NEKA PITANJA ODNOSA POLITIČKE SEMANTIKE PREMA PREMA POJMOVIMA OKUPACIJA I OSLOBOĐENJE

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

NEKA PITANJA ODNOSA POLITIČKE SEMANTIKE PREMA POJMOVIMA OKUPACIJA I OSLOBODJENJE

(Idejna skica)

Uvodne napomene:

Cjelokupna moderna društvena misao (1) a naročito politička, u znaku je dva osnovna pojma unutar socijalno-društvenog korpusa sa preovladjućim političkim pojmovno i empirijsko manifestnim oblicima. Prvi se pojmovno odredjuje kao “oslobodjenje” a drugi “okupacija”. (2) Zavisno od mentalnog sklopa socijalnih nosilaca, ideološkog i političkog usmjerenja i orijentacije te utjecaju uže i šire socijalne grupe uključujući vanjske čimbenike, jedan te isti povijesni fenomen ili aktuelni dogadjaj, za jedne predstavlja oslobodjenje a za druge okupaciju. Kada je u svibnju 1945.godine izvršena revolucionarna (uporabom oružanih sredstava i fizičke prisile) promjena (3) što je de facto značilo da su partizanske oružane i političke snage (uporedo sa postojenjem drugih vojnih postrojbi i političkih čimbenika pribrajajući tome i one koje su predstavljale legitimnu hrvatsku vlast) na valu savezničke vojne dominacije, izvršile temeljiti socijalni, društveni, materijalni i politički prevrat ili nasilno rušenje postojećih struktura, te otvorile procese prisilnog uspostavljanja komunističkih odnosa kao suštinski eksperimentalnih, što je za neke predstvaljalo oslobodjenje a za druge je to bio očiti oblik okupacije. (4) Isti dogadjaji ili povijesni fenomeni imaju dva različita točnije oprečna stajališta. Imajući u vidu da postoji jedna objektivna istina postavlja se pitanje primjene odgovarajućeg metodološkog pristupa kojim bi se omogućilo objektivno prosudjivanje društvenih i političkih dogadjaja. Ono što je za jedne oslobodjenje za druge je okupacija može se objasniti jedino kroz analizu mentalno-socijalnih i ideološko-političkih vrijednosnih kategorija primjereni odredjenim socijalnim grupama. Oprečnost ili isključivost je odnos kroz koji osobe i grupe projeciraju osobna stajališta glede političkog fenomena ili dogadjaja koji, medjutim, sadržava objektivne činjenice koje odredjuju prirodu fenomena ili dogadjaja.

Polazna hipoteza:

Upravo je bliža hrvatska povijest ili period Drugog svjetskog rata odnosno dogadjaji koji su vezani za uspostavljanje suvremene hrvatske državne organizacije, primjeren predmet da se istražuje ovaj odnos a specijalno kada se radi o njegovom oružanom završetku i uspostavljanju političke koncepcije koja se uobičajeno označava kao diktatura proleterijata. Temeljem objektivnih činjenica i eliminiranjem političkog subjektivizma a svakako i znanstveno jednostranog pristupa, može se postaviti radna hipoteza da se 1945. godine odnosno kada se radi o bližoj povijesti pokušaja otcjepljenja dijela hrvatskih teritorija (ili tzv. Velika Srbija), ne samo glede Hrvatske već i manje više svih teritorija druge Jugoslavije, desila de facto okupacija koja se glede hrvatskog pitanja (koncept i model samostalne državne organizacije) okončala 1990. godine te je neprimjereno govoriti o oslobodjenju kada se promatra s aspekta cjeline predmeta istraživanja. U skladu sa takvom radnom hipotezom primjereno je istraživati ovaj predmet s aspekta okupacije odnosno okupacione sile.

Pojam okupaciona sila:

Glede naznačenog predmeta istraživanja može se ustanoviti da su partizanske oružane snage kao vojni i politički čimbenik zavisan od spoljnih utjecaja i njihovu materijalnu i političku podršku (kojoj upravo mogu zahvaliti za prevagu na ondašnjoj političkoj sceni), uz dakle potpunu podršku (ne ulazeći u motive, svakako su velike sile procijenile koji vojni i politički subjekti najviše mogu doprinijeti njihovih globalnoj strategiji) velikih sila, od svibnja 1945.godine predstavljale i stvarno okupacione snage ili silu koje su na svim hrvatskim teritorijama (ali i drugim) korištenjem političke naklonosti velikih sila,nasilja, prisile, terora i ucjena pokušavale uspostaviti stanoviti politički sustav utemeljen na sveukupnoj moći jedne političke organizacije i političkom subjektivizmu odredjenih osoba i krugova što daje za pravo da se partizanske vojne formacije i odgovarajuća politička vlast okarakteriziraju kao okupaciona sila što se isto može primijeniti za bližu hrvatsku povijest (period 1991/95.godina)

