NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO “LASLO”? (Jure Francetić na Janka Pusti)

NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTI I TKO JE BIO POBOČNIK “LASLO”? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (1)

(Prenosim iz DRINE br. 4/7 1955. strana 75-93 članak kojeg je pisao “U”staša Maks u rubrici “IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA”.Članak je podug pa ću ga u nastavcima ovdje iznijeti kao jedan važan i nepoznat dio dogodovština povijesti i rada na Janka Pusti. Dr. Željko Karaulaje donio iz HDA ZAPISNIK Udbe od 3 siječnja 1947. godine pukovnika HOS-a Ivana Perčevića. Kako “U”staša Maks u ovom svojem opisu spominje pukovnika Ivana Perčevića, to mi daje priliku da popunim prazninu Maksova pisanja o Janka Pusti s izjavama Ivana Perčevića u Udbinu ZAPISNIKU od 3 siječnja 1947. godine. Otporaš.)

POBOČNIK LASLO (Jure Francetić na Janka Pusti)

Dom , Sveušilište, Janka Pusta, Drina i Smrt, – to su velike postaje i stepenice u životu velikog hravtskog ratnika i ustaškog revolucionara, Jure Francetića. Svi ratnički narodi imadu legende, koje kažu, da veliki vojnici i ratnici ne umiru, nego se jednostavnorazplinu…

Život, rad, borba i smrt Jure Francetića je legenda i misterij. 

Podna starca Velebita, u kršnoj Lici, koja je dala hrvatskoj ratničkoj poviesti bezbroj generala i admirala, rodio se je i veliki vojnik i ratnik Jure Francetić. Besmrtni Mile Budak, također sin Like, govorio mi je o obitelji Francetića, o obitelji, koja je dala mnogo značajnih ratnika. Ta je Starčevićeva, Došanova, Budakova i Francetićeva Lika prema podatcima pok. Mile Budaka dala što nitko drugi nije. On je narod težaka igenerala, kako reče Mile. Samo je općina Lovinac u godini 1900. imala u Austro Ugarskoj Vojsci 15 živih generala!

Jedno malo selo!

Dom Francetića je dom seljačkih i vojničkih vrlina, dom hrvatskih ratničkih koljenovića. U vjeri otaca i pradjedova, u strahu Božijem i ljubavi prema rodnoj grudi odgajao se je Jure Francetić na ognjištu pradjedova. To je pokazala točka u životu Jure Francetića.

Hrvatski je Alkazar, (u Španjolskoj jedan grad, a ovdje general misli na “tvrđavu”, mo.) naše Sveučilište, izklesalo iz ličke uridine politički izgrađena borca. Deržanstvo, koje je usisao sa majčinim mliekom i zrakom uže domovine Otca Domovine, ojačale su bure Velebita, a izkristaliziralo ga je zagrebačko sveučilište, naš glavni stožer ustaške i travanjske revolucije.

A onda je došao na Janka pustu, kano se nije dolazilo slučajno, jer je organizacija “USTAŠA” – Hrvatski Oslobodilački Pokret, u njemu vidio jednog od pozvanih. I kako je Jurin pohod na Drinu počeo na Janka Pusti, moramo i mi početi tamo. Hrvatski genii na Janka Pusti dovršio je klesanje velebna djela, koje je ostavljeno budućim hrvatskim vojničkim naraštajima kao amanet, primjer, uzor i putokaz.

Janka Pusta je usavršila Juru, a on usvavršio Janka Pustu. Medjusobno su si dali svoj biljeg. Zato je potrebno govoriti o Janka Pusti, jer se bez nje ne može razumijeti svo ono, što je zatim došlo. I kako je pisac ovih redaka prastanovnik Janka Puste, u koju je ušao kao bosonog diete, bio s Jurom cielo vrieme, imao sreću preživjeti Legiju Smrti sa šačicom siena, žena i djece, pozvan je i pisati o tim dvama velikim pojmovima, koji su doveli do pohodna na DRINU.

PODRIJETLO ILI POSTANAK USTAŠKOG VOJNIČKOG LOGORA “JANKA PUSTA”

(Uvijek sam se pitao kada je točno osnovan logor Janka Pusta. Iz petnaestak nastavaka koje je general pisao u novini OBRANA 1965/1966. godine PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, tu sam iz tih generalovih opisa mogao shvatiti da je Vjekoslav Luburić došao na Janka Pusta koncem 1930. ili početkom 1931. godine. Sada kada prepisujem izjavu pukovnika Ivana Perčevića koju je Udba zapisala u gore spomenuti ZAPISNIK, dobiva se mala drugačija slika. Mo. Otporaš.)

