(Prenosim iz DRINE br. 4/7 1955. strana 75-93 članak kojeg je pisao “U”staša Maks u rubrici “IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA”. Članak je podug pa ću ga u nastavcima ovdje iznijeti kao jedan važan i nepoznat dio dogodovština povijesti i rada na Janka Pusti. Dr. Željko Karaula je donio iz HDA ZAPISNIK Udbe od 3 siječnja 1947. godine pukovnika HOS-a Ivana Perčevića. Kako “U”staša Maks u ovom svojem opisu spominje pukovnika Ivana Perčevića, to mi daje priliku da popunim prazninu Maksova pisanja o Janka Pusti s izjavama Ivana Perčevića u Udbinu ZAPISNIKU od 3 siječnja 1947. godine. Kao očiti i vjerodostojan dokaz prilažem sliku ovog opisa. Mile Boban, Otporaš.)
POBOČNIK LASLO (Jure Francetić na Janka Pusti)
Dom , Sveučilište, Janka Pusta, Drina i Smrt, – to su velike postaje i stepenice u životu velikog hravtskog ratnika i ustaškog revolucionara, Jure Francetića. Svi ratnički narodi imadu legende, koje kažu, da veliki vojnici i ratnici ne umiru, nego se jednostavno razplinu…
Život, rad, borba i smrt Jure Francetića je legenda i misterij.
Podno starca Velebita, u kršnoj Lici, koja je dala hrvatskoj ratničkoj poviesti bezbroj generala i admirala, rodio se je i veliki vojnik i ratnik Jure Francetić. Besmrtni Mile Budak, također sin Like, govorio mi je o obitelji Francetića, o obitelji, koja je dala mnogo značajnih ratnika. Ta je Starčevićeva, Došanova, Budakova i Francetićeva Lika prema podatcima pok. Mile Budaka dala što nitko drugi nije. On je narod težaka i generala, kako reče Mile. Samo je općina Lovinac u godini 1900. imala u Austro Ugarskoj Vojsci 15 živih generala!
Jedno malo selo!
Dom Francetića je dom seljačkih i vojničkih vrlina, dom hrvatskih ratničkih koljenovića. U vjeri otaca i pradjedova, u strahu Božijem i ljubavi prema rodnoj grudi odgajao se je Jure Francetić na ognjištu pradjedova. To je pokazala točka u životu Jure Francetića.
Hrvatski je Alkazar, (u Španjolskoj jedan grad, a ovdje general misli na “tvrđavu”, mo.) naše Sveučilište, izklesalo iz ličke uridine politički izgrađena borca. Deržanstvo, koje je usisao sa majčinim mliekom i zrakom uže domovine Otca Domovine, ojačale su bure Velebita, a izkristaliziralo ga je zagrebačko sveučilište, naš glavni stožer ustaške i travanjske revolucije. A onda je došao na Janka pustu, kamo se nije dolazilo slučajno, jer je organizacija “USTAŠA” – Hrvatski Oslobodilački Pokret, u njemu vidio jednog od pozvanih. I kako je Jurin pohod na Drinu počeo na Janka Pusti, moramo i mi početi tamo.
Janka Pusta je usavršila Juru, a on usvavršio Janka Pustu. Medjusobno su si dali svoj biljeg. Zato je potrebno govoriti o Janka Pusti, jer se bez nje ne može razumijeti svo ono, što je zatim došlo. I kako je pisac ovih redaka prastanovnik Janka Puste, u koju je ušao kao bosonogo diete, bio s Jurom cielo vrieme, imao sreću preživjeti Legiju Smrti sa šačicom sjena, žena i djece, pozvan je i pisati o tim dvama velikim pojmovima, koji su doveli do pohodna na DRINU.
PODRIJETLO ILI POSTANAK USTAŠKOG VOJNIČKOG LOGORA “JANKA PUSTA”
(Uvijek sam se pitao kada je točno osnovan logor Janka Pusta. Iz petnaestak nastavaka koje je general pisao u novini OBRANA 1965/1966. godine PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, tu sam iz tih generalovih opisa mogao shvatiti da je Vjekoslav Luburić došao na Janka Pusta koncem 1930. ili početkom 1931. godine. Sada kada prepisujem izjavu pukovnika Ivana Perčevića koju je Udba zapisala u gore spomenuti ZAPISNIK, dobiva se malo drugačija slika. Mo. Otporaš.)
Pitanje Udbe:
Opišite nam kako je došlo do osnutka ustaškog logora u Mađarskoj “Janka Pusta”, vaš udio u tome i zadatke po kojima vas je Pavelić kao smog izaslanika (zamjenika) slao tamo?
Odgovor Ivana Perčevića:
U ljeti 1931. godine agenti jugoslavenske policije pokušali su izvršiti atentat na Gustava Perčeca u Beču. Ovaj atentat nije uspio i atentatori su bili pohapšeni. Atentatori su bili Cveger, neki Belošević i još jedan čijeg se imena ne sjećam, a bio je jedini od njih koji je znao njemački jezik… Atentatori su izvedeni pred austrijski sud i osuđeni na vremenske kazne, a Gustav Perčec dobio naređenje (izgon, mo. Otporaš.) da se mora iz Austrije iseliti… Gustav Perčec se je poslije toga morao iseliti u Sporn u Mađarsku…S Gustavom Perčecom su krenuli nekolicina emigranata među kojima se sjećam Kremzir Ljube, Šimovića sa obitelji i drugih. Putem novinskih oglasa Perečec je zatražio u najamninu jedno imanje na kojem bi on sa grupom oko desetak ljudi radeći jeftino živio. U samoj okolici Sopron-a nije mogao dobiti nikakovo imanje već mu je ponuđena Janka Pusta…
Gustav Perčec napušta Beč ljeta 1931 i iznajmljuje veliki posted kraj Velike Kaniže (NagyKanizsa) pod imenom Janka Pusta ili Jankovec…
(Dakle, Logor Janka Pusta je osnovan ljeta 1931. godine, a Vjekoslav Luburić je tu došao odmah u početku i bio među prvima, što bi značili krajem godine 1931. ili početkom 1932, Mo.)
Nastavlja se.
USTAŠKI ČARKAR “LASLO”
Janka pusta je bila vojnički logor i svatko je na njoj počeo kao čarkar – novak. Ulazili smo kao novice i dobivali samostansko ime. Morali smo zaboraviti, kako se zovemo, zaboraviti ime roditelja, ime sela i grada gdje smo se rodili, ime pokrajine. I strogo je bilo zabranjeno govoriti bilo kojim provincijskim dialektom. Morali smo zaboraviti ime prijatelja, profesiju, škole, sve ono što smo učinili – i postati novi ljudi. Dobili smo i drugo ime i tako smo počeli novi život. Jure Francetić je postao Laslo, a ja Maks!
Jednom sam zgodom u oslobodjenoj Hrvatskoj našim ustaškim prvacima govorio, kakova je bila Janka Pusta, kako smo na nju stizali, živili, radili i umirali. Ali sam brzo uvidio, da je gotovo nemoguće o tome govoriti. Danas je hrvatskoj emigraciji mnogo lakše o tome govoriti, jer su nešto od toga prešli.
Zamislite se jedan od logora, kroz koje ste prošli nakon 1941!! Ali bez stražara, u pustinji, koju su nadzirali madžarski žandari iz grada Csurgo i okolnih sela, a njihove obhodnje obilazile pustaru (imanje) danju i noću. Janka Pusta je bila i radni logor, imanje, kano se je dobrovoljno dolazilo putem organizacije, gdje se je radilo kao i na svakom drugom imanju, kakovih je onda bilo u Madžarskoj na tisuće. Mi smo iznajmili jedno od tih imanja i obradjivali zemlju. Putem naših kanala dolazile su Ustaše, a vlast je Janka Pustu smatrala privatnim dobrom i mjestom, gdje su se hrvatski emigranti sakupljali da prežive.
