: ‘Primi grimiz kakav se nosi kod nas.’ Ali to nije bila istina, jer su poslije Aurelijan i Prob, a nedavno i Dioklecijan, poslali iskusne suknare da nađu tu vrstu grimiza, ali je nisu uspjeli pronaći.“

Valja na kraju upozoriti na gotovo zanemaren navod koji se tiče Palače, a zapravo je njen prvi opis. Potječe od samog cara Konstantina, iz njegova govora o Uskrsu u Antiohiji u travnju 325 godine. Kaže car: „Nakon pokolja u progonima, nakon što je sam sebe osudio kao nekorisna čovjeka, lišivši se moći i priznavši štetu koju je učinio svojom nepromišljenošću, ostao je skriven u svome prezira dostojnom obitavalištu“. Ta Konstantinova iznenađujuća tvrdnja mogla bi biti baš aluzija na to, da je Dioklecijan svoje posljednje godine morao provesti u građevini koja je uza svu veličajnost svog središta i rezidencijalnog kvarta prema moru imala obilježje vojničke tvornice. Oblik castruma za nju je zacijelo bio pogodniji nego za ubavu carsku rezidenciju. No iako s utilitarnim sadržajem, palača je – s carevom rezidencijom u južnoj četvrti, hramovima i carevim mauzolejem u sredini – bila sacrum palatium – što nipošto nije u suprotnosti s programom javnog djelovanja tetrarha.

Većina građevina koje je Dioklecijan podizao imala je zapravo utilitarnu funkciju, poput kovnica i tvornica, koje spominje Laktancije ili graničarskih utvrda, cesta i mostova. A deseci sačuvanih natpisa govore o posvetama novih i restauriranih hramova, akvedukata, nimfeja i javnih građevina. Po Laktancijevu pisanju Dioklecijan je imao neizmjernu strast za građenjem. Danas smo skloni uz te navode povezati samo carske palače, a zaboravlja se golem opseg javnih radova poduzetih za prve tetrarhije. Dvadeset godina odmora od građanskih ratova i barbarskih invazija donijelo je obnovu prosperiteta gradovima diljem Carstva. Gradnja splitske palače opravdala je investicije. Štoviše, njeno postojanje onemogućilo je naprasnu smrt antike u Dalmaciji nakon katastrofe u 7. stoljeću te se antika u dugim stoljećima pretopila u novo – ostajući lekcijom i mjerom za svaki kreativni arhitektonski zahvat u tkivu grada koji se organički razvijao unutar precizne, gotovo suhe geometričnosti palače-tvornice.

Snješka Knežević / HRT