Pitanje Udbe:

Opišite nam kako je došlo do osnutka ustaškog logora u Mađarskoj “Janka Pusta”, vaš audio u tome i zadatke po kojima vas je Pavelić kao smog izaslanika (zamjenika) slao tamo?

Odgovor Ivana Perčevića:

U ljeti 1931. godine agenti jugoslavenske policije pokušali su izvršiti atentat na Gustava Perčeca u Beču. Ovaj atentat nije usipio i atentatori su bili pohapšeni. Atentatori su bili Cveger, neki Belošević i još jedan čijeg se imena ne sjećam, a bio je jedini od njih koji je snap njemački jezik… Atentatori su izvedeni pred austrijski sud i osuđeni na vremenske kazne, a Gustav Perčec dobio naređenje (izgon, mo.) da se mora iz Austrije iseliti… Gustav Perčec se je poslije toga morao iseliti u Sporn u Mađarsku…S Gustavom Perčecom su krenuli nekolicina emigranata među kojima se sjeća Kremzir Ljube, Šimovića sa obitelji i drugih. Putem novinskih oglasa Perečec je zatražio u najamninu jedno imanje na kojem bi on sa grupom oko desetak ljudi radeći jeftino živio. U samoj okolici Sopron-a nije mogao dobiti nikakovo imanje već mu je ponuđena Janka Pusta…

Gustav Perčec napušta Beč ljeta 1931 i iznajmljuje veliki posted kraj Velike Kaniže (Nagy Kanizsa) pod imenom Janka Pusta ili ili Jankovec…

(Dakle, Logor Janka Pusta je osnovan ljeta 1931. godine, a Vjekoslav Luburić je tu došao odmah u početku i bio među prvima, što bi značili krajem godine 1931. Mo.)

11-09-2016 02:32
(Prenosim iz DRINE br. 4/7 1955. strana 75-93 članak kojeg je pisao “U”staša Maks u rubrici “IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA”. Članak je podug pa ću ga u nastavcima ovdje iznijeti kao jedan važan i nepoznat dio dogodovština povijesti i rada na Janka Pusti. Dr. Željko Karaulaje donio iz HDA ZAPISNIK Udbe od 3 siječnja 1947. godine pukovnika HOS-a Ivana Perčevića. Kako “U”staša Maks u ovom svojem opisu spominje pukovnika Ivana Perčevića, to mi daje priliku da popunim prazninu Maksova pisanja o Janka Pusti s izjavama Ivana Perčevića u Udbinu ZAPISNIKU od 3 siječnja 1947. godine. Otporaš.)

USTAŠKI ČARKAR “LASLO”

Janka pusta je bila vojnički logor i svatko je na njoj počeo kao čarkar – novak. Ulazili smo kao novice i dobivali samostansko ime. Morali smo zaboraviti, kako se zovemo, zaboraviti ime roditelja, ime sela i grada gdje smo se rodili, ime pokrajine. I strogo je bilo zabranjeno govoriti bilo kojim provincijskim dialektom. Morali smo zaboraviti ime prijatelja, profesiju, škole, sve ono što smo učinili – i postati novi ljudi. Dobili smo i drugo ime i tako smo počeli novi život. Jure Francetić je postao Laslo, a ja Maks!

Jednom sam zgodom u oslobodjenoj Hrvatskoj našim ustaškim prvacima govorio, kakova je bila Janka Pusta, mako smo na nju stimuli, živili, radili i umirali. Ali sam brzo uvidio, da je gotovo nemoguće o tome govoriti. Danas je hrvatskoj emigraciji mnogo lakiše o tome govoriti, jer su nešto od toga prešli.

Zamislite se jedan od logora, kroz koje ste prošli nakon 1941!! Ali bez stražara, u pustinji, koju su nadzirali madžarski žandari iz grada Csurgo i okolnih sela, a njihove obhodnje obilazile pustaru (imanje) danju i noću. Janka Pusta je bila i radni logor, imanje, kano se je dobrovoljno dolazilo putem organizacije, gdje se je radilo kao i na svakom drugom imanju, kakovih je onda bilo u Madžarskoj na tisuće. Mi smo iznajmili jedno od tih imanja i obradjivali zemlju. Putem naših kanala dolazile su Ustaše, a vlast je Janka Pustu smatrala privatnim dobrom i mjestom, gdje su se hrvatski emigranti sakupljali da prežive.