Dolazilo se je putem kanala izravno iz Domovine, ili se ljude, preko mnogobrojnih dobrih veza vadilo iz zatvora i upućivalo na rad. Uzalud su bili protesti Beograda! Janka Pusta je bila stjecište ljudi, koji su kao politički emigranti bili kod vlasti registrirani, a išli raditi na Janka Pustu, jer drugog posla nije bilo. Ne treba ni govoriti, da smo i onda, kao i 1945. skoro svi upotrebljavali izmišljena imena. Tako je Jure postao Laslo i vodjen kao madžarski i poslije albanski vojni bjegunac, a ja postao bački švaba Maks! I onda su se fabricirali papiri, i onda smo prolazili kroz zatvore skoro svih europskih policija.
Čarkar Laslo isto je prošao kroz sve faze života. Ustajali smo ranom zorom, u 4 i 5 sati i išli na rad, na vježbu, prema potrebama gospodarstva i godišnjem dobu. Ali postao je jedan osnovni zakon: svatko je morao raditi, i svaki dan i svaki posao. (Saznati nešto više o životu, radu i inim djelatnostima na Janka Pusti, kliknite na link: Prigodom smrti Vladka Mačeka. U tim petnaestak (15) nastavaka koje je Maks pisao u novini OBRANA 1965/1966. godine povodom Mačekove smrti, saznat će se ono što neće biti u ovim nastavcima. Mo. Otporaš.) Bili smo kočijaši, zidari, stolari, pekari, kuhari, krojači i sve što je bilo potrebno. U zimi, kada drugog posla nije bilo, kopali smo ogromni ribnjak i izkorištavali jedan potok, napravili jedno uzorno ribogojstvo, koje nam je mnogo pomoglo u materijalnom pogledu.
Lasla i mene je zapalo krampati na ribnjaku. Nije lako krampom razbijati smrznutu zemlju ni onima, koji su cijeli život to činili, a kamo li “nesvršenim djacima”, kako su nas dvojicu zvali ostali, jer se prema dužnostima, koje nam je uprava povjerila vidill, da smo došli iz škole. Tamo na ribnjaku počeo je naš rad, naše poznanstvo, naša suradnja – i naše “svadje”.
Radi kamuflaže svi smo najprije nosili košulje i kape od “Levente”. “Levente” je madžarska predvojnička organizacija, obavezna za svu mladež, sve dok ne stupi u vojsku. Predizobrazba, spremanje za vojsku, jer Madžarska nije imala pravo držati redovnu vojsku, nego samo stojeću plaćeničku vojsku od 35.000 ljudi. Preko noći smo dolazili, većinom iz Domovine, a u jutro smo hodali okolo kao i svi drugi mladići u kakvim god bilo hlačama i košulji i kapi “Levente”. (Levente je madžarska predvojnička organizacija, obavezna za svu mladež, sve dok ne stupi u vojsku. predizobrazba, spremanje za vojsku, jer Madžarska nije imala pravo držati redovnu vojsku, nego samo stojeću plaćeničku od 35 tisuća ljudi. Preko noći smo dolazili, većinom iz Domovinem a u jutro smo hodali okolo kao i svi drugi mladići u kakvim god bilo hlačama i košulji i kapi “Levente”. (Levente je bio neke vrsti djak – glasnik u staroj madžarskoj vojsci.)
Ljudski je biti nezadovoljan, pa je i na Janka Pusti takovih bilo. Vele drugovi, da je i pisac ovih redaka bio dvije godine neslomivi buntovnik. Nisam došao krampati, nego dajte mi oružje, da idemo u rat protiv Srba! Ali Laslo je sve shvaćao. Nije došao medju prvima na Janka Pustu, ali je bio najbolji od sviju. Tumačio nam je potrebu rada. Treba izdržati, treba raditi i radi vlasti, jer je samo tako opravdan naš boravak na Janka Pusti. Samo tako se Pešta može braniti od Beograda! Jure je obišao već i neke druge naše logore u tudjini, i imao je širi pogled na političku situaciju. I ljudi su grčevito stiskali krampove, kupali se u znoju i ledu, gradili ribnjak, vozili na tačkama zemlju na nasip, – a onda u obližnju šumu na vježbu!
Tada je počimao život, a posebno Ustaše Lasla! Tu je bio u svom ambientu, on i svi drugi. Pa ipak je i tu bilo buntovnika. Imali smo od krampanja krvave žuljeve na rukama i od puzanja krvave laktove i koljena. (Mnogi su čitali ili su upoznati sa primoranim, obveznim dnevnim 16/18 sati trčanjima i vježbama Fidela Castra i njegovih sljedbenika u borbi protiv kubanskog predsjednika Juan Batista, kojeg je Fidel Castro svojom socijalističkom – čitaj komunističkom – revolucijom svrgnuo s vlasi na Novu Godinu 1959. Što je za Kubance Nova Godina 1959., to je za Hrvate Deseti Travnja 1941. Mo. Otporaš.) Nitko živ nije došao na Janka Pustu, tko nije svršio tu školu. Mrzili smo već “puzanje” više nego Srbe, ali smo puzali: svaki je od nas bio kadar s puškom u ruci prepuzati 500 metara, a da se šuma nije čulo.
Nastavlja se.
Laslo je bio “dugonja”, i dok je nama rastom manjima bilo težko puzati, njemu je to bilo dvojstruko teže. Vodnik Mika (Nikola Zboril), koji je došao po nalogu Organizacije iz Brazila, bio je u Hrvatskom Domobranstvu za vrieme Austrije instructor, a kasnije je poginuo kao satnik na Romaniji pod vodstvom svog nekadašnjeg čarkara – novaka Lasla! On je bio naš vojnički instructor. “Ti dugonja, ponovi”. I Laslo je ponavljao puzanje. Puzalo se preko pokošenih žitnih polja, kroz grmlje, po danu i noći, kroz piesak i blato. I jao onome tko bi zanečistio pušku!
Kada je svršila tortura sa osnovnim vježbama i počelo razvijanje čarkarskog lance, pokret, napadaj, obrana, kretanje roja, voda i sati, – tada je Laslo odskočio. Odskočio – izpred sviju! Dobri Maks je govorio: ” iz ovoga će biti do bar dorojnik”, iako nas je dva puta oborio na dorojničkom izpiti. To je i Laslu bilo previše, pa mu je rekao: “Doći ćeš ti još k meni”. Tada sam duboko razmišljao o tim riječima! Te noći sam čuvao stražu i kako je bila zima, bilo je mnogo bolestnih i mi mladji smo držali i po četiri straže.
“Slušaj Laslo, ti si rekao nešto, što mi se duboko usjeklo u mozak. Rekao si nešto, što sam i ja mislio, ali se nisam usudio reći”. Te noći dugo smo razgovarali, jer je on bio zapovjednik straže, a to je značilo u sigurnosnom pogledu bezuvietni auktoritet za 24 data. Te noći smo prvi puta govorili o našim planovima za budućnost. Mika i Blaž ne shvaćaju sve to. Oni misle, da će se puzanjem osloboditi Hrvatska. A jurišati? Laslo i ja smo bili za jurišanje, i to razgaljenih prsa, da Srbi lakiše i sigurnije gadjaju. Da – jurišati treba, – i ako svih šest milijuna Hrvata budemo jurišali, Srbi će bježati onakraj Drine. Ta je noć bila za nas obojicu sudbonosna. Sve je zavisilo o jednom sudbonosnom jurišu, slično kao što smo ih i sprovadjali – kao hrvatski častnici – i generali! Poljubili smo se, zagrlili i stvorili vječno prijateljstvo i vječnu “svadju”.
