NEKI ASPEKTI METODOLOGIJE ISTRAŽIVANJA MIGRACIONIH KRETANJA (OD DALMATINSKE ZAGORE DO POSAVINE), piše dr. Ivica Ivo Josipović

Dr.sc. Ivica Ivo JosipovićDr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

NEKI ASPEKTI METODOLOGIJE ISTRAŽIVANJA MIGRACIONIH KRETANJA

(OD DALMATINSKE ZAGORE DO POSAVINE)

(Prilog konceptu formiranja političkih stavova)

Obrazloženje koncepta istraživanja:

Migraciona kretanja su dio povijesti naroda koji nastanjuju područje Srednje Europe, dijelove centralnog i južnog krila istočnih dijelova europskog kontinenta ili Balkanskog poluotoka premda ova konstrukcija ima niz problematičnih točaka. Budući da i sam pripadam etničkoj (nacionalnoj) grupi koja se tradicionalno (povijesno) i sadržinski označavaju Hrvati dijelim poseban interes za ovaj znanstveni predmet. Istraživanje migracionih kretanja Hrvata ima više značenja ili slojeva. Jedan se tiče socio-psiholoških i kulturoloških karakteristika socijalnih grupa koje su predmet migracije. Nije isto promatrati (istraživati) osobe i socialne grupe koje kroz duži vremenski period od recimo 150 do 200 ili duže godina žive u kontinuitetu na jednom teritoriju (prostoru koji ima zemljopisno i upravno-političko a svakako i strateško značenje) uporedjeno sa osobama i socijalnim grupama koje su u istom vremenskom periodu promijenile jedanput ili više puta mjesto prebivališta odnosno svjedočile migracionom kretanju. To svakako ostavlja duboki trag na karakteristike osoba i socijalnih grupa kako s gledišta onih koji su sudjelovali u ovim procesima tako i njihovih potomaka. Hrvati koji nastanjuju (zauzimaju) odredjeno područje ili teritoriju kroz duži vremenski period imaju odlike trajnijih tradicionalnih stavova i vrijednosti uključujući političke u poredjenju sa onima koji su češće, dakako kroz generacije, mijenjali teritoriju nastanjivanja. To svakako utječe na opće socijalne, društvene i političke stavove i vrijednosti kroz duži vremenski period. Dakle, polazna hipoteza glasi da se odredjeni osobni i socijalno-društveni pa samim time i politički oblici svijesti i ponašanja mogu pravilnije razumjeti ukoliko se bolje poveže te istraži pitanje vremenskog trajanja boravka na odredjenom teritoriju odredjene socijalne grupe. Pretpostavka je da socijalne grupe Hrvata koje su kroz odredjeni, duži, vremenski period vezani za odredjenu teritoriju posjeduju konzistentnija (trajnija) socijalna, društvena i politička stajališta u poredjenju sa onima koji su bili izloženi migracionim kretanjima ili promjenama mjesta boravka. To se sve dakako odnosi na lokalne migracije odosno one koje se odigravaju unutar istog regiona ili šireg područja. Na primjer migracije Hrvata-katolika sa područja Dalmatinske Zagore prema Posavini

(1) primjereno je kvalificirati pojmom lokalna migracija. Od presudne je važnosti dakako istražiti pitanje da li i u kojoj mjeri ovakva kretanja utječu (što je neupitno ali traži materijalne dokaze) na osobe i socijalne grupe ne samo na one koje su u ovome neposredno sudjelovale već i na njihove potomke. Odnosno, u kojoj mjeri ovaj čimbenik može utjecati na političku svijest i vrijednosti te stajališta osoba i grupa. Uvijek treba polaziti od toga da su sudionici u socijalnim i društvenim procesima, a migracije imaju upravo takvo šire značenje, konkretne osobe i grupe koje su se iz odredjenih razloga i pobuda odlučile na migraciju, dragovoljnu ili prisilnu, (ne u autu već u zaprežnim kolima i na nogama sa cijelom obiteljima, višemjesečnim i mukotrpnim hodom, kada se na tom putu radjalo i umiralo) ili u nepoznato što podrazumijeva neizvjesnost, nesigurnost, strahove, neimaštinu, bolesti i sve drugo što se moglo dešavati u nemirnim i opasnim za katolike vremenima. Dakle, postojali su odredjeni opravdani razlozi zbog čega su napuštali djedovinu i dolazili na drugu teritoriju koju su manje-više nastanjivale druge grupe sa drugim običajima, jezičkim izričajem i navikama, socijalnim, društvenim i vjerskim stavovima. Dakako da je u svemu tome presudnu ulogu imala Katolička crkva odnosno svećenici koji su najčešće predvodili pučanstvo i starali se o duhovnom životu primjereno uvjetima ali i o materijalnoj opskrbi. To pitanje je u potpunosti neistraženo. Osobni i grupni stavovi te vrijednosti su rezultat s jedne strane naslijedja prenesenog (preuzetog) unutar obitelji i uže socijalne grupe kao i utjecaja šire društvene zajednice s druge strane. U tim nemirnim i nesigurnim vremenima državna organizacija je bila nerazvijena i neefikasna uzimajući u obzir uvjete opće sigurnosne ugroze. Isti model se može primijeniti na politička stajališta i vrijednosti.

