NEKI PJEVAJU “LUDA NOĆ” A JA PJEVAM “RADNA NOĆ”! kaže neumorni hrvatski ISTRAŽITELJ Dragutin Šafarić

Pn

7.10 –

Doc. 113

 

IZJAVA

 

J.P., rojen 15.II.1933. izjavljam sledeče:

 

»Leta 1945 ob kapitulacije Nemčije i Hrvatske (meseca maja),

videl sem na lastne oči, kaj so delali komunisti (partizani) z svojimi

nasprotniki. Počinjali so takšne grozodejanja, da se vse neda opisati.

Skušal bom to kar vem in kar bom lahko nekega dne z ustno be-

sedo potrdil opisati tako-le: Kar vem in kar se videl, je bilo največ ob

preobratu Nemčije, ko so komunisti prevzeli oblast v svoje roke. Ljudje,

žene in otroci, ki so se pomikali pred komunisti proti Austrije, a so po

tem bili zajeti ali vračeni iz Austrije, ter se vračali v svojo domovino

(predvsem Hrvati) so bili nepopisno zlostavljani in umorjeni. Takrat so

grozno morili neglede kgo je bil. Znam kje ležijo grobovi nepoznanih ki

so bili umorjeni za vsako malenkost. Takih je nešteto. Kar jih je pa v

večji množini, so pa – kar jaz vem – samo v treh krajih. Ena precejšnja sku-

pina je bila umorjena v Laškem, v rudniku. Tam so ih vozili en teden

vsako noč z auto, in jih metali v rudniku v jarek, ki je bil 100 mt glo-

bok. Tako so ga napolnili z ljudmi, kolikor je šlo noter. Billi so žene,

otroci in možje. Bilo jih je skroz 3.000 (tri tisoče). Tamo su jih metali

samo žive  noter, potem pa, za vsakih 20-30 ljudi, so vrgli kakšno ročno

bombo, da jih je na pol pomorilo. Ko so pak napolnili jarek so od spodaj in

odzgoraj zazidali, kar sem sam na lastne oči videl potem ko sem pozneje

tamo delal. Isto tako so napravili v Hrastniku. So jih v nekak prepad od

rudnika vrgli okrog 7.000 (sedem tisoč) ljudi, im potem po vrhu le malo

zasuli. Ravno tako so v Košnici pri Celju neko skupino, ki jih je okrog

100 ljudi, pobili in na vrhu tega so le malo zagrebli, da so potem vse

živali raznašale njih kosti. Kar je pa tako po manjših skupinah, je pa

nemogoče popisati, ker jih je nešteto.

        Vse to kar sem izjavil, moram z prisegom potrditi in za

vse bom pripravljen nositi moralno in materijalno odgovornost:«

 

Le Fraschetter di Alatri, 11 septembra 1952.

 

 

Pn

7.10 –

Doc. 113

 

IZJAVA

 

 

J.P., rođen 15.II.1933. Izjavljujem sljedeće:

 

„Godine 1945., u vrijeme kapitulacije Njemačke i Hrvatske (mjesec svibanj),

vidio sam svojim očima što su komunisti (partizani) radili vlastitom narodu

protivnicima. Činili su takva zlodjela da ih je nemoguće sve opisati.

Pokušat ću što znam i što mogu jednog dana usmeno mogu to opisati na sljedeći način: koliko znam i što sam vidio, najviše je bilo kod preokretu Njemačke, kada su komunisti preuzeli vlast u svoje ruke. Narod, žene i djeca, koji su pred komunista krenuli prema Austriji, ali poslije su bili zarobljeni ili vraćeni iz Austrije, a vraćali su se u domovinu (uglavnom Hrvati) neopisivo su zlostavljani i ubijani. Tada su stravično ubijeni bez obzira tko je bio. Znam gdje leže grobovi nepoznatih

ubijani su za svaku sitnicu. Takvih je bezbroj. Onih kojih je veći broj, onih više – koliko ja znam – samo na tri mjesta. Jedna veća skupina je ubijena u Laškom, u rudniku. Tamo su ih vozili tjedan dana svake noći s autom, i bacali ih u rudnik u rov koji je bio 100 mt dubok.

Tako su ga napunili ljudima koliko je moglo unutra. Bile su žene, djece i muževa. Bilo ih je čak 3000 (tri tisuće). Tamo su bačeni ih bacali žive unutra, a onda su na svakih 20-30 ljudi, onda su bacili ručno bombu, koja ih je polovicu ubila. Kad su napunili jarak, zazidali su odozdo i odozgo, što sam vidio svojim očima nakon što sam kasnije radio tamo.

Tako su učinili i u Hrastniku.