Dolazilo se je putem kanala izravno iz Domovine, ili se ljude, preko mnogobrojnih dobrih veza vadilo iz zatvora i upućivalo na rad. Uzalud su bili protesti Beograda! Janka Pusta je bila stjecište ljudi, koji su kao politički emigranti bili kod vlasti registrirani, a išli raditi na Janka Pustu, jer drugog posla nije bilo. Ne treba ni govoriti, da smo i onda, kao i 1945. skoro ski upotrebljavali izmišljena imena. Tako je Jure postao Laslo i vodjen kao madžarski i poslije albanski vojni bjegunac, a ja postao bački švaba Maks! I onda su se fabricirali papiri, i onda smo prolazili kroz zatvore skoro svih europskih policija.

Čarkar Laslo isto je prošao kroz sve faze života. Ustajali smo random zoom, u 4 i 5 sati i išli na rad, na vježbu, prema potrebama gospodarstva i godišnjem dobu. Ali postao je jedan osnovni zakon: svatko je morao raditi, i svaki dan i svaki posao. (Saznati nešto više o životu, radu i inim djelatnostima na Janka Pusti, kliknite na link: Prigodom smrti Vladka Mačeka. U tim petnaestak (15) nastavaka koje je Maks pisao u novini OBRANA 1965/1966. godine povodom Mačekove smrti, saznat će se ono što neće biti u ovim nastavcima. Mo. Otporaš.) Bili smo kočijaši, zidari, stolari, pekati, kuhari, krojači i sve što je bilo potrebno. U zimi, kada drugog posla nije bilo, kopali smo ogromni ribnjak i izkorištavali jedan potok, napravili jedno uzorno ribogojstvo, koje nam je mnogo pomoglo u materijalnom pogledu.

lasla i mene je zapalo krampati na ribnjaku. Nije lako krampom razbijati smrznutu zemlju ni onima, koji su cijeli život to činili, a kamo li “nesvršenim djacima”, kako su nas dvojicu zvali ostali, jer se prema dužnostima, koje nam je uprava povjerila vidill, da smo došli iz škole. Tamo na ribnjaku počeo je naš rad, naše poznanstvo, naša suradnja – i naše “svadje”.

Radi kamuflaže svi smo najprije nosili košulje i kape od “Levente”. “Levente” je madžarska predvojnička organizacija, obavezna za svu mladež, sve dok ne stupi u vojsku. Predizobrazba, spremanje za vojsku, jer Madžarska nije imala pravo držati redovnu vojsku, nego samo stojeću plaćeničku vojsku od 35.000 ljudi. Preko noći smo dolazili, većinom iz Domovine, a u jutro smo hodali okolo kao i svi drugi mladići u kakvim god bilo hlačama i košulji i kapi “Levente”. (Levente je bio neke vrsti djak – glasnik u staroj madžarskoj vojsci.)

Ljudski je biti nezadovoljan, pa je i na Janka Pusti takovih bilo. Vele drugovi, da je i pisac ovih redaka bio dvije godine neslomivi buntovnik. Nisam došao krampati, nego dajte mi oružje, da idemo u rat protiv Srba! Ali Laslo je sve shvaćao. Nije došao medju prvima na Janka Pustu, ali je bio najbolji od sviju. Tumačio nam je potrebu rada. Treba izdržati, treba raditi i radi vlasti, jer je samo tako opravdan naš boravak na Janka Pusti. Samo tako se Pešta može braniti od Beograda! Jure je obišao već i neke druge naše logore u tudjini, i imao je širi pogled na političku situaciju. I ljudi su grčevito stiskali krampove, kupali se u znoju i ledu, gradili ribnjak, vozili na tačkama zemlju na nasip, – a onda u obližnju šumu na vježbu!