(2) Dalja polazna hipoteza glasi da osobe i grupe koje pripadaju ovoj kategoriji posjeduju drugačije političke vrijednosti i stajališta u poredjenju sa onima koji ne pripadaju ovoj grupi, budući da je došlo do prekida odredjenih tradicionalnih odnosa. Svaki oblik migracije dakako ostavlja tragove na sudionike prije svega negativne budući se time otvara proces asimiliranja u novu sredinu i kolektivnog zaborava starih vrijednosti. Prevashodna namjera ovog teksta je da se s metodološkog stanovišta istraže osnovne karakteristike migracionih kretanja odredjenih socijalnih grupa Hrvata-katolika sa područja Dalmatinske Zagore ka teritoriju bosanske Posavine.

(3) Pojam migraciona kretanja:

Pod ovim se pojmom podrazumijeva spontano ili organizirano odnosno od odredjenih čimbenika (prevashodno onih koji su povezani sa različitim oblicima upravno-teritorijalne vlasti) masovno ili u brojčanom većem opsegu jednosmjerno usmjereno kretanje pripadnika hrvatske nacionalne grupe sa jednog na drugi teritorij unutar istog regiona. Za razliku od migracionih kretanja prema susjednim zemljama i kontinentima, a pripadnici ili sudionici se označavaju kasnije kao hrvatsko iseljeništvo, ili vanjske migracije, u našem slučaju radi se o unutarnjim migracijama. Svakako se može pretpostaviti da su migraciona kretanja, sa jednog na drugi teritorij unutar istog područja sa organiziranim odlikama, jedna od karakteristika nacionalnog i etničkog razvoja Hrvata kroz duži povijesni period uključujući i suvremeni.

Religijske karakteristike:

Može se pretpostaviti da su religijske ili vjerske odlike presudnije utjecale na uzroke i motive migracije nego kada se radi o etničkim ili nacionalnim. Stoga je s aspekta ovog istraživanja primjerenije govoriti o migracijama Hrvata-katolika a ne u tolikoj mjeri Hrvata budući da je religijska pripadnost, sukladno ondašnjim prilikama i odnosima (sukob kršćanstva i islama), predstavljala osnovni razlog premještaja pučanstva. To se naročito odnosi na periode turske okupacije hrvatskih teritorija, uključujući Bosnu, Posavinu, Hercegovinu, dijelove Dalmacije i Gornje i Donje Kraje odnosno područja dominantno nastanjena (naseljena) hrvatskim pučanstvom prema religijskoj pripadnosti katolicima. Svakako se može postaviti radna teza da je u ovom vremenskom periodu od nekoliko stotina godina odredjujuća pripadnost bila religijska mnogo više nego državna ili upravnabudući da državna organizacija, i tamo gdje je kakva-takva postojala nije mogla zadovoljiti potrebe pučanstva te se namjesto toga nameće uloga i značaj Katoličke crkve odnosno svećenika na terenu, što je upravo materijalni i povijesni dokaz da je ona uvijek vodila zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa te se otuda s pravom prikazuje kao pozitivan primjer brige ne samo za duhovni život Hrvata-katolika već i za svakodnevni. Isto tako se može pretpostaviti da su etničke odlike pripadnosti u ovim teškim i nesigurnim vremenima (inače se ukupna hrvatska povijest odigrava u takvim uvjetima, uključujući suvremenu) bile u manjoj mjeri prisutne u pučanstvu uslijed opće nesigurnosti i odsustva bilo kakvih osobnih i nacionalnih odnosno vjerskih prava i sloboda. Tako i gledano s ovog aspekta bilo je primjerenije izraziti se kao katolik budući da je to omogućavalo jednu vrstu zaštite od strane crkvenih vlasti (ujedno je otvoreno ispoljavanje pripadnosti Katoličkoj crkvi uzrok primjene prisile i zabrana te različitih oblika fizičkog nasilja i vjerskih progona) dok kada se govori o pripadnosti hrvatskoj naciji nisu postojali državni subjekti zaštite istih. Nema dvojbe da je opis vjerske pripadnosti (Hrvat-katolik) predstavljao dominantnu karakteristiku kod socijalnih grupa koje su sudjelovale u migracionim procesima dok je pojam Hrvat bio u drugom planu, što je dijelom obrazloženje sporijeg nacionalnog osvješćenja odnosno smetnji u genezi nacionalne svijesti o pripadnosti ovog dijela hrvatskog korpusa, budući su se prevashodno izjašnjavali kao katolici iz čisto pragmatičnih razloga glede ugleda Crkve u zaštiti ljudskih i vjerskih prava. Ujedno, istraživanje treba uključiti slučajeve prisilne (u nedostatku skrbi katoličkih svećenika) promjene religije iz katoličke u ortodoksnu ili islamsku zbog čega se moglo desiti da isti rod dijeli različite vjerske obrede. Generalno promatrano, tamo gdje je Crkva mogla više se starati o duhovnom životu Hrvata-katolika, nisu zabilježeni takvi slučajevi ili su bili rijetki, i obrnuto. Otuda potječe značaj Katoličke crkve kod Hrvata što svjedoči da je ona jedan od stubova na kojima treba počivati izvorno hrvatski koncept državne organizacije.