Misao me je progonila, srdce mi je lupalo kao bat i osjećao sam ga na vrh grla. Samo sveopćim jurišem može se Hrvatska osloboditi. I nikada me više ta misao nije ostavila. Jedno je bilo jasno: Laslo je bio superniji od sviju!
Nas dva, “Caren” (stožernik Pižeta), “Zmaj” (Pospišil) i još neki, proglašujemo se mladima! Tražimo reforme u svemu, osudjujemo nedostojne zapovjednike, borimo se protiv zabluda “starih”. Mi smo sinovi ustanka i revolucije, glasnici novog doba. Stari nas ne razumiju, ali Poglavnika da. On dolazi na Janka Pustu i dovodi nam za zapovjednika Begu (General Servatzy), i kaže: “Imate pravo, pred nama je ustanak i revolucija, a ne frontalni rat. Moramo se spremiti za takav način borbe”. Bego je uviek mlad, on nas shvaća – i predaje nam sve poslove, sve odgovornosti. A nas dva buntovnika postajemo Pobočnici. (Da li se ovdje odnosi da su Laslo i Maks ili Maks i “Caren” tj. (stožernik Pižeta) postali “Pobočnici”, ostaje nejasno. Mo. Otporaš.)
Poglavnik prisustvuje vježbama i izpitima. Pobočnik Laslo dobiva zapovied postrojavanja jedne fronte, a ja pobunu, preuzimanje vlasti, zauzimanje oružničkih vojarna i t.d. Imali smo u šumi izgradjeno selo u minijaturi, a u pomanjkanju mase pojedinci su značili rojove, vodove i satnije. Mašta je u njima gledala jedinice i vježbe su se održavale. Baratali smo sa pravim eksplozivima – sa upaljačima, rušili i gradili mostove, zauzimali i oslobadjali sela, zauzimali utvrde, rovove i bunker, puzali, jurišali, bacali bombe i pucali iz pušaka, “roda” i revolvera.
Glavno stožerni pukovnik Perčević, kasniji general i šef Vojničkog Ureda Poglavnika, satnik Metzger, kasnij general i zapovjednik Pučkog Zbora u Sriemu, satnik Lahovski, kasniji ustaški pukovnik i glavni nadzornik za izobrazbu, djelatni bojnik Madžarske vojske Glišo Balenović, kasniji ustaški pukovnik i zapovjednik Ustaške Vojnice, kao i neki drugi, koje ne poznajemo, začudjeno gledaju, šta radimo. Ne slažu se, ne odobravaju! Ali Poglavnik da! Bego je sretan, to je njegova škola. Poglavnik nam stišće ruku i pohvaljuje nas. Smiju se i vele: “Pat i Patašon”, aludirajući na nas dva, jedan viskok i mršav, a drugi “bumbar”, malen i okrugao. Kaže Poglavnik: “Odlazim zadovoljan. Vi ste shvatili svoju zadaću”. I jednom kasnije u NDH, dok smo nas tri (Bego, Laslo i ja) večerali kod Poglavnika i razgovarali o sjećanjima sa Janke Puste, rekao nam je: “Eto, Laslo pravi na Drini frontu, a ti u pozadini isto onako, kako ste radili na onoj vježbi”. (Ovo je general Drinjanin pisao u DRINI br. 4/7, lipanj 1955., dakle u vrijeme dok su Poglavnik i general bili zajedno i skupa radili. Za ovu DRINu Poglavnik je napisao uvodni članak: HRVATSKI NARODE! Imao je priliku pročitati ovaj članak svojeg đaka sa Janka Puste Vjekoslava Maksa Luburića te ga odobriti ili ne, pošto se i njegovo ime kao Poglavnik spominje. Budući da je članak u potpunosti izišao onako kako ga je general Drinjanin napisao, Poglavnik ga je odobrio kao vjerodostojan i istinit. Mo. Otporaš.) A Bego se je samo sretno smješkao, jer se nije prevario, kada je “buntovnicima predao vlast”.
Nastavlja se.
Izvršili smo još jednu demonstraciju rukovanja ručnim bombama, koje smo sami fabricirali (“Silni” (Kralj) i “Zmaj” (Pospišil). Sa sličnim bombama (kukuruzovke) kakve smo slivali, naravno bez eksploziva i upaljača, napunjene sa olovom, vršili smo bezbrojne vježbe i bili tako sigurni, da smo iz svake pozicije i na svakom terenu na 5 i 10 cm. pogodili cilj. Za vrieme jedne prave demonstracije – pred Poglavnikom – kada su svi iz zaklona i rovova promatrali, Laslo i ja smo vršili bacanje prije vremena, i onda ju je drugi uhvatio i iznova bacio na desno. Htjelo se je dokazati, da se bomba treba baciti točno iza brojeva 52, 53, 54, nakon što u petu lupi upaljač. Ako smo je prije toga bacilli, bilo je vremena za uhvatiti je i iznova baciti, što smo kasnije u ratu mnogo puta učinili i medju partizane bacilli njihove vlasite bombe. Bego je bio (general Vjekoslav Servatzy, mo.) je bio pirotehničarski stručnjak za vrieme Austrije i Srbima nanio mnogobrojne gubitke u borbama na Crnom Vrhu, radi čega je već 1918. morao bježati iz svog dragog Sriema.
Dva puta smo pred svim častnicima i Poglavnikom izvršili tu demonstraciju. Prvi je bacao Laslo meni, a ja u desno, na lievo i iza nas bili su naši u zaklonima. Drugu demonstraciju obrnuto izvršili! Ja sam bacio na Lasla, a on ju zgrabio i bacio u desno. Dok je bomba u zraku eksplodirala i naš pogled bio uperen u onom pravcu, krv se u nama svima sledila, jer dok sam ja bio zabavljen mjerenjem razmaka i pripremama za bacanje bombe, Poglavnik, obučen u ustašku odoru, uputio se naglim korakom prema Laslu i u času, kada je bomba pala i Laslo je uhvatio i ponovno bacio, Poglavnik je stajao kraj njega na tri koraka. Dobri “Janoš bacsi”, na smrt osudjeni Koprek, koji je ksanije umro, tvrdio je, da je onda dobio težku bolest srdca, od koje je i umro.
Legija smrti je vidjela svoga Poglavnika! Od onih živimo jedva još dvojica ili trojica. Svi su drugi pali s osmjehom na usnama, jer su u času umiranja i uviek vidili pred sobom Vodju, neustrašivo hrabrog, koji je ustaški prezirao smrt i poglavnički vjerovao u sigurnost i spremu svojih čarkara – novaka. Taj nam je dan ostao neizbrisiv i postao putokaz za čitav kasniji život.
Ustaški generali nisu došli na čelo divizija i Sborova slučajno, kao što ni pohod na Drinu s Jurom na čelu nije bio slučajan. Počeo je tamo na misterioznoj i legendarnoj Janka Pusti. Počelo je novo doba, u koje ulazimo Laslo i ja kao Pobočnici Područnog Zapovjedničtva.
POBOČNIK LASLO.
