Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država.

Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao: «Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega.» [1]

Zato dopunjam gore rečeno: «Pobjednicima se ne smije zamjeriti, premda su nož progutali kad su sklopili savez sa Staljinom. Progutani im nož nanosi mnogo zla. Para im utrobu. Ne mogu ga odstraniti ni operativnim zahvatom, više nemogućim negoli skupim.» [2]

I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.

Zato ćemo se susresti sa svojom prošlošću. Ne možemo sami. Treba nam pomoć. Molimo Srbe da nam pomognu rasvijetliti Pavelićev odlazak u inozemstvo kojega ne bi bilo bez zločina u beogradskoj skupštini lipnja mjeseca 1928. Neka nam pomognu rasvijetliti i mogućnost njegova povratka iz inozemstva. Jer, i to nam je nemoguće bez njihove pomoći. Neka nam odgovore: Zašto ste pristupili Trojnom paktu 25. ožujka 1941.? Jeste li tim činom htjeli sačuvati jugoslavensku cjelovitost u osovinskom poretku? Jeste li to učinili i zato da spriječite povratak Pavelića i njegovih ustaša? Zašto ste opozvali svoj pristup Trojnom paktu? Jeste li svjesni da ste tim opozivom izazvali Hitlera te omogućili ustašama povratak i uspostavu vlastite države?

Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?

Budući da još ne možemo neke stvari istjerati na čistac, opet pitamo Srbe: Zašto su šumari morali – za vrijeme stare Jugoslavije – popisivati jame na svom terenu? Kako se vladalo vaše pučanstvo prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Je li se vladalo kao i naše prema staroj Jugoslaviji? Kako se vaše pučanstvo vladalo prema vojnicima i policajcima, dok su vojnici i policajci Nezavisne Države Hrvatske mirno pješačili?

Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?

Svratit ćemo svoj pogled na Jasenovac i odlučno reći: Ne smijemo prvotno gledati u Jasenovcu logor smrti i gubilište. Jer, Jasenovac je određen da bude obrambeni mehanizam NDH. Zato bi trebalo ustanoviti: Je li se ta plemenita zamisao izvitoperila? Ako nije, recimo, nije. Ako jest, recimo, jest. U Jasenovcu je bilo na smrt osuđenih i pogubljenih jer su bili zločinci. I to je Jasenovac. U Bleiburgu, u što je uključen Križni put i Jasenovac nakon Jasenovca kao sastavni dio Križnoga puta, nitko nije stradao jer je bio zločinac. Treba uočiti bitnu razliku između Jasenovca i Bleiburga u najširem značenju. U Jasenovcu je bilo kakve-takve istrage i kakve-takve sudske rasprave, iako ne onakve kakva bi trebala biti u miru. A neposredno nakon rata? Ni istrage ni sudske rasprave!

Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.

1.             Jednoga dana pred kraj 1943. ili početkom 1944. – može se svjedok varati glede vremenske točnosti – stigla je tužba Vjekoslavu-Maksu Luburiću zbog sedmorice ustaša što su učinili zločin u selu Rajiću pokraj Novske. Luburić je, čim je to čuo, zapovjedio da se to područje opkoli i ustaše pohvataju. To je učinjeno munjevitom brzinom i sedmorica «ustaša» brzo su uhićeni i u Jasenovac dovedeni. A tijekom istrage? Ustanovljeno je da su to partizani u ustaškoj odori. Svjedok ih je samo vidio, ali nije doznao kako su završili. Hoćete li te i takve ljude ubrojiti među nevine, ako su ubijeni? Molim odgovor. Dok vi budete razmišljali, suočit ću se i s lažima, bačenima na ustaše: U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.
2. Mnogo su u selu nađenih vodiča partizani na kraju ubili i poslije izjavili: «Poginuli su od ustaša, vršeći patriotski zadatak!»
3. Stradale Srbe u glinskoj pravoslavnoj crkvi poubijali su partizani u ustaškoj odori.
4. U Jasenovcu između 15. svibnja 1945. i neutvrđena nadnevka 1947. partizani su poubijali mnoge Hrvate i svoj vlastiti zločin prebacili na ustaše.
5. Mnoge su ustaške i domobranske udovice primale mirovinu nakon rata jer su dale izjavu da su im muževi stradali od ustaške ruke.
6. I mojoj ujni, Ani Primorac rođenoj Kordić, ženi moga ujaka Benedikta Primorca došao je oznaš i rekao joj: «Izjavi da ti je muž stradao od ustaša pa ćeš dobiti veliku mirovinu,» Moja mu je ujna, ponosan sam na nju, odgovorila: «Ne ću reći laž pa makar nikad kruha ne okusila.»