Političke implikacije pojma oslobodjenje:

Pod ovim se pojmom podrazumijeva akt i stanje nastalo djelovanjem odredjenih vojnih i političkih čimbenika u pogledu uspostavljanja novog odnosa ili stanja u kojem je jedan društveni i politički sustav nasilno srušen i nije uspostavljen novi i primjereniji već je u nastalom praznom prostoru ostavljeno pravo jačega da po svojoj volji i nahodjenju ili subjektivizmu, uspostavljaju odnose po mjeri i shvatanju pojedinih osoba i krugova. Onda kada pojedini unutarnji čimbenici vojne i političke prirode uspostave prirodno-teritorijalno i socijalno-društveno stanje koje je postojalo prije okupacije (5) primjereno je novo stanje ili uspostavljanje prethodnog, označiti kao akt ili čin oslobodjenja budući je to sukladno načelima teritorijalne cjelovitosti, političko-upravne organizacije i političke volje većine hrvatskog pučanstva. I obratno, s tog stajališta pokušaj vojnim i nasilnim sredstvima izdvajanja dijelova hrvatske teritorije u cilju realizacije projekta tzv. Velike Srbije, u čemu su aktivno sudjelovale brojne socijalne grupe srpske nacionalnosi, je primjereno kvalificirati kao okupacija. Ovo je značajno naglasiti budući da medju znanstvenicima treba postojati primjeren i koristan metodološki pristup kako na učinkovit i objektivan način vrednovati socijalne, društvene i političke procese kojima se odredjuje priroda šire društvene organizacije. Nema dvojbe da je za odredjene socijalne sudionike otcjepljenje dijelova hrvatske teritorije vid oslobodjenja, premda prema objektivnim ili znanstveno provjerenim činjenicama (teritorija u posjedu nacionalne grupe, postojanje upravno-teritorijalne i političke vlasti te preovladjujući politički stavovi većinskog pučanstva) nema sumnje da se radi o okupaciji zbog toga što se radi o prvo, pokušaju da se dijelovi teritorija prisilno ili oružanim sredstvima otcijepe i priljuče drugim političkim subjektima, drugo, što je takva namjera organizaciono uskladjena sa širim političkim konceptom Velike Srbije, treće, što je takav akt protivan političkoj volji većinskog hrvatskog puka i četvrto, što se na taj način nastojalo izvršiti krupne promjene u socijalnoj strukturi društva uključujući vjerska opredeljenja socijalnih grupa. Ključan argument u prilog ovakvog vrijednosnog i znanstvenog stava je sadržan u objektivnim činjenicama podrazumijevajući pri tome da je ukupna aktivnost bila inicirana djelovanjem vanjskih (prosrpskog) čimbenika te da nisu postojali objektivni razlozi da se značajni (masovnost) dijelovi srpskog pučanstva oružanim putem suprostave legitimno izabranoj hrvatskoj političkoj vlasti. Otuda je opravdano govoriti s jedne strane o vojnoj agresiji na Hrvatsku i okupaciji dijelova iste teritorije, s druge strane. To je klasičan primjer djelovanja mješovitih čimbenika budući se s jedne strane radilo o pokušaju unutarnje okupacije i vojne intervencije stranog subjekta.

Prijepori glede okupacije:

Pod ovim se pojmom treba razumijevati uspostavljanje, temeljem političkog i vojnog subjektivizma odnosa kroz koje se socijalnim grupama nameće, korištenjem prisile i sredstava nasilja te pritisaka, drugačiji odnosi koji su istim strani i neprimjereni. Ključni pojmovi su dominacija, politički subjektivizam, mržnja ili slična mentalna stanja odnosno namjera da se odredjeni socijalni čimbenici uguše a da se drugi afirmiraju. Metodološki pristup podrazumijeva jasno razgraničenje izmedju vanjskih i unutarnjih čimbenika koji mogu na različite načine voditi ka oslobodjenju ili okupaciji. Zapravo se može uvesti i mješavina čimbenika (6) što treba biti obuhvaćeno metodološkim pristupom. Kada vanjski čimbenici korištenjem sredstava vojne ili oružane prirode, zaposjednu odredjenu teritoriju dakako protivno volji većine domaćeg pučanstva, to se može primjereno označiti kao okupacija. S tog stajališta se uspostava komunističke političke vlasti koja je trajala do početka 90-tih godina prošlog stoljeća može kvalificirati kao unutarnja okupacija za razliku od vanjske koja podrazumijeva uključenost stranog elementa. Ili kada neki unutarnji čimbenici (na primjer komunisti organizirani u vojne jedinice i političku stranku) izvrše socijalni i politički prevrat protivno volji većine pučanstva, takodjer je primjereno rabiti u usmenoj i pismenoj formi pojam okupacija. Kada se primijeni ovakav metodološki pristup zorno se pokazuje da ne postoje ozbiljnije prepreke da se odredjeni socijalni i politički dogadjaji označe kao agresija i okupacija, odnosno, aktivnosti koje pretpostavljaju uspostavljanje prijašnjeg stanja kao oslobodjenje. Isključivanje pravilnog metodolškog pristupa pri znanstvenom istraživanju semantičkih pitanja navedenih pojmova stvara slobodan prostor ne samo za osobni i politički subjektivizam već i znanstveni. Svjedoci smo dominacije subjektivnog ili selektivnog pristupa glede objašnjenja dogadjaja iz naše bliže prošlosti u čemu svakako značajnu ulogu ima formalna znanstvena disciplina. Kao posljedica dolazi do toga da ista znanstvena disciplina (na primjer povijesna ili politička), promatrano iz ugla različitih socijalnih sudionika ili znanstvenika, oprečno ili protivrječno objašnjavaju pojmove okupacione sile, okupacije i oslobodjenja. (7) Zajednička odlika i oslobodjenja i okupacije je primjena istih ili sličnih sredstava za postizanje cilja ali je krupna razlika u motivima i političkim principima na kojima se temelje ovi projekti. Projekat koji podrazumijeva afirmaciju hrvatskih nacionalnih interesa te uspostavljanje nacionalne državne organizacije po prirodi motiva i pobuda ima odlike oslobodilačkog procesa. S takvog aspekta odnosno metodološkog pristupa, dakle treba promatrati i istraživati nastanak suvremene hrvatske državne organizacije kao i različite faze u njenom nastajanju.

Suvremeni prijepori:

Svakako, kada se politički motivirani semantički pojmovi okupacije i oslobodjenja promatraju kroz prizmu suvremenih prilika dobija se sasvim drugačija predodžba u poredjenju sa prethodnom. (8) Naime, ukoliko je naša bliža povijest odlikovana masovnom i učestalom primjenom sredstava prisile uključujući regionalne ratove i sukobe kao i okupaciju vojnom silom, ili oslobodjenje korištenjem iste metode, u suvremenim uvjetima psihološki čimbenik dobiva na važnosti što se pojmovno izražava kao specijalni rat kao vid odustajanja od otvorenih oblika vojne okupacije. Sredstva javnog priopćavanja, društvene mreže (Facebook, Twitter, Google) u sve većoj mjeri se koriste kao dokazivo korisna sredstva u ostvarivanju planiranih promjena a posebno u sferi kulturoloških, ideoloških i političkih, što drugim riječima predstavlja oblik okupacije. Isto tako, projekti koji se rukovode poništavanjem stanja uspostavljenog nakon okupacije odnosno uspostavljanja stanja prije okupacije ili oslobodjenje, takodjer se koriste istim ili sličnim metodama ali je razlika u tome što se ovim procesom ponovno uspostavlja politička volja većine ili onog stanja koje je prijemčivo pučanstvu. Ovakav metodološki pristup omogućava jasno raspoznavanje elemenata kulturološke i ideološke okupacije kojoj su na svakodnevnoj osnovi podložne osobe i socijalne grupe što može, dugoročno promatrano, izazvati duboke promjene u socijalnoj i idejnoj strukturi svakog društva. Ovakav suvremeni vid okupacije izvorište ima u neoliberalnoj i neokomunističkoj ideološkoj platformi koja se uobičajeno označava kao globalistička. Ne treba vojnička čizma stati na odredjenu teritoriju da bi se proglasila okupacija. Dovoljno je promijeniti mentalni i duhovni sklop pojedinca i socijalnih grupa. Otuda i tvrdim da je 1945. godine ne samo na području Hrvatske, de facto uspostavljena okupacija od strane unutrašnjih okupacionih snaga koja je prestala postojati onda kada je hrvatski puk izrazio političku volju o formiranju samostalne i nezavisne hrvatske države. Glede suvremenih uvjeta može se konstatirati da svaki društveni i politički projekat koji planira i teži razgradnji okupacionih odnosa kroz kulturološku i političku aktivnost odnosno sukladno narodnoj volji, predstavljaju vidove oslobodjenja. Balkanizacija američkog društva (9) predstavlja relativno noviju pojavu i po svom karakteru predstavlja oblik ideološko-kulturoloških pritisaka kako bi se značajnije promijenila socijalna struktura društva. Drugim riječima, balkanizacija američkog društva je sinonim za ideološko-kulturološku okupaciju na široj razini što plastično pokazuje različitosti kroz koje se manifestiraju različiti vidovi okupacije nenasilnim sredstvima. Nema sumnje da kada se stvari postave na svoje mjesto postaje zorno koliko se napora ulaže da se neoliberalna i neokomunistička ideološko-kulturološka predloška (utemeljeno na dominaciji krupnog i mutiranog kapitala) uspostavi kao vladajući socijalno-društveni i politički obrazac ponašanja. Kolokvijalno se ovakav projekat označava globalistički i kao takav se može kvalificirati kao ideološko-kulturološki vid unutarnje okupacije. (10) Opisani procesi su po svom karakteru negativni budući, kada se radi o američkom društvu koje je poprište sukoba izmedju globalista i suverenista, prouzrokuju duboke podjele a svakako na drugom mjestu je europska unija što podrazumijeva Hrvatsku koja medjutim, glede njenog geopolitičkog značaja, nije od primarne važnosti za planere modernih vidova okupacije. Pitanje ishoda prijepora a možda i sukoba dvije različite koncepcije još uvijek je otvoreno premda su jedni nosioci koncepta okupacije a drugi oslobodjenja što će u krajnjoj liniji odrediti tok dogadjaja. Može se konstatirati da se u SAD krajem 2020.godine i siječnju 2021.godine dogodio de facto državni udar ili prevrat organiziran i izveden kroz sudjelovanje stanovitih interesnih grupa uz svesrdnu podršku sredstava javnog priopćavanja i društvenih mreža zbog čega se ovaj krupan a po svojoj prirodi negativan dogadjaj treba istraživati kao oblik unutarnje, nenasilne po prirodi korištenih sredstava (ideološko-kulturološke) okupacije.

Ideološka predloška:

Odredjene socijalne grupe koje čine konkretne osobe sa realnim životnim putevima, mentalnim i psihološkim svojstvima i iskustvima su socijalni nosioci komunističko-socijalističke ideologije koja teorijsko utemeljenje ima u marksističko-lenjinističkom učenju a praktično u empirijskim iskustvima ruske revolucije. Ove socijalne grupe kojima je prijamčiva ovakva ideološka predloška su predstavljale socijalne sudionike i svjedoke unutarnje okupacije po uzoru na Sovjetski Savez. Seljaštvo kao već formirana i primjereno izgradjena socijalna grupa a ujedno i preovladjuća dakako da nije sudjelovalo u ovom prevratu budući je negiralo pravo na privatno vlasništvo kao osnovnom principu na kojem počiva seosko domaćinstvo. Ideološke koncepcije koje su negirale privatno vlasništvo i krupne posjede a istvremeno su proparirale proletersku klasu i državnu ili društvenu svojinu, su u osnovi svih nama poznatih unutarnjih okupacija. Socijalni slojevi i grupe koje nisu vezane za zemlju i mjesto stanovanja, a to su danas moderni nomadi kojima je svajedno da li će raditi u Zagrebu ili Berlinu, su stoga izrazitije prijemčive različitim oblicima okupacije te su one budući socijalni izvodjači različitih vidova okupacija. Stoga je namjera planera globalističkog projekta postepeno formiranje socijalnih slojeva i grupa koje će izvoditi na terenu ideološko-političke vidove okupacije. Unutar europske unije, posebno u domeni slobodnog kretanja radne snage i tržišta, su otvoreni procesi formiranja takovih socijalnih slojeva.