Tada je počimao život, a posebno Ustaše Lasla! Tu je bio u svom ambientu, on i svi drugi. Pa ipak je i tu bilo buntovnika. Imali smo od krampanja krvave žuljeve na rukama i od puzanja krvave laktove i koljena. (Mnogi su čitali ili su upoznati sa primoranim, obveznim dnevnim 16/18 sati trčanjima i vježbama Fidela Castra i njegovih sljedbenika u borbi protiv kubanskog predsjednika Juan Batista, kojeg je Fidel Castro svojom socijalističkom – čitaj komunističkom – revolucijom svrgnuo s vlasi na Novu Godinu 1959. Što je za Kubance Nova Godina 1959., to je za Hrvate Deseti Travnja 1941. Mo. Otporaš.) Nitko živ nije došao na Janka Pustu, tko nije svršio tu školu. Mrzili smo već “puzanje” više nego Srbe, ali smo puzal i svaki je od nas bio kadar s puškom u ruci prepuzati 500 metara, a da se šuma nije čulo. Laslo je bio “dugonja”, i dok je nama rastom manjima bilo težko puzati, njemu je to bilo dvojstruko teže. Vodnik Mika (Nikola Zboril), koji je došao po nalogu Organizacije iz Brazila, bio je u Hrvatskom Domobranstvu za vrieme Austrije instructor, a kasnije je poginuo kao satnik na Romaniji pod vodstvom svog nekadašnjeg čarkara – novaka Lasla! On je bio naš vojnički instructor. “Ti dugonja, ponovi”. I Laslo je ponavljao puzanje. Puzalo se preko pokošenih žitnih polja, kroz grmlje, po danu i noći, kroz piesak iblato. I jao onome tko bi zanečistio pušku! Kada je svršila tortura sa osnovnim vježbama i počelo razvijanje čarkarskog lance, pokret, napadaj, obrana, krtanje roja, voda i sati, – tada je Laslo odskočio. Odskočio – izpred sviju! Dobri Maks je govorio: ” iz ovoga će biti do bar dorojnik”, iako nas je dva puta oborio na dorojničkom izpiti. To je i Laslu bilo previše, pa mu je rekao: “Doći ćeš ti još k meni”. Tada sam duboko razmišljao o tim riečima! Te noći sam čuvao stražu i kako je bila zima, bilo je mnogo bolestnih i mi mladji smo držali i po četiri straže. “Slušaj Laslo, ti si rekao nešto, što mi se duboko usjeklo u mozak. Rekao si nešto, što sam i ja mislio, ali se nisam usudio reći”. Te noći dugo smo razgovarali, jer je on bio zapovjednik straže, a to je značilo u sigurnosnom pogledu bezuvietni auktoritet za 24 data. Te noći smo prvi puta govorili o našim planovima za budućnost. Mika i Blaž ne shvaćaju sve to. Oni misle, da će se puzanjem osloboditi Hrvatska. A jurišati? Laslo i ja smo bili za jurišanje, i to razgaljenih prsa, da Srbi lakiše i sigurnije gadjaju. Da – jurišati treba, – i ako svih šest milijuna Hrvata budemo jurišali, Srbi će bježati onakraj Drine. Ta je noć bila za nas obojicu sudbonosna. Sve je zavisilo o jednom sudbonosnom jurišu, slično kao što smo ih i sprovadjali – kao hrvatski častnici – i generali! Poljubili smo se, zagrlili i savorili vječno prijateljstvo i vječnu “svadju”.

Misao me je progonila, srdce mi je lupalo kao bat i osjećao sam ga na vrh grla. Samo sveopćim jurišem može se Hrvatska osloboditi. I nikada me više ta misao nije ostavila. Jedno je bilo jasno: Laslo je bio superniji od sviju!

Nas dva, “Caren” (stožernik Pižeta), “Zmaj” (Pospišil) i još neki, proglašujemo se mladima! Tražimo reforme u svemu, osudjujemo nedostojne zapovjednike, borimo se protiv zabluda “starih”. Mi smo sinovi stanza i revolucije, glasnici novog doba. Stari nas ne razumiju, ali Poglavnika da. On dolazi na Janka Pustu i dovodi nam za zapovjednika Bedu (General Servatzy), i kaže: “Imate pravo, pred nama je stank i revolucija, a ne frontalni rat. Moramo se spremiti za takav način borbe”. Bego je uviek mlad, on nas shvaća – i predaje nam sve poslove, sve odgovornosti. A nas dva buntovnika postajemo Pobočnici. (Dali se ovdje odnosi da su Laslo i Maks ili Maks i “Caren” tj. (stožernik Pižeta) postali “Pobočnici”, ostaje nejasno. Mo. Otporaš.)

