NEŠTO O OBITELJI GENERALA LUBURIĆA, piše Stipe Šego prvi (1) dio

NEŠTO O OBITELJI GENERALA LUBURIĆA, piše Stipe Šego prvi (1) dio

(Stipe Šego koji je živio u Chicago-u je napisao nekoliko nstavaka u OBRANI  “GOVORE SVJEDOCI” kao odgovor Mario Poliću, satniku HOS, koji je napisao skoro pedesetak nastavaka u glavnom glasilu HSS “Hrvatski Glas”, “OD MOSTARA DO BLEIBURGA”. Ja ću ovdje iznijeti iz ova dva broja OBRANE samo ono što je pok. Stipe Šego pisao o obitelji Maksa Luburića.Sjećam se da sam tu i tamo pročitao pokoji opis, pa i ono što sam pročitao, nisam sačuvao. Koliko se sjećam a i po odgovorima poručnika Stjepana Šege, satnik Polić je opisivao svoje dojmove o povlačenju hrvatske vojske, kao da je prepisivao feljtone vusovih, VUS, Vijesnik u Srijedu, novinara, koji su se svom žestinom bacili na Maksa Luburića. Neću zalaziti u detalje Stjepana Šege opisa, ali ću tu i tamo izvaditi neke podatke što je spomenuti napisao o osobi generala Luburića i o njegovoj obitelji. Opisi Stjepana Šego o obitelji Luburić u novini “OBRANA” br. 57-58, 1967. str. 15 i br. 59-60, 1967. str. 8 su, za moj pojam, vjerodostojni su samo zato što je u to vrijeme general Luburić bio živ i zdrav, bio glavna i u svemu odgovorna osoba PRINAPRESS-a gdje se je novina OBRANA tiskala. Dakle, general je uz svaki opis poručnika Stipe Šege stavio Opaska “OBRANE”, što bi značili “moja, generalova, opaska”, jer je on sve nadgledao i pregledavao, pa poradi toga je imao uvid u ono što je poručnik Šego o njemu i njegovoj obitelji pisao. Da je nešto bilo neistinito, za sigurno bi general to ispravio i dopunio kako bi istina bila ono što o njemu i njegovoj obitelji piše i iznosi poručnik Stipe Šego. Mile Boban, Otporaš.)

Da vidimo šta OBRANA kaže br. 57-58 1967., st 15:

Stjepan Šego, Chicago:

GOVORE SVJEDOCI

Koliko imade istine u onome što je napisao g. satnik Polić u H. Galsu, koji izlazi u Kanadi a, pod naslovom “Afera Vokić-Lorković” i “Povlačenje hrvatske vojske od Mostara doBleiburga”?

Opaska “Obrane”:

Ovo je peti nastavak prikaza hrv. časnika Stjepana Šege, čiju adresu su nam tražili mnogi hrvatski borci. Evo iste: S. Šego, 2703 S. Princenton Av., CHICAGO, 16 Ill., Usa. Oni koji nisi čitali prijašnje sastavke molimo neka ih zatraže od naših povjerenika ili od nas izravno.

U zadnjem prikazu, tj. br. 55/56. treba ona stavka koja govori o tome “kako kako partizani nisu napadali Hrvatsku Vojsku nadopuniti ovako: nakon kapitulacije njemačke vojske (tupac drugi, redak sedmi odozgor). “Obrana”. (Po ovome se može olako zaključiti da je “Opaska Obrane” bio promatrač i pregledavač maks Luburić. Mo. Otporaš.)

NEŠTO O OBITELJI GENERALA LUBURIĆA

Ne samo kod civiliziranih naroda i sistema, nego i kod mnogih starih primitivnih naroda, bio je uveden jedan običaj: da je svatko odgovoran za ono što sam osobno i vlastitom voljom učini. Nije ga se kažnjavalo, pojedinca i narode, za ono, što osobno i vlastitom voljom nisu počinili i čak se izuzimalo od kazne one počinitelje, koji nisu bili svjestni svoga djela, tako kad su bili maljetni, mentalno bolesni, ili su bili pri djelu počinjenom i dokazanom, opterećeni nekim posebnim utjecajima. To dr. Krnjević kao pravnik zna. Zato je morao znati da i ono što bi možda učinili pojedini članovi onitelji Luburić nije kriv sam general Vjekoslav Luburić, nego oni, koji su evetualno neko djelo počinili. Pa ipak se u pedesetak nastavaka Maria Polića u službenom glasilu HSS-a “Hrvatskom Galsu” dosta puta spomenulo i obitelj generala Luburića, i posebno činjenica da bi eventualno brat generalov Dragutin bio komunista, te da majka generalova nije bila medju onima koji su se 1945. povlačili prema zapadu, što da je prema tome posebni grijeh u očima “Hrvatskog Glasa”.

