NEKOLIKO DOKAZA ZA DESETI TRAVNJA

Časopis OTPOR, broj 6, strana 16, svibanj 1977.

Ima Hrvata koji tumače 10 Travnja na način da mu se uloga, značaj i važnost umanje, ali nema niti jednog Hrvata koji bi mogao opovrći povijesnu važnost 10 Travnja. To je zapravo nemoguće, a evo zato i nekoliko dokaza…

rasulom Austro-Hugarske monrhije 1918 godine hrvatski narod je htio svoju vlastitu državu na svom entičkom i povijesnom području. Tu želju platio je vlastitom krvlju 5 prosinca iste godine na Jelačićevu trgu. Tradicionalna iskrenost hrvatskog čovjeka i njegova midoljubivost prema svima i svakome su ga uvjeravale da se sporovi, bilo narodni bilo pojedinaca, mogu i moraju rješavati na miran i ljudski način. Zato vođen tom plemenitom idejom hrvatski čovjek sjeda za okrugli stol i (ne sluteći podmuklost i krvoločnost svoga takozvanog prijatelja) gubi i najzadnju nadu o uspjelom zajedničtvu nakon opaljenih hitaca Puniše Račića. Tim neljudskim i kukavičkim činom iz 1928. potvrdilo se i dokazalo da hegemonija srpstva pod plaštem jugoslavenstva nije ništa drugo nego srpska hegemonija i srpska bolest.

najvažniji je razlog i najpoznatiji – Hrvatski je narod za svoju državu. Za to ne trebaju primjeri, jer je primjer za to cijeli hrvatski narod. Od dijeteta do starca, od ratara do odvjetnika, od znana do neznana, sve je bilo za hrvatsku državu. Revolucija 10 Travnja pripada hrvatskom narodu, a političko obilježje te revolucije ustaškom pokretu i njegovim tvorcima.

Neprijatelji 10 Travnja, to jest hrvatskog naroda, bili to desni ili lijevi, vanjski ili unutarnji, djelomično su uspjeli iznakaziti pravi i rodoljubni smisao ustaškog imena. A to ime i taj pokret dao je najveći obol što ga jedan narod može dati svojoj povijesti na oltar domovine. mnogi nagađaju da je grijeh i sramota spominjati ustaški pokret, a ja potvrdno kazujem za je zaista sramota stiditi se tog imena, jer takvom neutemeljenom tvrdnjom obeščašćujemo našu braću i očeve, naše sinove i muževe koji su uzidali svoje kosti u temelje hrvatske države.

Ni jedan politički pokret u svijetu nije osvojio sav narod bilo to gdje bilo, pa tako nije ni ustački. Zato možemo s punim pravom reći da je 75% hrvatskih vojnika branilo granice svoje zemlje, a da nisu bili ustaše. međutim, neprijateljima hrvatskog naroda nije do toga da ocrni i likvidira ustaše, nego da pod takvom etiketom uništi i uguši sve što hrvatski diše. Sve što je hrvatsko za neprijatelja je ustaško, pa i šestogodišnje dijete ako pođe s majkom na prosvjed protiv silom nametnute i silom održavane vlasti nad porobljenom Hrvatskom.

Napokon, sami znamo i vidimo kako nas mnogi ne poznaju, unatoč državi koju smo imali de jure i de facto, i pitamo se: kako bi nas tek onda poznavali kad bi nas pitali: “Kad ste zadnji put imali državu? kada je vaš dan državnosti?”. Težak bi bio odgovor, a ponosno danas svakome možemo potvrditi, kome se to sviđalo ili ne, da smo izgubili nezavisnost i državu 1945., a tada i naš državni praznik Deseti Travnja; ne krivnjom hrvatskog naroda ili hrvatskih vođa, nego krivnjom neupućenih, odlučujućih sila. Mi slavimo 10 Trevnja, Dan hrvatske državnosti, za čije temelje su se borili Hrvati bez obzira na odoru koju su nosili. Taj Dan je dokaz da se borilo za Hrvatsku zemlju hrvatskim srcem i hrvatskom krvi i da se borilo samo za dobrobit hrvatskog naroda, pa bilo to u borbi pod slovom “U” Ante pavelića, “zvijezdom petokrakom” Andrije Hebranga,

Mi, dans, koji živimo od slave i blaga prošlosti, kada bi izbacili sve ono što su nam naši pradjedovi, djedovi i očevi sagradili i ostevili i uzidali u temelje naše slave, zgrozili bi se nad činjenicom da samo gotovo ništa nismo učinili za potrebu u čast našeg naroda. I tek kada nešto učinemo onda možemo pomisliti na zamjenu ili promjenu, a dotle će revolucionarne i rodoljubne ideje 10 travnja živjeti u srcima Hrvata!

Kata Grizelj, San Francisco.

(Treba se uzeti u obzir da je ovo pisano tek samo osam (8) mjeseci poslije Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke. Ovo je pisano u emigraciji, i to polariziranoj hrvatskoj političkoj emigraciji, kada je bilo jako teško promicati hrvatsko ime pred strancima, a nije bilo lako ni pred Hrvatima jugoslavenske orijentacije, a da te ne prozovu “hrvatskim teroristom”. Hrvati su bili svrstani u Palestince, Baske, Irce i Crvene Brigade itd. Tada, u ta vremena dok je Jimy Carter bio predsjednik Amerike i promicao svoju miroljubivu koegzistenciju u svijetu, a u Beogradu igrao Žikino kolo u srpskim a ne jugoslavenskim opancima, nama, državotvornim Hrvatima, nije bilo lako. Zato ovaj opis gospođe Kate Grizelj iz San Francisca treba razumijeti iz doba kada je ona ovo pisala, jer tako je tada državotvorna hrvatska emigracija mislila, a ne iz perspektive današnjeg mišljenja. Otporaš.)