Nad tim bi se partizani morali zamisliti pa nam tek onda kazati što je tu ustaško, a što je, na ustaše natovareno. Zabrana veličanja ustaša nikome ne dopušta laž na ustaše, a pogotovo prebacivanje partizanskih zločina na njih. Treba nam već jednom biti jasno: Nisu ustaše kanta za smeće! Dok pozvani i prozvani budu razmišljali kako će nam pomoći glede Jasenovca, progovorit ću nešto glede Bleiburga i Križnoga puta. Bleiburg je, zbog otežavajuće okolnosti nakon rata:

1. Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;
2. Pokolj nevinih i samo nevinih žrtava;
3. Trijebljenje Hrvata pokoljem i raseljavanjem.

Dok su u Jasenovcu stradavali vojnici i četnici i partizani, u Bleiburgu, glede njegova užega i širega značenja, nisu stradavali vojnici. Jer, u tim okolnostima hrvatski su doskorašnji vojnici, i ustaše i domobrani, zapravo civilne žrtve, unatoč njihovoj odori. Nakon završena rata vojnik bez puške je civil i samo civil.

Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.

I, eto, tako dođosmo i do pravoga razloga Blajburške tragedije. Korišteno je vrijeme da bi palo što više Hrvata. Ako bi, možda, netko pravdao Bleiburg, uspoređujući ga s pokoljem Petaienovih vojnika u Francuskoj, grdno bi se prevario. Jer, nisu ubijani samo ustaše pod krinkom nekakve izdaje.

Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.

Ovu tvrdnju potvrđuje i Jazovka gdje su stradali ranjenici, protivno međunarodnim konvencijama i zakonskim odredbama. Humanost je pogažena! Jer, trebalo je, nakon rata, ubiti što više Hrvata. I ranjenika samo zato što su Hrvati, premda je trebalo te ranjenike ostaviti u bolnici, da ozdrave i kući se vrate. Ranjenici pak nisu u bolnici ostali nego su iz bolnice odvedeni i u Jazovku ubačeni.

Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavlima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: «Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici.»

Tko je poubijao te ljude? Tko? Tko? Tko?, pitaju organizatori ovoga skupa. Odgovaram im na njihov trostruki zamjenički: Tko? Tko? Tko?, s imeničkim Nitko! Nitko! Nitko! I neka mu ostane ime Nitko. Jer, ubio ih je Nitko.

Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.

Istu molbu upućujem i Islamskoj zajednici glede Jasenovca. Neka i ona postavi to pitanje Hrvatskom saboru. Jer, u Jasenovcu je nakon Jasenovca, tj. od 15. svibnja 1945. do ne utvrđena nadnevka 1947., stradalo mnogo Hrvata islamske vjeroispovijedi i drugih muslimana.

Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.

Zato s ovoga mjesta upućujem javnu riječ Hrvatskom saboru: Cijenjeni Naslove, neka i nama bude omogućen dolazak u Jasenovac da bismo i mi počastili dosada ne spomenute jasenovačke žrtve, stradale od partizanske ruke. To nam omogućite. Ako nam to ne možete, ne želite, ili ne ćete omogućiti, onda odgovorite svjetskoj javnosti na ovo pitanje: Zašto je Jasenovac ostao neprekopan?!

I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.

I, eto, to je moj susret s prošlošću pred licem medija koji su samo ukratko registrirali činjenicu moga nastupa na Jazovki. Susret je moj i ostajem uza nj do susreta s meni nepoznatim činjenicama koje moram uvažiti jer su činjenice. Kakav sam ja koji sam toga dana bio i liturg i propovjednik i predavač? Neka odgovori moja propovijed na Jazovki, izgovorena istoga dana za vrijeme svete mise.

Fra Martin Planinić