NEŠTO O OBITELJI GENERALA LUBURIĆA, piše Stipe Šego (drugi (2) dio) kraj.

NEŠTO O OBITELJI GENERALA LUBURIĆA, piše Stipe Šego (drugi (2) dio) kraj.

Obrane broj 59-60. 1967., st 8

Stjepan Šego, Chicago:

GOVORE SVJEDOCI

POBIJENI LUBURIĆI

Hrvatski Glas kao da žali da je stara majka preživjela, jer da joj se nije ništa dogodilo. Moglo se je dogoditi da je nisu ubili zato, jer su mislili uhvatiti preko nje samog generala, ili zato jer im je trebala kao propaganda, ili jer svi nisu bili krvnici kao oni koji žale, što nije ubijena. Svakako je bila preslušavana, bačena iz stana na ulicu, tjerana, lišena ono malo sirotinje i osobnih stvari, kao i mnoge druge majke i starice.

Ali evo nekoliko primjeraka kako su partizani postupali sa obitelji generala.

1. Malog “Bracu”, kako su ga svi zvali, brata iz drugog braka majke generalove, Tomislava, (Tambić, mo.) pripadnika PTS-a, doveli su na Jelačić Trg i na najokrutniji način mučili i linčovali na samom trgu uz ples, ciku i orgije srbokomunista, o čemu su pisale i tadanje novine u Zagrebu, kako je “narod sudio Luburiću”. Htjeli su stvoriti uvjerenje da se radi o generalu i novine su pisale da su generala ranjena uhvatili i da mu je “narod sudio”.

2. Od sestre mu Mire (generalova sestra Mira, Dragutin brat i Vjekoslav su iz prvog braka, ukupno troje (3), mo.) muža Miju Dodiga su ubili, kao i dvoje djece, Miju i malu Jasenku. Mira je preživjela, jer nije bila u Čapljini, nego u Ljubuškom, pa je na zagovor domaćih ljudi puštena, jer se bilo pročulo da ide bojna Staniše Vasilja da ju oslobodi.. Kasnije su je gradjani obranili. Muž joj je bio prije rata i za vrijeme NDH. obični poštanski namještenik i živili su uvjek u Čapljini, a da Zagreba ni vidili nisu, kao možda ni Dragutin. General nije svoju rodbinu stavljao na položaje, nego se svatko probijao u svom zanimanju, kao konobar, namještenik, a brat Tomislav je bio čarkar u PTS-u.

3. Sestre generalove Zora i Nada (iz drugog braka njegove majke, dakle, polusestre, i Tomislav, polubrat, ukupno troje (3), mo.) udate za ustaške častnike išle su sa svojim muževima i medju zadnjima, kada je išla cijela OBRANA. Nosile su hlače i pištolje, i dijelile sudbinu svojih muževa, i stigle nakon mnogo patnja u slobodne zemlje, gdje su dosta muke imali radi Polića i njemu sličnih, a o čemu će se još govoriti. Bili su ganjani i denuncirani, kao sada i general. Znati će zašto oni koji to plaćaju, pišu, uvrštavaju i odobravaju: UDBA, Polić, Stanković i Krnjević.

4. Bratić Ljubo Miloš (sestrić a ne bratić, ili je to možda ista stvar, mo.) je kao studen živio u Subotici i tamo je sa nekoliko studenata proglasio 10 travnja Hrvatsku Državu. Madžari su streljali njih više, a Ljubo je pobjegao ispred zida za streljanje. Odmah se je javio u časničku školu Vojnice, te bio dodjeljen OBRANI. O njemu pišu i govore ovo i ono, ali ne kažu da je bio u mnogo borbi, a da nije bio stalno i izključivo na terenu bilo je zato jer je imao defekt na očima, jer ga je trebala OBRANA na drugim mjestima, kao i Polića, ali i ovako on je bio zapovjednik one Bojne, koja je preko madžarskog teritorija vlastitom inicijativom došla u pomoć Koprvnici, gdje je Boban bio opkoljen. Radi tog podhvata bio je promaknut i odlikovan.
Išao je s ostalima u Austriju, probio se i bio cijelo vrijeme boravka Poglavniku njegovim čuvarom, kurirom i pratnjom, skupa s ostalim pripadnicima /dvoje/ obitelji Luburić.

Sve su to zaboravili nasljednici i tumači Poglavnikovi danas, ali nisu zaboravili Obranaši, koji su poznavali Ljubu Miloša, njegove žrtve, idealizam, poštenje i odanost stvari. (Hrvatskoj, mo.) Na kraju medju prvima ide u Domovinu, skupa sa ostalima, biva uhvaćen kao i ostali 95 i biva strahovito mučen, drogiran, izrugivan, i na kraju obješen.

Slaba je šala “Hrvatskog Glasa” kada na prvoj stranici donaša šaljivu notu, kako je neki LJUBO MILOŠ javno u Splitu izbatinan. Još ćemo tu šalu komentirati, a pokojnom Ljubi i palim drugovima za Hrvatsku pokoj duši, a ako se radi o izrugivanju, onda ostaje široko polje rada s vodjama HSS. koji su bili u svim srbijanskim služinskim vladama, diktaturama, pučevima, pa i onoj u Londonu skupa sa Dražom Mihailovićem, i onoj u Beogradu sa Titom i Rankovićem. Tako će to suditi hrvatski narod i povjest i svakoga postaviti na svoje mjesto.

5. Bratić Tihomir Kordić, sin Nikole Kordića i Jelke Soldo (sestra od generalove majke, dakle generalova tetka, mo. Otporaš.) pao je kao hrvatski časnik, pripadnik Obrane, skupa sa bojnikom Matajom (Hadžijom) nakon što su bili poslati tobože prema Italiji, kao i drugi (Jasenice) i nakon što su odbili skinuti ustaške znakove. Bili su po partizanima domlaćeni, ali nisu skinuli kao mnogi drugi svojih znakova i spasili se. Ubijeni su i ustaški časnici i muževi Tihomirovih sestara (Pok. poručnik Joja i drugi), nu odvelo bi nas daleko kada bi sve to nabrajali. Živi su svjedoci i toga čina.

Tako je eto svršila obitelj generala Luburića, a sada očekujemo od g. Krnjevića da iznese kakvo je držanje imao on i članovi vodstva njegove stranke, tj. HSS-a, jer ako general Luburić i njegova obitelj pripadaju javnom sudu, onda svakako pripada i Dr. Krnjević i vodje HSS-a. Neka nam se ne zamjeri, zato, ako se budemo tim bavili.

Kraj opisa pok. Stipe Šego o obitelji generala Luburića.