Socijalne karakteristike:

Bez dvojbe da su Hrvati-katolici koji su neposredno svjedočili odnosno sudjelovali u migracionim procesima pripadnici socijalnih slojeva koji su dominantno vezani za obradu zemlje i uzgoj stoke (poljodjelnici i stočari) predstavljali preovladjujuću socijalnu grupu koje je sudjelovala u migracionom kretanju od Dalmatinske Zagore do Posavine. U drugu grupu se mogu pribrojati pripadnici onih koji su se bavili zanatima, kao što su na primjer lončari (osnova prezimena Lončar, Lončari ili Lončarević) koja su imala odredjeno društveno značenje u sklopu tadašnje podjele rada. Pretpostavka je da su se socijalne grupe koje su praktični sudionici ovih procesa na novom teritoriju (bosanska Posavina) nastavili i kroz kasnije naraštaje baviti primarno poljoprivrednom i u manjoj mjeri zanatskom djelatnosti. Generalno promatrano, radi se o nižim (s aspekta materijalnog bogastva) socijalnim slojevima ili težačkim koje su svoj kruh zaradjivali na dnevnoj bazi. Kroz kasniji razvoj će većina postati vlasnici odredjene površine zemlje što je posljedica krčenja šuma (doseljenici su se u prvoj fazi naselili u brdskim krajevima što dalje od ceste i turskih vlasti te vremenom spuštali u prostrane i plodne ravnice Posavine) i kupovanjem obradivog zemljišta od turskih spahija, a naročito nakon neuspjele pobune “Zmaja od Bosne” ili Husein kapetana Gradaščevića.To će dakako uvjetovati i slične socijalne odlike njihovih potomaka.

Promjene u jezičkom izričaju:

Migraciona kretanja su uvjetovala značajnije promjene u jezičkom izričaju. Naime, sudionici migracionih kretanja su izvorni nosioci ikavice ili ikavskog jezičkog izričaja koji su donijeli sa sobom i ovaj se oblik govora (prije svega u usmenom obliku) održao jedno vrijeme. Medjutim, vremenom a kao posljedica utjecaja nove sredine počelo se, da bi se prilagodilo novoj sredini i što predstavlja oblik negativne asimilacije, koristiti ijekavski jezički izričaj (korišten od strane drugih nacionalnih grupa koje su turske vlasti naseljavale na području bosanske Posavine) koji je danas preovladjujući kod potomaka doseljenika. Činjenica da je izvorni usmeni i jezički izričaj ustuknuo pred drugačijim predstavlja vid negativne asimilacije premda se još gdje-kud sačuvao izvorni jezični izričaj kod osoba u višoj starosnoj dobi. Ikavski se usmeni izričaj očuvao u dijelovima centralne Bosne (dolina Lašve, Žepče, Kiseljak, Busovača) koja su predstavljala usputne postaje do Posavine. To predstavlja slikovit primjer prekida kontinuiteta tradicionalnih vrijednosti u dijelu koji se odnosi na govorni jezik.