Cieli daljni rad nosi biljeg pobočnika Lasla. Pobočnik nije ono, što se danas razumije pod tom rieči. To je bio položaj i čin prema ustrojstvu Ustaškog Pokreta. “Područno Zapovjedničtvo I” – u koje smo mi spadali na čelu s tadašnjim Područnim zapovjednikom, satnikom Servatzyjem (Bego), koji se je inače zvao “Vadasz urn” (lovac), sa Pobočnicima Područnog Zapovjedničtva upravljalo je sa cjelokupnom djelatnošću neše organizacije, na peretoriju “Sjever”. Tu je spadala Madžarska, Češka, dio Austrije, zatim sva sjeverna hrvatska granica, sjeverna Hrvatska i iztočni dio Bosne.
Zapovjednik je postavljao od 3 – 6 Pobočnika, a mi smo imali svega 4 (Zmaj, Siniša, Laslo i Maks) svaki za svoj dio djelatnosti, ili za dvie grane od jednom, mienjajući udjelbe, vjerni Poglavnikovoj uputi: Ustaša mora znati sve! Laslo je bio najprije Upravni Pobočnik, što je značilo imati u rukama upravu užeg područja. Tako je počeo postavljati stvari na svoje mjesto.
U to vrieme smo imali jedno glavno uporište (Janka Pustu) i dva sporedna, jedno na Baza Pusti kod Letenja, i drugo, koje se je počelo praviti kod Pečuha. Zatim jedno manje u gradu Nagy Kanizsi (Velika Kaniža) u Horty Miklos ulici, u jedno ostavljenoj maloj tvornici, koja je imala dosta liepo dvorište, prostorije i nastambe, te visoki zid oko kuće i dvorišta. (Želim ovdje nadodati da sam u mojoj političkoj emigraciji godinama i desetljećima imao vruću želju posjetiti ta mjesta: Janka Pustu i okolicu. To se je ostvarilo u ponedjeljak 5 svibnja 2014. godine, putujući iz sjeverne Francuske preko Austrije i Mađarske za Hrvatsku. To sam učinio namjerno kako bih u mojim maštama povezao rad i djelatnosti Ustaša na tim mjestima o kojima Maks Luburić ovdje piše. Zastao sam, baš tu u Nagy Kanizsi (Velika kaniža) i raspitivao se i pitao za mjesto Janka Pusta. Imao sam poteškoća saznati bilo što. Ja ne govorim mađarski, upitnici nisu znali hrvatski, francuski ni engleski. Uputili su me u jednu gostionicu, nedaleko hrvatske granicu. Tu u toj krčmi jedna od poslužavki je govorila vrlo lijepo engleski. Rekla nam je da ona vrlo dobro zna za Hrvate i njihovu borbu za slobodu i nezavisnost. Rekla nam je da je mlada ali ipak da je čula za hrvatski logor Janka Pusta. To je sve što je znala reći, a ja sam htio saznati nešto više. Možda drugog puta i druge zgode…Mo. Otporaš.) Namjeravali smo montirati jednu radionicu, gdje bi smo izradjivali razne metalne proizvode – naravno, radili potrebni material za nas. Tamo je već bila prenesena radionica sa Janka Puste (mehanička i stolarska) i počelo se sa uredjivanjem nastamba.
Nastavlja se.
Imali smo Janka Pustu, čiji sam bio zadnji zapovjednik, ali tada smo tamo držali malo ljudi, jer je već bila vrlo “opjevana” i nadzor madžarskih vlasti bio je pooštren, a pritisak Beograda i ciele Male Antante (koju su sačinjavale: Rumunjska, tadašnja Čehoslovačka i srpska kraljevska Jugoslavija, a Veliku Antantu su sačinjavale: Engleska, Francuska, SAD i carska Rusija, mo. Otporaš.) upravo neopisiv. Ali, stvorili smo novu pustaru, Bazu Pustu, kojom je upravljao patrijarha svih ustaša, stari, dobri i vjerni Šimunović, prvi emigrant i otac sviju nas, koji je 1945. otišao s puškom u ruci i sa kćerkom, rodjena na Janka Pusti u križare! (General je o njemu pisao svojim suradnicima prilikom njegove ženidbe, generalove ženidbe, u listopadu 1953. godine. Ako se klikne: Ženidba Maksa Luburića, mislim da se to tu može naći. Mo.)
Pobočnik Laslo dao je novi zamah, novi polet. Kupili smo kamion i osobni auto. Svaki ustaša trebao je naučiti voziti auto i kamion, dvokolicu i motor, voziti čamac, jaštiti konja i pilotirati zrakoplov, govoriti jezike, znati se vladati, pucati kao coboy, na sliepo, učiti taktiku i poviest, montirati paklene mašine i rukovoditi telegrafskim aparatima, radiom, – i pješačiti onoliko, koliko je mogao pobočnik Laslo, sa naprtnjačom na ledjima, punom cigle.
A onda je došla uzbuna, pokret, i kroz fume smo pješačili stotine kilometer, da bismo se opet razštrkali svaki na svoje mjesto i – na svoju udjelbu i posao. Absurdan je to život bio, gdje smo naizmjenice bili i častnici i čarkari, pirotehničari i kuhari, radnici i intelektualci, progonjene zvieri od srpskih agenata, a pod stalnim madžarskim nadzorom; uviek sa dvije nabijene pištolje i dvije bombe uza se. U 24 sata po dva puta smo bili u uniform, unutar zida ili u šumi, a onda smo opet u grupama, dva po dva prolazili cestom, selom, gradom u gradjanskim odielima i falcificiranim dokumentima u džepu. A onda smo naslonjeni na stol zaspali nad knjigama, koje smo gutali, posebno one vojničke prirode.
Pobočnik Laslo pojačao je sistem “Gniezda” i “Graničara” na Dravi, podvojstručio slanje materiala, obuku, rad, unio u sve svoj biljeg. Stigao je u Peštu kao “student”, na granicu kao conspirator, u ured kao upravnik, medju ustaše kao professor – i u isto vrieme kao učenik naših hrvatskih i madžarskih prijatelja, koji su bili voljni podučiti nas i otvoriti nam uviek nove horizonte belikologije. (U ovom sličaju riječ “belikologija” bi mogla značiti kao za “ljubitelje i pristiše rata, mo. Otporaš.) Poglavnik je rekao, da ustaša mora znate sve, i mi smo zaista htjeli sve znati.
Upravni pobočnik je duša zapovjednika, desna ruka, sve. Administracija je velika, oprez, potreban i stalno se živi i radi, pod sjenom smrti, koja na nas vreba. A pobočnik je stigao na sve, sve pokrenuo, svugdje bio prvi. I poput meštra Bege nestao, da se nenadano pojavi na drugom mjestu, i to u začaranom krugu, koji se je okretao strmoglavnom brzinom. Samo su čitavi ljudi to mogli podnositi – i još i druge moliti, nagovarati, uvjeriti pa i prisiliti – da podnašaju. Pobočnik Laslo, kao nitko drugi znao je sve izgladiti, sve dovesti u red, sve staviti u pogon. Bio je organization, bio je pravnik, zapovjednik, drug, brat i prijatelj.
JURE GAZI DRINU VODU…
Ni ta pjesma nije nastala na Drini, nego na Janka Pusti. Laslo je bio odredjen za tu misiju, on se spremao za tu misiju, on ju je predvidio, jer je bio vojnik i to inteligentan vojnik. Sve je u njemu bilo vojničko. To je od prvog časa bilo jasno nama svima.
