Kako je u to doba kod nas, u zapadnoj Hercegovini najglavniji životni proizvod za život je bio uzgajanje duhana, ljudi, tj. žitelji tih krajeva zapadne Hercegovine su sve svoje snage usredotočili u sadnju dunana. Sve ostalo: voće, povrće, grožđe, kukuruz, pšenica i svi ostali poljski proizvodi su bili prvorazredni za život i bili su od prve važnosti za preživijeti; ali ti proizvodi su bili osobne potrebe za život bez novčanih prihoda i novčane pomoći. Ljudi su najviše duhan koristili kako doći do novca, a novac je taj koji čovjeku daje neku i skoro svaku životnu sigurnost. I ta grana industrije, Duhan, je bio državni monopol. Neću zalaziti u detalje, jer bi me daleko odvelo, ali ću reći samo to da je svakom domaćinstvu bilo dozvoljeno saditi toliko duhana koliko mu država propiše. To govorim za te godine i to u doba kada su Ranko, moj otac i drugi Bobanjari fizički prkoslili srpskim žandarima koji su u našim selima i našim krajevima srpski teror provodili.

Kako država nije duhan plaćala dobro i koliko su ljudi zaslužili i očekivali, ljudi su nastojali da što manje duhana predaju državi, a ostalo uprtili bi na leđa i put Bosne, gdje su duhan mogli prodati dvojstruko i više po kilu. Tako se je dogodio jedan slučaj da su tri (3) “Duhanjara”, tako se je te “švercere” duhana zvalo, iz Vitine pokraj Ljubuškoga pošli u Bosnu i ponijeli malo duhana sa sobom za prodati i tako putni trošak podmiriti. Srpski žandari su ih uhapsili i provode ih svezanih ruku kroz Bobanovu Dragu do Žandarmerije koja se ja nalazi u Gorici, blizu Imotskoga. Sreća je bila da ih je Ranko vidio prvi i rekao žendarima da ljude puste. Ovi nisu htjeli. To je bilo pred kućom Stjepana Boban, Rapišića, što je u isto vrijeme bila i gostionica. Tu je bio moj otac Petar, zatim Šimun Boban, Mate Boban, zvani “Balija”, skočili su na žandare, razoružali ih, osloborili ovu trojicu “Duhanjara” i rekli im da su slobodni i da mogul ići kud hoće.

Taj slučaj je uzrokovao da je Ranko morao napustiti svoje selo Bobanovu Dargu i otputovati za Belgiju, Seraing. Po mojim sjećanjima to je moglo biti 1928. godine.

Prošle godine jedan Hrvat iz Hrvatske mi se javio da mu pojasnim sve što znam o priloženoj sliki, što sam rado učino. Prilažem pismo koje sam mu pisao 4 svibnja 2015.

Bog! dragi moj Žarko,

Što ja znam i što sam čuo a isto bih u to bio sto posto siguran da je ovo prva javna slika Viteza generala Rafajela Ranka Bobana, pa i mojeg oca Petra. To govorim zato što u to doba, dok su oni bili kući, u Bobanovoj Dragi, slikaćih aparata nije bilo, dakle nisu se mogle slike praviti. Po mojim saznanjima Ranko je otišao za Belgiju negdje 1928. godine i on je bio taj koji je pripremio mojem ocu teren da dođe kod njega u Seraing, Belgija. Moj otac Petar Boban je otišao u Beligiju na ime Ante Grubišić u početku 1929. godsine. Moj otac nije mogao dobiti “pasoš” kako su ga tada zvali, jer je imao neki spor s jednim susjedom Petrom Šimić, zvani Peka. Kako tada ti “pasoši” nisu imali osobnih slika za identifikaciju a spomenuti Ante Grubišić, Marijaničić ili Marijanov je već imao “pasoš” za ići u Belgiju. Kako mu je otac Marijan umro prije nekoliko dana, Ante se odlučio je ne ići u Belgiju, te je mojem ocu ponudio svoj “pasoš”. Kasnije je došao i još jedan njihov pajdo, Mate Boban (1908-1943) zvani “Balija”.

Moj rođak Jerko Grubišić koji živi u Chiacgu mi je pisao u Paris 1963. godine da mu pribavim Rankovu sliku iz Belgije. On je znao još od kuće, iz Bobanove Drage, da je njegov tetak, dakle moj otac, imao Rankovu sliku iz Belgije. Ja sam pisao roditeljima kući da mi ju pošalju, što su oni i učinili. Njima u Chicagu je trebala ta slika za njihov “Ogranak Vitez Rafajel Boban”, HNO.

Sliku dragi moj Žarko koristi i kako ti kažeš da je to jedan povijestni dokumanat za tebe, onda borami je i za mene i za sve druge poštene i državotvorne Hrvate. Koristi do mile volje.

Iskreni poZDravi. Bog! Mile.

xxxx

Date: Thu, 5 Feb 2015 11:42:43 +0100

From: žutrovan@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi moj Mile, ta slika je prvorazredno povjesno otkriće od nacionalnog značaja. Baš zato sam mišljenja da je treba objaviti, ali pametno.To jest u kakvoj knjizi o povjesti toga razdoblja, a tek onda je pustiti putem internetske mreže. Ja razmišljam, a ujedno pitam tebe da li se slažeš, da bi bilo iz više razloga dobro i čast bi bila objavljivanja te fotografije prepustiti profesoru B…… Prije svega on je povjesničar od formata i autor školskih udžbenika iz povjesti tako da će uz njegovo ime dobiti veći značaj, a ujedno držim da je to prikladan način da mu se odužimo za sve što je za nas učinio, a čime obradovati povjesničara nego nekim značajnim ostatkom povjesti. I na kraju, ali ne manje važno on nam sigurno može još puno pomoći u potrazi za materijalima od interesa pa je vrlo važno da ostane zagrijan i zadovolja.Trenutno ne mogu na njega računati jer je prezauzet oko finalnih poslova na objavi knjige o ratnim plakatima NDH, već sam ti pisao o tome i poslao fotografiju naslovnice, inače knjiga izlazi u svibnju ove godine, bratski poZDrav Žarko.

Date: Wed, 4 Feb 2015 19:35:04 +0100
Subject: Re: Javi mi dali si sliku dobio – promjena teksta
From: utrovac@gmail.com
To: froate@hotmail.comDragi Mile, evo me kući sa posla. To je iznimno vrijedna i zanimljiva slika, prvorazredan povjesni dokument. Rafu bi prepoznao, a i ti ličiš na oca tako da bi i njega poznao. Je li ova slika za moje oči samo ili se smije objavljivati? Mislim da je to Rafaelova najranija poznata slika!!! Bratski pozdrav Žarko.

Dana 4. veljače 2015. u 00:20 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:
Bog! dragi moj Žarko, naravno da je slika za javnu uporabu. Ja ću malo pojasniti o toj sliki.

Moj pok. otac Petar Boban Gabrića (1907-1981. (mi je nekoliko puta pričao o ovima koji su na sliki. Počevši s desne strane: Ranko Boban je taj koji drži desnu ruku na lijevom ramenu mojeg oca Petra Baban, Gabrića. Slika je iz Serainga, Belgija, godine 1931 ili 1932. Sva osmerica (8) na sliki su iz Gorice i Sovića. Njihovih imena se više ne sjećam. Otac mi je pričao da su bila dvojica prezimenom Paradžik. Svi su bili u dobrovoljačkim jedinicama HOS-a NDH, tj. Ustašama. To je što znam o tim Hrvatima koji su svoje živote dali u obrani svoje i naše zemlje Hrvatske.

Mile Boban, Otporaš.