Neki povodi migracijama:

Uslijed čestih ratnih dogadjaja koja su karakteristična za period borbe protiv turske okupacije hrvatskih teritorija, česti su slučajevi da su zbog borbenih djelovanja ili odmazde turskih vlasti Hrvati-starosjedioci na području bosanske Posavine organizirano i predvodjeni svećenicima bježali preko Save u Slavoniju (neki su se vraćali a dio je ostao) zbog čega su područja ostala bez ljudi(ostala je neobradjena zemlja), a na drugoj strani (područje Dalmatinske Zagore) zbog sličnih masovnih migracija Hrvata-katolika sa područja centralne i zapadne Bosne, odredjene teritorija postajale prenapučene što je uzrokovalo problem sa smještajem na malom području i ishranom koja se nije mogla zadovoljiti postojećim oblicima privredjivanja, te stvaranja odredjenih područja koja su iseljena uslijed ratnih opasnosti ili osvete Turaka, postojali su slučajevi javnog poziva (slično praksi australijskih vlasti koje su motivirale odnosno nagradjivale organizirani dolazak radne snage) vlasnika velikih poljoprivrednih područja (spahije ili turska vlastela) za radnom snagom što je podrazumijevalo obezbjedjivanje povoljnijih uvjeta korištenja poljoprivrednog zemljišta, omogućavanja krčenja šuma i povoljni uvjeti otkupa istog u privatno vlasništvo. To je, glede migracija sa teritorije Dalmatinske Zagore ka Posavini (bosanskoj), predstaljalo primaran povod kada se ima u vidu da su teritorija Dalmatinske Zagore (cetinjska i imotska Krajina naročito) u jednom periodu bila prenapučena izbjeglicama iz centralne i zapadne Bosne ili zapadne Hercegovine. Dakle, primjereno je govoriti o masovnim, organiziranim i na poziv migracijama Hrvata-katolika koje je predvodilo uglavnom katoličko svećenstvo. Postojala je praksa da su odredjene skupine trajno ostajale na nekim mjestima na putu do Posavine. Spontane i osobne su dakako postojale ali su uvjeti za to bili teži zbog opće nesigurnosti i opasnosti na cestama (razbojništvo i samovolja turskih četa).

Promjena prezimena:

Jedna od karakteristika socijalnih grupa koje su subjekt migracije je promjena prezimena dolaskom na novu teritoriju što je posljedica podjela unutar većeg roda ili obitelji tako da se dešavalo da su braća (4) preuzimala nova prezimena od značajnijih članova obitelji koja su sudjelovala u migraciji. Drugi razlog tome je socio-psihološki i društveni naime što se na taj način nastojalo simbolizirati na novom teritoriju život “od početka” ali i oblik asimiliranja u novu sredinu što upravo predstavlja jedan čimbenik diskontinuiteta u etničkom i običajnom ili tradicionalnom smislu a što smatram za negativnu pojavu ili smetnju u procesu nacionalnog razvoja hrvatskog etničkog korpusa.

Kršćanske tradicionalne vrijednosti:

Nema sumnje da je osnovna karakteristika pripadnika socijalnih grupa koje su neposredno sudjelovale u migracionim kretanjima pripadnost Katoličkoj crkvi (materijalni dokazi sadržani u knjigama vjenčanih, rodjenih i umrlih) kao i privrženost istoj te prihvatanje kršćanskih tradicionalnih vrijednosti koje su prenijeli (donijeli) na novu teritoriju. Dokaz tome je masovnost sudjelovanja u crkvenim obredima, učestalost prisutnosti svetim misama kao i odricanje mogućnosti promjene vjere (i pored primamljivih ponuda) ili islamizacija. Generalno govoreći, u sredinama u kojima je postojao razvijeniji duhovni rad svećenika u toj mjeri je zanemarljiv proces islamizacije i obrnuto. Po svemu sudeći su pripadnici tzv. bosanske crkve predstavljali osnovnu socijalnu bazu islamizacije. Svakako, želja da se zadrži (uvjet koji su postavljale okupacione vlasti) vlasništvo nad zemljištem i posjedima u značajnoj mjeri je utjecala tako da se i moglo desiti da su značajnije hrvatske plemićke obitelji prihvatale islamizaciju iz čisto pragmatičkih razloga. Dakle, sudionici migracijskih kretanja sa jednog na drugi teritorij čvrsto su pristajali na kršćanaske tradicionalne vrijednosti dobrim dijelom zbog primjerenog duhovnog djelovanja Crkve. Sve do današnjih dana budući da svaki hrvatski biskup može samo priželjkivati posavske Hrvate kao svoje stado upravo zbog čvrstoće u kršćanskoj vjeri. Dakle, dolaskom na novo područje nastavili su tradicionalni kršćanski život uz svesrdnu duhovnu pomoć Crkve i svećenika na terenu što se smatra pozitivnim aspektom.