Prigodom jedne noćne vježbe, kada smo na gumenom čamcu prelazili preko ribnjaka na drugu stranu, Laslo je bio u čamcu zapovjednik “trojke”, koja je nastojala preći preko. Ja sam bio zapovjednik “graničara”, koji su čuvali obalu. Vjerno smo vršili svaki svoju dužnost, ali mjesečina je odala Laslinu trojku i primietili smo, da guraju čamac i ulaze u vodu. (Najprije smo imali drvene čamce za ove vježbe, a kasnije gumene športske, koji su se mogli montirati i demontirati u tri minute i u posebnim naprtnjačama nositi na ledjima.) Opalio sam slijepi naboj i neutralni promatrači su, prema običaju, dali zvaždaljkom znak, da je čamac pogodjen. To znači, da je pokušaj propao. Da, ali Laslo je uzeo “rodu”, pa u ribnjak, a dvojici je pratilaca zapovjedio, da otvore vatru, jer su naišli na “zasjedu”. Pa iako je zvižduk naglasio, da je pokušaj propao, kao i toliko puta na ovim vježbama, Laslo je nastavio gaziti i plivati, stigao na našu stranu, bacio bombu na zasjedu i potrčao u tamu. Značilo je, da je odlučio proslijediti na drugu stranu, jer je imao za zapovijed predati na izvjestno mjesto poruke.
Nastavlja se.
Dvojicu je pratilaca ostavio, da vatrom štite njegov nasilni prielaz. Tada je u tim poslovima bio još novak, dok sam ja već imao bogatu graničnu prošlost. Tada sam poslie vježbe, grijući se i sušeći, zadirkivali Lasla i pjevail: “Gazi Laslo Drinu vodu i bori se za slobodu…” I smijali se slatko, jer cilj ovih vježba nije bio nasilni prielaz u ratu, ni “boriti se za slobodu”, nego prijeći ribnjak neopazice u predpostavci, da je to država i da se na jednoj strani nalaze srpski četnici i graničari, a na drugoj madžarski graničari i žandari, koji bi bezuvjetno vatrom pomogli svaku pucnjavu protiv Srba, pa maker to bili i kriomčari, iako bi nas poslije obrane zatvorili, izpitivali, oduzel nam oružje, zaplienili čamce itd. Bilo je benevolence (dobrostivosti, sklonosti, naklonosti, mo.) u pravim prielazima preko Države od strane Madžara ako je došlo do pucnjave, a razlog je bio taj, jer su fanatički mrzili Srbe, pa je svaki od njih bio osobno voljan pomoći i crnom vragu, a kamo li ne nama, koje su zvali “Horvat i Bošnjak šogor”.
U to vrieme pobočnik Zmaj je bio zapovjednik svih graničnih i konspirativnih djelatnosti, a ja sam bio član i kasnije šef jedne “trojke”, zatim “gnjiezda”, “uporišta”, vršio kurirsku službu, osiguravao nasilno prelaženje itd. Laslo je nakon neuspjeha sa “gaženje Drine vode” htio preći sve te postaje i Bego je to od vremena do vremena dopuštao. “Nasilno prebacivanje” je onda, kada se dobije zapovijed pod svaku cienu prihvatiti one, koji dolaze iz Domovine i donose “Temeljna pisma”, material ili dovode ljude, kao što je to bilo s grupom “C-C” Zagreb itd.
Jedan od tih podhvata je bio doček “dvojke ” Pižeta – Posezi. Ubačeni su i odlazili u Zagreb i dolazili natrag. Kada je naše “granično gnijezdo” postalo kurira, da je dobio obaviest, da dolazi rečena dvojka s važnim materialom, reče dobri Zmaj: “Laslo, danas možeš, ako hoćeš gazit Muru i Dravu, ali Pižeta i Posezi moraju ovamo stići, živi ili mrtvi”.
Kako je bio sretan! Pošli smo iz Letenja i u kući prijatelja, kojih smo uz duž granice imali mnogo, ostavili smo kamion, i s ribarskom mrežom, obučeni kao ribari, s čamcem na ramenima (drveni čamci) preko šume na granicu, na Muru. Trebalo je zaobići ljudska naselja i mjesta, kuda su prolazili madžarski oružnici i graničari. Svaka akcija, koju su primietili bila je unpaired osudjena na propast. Sreća, da Madžarska u ono vrieme nije imala mnogo vojske, da nam je pučanstvo bilo podpuno sklono i da je čitavo obalno pučanstvo sastavljeno gotovo izključivo od Hrvata ili pomadžarenih Hrvata, koji su svi govorili hrvatski. A mnogi su od službenika zažmirili na jedno i poneki i na oba oka, iako ih je više radi toga čak i službu izgubio.
Dvadeset kilometara smo nosili težki čamac na ramenima, jer smo htjeli imati i drugi, uz onaj stalni, za svaki slučaj. Da nas je zatekao u žbunju na samoj granici, promatrajući drugu stranu. (Ovo me podsjeća na čitanje knjige Fidela Castra o njegovoj revoliciju 1956-1959 i njegovih 81 revolucionaraca koji su se borili protiv Juan Baptista, tadašnjeg predsjednika Cube. Mo.Otporaš.) Rode i puške virile su iz žbunja i čekalo se znak naših, koje je dovodio naš čovjek Tomina, iz poznate Gjelekvočke grupe. Pižeta i Posezi bili su prieko i kako su bili primjećeni, digla se bila kuka i motika na njih. Bili su skriveni u snopu žita, odnosno u dva snopa. Oružnici su gonili narod, i ljudi su predvodjeni lugarima, poljarima i lovcima, sa sjekirama u ruci lupali po grmlju. Jedan seljak sa pištoljem u ruci naišao je na snom, gdje je bio Posezi s rodom uperenom i pogledom, koji je govorio više nego rieči. Seljak je brzo zatvorio snop i nastavio put. Kad je pala noć Posezi i Pižeta su se izvukli i pošli do Tomine, koji ih je drugu noć doveo na granicu.
Leslo, ja, Rašan (kasniji satnik, poginuo) i Grga (Raić) kasniji bojnik PTB-a, ležali smo skoro 48 sati u grmlju. To su bili najteži časovi (momenti, mo.) moga života. Milijuni komaraca grizli su nam ruke i obraz, a nesnošljiva vrućina ogorčavala je život. Svaki pogled i šum mogao je značiti, da naši dolaze, da padaju u ruke neprijatelja. Nismo se smjeli micati, da se ne odamo. Na drugoj strani hodali su srpski graničari, četnici sa psima. Pižeta i Posezi bili su obojica na smrt osudjeni, i bili su dragi drugovi. Donosili su važne stvari i na nama je bilo, da ih spasimo. Oteglo se sve u vječnost i samo se čulo zujanje milijuna komaraca.
Konačno smo čuli strašnu detonaciju na drugoj strani. Tu je Laslov čas. Nije treblo govoriti. Da mu se nije tada udovoljilo, skresao bi nam bio svoj samokres u čelo. Munjevitom brzinom hvatamo čamac i guramo ga prema vodi. Laslo uskače kao ris, da se čamac skoro prevrnuo. Za njim skačemo ja i “Ferko” (Rašan), a Grga odgurne čamac i za čas smo plovili, presjecali Muru. Ferko i Grga su veslali kao malo tko, a Laslo i ja smo držali rode na spremni!
Nastavlja se.
Svaki je imao “Rodu” (Mauser) sa 1000 naboja, što u najbojnjačama, što u naprtnjači (željezna rezerva 500), i 2 revolvera. Još nimo stigli na drugu obalu, kad padne pet do šest hitaca iz puške i nakon toga tišina. Tomina je naše prihvatio i napao bombama na zasjedu, koju je svakako treblo likvidirati. I mi i naši, na drugoj strani mjesecima smo ležali na granici i pratili kretanje srbskih obhodnja, zasjeda, nadzor i svaki smo novi sistem odgonetnuli. Na cieloj Dravi i Muri od Komprvnice do austrijske granice, bile su pojačane straže, a u pozadini sav narod dignut i sve premetnuto.