Poglavnik prisustvuje vježbama i izpitima. Pobočnik Laslo dobiva zapovied postrojavanja jedne front, a ja pobunu, preuzimanje vlasti, zauzimanje oružničkih vojarna i t.d. Imali smo u šumi izgradjeno selo u monijaturi, a u pomanjkanju mase pojedinci su značili rojove, vodove i satnije. Mašta je u njima gledala jedinice i vježbe su se održavale. Baratali smo sa pravim eksplozivima – sa upaljačima, rušili i gradili mostove, zauzimali i oslobadjali sela, zauzimali utvrde, rovove i bunker, puzali, jurišali, bacali bombe i pucali iz pušaka, “roda” i revolvera.

Glavno stožerni pukovnik Perčević, kasniji general i šef Vojničkog Ureda Poglavnika, satnik Metzger, kasnij general i zapovjednik Pučkog Zbora u Sriemu, satnik Lahovski, kasniji ustaški pukovnik i glavni nadzornik za izobrazbu, djelatni bojnik Madžarske vojske Glišo Balenović, kasniji ustaški pukovnik i zapovjednik Ustaške Vojnice, kao i neki drugi, koje ne poznajemo, začudjeno gledaju, šta radimo. Ne slažu se, ne odobravaju! Ali Poglavnik da! Bego je sretan, to je njegova kola. Poglavnik nam stišće ruku i pohvaljuje nas. Smiju se i vele: “Pat i Patašon”, aludirajući na nas dva, jedan viskok i mršav, a drugi “bulbar”, male i okrugao. kaže Poglavnik: “Odlazim zadovoljan. Vi ste shvatili svoju zadaću”. I jednom kasanije u NDH, dok smo nas tri (Bego, Laslo i ja) večerali kod Poglavnika i razgovarali o sječanjima sa Janke Puste, rekao nam je: “Eto, Laslo pravi na Drini frontu, a ti u pozadini isto onako, kako ste radili na onoj vježbi”. (Ovo je general Drinjanin pisao u DRINI br. 4/7, lipanj 1955., dakle u vrijeme dok su Poglavnik i general bili zajedno i skupa radili. Za ovu DRINu Poglavnik je napisao uvodni članak: HRVATSKI NARODE! Imao je priliku pročitati ovaj članak svojeg đaka sa Janka Puste Vjekoslava Maksa Luburića te ga odobriti ili ne, pošto se i njegovo ima kao Poglavnik spominje. Budući da je članak u potpunosti izišao onako kako ga je general Drinjanin napisao, Poglavnik ga je odobrio kao vjerodostojan i istinit. Mo. Otporaš.) A Bego se je samo sretno smješkao, jer se nije prevario, kada je “buntovnicima predao vlast”.

Izvršili smo još jednu demonstraciju rukovanja ručnim bombama, koje smo sami fabricirali (“Silni” (Kralj) i “Zmaj” (Pospišil). Sa sličnim bombama (kukuruzovke) kakve smo slčivali, naravno bez eksploziva i upaljača, napunjene sa olovom, vršili smo bezbrojne vježbe i bili tako sigurni, da smo iz svake pozicije i na svakom terenu na 5 i 10 cm. pogodili cilj. Za vrieme jedne prave demonstracije – pred Poglavnikom – kada su svi iz zaklona i rovova promatrali, Laslo i ja smo vršili bacanje prije vremena, i onda ju je drugi uhvatio i iznova bacio na desno. Htjelo se je dokazati , da se bomb treba baciti točno iza brojeva 52, 53, 54, nakon što u petu lupi upaljač. Ako smo je prije toga bacilli, bilo je vremena za uhvatiti je i iznova baciti, što smo kasnije u ratu mnogo puta učinili i medju partizane bacilli njihove vlasite bombe. Bego je bio (general Vjekoslav Servatzy, mo.) je bio pirotehničarski stručnjak za vrieme Austrije i Srbima nanio mnogobrojne gubitke u borbama na Crnom Vrhu, radi čega je već 1918. morao bježati iz svog dragog Sriema.

Dva puta smo pred svim častnicima i Poglavnikom izvršili tu demonstraciju. Prvi je bacao Laslo meni, a ja u desno, na lievo i iza nas bili su naši u zaklonima. Drugu demonstraciju obrnuto izvršili! Ja sam bacio na Lasla, a on ju zgrabio i bacio u desno. Dok je bomba u zraku eksplodirala i naš pogled bio uperen u onom pravcu, krv se u nama svima sledila, jer dok sam ja bio zabavljen mjerenjem razmaka ipripremama za bacanje bombe, Poglavnik, obučen u ustašku odoru, uputio se naglim korakom prema Laslu i u času, kada je bomba pala iLaslo je uhvatio i ponovno bacio, Poglavnik je stajao kraj njega na tri koraka. Dobri “Janoš bacsi”, na smrt osudjeni Koprek, koji je ksanije umro, tvrdio je, da je onda dobio težku bolest srdca, od koje je i umro.