Nije običaj medju kulturnim ljudima upotrebljavati u političke svrhe privatni život pojedinaca, a sigurno je da medju pripadnicima ODPORA, medju onima dakle koji podržavaju tisak Odpora, ima više njih koji su zamjerili generalu Luburiću jer NIJE iznašao mnoge detalje iz života i rada neprijatelja Odpora i generala Luburića, nego onih, koji bi zamjerili jer se napadalo pojedince, osobe, njihov život. Tek je pisanje “Hrvatskog Glasa” službenog glasila i vlasništva Hrvatske Seljačke Stranke, prisililo “OBRANU” da se odrekne svog velikodušnog stava i odpočne sa odgovoaranjem na objede i napade, na laži i izmišljotine. Dogodilo se da su nama poznati monopolisti i njihove novine počeli sa podpisima  poznatih predvodnika postavljati pitanje: ako nije istina što piše Polić, onda odgovorite, ako šutite znači, da priznajete krivicu. Isto tako mnogi mladi pripadnici Odpora kojima nije poznato mnogo toga iz naših tragičnih i slavnih dana zahtijevali su, da im se kaže istina, jer u suprotnom jedina informacija o životu i radu pojedinaca bili su ima podatci iz srbokomunističkog i hrvatskog stranačarskog tiska. Osobno sam dobio stotine pisama od meni poznatih i nepoznatih osoba, koje me mole i sile, da nastavim sa iznašanjem dijela istine, onog dijela, koji je meni osobno poznat.

(Dragi moj pok. prijatelju Stipe Šego. Poznavali smo se i skupa smo dobro surađivali i zajedno radila u borbi za ponovnu Obnovu hrvatske Države. I mene su se mnogi javli i javljaju da nastavim iznositi sve što imam i sve što znam o Maksu Luburiću i hrvatskoj političkoj emigraciji. Jučer mi se jedan javio (petak 11 siječnja 2018) imenom “Čitatelj”, čestita mi na mojoj upornosti, moli me da ne posustanem i da nastavim, je da sve što ja iznosim za njega je jedna velika novost o kojoj ništa prije nije znao. Mile Boban, Otporaš.)

OBITELJ LUBURIĆA

“…Razgovarao sam sa nekim starijima, seljacima, svećenicima, intelektualcima. Mislim s onima, koji su iz onog dijela Hercegovine, koji bi nešto mogli znati. Bilo je dosta spomenuti pok. Franju, djeda generalova i pok. Ljubu, oca generalova, pa da si odmah stvorimo jednu sliku. Bila je to ugledna obitelj iz Ljubuškog, obitelj jednoga narodnog i nacionalnog stava, obitelj religije, čvrstih veza sa ocima Franjevcima. Pričao mi je za vrijeme NDH. dopukovnik Rajić, koji je prije sa generalom bio na Jankapusti, (dopukovnik Rajić je jedan od sudionika u atentatu na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u 9 listopada 1934 god., mo. Otporaš), da je bilo u ono vrijeme dosta reći, da je stigao jedan Luburić iz Hercegovine, pa da ga se odmah primi kao apsolutno vjerna i povjerljiva borca, a kada se ispitao njegov život, zapravo mladost, da je sve gornje bilo ne samo potvrdjeno, nego i mnogo više. U Chicagu samom nalazi se medju ocima Franjevcima dosta osoba, koje su poznavale tu obitelj, pa i generala, kao dijete i kao gimnazijalca.

Kakva smisla ima govoriti o dukatima djeda Franje i druge gluposti, kad svaki zna, da je ta obitelj bila uništena, otac ubijen 1918. (negdje sam čitao da je ubijen 1919, mo) od Srba, ostatci se bili raspali, a 1918. Jugoslaviju obitelj dočekala u najvećoj bijedi, bez penzije, bez imetka, dok general djeda ni upamtio nije, jer je umro prije nego se je rodio. Nema osobe u Ljubuškom koja to ne zna. “NAPREDAK” je zato i uzeo na zagovor franjevaca i gradjana Ljubuškog mladog Luburića (Vjekoslava, mo) na podpuni svoj račun.
Majka se našla formalno na ulici, bez igdje išta, te je morala raditi u Tvornici Duhana da zaradi suhi kruh, jer za mnogo nije doticalo. Dužan će biti ne Polić, jer smo s njim na čistu, nego Dr. Krnjević i urednik Stanković, dati hrvatskoj emigraciji računa o svom pisanju, pa navesti izvore odakle su crpili svoje objede.

BRAT GENERALOV

Tek nakon mnogo ispitivanja kod preživjeli Obranaša saznali smo da generalov brat Dragutin, od generala stariji brat nije nikada bio u Obrani, te da je uvjek živio u Vinkovcima, gdje je radio na željezničkoj stanici kao konobar. To je bio i za vrijeme Titove Jugoslavije.