U času kada smo stigli na drugu obalu i povukli čamac na suho, otvorila se strašna paljba na sve strane. Sa svih srbskih “izvidnica” se čulo pucanje. “Izvidnice” su bili tornjovi ili mjesta na drveću uzduž ciele granice. “Zasjede” su bile izvanredne obhodnje ukopane svaki put na drugom mjestu, a mi smo stalnim promatranjem naših “gnijezda” t.j. prijatelja uz granicu znali kretanje isti. Na svako kretanje izvan ovog srbski su graničari odmah pucali, pa makar bio samo zec. Zauzeli smo mostobran. Dobro smo poznavali teren, točno smo znali, gdje se može čamcem pristati, gdje su brzice na Muri, Dravi itd.
Jedna srbska graničarska obhodnja od tri konjanika jurila je prema granici. Obasipamo ju vatrom. Laslo je imao oči sokolove i primjetio je Tominu, Posezija i Pižetu, koji su svom snagom trčali kroz jarak prema njima. Tada otvaramo vatru prema prostoru, od kuda smo čuli pucnjavu i prema konjanicima. Laslo obara jednog od njih i prihvaća trojku. Ostaje zadnji i pravi sa Tominom mostobran, dok naša druga grupa sa madžarske strane sa Zmajom dovodi drugi čamac i preuzimlje Lasla i Tominu, a mi držimo vatru s madžarske strane.
Zmaj preuzimlje izcrpljenu trojku i gubi se u pravcu šume, a Laslo i naša grupa grozničavo radimo na potapljanju čamaca. Čuje se vika Madžara. Civili bježe radi pucnjave, a vojnici – graničari zauzimlju svoja mjesta i podržavaju vatru na srbske graničare, koji su pucali prema nama. Nema vremena za izvlačenje čamaca i potapljamo ih. Bacamo se u vodu, jer hitci padaju na sve strane. Nalog je spasiti se tko može i svaki za svoj račun. Jednu pušku bacamo u mulj (već ćemo je izvući), oružje stavljamo u naprtnjače i gnjurimo u vodu i pod vodom gnjurimo prema trsju, koje je bilo u blizini. Ferko i ja se izvlačimo, a Laslo i Grga padaju u ruke Madžara. Slegla se pucnjava, stigle obhodnje sa svih strana , a ova dvojica ponavljaju priču, kako su sada pobjegli iz Jugoslavije, da su Madžari iz Slavonije i mole politički azil. Zapovjednik postaje Haračin poznaje Grgu, ali šuti kao i prije. Borio se u B. H 3! Bio zaljubljen u Ustaše – i radi toga izgubio službu. Ali je posvjedočio kao i obhodnja, da su vidili goloruke ljude bježati prema granici, da su Srbi pucali za njima, da su preplivali i t.d. Upućeni su u Letenje, zatim na preslušavanje u Kanižu – i morali početi iznova – na drugom području. Bego je Lasla odveo sa sobom u Peštu na “studio”, jer je već bio poznat u okolici i onemogućen mu svaki rad.
Tada tek dolazi Laslo u mogućnost da napreduje. U Pešti se sastaje sa “Hetmanom” (general Moškov), “Gašom” (pukovnik Balenović), Fičurom (kasniji domobranski bojnik), bojnikom Petričevićem, Metzgerom i drugima.
VIŠA VOJNIČKA ŠKOLA
Otišao sam nakon par dana sa Ferkom i izvadio rodu i Laslovu naprtnjaču. Bego došao po mene i sastali se na Balatonu izvan “granične zone”. Laslo mi donio pregršt madžarskih vojničkih knjiga i kaže: “Moramo se pripraviti za vodjenje vojske”. Bego se smješi kao otac, kada vidi, da mu sin napreduje u hodanju. Bio je sretan i nad nama je uviek lebdila njegova ruka.
Hetman, Lasso i ja počimamo i s novim naporima, s novim idejama k novim horizontima. Odputovali smo na Bazu pustu, gdje smo imali krasne vinograde. K nama stiže Balenović Gašo. Daje nam upute kako treba učiti. Razašnjuje nam stvari. Svadjamo se, jer on zna više, on je professor, ali… mi imamo svoje poglede. Glavnostožerni pukovnik Perčević pokušava davati nam lekcije, ali ne ide. Metzger, nekada zapovjednik posebnih jurišnih sastava i strah i trepet ruske fronte, kojeg su Madžari imenovali svojim vitezom za bezbrojna junačka djela, što ih je počinio kao hrvatski častnik, prodorniji je, ali ne shvaća, da dolazi novo doba. Neće ni da čuje o tome, da komunizam sprema svjetsku revoluciju, da će novi rat biti drugčiji. Svi su ti ljudi vidjeli divizije, pukovnije, bojne, vojnike – ali ne vide revolucije, gerile, podzemnog rata, ustanka, ni revolucije!
Nastavlja se.
Bego je sve više shvaćao, jer se je borio na Crnom Vrhu protiv četnika i srpske vojske. On je s mladima! Vječno mlad i vječno pristupačan. On kaže: “Poglavnik vam poručuje, učite, učite”! Rastajemo se. Postajem zapovjednik Janka Puste, zatim šef “linije” t.j. cielokupnog rada na granici , upravni pobočnik i konačno zamjenik zapovjednika Područja. Ali se vidjamo.
Laslo je i opet došao krcat knjigama, mapama, idejama. Sada smo se već svadjali nas dva. On je bio uvjeren, da treba zatvoriti Drinu i da je s tim sve svršeno, dok sam ja bio uvjeren, da je riešenje u pozadini, u revoluciji, u borbi s našim vlasima, sa komunistima, koji ne poznaju granicu, forma ni zakona. I opet smo vršili – u većem stilu – istu operaciju, ali na mapi (čitaj karti, mo.) Hrvatske, a ne na pedlju zemlje blagoslovljene i proklete Janka Puste. Volili smo se i svadjali se, jer smo do u srž bili absorbirani problemom Hrvatske. (E, dragi moj i dragi naš generale ti kažeš “…da ste bili absorbirani problemom Hrvatske…” na Janka Pusti. A mi, pojedinci iz hrvatske druge političke emigracije 82 godine poslije Janka Puste, dakle godine 2016., kada Hrvati imaju Hrvatsku Državu u obliku bumeranga, smo još uvijek ABSORBIRANI PROBLEMOM HRVATSKE, koji nam ni spavati mirno neda. Mo. Otporaš.)
“DVA TOPA”
I tada je došla priča o “dva topa”, koju smo tek nas par znali, dok su drugi mislili, da se ne slažemo i da smo rival! Nakon što smo se posvadili sa svim starima i formalno se zamjerili našim profesorima, razčlanjivali smo stvari, u tom razčlanjivanju oštrili našu inteligenciju i vojničko znanje. Na jednoj teoretskoj vježbi nad mapom, ja sam zarobio dva topa i to jednim gerilskim prepadom na pozicije otraga. Laslo to nije priznao i tada smo skresali jedan drugome, od prilike onako, kako to danas naša braća odbornici pojedinih družtava, diljem svieta, skrešu jedan drugome… (To je točno generale! U smirivanju živaca ja sam prožvakao preko pet kila čačkalica prilikom prepirka i, kako ti kažeš “svađa” na sastancima, i to s članovima iste organizacije, istih pogleda, istog mišljenja. Te “svađe” su bile prijateljske, organizacijske naravi i u traženju boljih puteva. Mo. Otporaš.)