Legija smrti je vidjela svoga Poglavnika! Od onih živimo jedva još dvojica ili trojica. Svi su drugi pali s osmjehom na usnama, jer su u času umiranja i uviek vidili pred sobom Vodju, neustrašivo hrabrog, koji je ustaški prezirao smrt i poglavnički vjerovao u sigurnost i spremu svojih čarkara – novaka. Taj nam je dan ostao neizbrisiv i postao putokaz za čitav kasniji život.

Ustaški generali nisu došli na čelo divizija i Sborova slučajno, kao što ni pohod na Drinu s Jurom na čelu nije bio slučajan. Počeo je tamo na misterioznoj i legendarnoj Janka Pusti. Počelo je novo doba, u koje ulazimo Laslo i ja kao Pobočnici Područnog Zapovjedničtva.

POBOČNIK LASLO.

Cieli daljni rad nosi biljeg pobočnika Lasla. Pobočnik nije ono, što se danas razumije pod tom rieči. To je bio položaj i čin prema ustrojstvu Ustaškog Pokreta. “Područno Zapovjedničtvo I” – u koje smo mi spadali na čelu s tadašnjim Područnim zapovjednikom, satnikom Servatzyjem (Bego), koji se je inače zvao “Vadasz urn” (lovac), sa Pobočnicima Područnog Zapovjedničtva upravljalo je sa cjelokupnom djelatnošću neše organizacije, na peretoriju “Sjever”. Tu je spadala Madžarska, Češka, dio Austrije, zatim sva sjeverna hrvatska granica, sjeverna Hrvatska iiztočni dio Bosne.

Zapovjednik je postavljao od 3 – 6 Pobočnika, a mi smo imali svega 4 (Zmaj, Siniša, Laslo i Maks) svaki za svoj dio djelatnosti, ili za dvie grand od jednom, mienjajući udjelbe, vjerni Poglavnikovoj uputi: Ustaša mora znati sve! Laslo je bio najprije Upravni Pobočnik, što je značilo imati u rukama upravu užeg područja. Tako je počeo postavljati stvari na svoje mjesto.

U to vrieme smo imali jedno glavno uporište (Janka Pustu) i dva sporedna, jedno na Baza Pusti kod Letenja, i drugo, koje se je počelo praviti kod Pečuha. Zatim jedno manje u gradu Nagy Kanizsi (Velika Kaniža) u Horty Miklos ilici, u jedno ostavljenoj maloj tvornici, koja je imala dosta liepo dvorište, prostorije i nastambe, te visoki aid oko kuće i dvorišta. (Želim ovdje nadodati da sam u mojoj političkoj emigraciji godinama i desetljećima imao vruću želju posjetiti ta mjesta: Janka Pustu i okolicu. To se je ostvarilo u ponedjeljak 5 svibnja 2014. godine, putujući iz sjeverne Francuske preko Austrije i Mađarske za Hrvatsku. To sam učinio namjerno kako bih u mojim maštama povezao rad idjelatnosti Ustaša na tim mjestima o kojima Maks Luburić ovdje piše. Zastao sam, baš tu u Nagy Kanizsi (Velika kaniža) i raspitivao se i pitao za mjesto Janka Pusta. Imao sam poteškoća saznati bilo što. Ja ne govorim mađarski, upitnici nisu znali hrvatski, francuski ni engleski. Uputili su me u jednu gostionicu, nedaleko hrvatske granicu. Tu u toj krčmi jedna od poslužavki je govorila vrlo lijepo engleski. Rekla nam je da ona vrlo dobr zna za Hrvate i njuhovu borbu za slobodu i nezavisnost. Rekla nam je da je mlada ali ipak da je čula za hrvatski logor Janka Pusta. To je sve što je znala reći, a ja sam htio saznati nešto više. Možda drugog puta i druge zgode…Mo. Otporaš.) Namjeravali smo montirati jednu radionicu, gdje bi smo izradjivali razne metalne proizvode – naravno, radilči potrebni material za nas. Tamo je već bila prenesena radionica sa Janka Puste (mehanička i stolarska) i počelo se sa uredjivanjem nastamba.

Nastavlja se.