U posebni su ponor bacili oko 7.000 (sedam tisuća) ljudi koji su onda zatrpali, samo nešto malo je bilo na vrhu zemljom posuto. Isto tako u Košnici pri Celju postoji skupina oko njih 100 ljudi, ubijeno i povrh toga samo su malo zagrebli, pa to su sve životinje razbacale te kosti. Što je pak slučaj u manjim skupinama nemoguće ih je nabrojati jer ih je bezbroj.

 

Sve što sam izjavio, moram potvrditi i prisegom potvrditi

i  spreman sam snositi moralnu i materijalnu odgovornost”.

 

Le Fraschetter di Alatri, 11 septembra 1952.

 

 

2023-01-11

 

dragutin:  komentar na pismo »IZJAVU« osobe P.J. davne 1952.g.

 

Posjedujem mnogo dokumentacije na tu tematiku u kojoj J. P. opisuje pak ću napraviti analizu.

 

Pregledavajući tekst ocjenjujem da je taj zapisnik-IZJAVU napisala osoba – možda službena po riječima kako je izgovarala P.J. osoba, koji zapisnik je bio napravljena kao neka izjava za inspekciju(?), koju je dao zapisničaru, koji je zbog pomanjkanja poznavanje slovenskog jezika zapisivala točno prema načinu govora (fonetično) ali ipak je to zapisivano kao izjava P.J. osobe.

 

Ovaj naslov mjesta „Le Fraschetter di Alatri“ nalazi se u južnom dijelu na zapadnoj strani Italije. Sama gramatika je u biti dobar slovenski jezik ali pojedine riječi pak upozoravaju, da je to dosta dobro savladani slovenski jezik, kojega u mladim godinama djeca dobro savladaju, ali se nikako ne mogu sakriti da su taj jezik naknadnu savladali. Pitanje je ako je to pismo napisano u Italiji, a tamo valjda nisu imali Yugo pisaće strojeve, ako pak je onda ta „izjava“ napisana u nekom „logoru“, koji je ipak spomenuti kao mjesto gdje je osoba boravila – u lageru „Alatri“, Italija.

 

Da toj osobi nije baš originalni kao „materin jezik“, što se posebno pojavljuje zamjenom dvaju karakteristična slova u riječima koja imaju slova „a“ i „v“.

 

Zamjena u slovenskoj riječi „v“ u slovo „u“ je tipično površno južnjačko izgovaranje takvih riječi.

Primjer (tri tisuče) je hrvatska riječ a slovensko „tri tisoč“.

Dalje riječ „skroz“ nije slovenska!

Dalje „tamo“ pravilno slovensko „tam“!

Riječ „počinjali“ a po slovensko „počeli“ to bi tako mogao zapisivati zapisničar hrvatskog narječja?

Nekoliko puta je zapisano je „jarek“ što nikako nije slovenska riječ, koje bi trebalo biti „kanal“ a to nije to!?

Tipično balkanske dvije riječi su korištenja i u ovih riječi „tamo delal“,  nepogrešiva spoznaja.

Na kraju je riječ „prisegom“ zbunjuje, jer se takva riječ u slovensko govornom stilu ne pojavljuje.

 

Sve ovo samo je pitanje o važnosti izjave, o čemu i o kakvim povijesni događaji se tu prepoznaju.

 

Tako za onog koji te lokacije dobro poznaje ništa nije tu pogrešno, sve je jako jasno i kao istinito.

 

Spominjanje brojke žrtava je za rudnik Huda jama i Hrastnik prihvatljiva, dok se za Košnicu spominje 100 ljudi (vojnici), to nikako ne odgovara, osim ako je ciljano na neku drugo lokaciju, što još nije poznato, zato jer se je kod ekshumacije u Košnici 2016.g. spominje brojka utvrđenih iskopano preko 400 žrtava i to kao vojnici(!). Kod toga je još nešto upitno jer su tu bile iskopane žrtve sve mlađe osobe a traži se još stratište baš na tom području o domaćih imućnih ljudi – žrtava, koje su starijih godina!?

 

U izjavi se još čita kako je još „nebrojnih“ stratišta, ocjenjuje se samo za Sloveniju kao najmanje i 1.200 stratišta. Već izrađene Googlove mape to dokazuju ali još nikako nije tu kraj te strašne brojke.

 

http://safaric-safaric.si/katas_Slo.htm

http://safaric-safaric.si/katas_slo/30_ce/katas_30_Celje.htm

http://www.safaric-safaric.si/Huda_Jama.htm

http://www.safaric-safaric.si/katas_slo/30_ce/celje/Kosnica.htm

http://safaric-safaric.si/katas_slo/30_ce/mis_dol/2003_Novak_Da_sam_imao_Hrvatsku.htm

 

Velenje, 2023.01.12 – dragutin