A onda je došao 9. IX. 1934. godine, kada su Laslo i Maks bili skupa…
Nastao je i opet lov, posebno na one, koji su po sudovima za zaštitu države u Beogradu bili osuđeni na smrt. Po madžarskim ulicama se prolivao šampanjac, ljudi se grlili po cesti, plesalo se po trgovima, a madjarski svirači svirali divlje čardaše. Srbija i Češka zaprietile se, da će marširati na Madžarsku, ako ne preda hrvatske emigrante.
Laslo i ja otvorili smo zapovied, koja je sadržavala upute. Poglavnik me je postavio za zapovjednika Područja I., i odredio, da moram sačuvati ljude, oružje i veze. Bego, Laslo, Pižeta, Posezi, Katušić i drugi lete u avionu, kojeg nam je dao na raspolaganje jedan Begin prijatelj. Oni imaju zapovied napustiti Madžarsku. Stisak ruke, poljubac u obraz, – i avion na imanju jednog prijatelja hvata visinu i nestaje prema Austriji, a ja ostajem u zemlji, gdje je proglašena hajka na Hrvate i “statarium” – opsadno stanje – odredjuje, da će svaki, tko bez prava posjeduje oružje, biti po oružnicima na licu mjesta streljan. Odšarafljena bomba i dva nabijena samokresa, pogled medju nama i odluka: vršimo dužnost do kraja.
Najbolji su otišli već prije. Zmaj, Silni, Dragec, Grga, sada odlaze Bego, Laslo, Caren, Mali i dr. Još na vrieme prije “velikog dogadjaja” (tj. pogibija srpskog kralja u Marseille-u, mo.) odpremljena je oveća grupa u “reserve”, a drugi premješteni u logore u Italiju.
Počima novi život, ali duh Bege (Vjekoslav Servatzy, mo.) i Lasla nas vodi! Idemo u nepoznato, u neizvjesnost, ali smo sretni, jer smo sklonili starije i bolestne na vrieme, a najbolji – Bego i Laslo odlaze na sigurno. Oni su nam uzor i nada, duh Janka Puste je u njima! Bego i Laslo odnose Janka Pustu sa sobom, i ostajemo nas šaka, da čuvamo čast, oružje i veze, jer – borba dolazi!
SA MARKOVA TRGA NA DRINU
Što znače godine u životu jednog zdravog Pokreta? Sedam godina progona, zatvora, izručivanja i interniranja nije ostavilo traga. Jedni su bježali iz Njemačke u Francusku, drugi iz Madžarske u Rumunjsku, treći iz Austrije u – Jugoslaviju! Tada nismo imali baš ni jednog prijatelja, doli Boga na nebesima i Poglavnika u internaciji. Mile Budak, Doglavnik Ustaškog Pokreta vraća se u Domovinu i okuplja borbenu mladež, diže duh naroda bez saveznika! Pobočnik Laslo (Jure Francetić, mo) prije polaska u Domovinu poručuje mi u Peštu preko prijatelja: “Čuvaj mi rodu, ja idem u Domovinu, i nastavljamo, gdje smo počeli”. Svi strepimo pred onim, što mu se je moglo dogoditi. Uzpostavlja se veza. Mi smo u Madžarskoj uspjeli kamuflirati se. Govorili smo već perfektno jezik, namjestili se, po neki od nas veoma dobro, sa dobrim prihodima – i počimamo iz nova. Obnavljamo veze i uz dvostruku opreznost idemo napried.
Nastavlja se.
Unatoč svega naše su veze gotovo netaknute i granično područje i opet je u pogonu. Svima je jasno, da dolazi rat i da taj rat i mi moramo izkoristiti. Pobočnik Laslo vrši svoju težku dužnost kao nitko od nas. Izložen je nepovjerenju pred onima, koji zamjeraju, što se je vratio, (u Domovinu, mo) a radi dvostruko i stvara ustaške vojne ćelije za budući rat i ustanak. Stari Došen (Marko Došen i prvi ministar Hrvatske Državne Vlade NDH, mo.) okuplja u Budimpešti ustašku grupu, koja je legalno djelovala i politički radila, a ja, Ferko, Tomas, Blaško, Gazdić, Hermanec, Herceg, Volf, Mika, Tišler i drugi kamufliramo se, postajemo Madžari i ilegalno nastavljamo uz pomoć naših starih prijatelja. Odkida se od usta u prvo vrieme, a kasnije uspievam dobiti unosan položaj, koji nam je omogućio rad. (Radi se ovdje o tome da je tadašnji Maks Luburić postao ministar u madžarskoj vladi poljoprivrede, i kao takav zarađivao je toliko da je bilo dovoljno podmirivati troškove ustaške djelatnosti u Mađarskoj, mo. Otporaš.) Pobočnik Laslo radi i traži material i mi mu ga šaljemo. Šalje emisare, počimaju dolaziti i drugi prijatelji i kažu, da je sve zrelo. K nama!
Povratio sam se na Markov Trg u ustaškoj uniform i velebitskoj pelerini, s rodom na ramenima i našao se sa starim prijateljima. Bego nas je odmah okupio i tu smo bili uz njega: Hetman (Moškov), Laslo (Francetić) i ja. Bego (Vjekoslav Servazty, mo) stvara zapovjedničtvo: Ustaški Vojni Stožer, a nas trojica smo mu pomoćnici. S nama je “major” Tomislav Sertić, koji je stigao k nama u Peštu nakon Marseille-a, i bio meni novi professor belikologije, ratnog umieća. On mi je dao jasnu sliku srbske vojske i njezinih mogućnosti. Logično je, da smo se našli na Markovom Trgu.
“Ustaški Vojni Stožer” samo je matica. Brzo se razilazimo. Francetić traži, da ga se šalje na Drinu i to je bilo posve razumljivo svima nama. Idemo do Poglavnika s Begom – i Jure sav sretan ode s nekim kamionima, koji su donijeli novac iz Sarajeva – ide put svoje Drine i svoje glorie! (Svoje slave, mo.) Kada je polazio nije imao vremena ponieti niti svojih osobnih stvari, tek smo za njim u kamion bacili svežanj sa odorom i nešto cigareta.
Položen je temelj Crnoj Legiji i pohodu na Drinu. Moškov preuzima stvaranje Poglavnikove Tjelesne Bojne za osobnu sigurnost Poglavnika i stražu na Markovom Trgu; a mi sa Mijom Babićem i Pivcem stvaramo Obranbene Sdrugove – i demo ugušiti četnički i komunistički pokret u Srbu i Lipcu. Bego pokušava stvoriti Vojnu Krajinu, njegov stari san, ali ga Niemci i Talijani torpediraju, i srbstvo počima sa paklenim planom klanja hrvatskih muslimana.
To je čas Jure Francetića!
Tu je deržanstvo Crne Legije. Drži se hrvatsko Sarajevo, stvaraju se legije muslimanskih koljenovića, stare hrvatske ratničke i plemičke kaste, dižu se muhadžiri, i Legija pod vodstvom Jure Francetića neodoljivo maršira prema Drini. Velebitski junk Ranko Boban, hercegovački seljak i radnik u Belgiji, bori se kao lav i bere lovorke poput onih predja, koji su kroz tisuće godina branili duhovni naš center, naše Duvanjsko Polje, gdje smo krunili kraljeve svoje krvi.