Nacionalna ili prohrvatska predloška:

Ona je duboko protivrječna prvoj budući da polazište i cilj ima u načelima hrvatskih interesa i nacionalne državnosti. Strukturno i socijalno promatrano, prevrat koji je izvršen sredinom 1945.godine doveo je do uništenja temeljne socijalne strukture i odnosa koji su izgradjivani dugo vremena, zbog čega je opravdano stanje nastalo nakon nasilnog prevrata označiti kao okupacija. Nasuprot tome, oduvijek je postojala nacionalna ili prohrvatska predloška koja je sadržavala dva ključna elementa. Prvi se odnosi na izvorne hrvatske nacionalne interese i drugi na formiranje nacionalne državne organizacije kao normativnog i empirijskog okvira unutar kojeg se mogu zadovoljavati nacionalni interesi. Otuda su socijalni slojevi i grupe koje su vezani za svoj posjed, svoj dom, svoju obitelj, tradicionalne vrijednosti, Katoličku crkvu kao i užu i širu društvenu zajednicu istovremeno socijalni izvodjači svih oslobodilačkih procesa. Stoga je ovakav projekat ili prohrvatski, po svojoj prirodi i karakteru oslobodilački budući da vodi ka oslobadjanju od okupacije. To je ključna razlika izmedju, sa stanovišta političke semantike, pojmova okupacija i oslobodjenje ili oslobodilački.

Socijalni nosioci/izvodjači:

Ovo je ključni dio čitave rasprave dubući da uspjeh ili neuspjeh odredjenog socijalnog, društvenog i političkog projekta i mentalni odnos osoba i grupa prema istim, odredjuje da li će se biti označeni kao oslobodjenje ili okupacija. Temeljem osobnog sudjelovanja stanovitih socijalnih slojeva a utemeljeno na odredjenim ideološkom-političkim stajalištima, u odredjenom projektu odredjuje subjektivan (odnos kojim se osoba neposredno odnosi prema realnim dogadjajima) stav ili procjenu o prirodi i karakteru odredjenog socijalnog, društvenog ili političkog fenomena. Glede proleterske revolucije socijalni nosilac je radnička klasa ili proleterijat premda ni u jednoj zemlji u kojoj se odigrao komunistički prevrat nije zabilježena primjereno razvijena radnička klasa. Dapače, u svim zemljama u kojima se odigrao prevrat (na primjer Rusija, Jugoslavija) seljaštvo je predstavljalo dominantnu socijalnu grupu što je dakako podrazumijevalo odgovarajuće političke koncepcije. Formalizirana radnička klasa, samo na razini političkog programa slično nacrtanom tigru, predvodjena političkom avangardom ili osobama i grupama sklone političkom subjektivizmu u nedostatku primjerenih intelektualnih spoznaja, praćenu sa drugim marginalnim socijalnim slojevima koje su se pragmatički odnosile prema konceptu proleterske revolucije (uskakale su u zadnji vagon proleretske revolucije), predstavlja dakle različitu po spektru socijalnu grupu za koje je svibanj 1945.godine simbolizirao oslobodjenje premda se radilo o unutarnjoj okupaciji. Unutar ovog kompleksa pitanja, treba ukazati na razlikovanje pojma heroj i zločinac kroz koje se manifestira ukupan problem razgraničenja pojmova oslobodjenja i okupacije. (11) Struktura socijalnih grupa (seljaštvo, radnička klasa, srednji slojevi, inteligencija kao i niz drugih grupa kao posljedica suvremenog razvoja) te njihov odnos prema nekim ideološkim i političkim pitanjima (kapitalizam, socijalizam, privatna svojina, državno odnosno društveno vlasništvo, civilno društvo, utopističko ili komunističko društvo, parlamentarna demokracija, višestranački sustav, diktatura) odredjujuće utječe na praktični društveni i politički aktivizam istih, te će slijedeći odredjene ideološke i političke naputke one biti socijalni nosioci/izvodjači i sudionici ili unutarnje okupacije, kao što je slučaj sa dvije Jugoslavije, ili će one biti subjekt oslobodilačkih procesa kao što je slučaj sa idejom i projektom hrvatske državne organizacije. Otuda ovakvo istraživanje posebnu pažnju treba posvetiti socijalnim nosiocima budući se jedino na taj način može steći kompletna predodžba o motivima i ciljevima društvenih i političkih projekata. Ujedno, značajno je ustanoviti u kojoj mjeri vanjski čimbenici utječu na formiranje motiva i ciljeva budući da postoje brojna iskustva o tome (utjecaj srpske ekspanzionističke politike na formiranje motiva i ciljeva pobunjenih Srba u Hrvatskoj u periodu 1941/45 kao i 1991/95.godina). Generalno promatrano, neizgradjenost, nesigurnost, odsustvo jasne predstave o vlastitoj poziciji odredjenih socijalnih struktura i nacionalnih grupa koincidira ili podrazumijeva veću prijemčivost utjecaju vanjskih čimbenika.