Da je bio komunist? Neznam, jer ga nisam pitao, niti mi je netko znao o tome reći, ali dosta je malo zdrava razuma pa ustanoviti, da ako je netko bio član Partije još prije i za vrijeme NDH – te tako mogao preko brata generala ustaškog uticati na tok stvari, a završava svoje dane kao konobar na istom mjestu, gdje je bio prije rata, da bi stvar bila u najmanju ruku sumnjiva u doba, kada prema samom srbokomunističkom tisku mnogi nepismeni zauzimaju vidne položaje. Slabe usluge je morao napraviti svemoćnoj partiji jedan Luburić, i to brat generala Luburića, koju bi počeo svoju komunističku karijeru kao konobar, i tako završio. Što bi htio Hrvatski Glas, da pišemo, da nije bio komunist nego veliki antikomunista, borac, itd? Ne, to ne možemo pisati, jer nam kao takav poznat. Pa i kad bi to bilo ne bi to mogli pisati, jer neka hvali Bogu da je ostao na životu.

Ima jedan pripadnik Odpora koji tvrdi da su ga, Dragutina Luburića, vidili jednom u Jasenovcu u posjeti kod obitelji pok. Ljube Miloša, koji su neko vrijeme živili u Jasenovcu zato, jer su bili istjerani iz Subotice, gdje su živili. Treba znati da su bili bratići (sestrići, od dvije sestre, mo) i da je brat generalov bio kod obitelji Miloš 1918., kad je u Hercegovini vladala glad, a majka Ljube Miloša, Milka, bila je sestra generalove i Dragutinove majke.
Prema tome bili su bratići i više je vremena Dragutin sproveo s obitelj Miloš, nego u Ljubuškom. General je pako otišao iz škole na Jankapustu i dok se nije vratio u Hrvatsku nije brata ni vidio. Vele mi neki, da misle, da je bio i na svatovima drugoj sestri, jednom u Zagrebu, ali nitko se u Obrani ne sjeća Dragutina ni po čemu, ni po dobru, ni po zlu.

Osim toga, tko zna da je šef policije za vrijeme NDH. u Vinkovcima bio Tolj, taj bi morao znati da Tolj ne bi bio oprostio ni svome, ni generalovu bratu, ako bi bio išta učinio protiv Hrvatske. Pa će biti vrlo vjerovatno da je Dragutin bio jedan od onih, koji se nije nikada miješao u ništa, nego skromno radio svoj posao i tako ni za NDH, prije, ni poslije, nije se istakao, kao i mnogi drugi. Zašto je trebalo onda izmisliti čitavi niz fantazija, samo da bi se navuklo neku sumnju na samog generala.

MAJKA GENERALOVA

Ovim riječima pozivamo sve one koji su bili u zadnjem transportu “OBRANE” koji je išao prema Mariboru i u kojem su bile supruge, djeca i majke od mnogih predvodnika “OBRANE”. Obrana se naime nije htjela povlačiti, nego se nadala da će se boriti i rat nastaviti, a majke i supruge nisu htjele napustiti svojih u tako teškim časovima. Nu na sami 6 svibnja 1945. kada je bilo jasno da borbe neće biti, onda je odredjeno da se sa zadnjim transportom pošalju na zapad majke i supruge i djeca. U tom je transportu bila i generalova majka, a iz Maribora je bila skupa sa drugima vraćena u Zagreb. Među njima i mnoge druge poznate naše majke i supruge.

Poziva se javno bojnik Jakov Barbarić, koji je bio zapovjednik tog transporta, da izjavi da li gornje odgovara ili ne istini. U Chicagu živi jedan od onih (mislim da je to bio Lujo Odak, nisam sto posto siguran. Bolje je i ovako staviti “da nisam siguran” nego prešutijeti i nošta ne reći, jer priroda čini svoje, umire se, nestaje nas, a svaki od nas ima ponešto reći, te bila bi nacionalna izdaja ne reći ništa i sa sobom sve ponijetu u grob. Na znam dali je Jakov Barbarić ikada ili igdje išta iznio o ovome što ovdje iznosi Stipe Šego, mo. Otporaš), koji su pratili taj transport i u zadnji čas se spasili tako, da su same žene pravile gužvu, da se njih nekoliko medju njima i bojnik Barbarić mogli izvući i spasiti.

Nakon mnogo patnje i godina provedenih na robiji nalazi se jedan od tih i voljan je svjedočiti. Nu znamo da se je Polić dopisivao s Poglavnikom u ono vrijeme, dok je bojnik Barbarić bio šef glavnog Ureda ili kako se to već zvalo. Očekujem odgovor g. Barbarića, a ako ga ne dobijemo, onda će svjedočiti ostali.

Nastavlja se s drugim dijelom.