Etnička pripadnost:

Imajući u vidu kompleksnosti ukupnih povijesnih dešavanja, osjetljivost pojedinih socijalnih grupa prema odredjenim akcijama (ratna dejstva, odmazde i osvete, islamizacija) sasvim je razumljivo da kada se radi o osnovnim periodima migracionih kretanja nacionalni čimbenik odnosno stupanj razvijenosti osobne i grupne svijesti glede pripadnosti posebnoj ili hrvatskoj etničkoj grupi, imalo je manje značenje nego što ono ima objektivno zarad zadovoljenja osnovnih (ugroza životne egzistencije i opstanka etničke grupe na jednom prostoru) životnih potreba. Ujedno, to su vremena kada nije bilo preporučljivo se busati u prsa i govoriti “ja sam Hrvat i time se ponosim” budući su slijedile odredjene reakcije uključujući brutalna pojedinčna i grupna ubojstva. To je isto tako jedan od razloga kasnije pojave i razvoja nacionalne (hrvatske) svijesti kod pripadnika ovih socijalnih grupa koje su vrlo često na novom teritoriju živjeli do susjednog sela nastanjenog Srbima ili islamiziranim Hrvatima ili Srbima. Stoga je često visok ton dovodio do trvenja i nesuglasica (sukoba) što je učilo naše stare da posebnu pažnju posvete životu u okruženju (kao što su i drugi to manje-više prakticirali) te neisticanju nacionalne pripadnosti i osjećanja uporedjeno sa teritorijom koju su nastanjivali većinski Hrvati. Uistinu, Hrvati-katolici subjekti ovakvih migracija su odvajkada posjedovali razvijen osjećaj da pripadaju, i pored evidentnog kašnjenja, jednom cjelovitom hrvatskom nacionalnom korpusu na svim hrvatskim teritorijama. Ako se može ustanoviti da je proces nacionalnog sazrijevanja i osvješćenja stanovito kasnio i vrhunac doživio početkom 90-tih godina prošlog stoljeća kada se dogodio masovan egzodus Hrvata (progon) sa područja bosanske Posavine, onda je primjereno ustanoviti da je taj proces dobio stanovitu težinu i ubrzanje u vremenu uspostave NDH kada su nacionalna osjećanja mogla izaći i slobodno se manifestirati, iz zaključanog sanduka te kada su Hrvati slobodno mogli izjaviti da su Hrvati što su dakako mnogi (o brojkama postoje različiti prijepori) platili glavom u završnim operacijama Drugog svjetskog rata i Blaiburškoj tragediji. Nedvojbeno da su Hrvati čiji su pretci migrirali u različitim periodima na područje bosanske Posavine objeručke prihvatili samostalnu hrvatsku državu kao vlastitu o čemu svjedoči operacija “oslobadjanja Odžaka” i odmazda koja je slijedila nad Hrvatima ovog područja a koji su potomci onih koji su migrirali sa područja Dalmatinske Zagore. Nema sumnje da su periodi uspona i preporoda nacionalne svijesti i osjećanja, kada se radi o periodu 1941/45. godine, zamjenjivani sa periodima gušenja nacionalnih sloboda u komunističkom sustavu koji je sve Hrvate jednostrano svrstavao u neprijateljsku grupu koju treba ili pacificirati ili asimilirati.