Sin kršnog Velebita, gorostas Franjo Sudar postaje opjevani junk marša na Drinu! On je svakako jedan od najpopularnijih hrvatskih častnika i njegovi ga vojnici, muslimani Istočne Bosne upravo obožavaju, te ga od milja zovu Osman beg.
Delko Bogdanić je vrstni častnik i Jure postavlja jedne za drugim nove zviezde, koje blistaju na našem vojničkom obzorju. Jure je vrstan vojskovođa i okuplja veliki broj odličnih vojnika i ratnika, koji se smatraju sretnima, da mogu služiti pod zapovjedničtvom te nove hrvatske vojničke nade. Pukovnik Stipetić, pukovnik Šimić, i mnogo drugih kite se sa ponosnim “U” i izgledalo je, da će Jure ostvariti sve naše vojničke težnje.
I kada je stigao na Drinu, već je bio legendarna ličnost u srdcima cielog naroda. Svaki je korak na sniegu bio obilježen crninom odore i crvenilom krvi hrvatskih koljenovića časti i oružja, i tada je za uvijek riešeno pitanje, koje još nije bilo riešeno i medju nama Hrvatima dviju vjera, i medju nama Hrvatima i Srbima s onu stranu Drine. Tada su legionari i sva Hrvatska pjevali:
“Jure gazi Drinu vodu,
i bori se za slobodu”.
San sa ribnjaka Janka Puste postao je krvava stvarnost, pobočnik Laslo postage generalom Hrvatski Oružanih Snaga i zapovjednik Stajaćih Sdrugova Ustaške Vojnice.
Kao što je Jure uvidio, da je neprijatelj ne samo preko Drine, od kuda dolazi i pojačava neprijatelja iz nutra, nego i u “Kozaračkoj”, “Lasinjskoj” i t.d. “republici”, gdje su vladali srbokomunisti unutar našeg područja, tako nam je svima bilo jasno, da nema reda unutra, da nema obstanka Države bez zatvaranja granice na Drini! I valjda je sudbina htjela, da on dade život u borbi sa srbokomunistima u pozadini, na Kordunu i blizu svoje Like.
Nastavlja se.
Slično je bilo i sa mnom jer sam na kraju rata, pri povlačenju, bio od Glavnog Stana Poglavnika poslan kao glavni zapovjednik svih snaga na operativno područje srednje i istočne Bosne i Hercegovine. Tu sam preuzeo ulogu Jure Francetića i imao podredjenu izmedju ostalih i Crnu Legiju, (Ja bih se s ovim složio, jer, kako Maks kaže: “…da je bio poslan od Glavnog Stana Poglavnika kao glavni zapovjednik svih snaga na operativnom području…” gdje je bila i Crna Legija, automatski i po svim vojničkim kriterijama, normama i pravilima i Crna Legija bila je podredjena zapovjedništvu Maksa Luburića, mo. Otporaš.) kao i njemačke jedinice na Ivan planini.
I nije mnogo manjkalo, da tu ulogu završim slično kao i Jure, jer me je jedan zrakoplovac Slovenac htio u jednom letu odvesti na partizansko područje, i na kraju, kad me je Poglavnik pozvao u Zagreb na podnašanje izvješća, doživili smo zračni napad i pad, – ja jedini ostao poštedjen u avionu, dva su pilota težko postradali, a ja sam prošao sa težkim potresom mozga.
Tako nam je vojnička sudbina davala i mienjala uloge, jer je Jure stradao na “mom” Kordunu, na području, kamo sam bio ja upućen već 1941. da pacificiram Drvar, Grabovo, Lapac, i odakle sam radi napada na Talijane u Žutoj Lokvi morao skupa sa Pivcem otići na novu dužnost u Slavoniju na Papuk.
Na Ivan planini sam našao i našeg dragog “Blaža”, vodnika sa Janka Puste, nekada Jurinog i mog zapovjednika, a sada satnika Crne Legije, koji je nedavno umro u Njemačkoj. (Ante Potočnik.) (Za podsjetiti je da je ovo Ustaša Maks pisao u DRINI br. 4/7, lipanj 1955, što bi moglo značiti da je taj “…naš dragi “Blaž”…” (Ante Potočnik) nedavno (1955) u Njemačkoj. Mo. Otporaš.)
Crna Legija stigla je u vršenju nosioca Antunovske strategije nakon pohoda na Drinu i na sam Jadran, ali se je kasnije morala povući. Svi smo mi kao jedan tražili, da se sve ustaške snage sjedine u Ustašku Vojnicu, koja bi pod vodstvom Krilnika Jure Francetića neodoljivo stupala do konačne pobjede. Da do toga nije došlo, ima se zahvaliti samo i jedino bolestnim ambicijama ustaškog dezertera Dide, koji je već onda spekulirao u svojoj nutrini i bio onakav, kakav se je svima nama predstavio u svojim člancima u “Hrvatskoj Reviji” i odurnom pamfletu “Hrvatsko Antunovo”. (Kako sam želio komentirati na ovu Luburićevu izjavu što se tiče Dide (Eugena Kvaternika), pregledao sam brojeve Hrvatske Revije tih godina i naisam niti jednu pronašao u kojima je Dido pisao, jer ih nemam. Ali tada je Dido bio živ (1909-1962) i ako je čitao ovo što je Ustaša Maks (na)pisao, mogao je i imao je priliku sve ovo opovrći, preko Hrvatske Revije ako je htio. Mo. Otporaš. Zahvaljujući tom bolestnom Azevu ustaške revolucije, Ustaštvo je izgubilo svoj jedini vojnički auktoritet, koji je povrh sviju nas bio za čitavu jednu klasu!
Našli smo se još zajednom na Kozari, prije velike offensive, kada nam još Vojskovođa nije htio vjerovati, da je Kozara druga Drina, ali iznutra, ona opasnost, o kojoj sam se nekada svadjao sa “starima”, pa poslije i sa Jurom, koji je vidio riešenje svih problema zatvaranjem Drine.
Jure je pošao iz Dubice i Jasenovca, a ja preko Gradiške i Orahova u jedan divlji nalet, u kojem smo oba skršili zube: on se je vratio s prostreljenom kapom i rukavom, a ja sa prostreljenom nogom. Tada mi je rekao: “Imao si pravo, ona dva topa su tvoja bila…”
Poglavnik je imao sliepu vjeru u Juru i to smo mišljenje svi dielili. “Dali ćeš primiti mjesto zapovjednika organizatorskog odjela nove velike ustaške koncetracije”? – pita me Jure! – “Da, Laslo, zašto to treba i pitati”. Moškov, Sertić, Bego i 99 posto svih ustaških zapovjednika nadali smo se, da će Jure spasiti Hrvatsku i provest mačem u ruci misli Otca Domovine i volju Poglavnika. Slično su mislili i skoro svi Domobrani, posebno mladji element. Dido bi trebao poviestno odgovarati, jer je tada bio čas i nikada više nije došao, jer je sa ustaškim Krilnikom Jurom Francetićem nestalo prvog i jeding zapovjednika, koji je dorastao bio zadaći.
Kada me je Bego pozvao k sebi i kada sam tamo našao Sertića, Moškova, Jucu Rukavinu i druge nieme i bez rieči, jasno mi je bilo, da se dogodilo nešto velika: Jure se već dva dana nije javio…
Poglavniku je desna ruka bila odsječena! Pao je ustaški i vojnički ponos! Prvi i najbolji medju nama! Pao je da vječno živi, kao i tisuće vjernih Crnaca.
Ustaša Laslo – S nama je!
Ustaša Maks.
Kraj ovog opisa o Krilniku Juri Francetiću. Prepiao Mile Boban, Otporaš.
|