Procesi asimilacije:

Pojmovno asimilacija podrazumijeva odsustvo dobrovoljnog odricanja od vlastitih nacionalnih ili tradicionalnih obilježja i prisilnim ili nenasilnim sredstvima nametanje vrijednosti drugih nacija ili etničkih grupa. Upostavom komunističke ili druge Jugoslavije otvoren je proces otvorene ili prikrivene asimilacije Hrvata i na prostorima bosanske Posavine. Otvorena asimilacija ili prisilna je uključivala fizički obračun sa političkim neistomišljenicima (što je izvor nastanka hrvatske političke emigracije) ili uskraćivanje političkih prava i sloboda što je poodrazumijevalo sustav nagradjivanja onih koji su pristajali da se izjašnjavaju kao jugosloveni. Prikrivena asimilacija podrazumijevala je korištenje školskog i obrazovnog sustava u promoviranju (od pionira do omladinaca) vrijednosti jugoslovenskog (vještačkog) modela i ujedno negiranja hrvatskih nacionalnih vrijednosti. Dakako da je proces asimilacije ostavio stanoviti trag na nacionalna osjećanja, svijest i političke vrijednosti Hrvata koji su živjeli na području bosanske Posavine. Proces asimilacije je kroz nagradjivanje osoba koje su se izjašnjavale kao jugosloveni podsticao formiranje vjestačke nacionalne (izmišljene) pripadnosti. Poznato je da osoba po nacionalnosti Hrvat nije mogla ostvariti prefesionalnu karijeru ukoliko nije pristala se učlaniti u KPJ ili SKJ i izjasniti se kao jugosloven. No medjutim i pored svih oblika prisilne i nenasilne (prikrivene) asimilacije, to se de facto nije dogodilo budući su Hrvati-katolici na području bosanske Posavine ipak uspjeli sačuvati kolektivni nacionalni identitet i svijest o vlastitim interesima. Proces asimilacije je više prisutan u nacionalno mješovitim sredinama kao što je bosanska Posavina (komunističke vlasti su ciljano radile na stvaranju mješovitih sredina zarad efikasnije kontrole) premda je većina ukupnog pučanstva ove teritorije pripadalo hrvatskoj nacionalnoj grupi. Ujedno, nema dvojbe da je taj period ostavio traga na pojedine socijalne grupe unutar hrvatskog korpusa koje i dan-danas, budući su odrasli u takovom sustavu i poprimili vrijednosti obrazovnog sustava, zastupaju projugoslovenska stajališta (ili protuhrvatska) i srame se reći da su Hrvati. Dakle, socijalne grupe Hrvata čiji su pretci sudjelovali u migracionim kretanjima su u većoj mjeri bili izloženi različitim oblicima i sredstvima asimilacije (pritisaka) što je svakako ostavilo odredjenog traga na njihove socio-psihološke karakteristike i prijemčive političke stavove.

Povezivanje etničkih Hrvata:

Kao jedna od pozitivnih posljedica migracionih kretanja u navedenom smjeru treba istaći povezivanje odnosno genetsko miješanje Hrvata (ženidba i udaja) sa različitih područja što se može tretirati kao

pozitivna ne samo reproduktivna karakteristika već ujedno kao socijalna i društvena. Nedvojbeno da su se socijalne grupe Hrvata došljaka i starosjedilaca, u mjeri u kojoj su takvi ostajali na navedenom području, medjusobno povezivale upravo na osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti što će u svakom slučaju pozitivno utjecati na etničke karakteristike. Miješanje izmedju nacija u vidu bračnih veza je više izraženo u kasnijim razdobljima premda nikada nije poprimilo masovnije odlike. To će svakako pozitivno doprinijeti očuvanju nacionalne svijeti i formiranju prikladnih političkih stajališta koja podrazumijevaju izmedju ostalog privrženost konceptu izvorne hrvatske državne organizacije i hrvatskim nacionalnim vrijednostima.

Kulturološke karakteristike ili balkanizacija:

Svakako su migracijska kretanja utjecala i to uglavnom u negativnom smislu na formiranje nekih kulturoloških odlika Hrvata samim prelaskom na novu teritoriju posebno glede osmanskih osvajanja. Naime, prije turske okupacija svi hrvatski krajevi i teritorije su se razvijali u neposrednom kontaktu i uporedo sa ostalim zapadnoeuropskim zemljama, kako u gospodarskom tako i kulturnom smislu. Dakle, nisu postojale značajnije razlike u stupnju materijalnog razvoja u odnosu sa zapadnoeuropske zemlje. Medjutim, sa osmanskom ili turskom okupacijom zapaža se drastična po svom karakteru negativna promjena u kulturološkim odlikama budući se kršćanske (europske) vrijednosti postepeno zamjenjuju sa drugim, što se može označiti kao proces balkanizacije. Pojačani proces balkanizacije odnosno uvoz i djelimično prihvatanje drugih vrijednosnih kategorija, kao takvih stranih hrvatskim, uvjetovaće postepeno ustaljivanje i korištenje kulturološke sintagme “balkanizacija”. (5) Kulturološkom razvoju u ovom smjerokazu a koji se na žalost i dalje odvija, svakako su svjedočili naši pradjedovi a uostalom i mi sami. Osobno smatram za izrazito negativan sociološki i kulturološki fenomen koji utječe na sve segmente društva uključujući vrijednosne i političke stavove osoba i grupa pribrajajući tome i jezičke izričaje. Sve u svemu, osmanska osvajanja i višestoljetna turska okupacija, što koincidira sa intenzitetom migracionih kretanja, uvjetovala je ubrzan i po svojoj prirodi negativan proces tzv. balkanizacije kao primarno kulturološki fenomen čije su posljedice vidljive. Drugi val tzv. balkanizacije otpočeo je krajem Drugog svjetskog rata i koincidira sa uspostavom druge Jugoslavije a neposredno je povezan sa ekspanzijom srpskih interesa te nametanju vrijednosti i stavova koji nisu izvoro hrvatski. Dakako da je taj negativan kulturološki i povijesan proces itekako utjecao na genezu nacionalne pripadnosti, osjećaja kao i političkih vrijednosti. Ponekada se pitam da je pravo čudo da su Hrvati uspjeli sačuvati ime, tradiciju i nacionalne vrijedosti pod tolikim pritiscima. Svako ozbiljnije istraživanje migracionih kretanja svakako treba uključiti ovaj predmet budući se njime omogućava cjelovito objašnjenje primarnog predmeta ustraživanja. Kao vrsta odgovora na negativne aspekte balkanizacije nastao je početkom 90-ih godina pokret europeizacije ili vraćanja izvorno europskim (hrvatskim) tradicionalnim vrijednostima što koincidira sa uspostavom suvremene hrvatske državne organizacije i kasnijim članstvo u EU što samo po sebi ima pozitivno značenje da ne postoje brojni dokazi o postepenom gubljenju državnotvornih odlika i odustajanja od izvornog modela državne organizacije. Razvoj ovog pokreta se svakako ne razvija sukladno očekivanjima budući je jače vezivanja suvremene Hrvatske za EU institucije do sada prouzročilo brojne strukturne probleme u funkcioniranju državne organizacije.

Suvremeni aspekti migracionih kretanja:

Glede Hrvata čini se da su različite migracije sastavni dio ukupne hrvatske povijesti. Zbog toga što je teško pronaći hrvatsku teritoriju na kojoj su Hrvati kao etnička grupa u kontinuitetu živjeti duže od 150 do 200 godina. I onda kada se činilo da su sada na svome, dolazilo je do pomjeranja etničkih grupa što je uostalom u osnovi povijesnog premještanja naroda. Tako se desilo da su posavski Hrvati-katolici ponovo (1992) morali krenuti na put i sa zavežljajima napustiti plodne ravnice Posavine. Kao prognanici su se razasuli širem svijeta i svakog kontinenta ali je za sigurno značajan broj novi dom našao na sadašnjem teritoriju Hrvatske što je doprinijelo nacionalnoj povezanosti hrvatskog etničkog korpusa s jedne strane ali istovremeno slijede nova migraciona kretanja prema drugim zemljama što je krupni problem sa kojim se danas suočava suvremena Hrvatska ili kolokvialno demografski problem. Glede ove socijalne grupe, potomci predaka koji su sudjelovali u naseljavanju bosanske Posavine su ponovo krenuli u neizvjesnost, ostavili trajno svoju teritoriju i postali subjekt novih migracionih kretanja. Povijest se ponavlja ali i pored toga mnogi zaboravljaju da je i stvarno povijest učiteljica života te da odredjene povijesne greške imaju smisla ukoliko se nauči pouka.

Zaključne napomene:

Nema dvojbe da su vremenski periodi izraženijih migracijskih kretanja Hrvata-katolika sa područja Dalmatinske Zagore ka bosanskoj Posavini vremena u kojima na površinu izlazi ili dobiva primarni značaj “instikt preživljavanja” i kada druge vrijednosti dobivaju na manjem značaju, čemu se dakako nema što prigovoriti. Imajući u vidu učestalost odnosno brojnost takvih dvosmjernih kretanja ono u značajnoj mjeri služi kao objašnjenje drugovažnosti nacionalnog pitanja kod sudionika, kao i njihovih potomaka, te sporiji razvoj političke svijesti i stavova o nacionalnoj pripadnosti kod takvih socijalnih grupa koje je zapravo kulminiralo početkom 90-tih godina prošlog stoljeća kada je započela nova migracija ka Republici Hrvatskoj odnosno drugim zemljama i kontinentima. Sve se to plastično može pratiti do današnjeg dana. Gledano sa današnje perspektive zapaža se stanovita zakonitost da naime fizička blizina EU institucijama (Brisell) de facto označava izraženiju prijemčivost ignoriranja odredjenih socijalnih, društvenih i mentalnih problema (sklonost ka pedofiliji, zajednica osoba istog spola i tzv. politička korektnost) što koincidira sa odbacivanjem kršćanskih vrijednosti odnosno tolerantnim odnosom prema socijalno i društveno devijantnih oblicima socijalnih odnosa I ponašanja. Za pripadnike Hrvata-katolika koji etničku genezu vuku sa teritorija Hercegovine i zapadne Bosne odnosno Dalmatinske Zagore je karakteristična jača privrženost, koju su kroz migraciona kretanja donijeli i na područje bosanske Posavine, tradicionalnim izvornim kršćanskim vrijednostima u poredjenju sa Hrvatima koji nastanjuju zapadne dijelove sadašnje Hrvatske. Svakako da to utječe na razlike medju njima posebno glede odnosa prema nekim suvremenim društenim i političkim normama ponašanja u društvu. Nema sumnje da je proces nastanka i formiranja nacionalne (hrvatske) svijesti a posebno političke kompleksan te da na njihovu genezu utječu brojni čimbenici uključujući prirodu i karakter migraciona kretanja. Sve to predstavlja koristan prilog u proučavanju nacionalne i državnotvorne geneze Hrvata kako u povijesti tako i u sauvremenim uvjetima.

1. Pojmovno odredjenje Posavina je još uvijek predmet prijepora. Sa zemljopisnog stajališta je primjereno čitav teritorijalni pojas uz rijeku Savu označavati kao Posavina. Medjutim, kada se radi o etničkom i političko-upravnom značenju pojma primjereno je govoriti o bosanskoj ili hrvatskoj Posavini budući da u oba slučaja gravitira ka rijeci Savi. Sintagma “bosanska Posavina” s aspekta ovog rada podrazumijeva teritoriju većinski naseljenu Hrvatima katolicima koji su kroz razlicite migracione procese naselili i obogatili ovo područje posebno u vremenu osmanske okupacije. Ujedno je primjereno upotrebljavati i pojam hrvatska Posavina upravo sa etničkog stajališta. Sada je ovo područje pod srpskom okupacijom.

2. Osoba koja je odrasla u obitelji čiji je član bio sudionik ustaškog pokreta ili koji je nesretno završio ili sretno preživio Blaiburšku tragediju ili Križni put, svakako će imati drugačija politička stajališta i vrijednosne stavove u poredjenju sa potomcima partizana ili onih koji su neposredno sudjelovali u masovnim likvidacijama Hrvata ili zauzimali bolje pozicije u komunističkom sustavu. Pojedinačna osoba je kao bijeli papir u koji se upisuju riječi počevši od obitelji pa do škole.

3. Budući da i sam pripadam ovoj grupi bilo bi interesantno istražiti ovo pitanje s aspetka moje obitelji što je opsežan zadatak zbog nedovoljno valjanih informacija ili prekida u praćenju istih. Osnovni izvor podataka su crkvene matice rodjenih, vjenčanih i umrlih ali su oni nepotpuni, sa odredjenim prekidima i neki su uništeni što stvara prekide te otežava istraživanje.

4. Glede moje obitelji, prezime koje su moji pretci nosili je Lončar a kada su migrirali na područje bosanske Posavine počelo se u crkvene knjige vjenčanih, rodjenih i umrlih upisivati kao Jozipović (prema prapra-didu Jozi) kao jednom od nositelju roda a kasnije kao Josipović. Za veće rodove je upravo karakteristična dioba medju braćom i preuzimanje novih prezimena što svakako otežava svako istraživanje obiteljskog stabla.

5. O ovom pitanji vidjeti; Emil Heršak, Panaptikum migracija, Migracijske teme 9, (1993), str.246