Subjektivan pristup:

Kada osobna i grupna stajališta, koja su proizvod djelovanja odredjenih čimbenika kao što su razvoj u obitelji, užoj i široj socijalnoj zajednici, obrazovni sustav, presudno utječu na opće procjene i kada se ne uvažavaju objektivne činjenice i stanja, može se govoriti o subjektivizmu koji kada dolazi iz političkih struktura predstavlja tada oblik političkog subjektivizma. Subjektivizam prethodi svakom obliku okupacije, bilo da se radi o vojnoj, oružanoj ili ideološko-kulturološkoj. Procjena da u društvima u kojima su seljaštvo i srednji sloj dominantni, uz postojanje rudimentarnih oblika radničkog sloja, postoje zreli uvjeti za proletersku revoluciju predstavlja klasičan oblik političkog subjektivizma. Dva protivrječna stanja, okupacija i oslobodilački proces, upravo se bitno razlikuju u pogledu subjektivnog pristupa. Onda kada osobni i kolektivni stavovi prevagnu nad objektivnim činjenicama primjereno je govoriti o subjektivnom pristupu ili subjektivizmu, pri čemu treba razlikovati subjektivizam koji proizilazi iz odredjenih ideoloških i političkih predodžbi koje imaju utemeljenje u marksističkom učenju ili u ideji nacionalnog ostvarenja. Prvi vodi ka okupaciji a drugi je izvor oslobodilačkih procesa. Dakle, s tog stanovišta subjektivizam ima negativno (okupacija) i pozitivno (oslobodjenje) značenje i sukladno tome tumačenje.

Znanstveni subjektivizam:

Onda kada znanstvena djelatnost ili različite znanstvene discipline, temeljem subjektivnog (s aspekta znanosti to je jednostran metod) pristupa a pod utjecajem političkog čimbenika, prosuduju o odredjenim dogadjajima ili povijesnim fenomenima, predstavlja primjer znanstvenog subjektivizma. Ukupna zvanična povijesna znanost glede perioda nakon Drugog svjetskog rata predstavlja primjer znanstvenog subjektivizma budući se prevrati i nasilna (kidanje) promjena socijalnog tkiva brojnih društava predstavlja kao oblik oslobodjenja. Znanstveni subjektivizam izvor je svakojakih problema a naročito u oblasti školstva i obrazovanja te onemogućavanju znanstvene portage za istinom. Temeljem znanstvenog subjektivizma nastao je dobar dio formalne povijesti i tumačenja koja nisu sukladna povijesnoj istini. Koliko je vremena trebalo da se otvori pitanje Blajburške tragedije i Križnog puta kao integralnog dijela suvremene hrvatske povijesti zarad toga što je formalna znanstvena disciplina bila služavka odredjenih politika. Mi još uvijek svjedočimo stereotipima o oslobodilačkom partizanskom pokretu i oslobodilačkim procesima nakon 1945.godine premda se desila de facto unutrašnja okupacija. Napori da se znanstvena disciplina u što većoj mjeri oslobodi političkih utjecaja su ogromni i uvijek će postojati odredjeni postotak o kojem se može govoriti kao o znanstvenoj djelatnosti u kojoj subjektivizam ima prevagu.

Zaključna razmatranja:

Bez dvojbe da se objektivne okolnosti i činjenice prenose kroz formalnu znanost kao i kroz kolektivni i mentalni sklop (način prosudjivanja i zaključivanja) upotrebom znanstvenih disciplina, na razini socijalnog ili subjektivnog odnosa prema kojemu se odredjeni povijesni fenomeni karakteriziraju korištenjem mentalno prijemčivih pojmova. Na koncu, o povijesnim fenomenima mi raspravljamo i zaključujemo ne na osnovu objektivnih čimbenika – budući su prestali postojati – već na temelju subjektivnih odnošaja koji poprimaju odlike zvaničnog ili formalnog objašnjenja ili nezvaničnog. Od presudne je važnosti nezavisnost znanstvene discipline u pristupu, istraživanju i objašnjenju predmeta kojima se bavi. U nedostatku toga, subjektivizam, kroz politički, kao vid jednostanog pristupa ili crno-bijelog metoda, proizvodi subjektivno poimanu povijest u kojoj se tada može dogoditi da dogadjaji poprimaju različito tumačenje te se i otuda može dogoditi da mi još uvijek učimo o oslobodilačkim procesima premda oni imaju sasvim drugačiju konotaciju ili su oblici okupacije. Glede našeg izvornog predmeta istraživanja može se konstatirati da temeljem svih objektivnih čimbenika, primjereno je govoriti i pisati o okupaciji. Zapažaju se stanovite strukturne promjene glede analiziranih pojmova posebno s aspekta političkog semantizma pojma okupacije budući da se fizička i vojna prisila postepeno zamjenjuju sa različitim oblicima psiholoških pritisaka i utjecaja a posebno na ideološkoj i kulturološkoj razini. Glede ovih pitanja formalna znanstvena disciplina ima golemih problema da metodološki ispravno odgovori na brojna protivrječna pitanja te da preispita vlastitu poziciju glede pojmova okupacija i oslobodjenje budući su postojeća neprimjerena i štoviše su krivotvorena.

1. Pod ovim pojmom podrazumijevam socijalni, društveni, materijalni i politički razvoj društvenih organizacija nakon francuske revolucije koja predstavlja jedan od krupnih – sa pozitivnim i negativnim posljedicama – dogadjaja ukupne pisane povijesti. Preovladjavajuće je pozitivno (nekritičko) stanovište formalne znanosti o utjecaju ovih revolucionarnih dogadjaja na kasniji razvoj. Pitanje je kompleksnije budući je njome otvoren proces kako pozitivnih tako i negativnih promjena. Mi još uvijek nemamo objektivnu i znanstvenu analizu ovih dogadjaja.

2. Politička semantika kao specijalna disciplina unutar političke znanosti je prva prozvana da razmišlja o ovim pitanjima budući se nalaze u samoj srži različitih socijalnih, društvenih i političkih projekata. U svakom slučaju je ovaj predmet zanemaren što stvara prividnu sliku nerazumijevanja, naročito u široj uporabi ali i znanstvenoj, prilikom korištenje osnovnih političkih pojmova.

3. Revolucija pojmovno označava skokovitu, intenzivnu, ubrzanu promjenu u socijalnoj strukturi društvene organizacije što se neposredno manifestira kao razaranje ili rušenje postojećih struktura i uspostavljanje političke vlasti utemeljenoj na političkom subjektivizmu. Otuda sve revolucije, uključujući francusku i rusku, sadržavaju negativne aspekte posebno u pitanju primjene nasilja i terora.

4. Ulazak partizanskih jedinica u Zagreb je za socijalne nosioce i simpatizere komunističkog projekta svakako predstavljalo oslobodjenje dok je za druge to bio početak okupacije koja će se završiti krajem 80-tih godina prošlog stoljeća.

5. Kao primjer se može uzeti Domovinsko-obrambeni rat u periodu 1991/95.godine i prosrpska okupacija dijela hrvatske teritorije.

6. Na primjer, nakon propasti hrvatske narodne dinastije ili vladara a na poziv i traženje nekih krugova u onovremenoj Hrvatskoj je došlo do vojne i političke intervencije madjarske kraljevske dinastije čime je s jedne strane završen period narodnih vladara i ujedno otvoren proces političke unije dvije zemlje.

7. Opravdano je gledište da su prva i druga Jugoslavija, glede izvorno hrvatskih nacionalnih interesa, predstavljale empirijske primjere unutarnje i vanjske okupacije.

8. Period nakon završetka Drugog svjetskog rata karakteriziran je dominacijom vojnog čimbenika odnosno interesnih grupa povezanih sa vojnom industrujom. Medjutim, desila se krupna promjena budući je farmaceutska industrija i interesna grupa prestigla vojnu i danas predstavlja najutjecajniju interesnu grupu.

9. Sintagma “balkanizacija” prevashodno označava značajne i po svojoj prirodi negativne kulturološke promjene pod utjecajem vanjskih čimbenika.

10. Uvijek treba ponavljati da je bosanska Posavina okupirana 1992. godine ili onda kada je hrvatsko pučanstvo sa drugim protjerano sa ove teritorije što simbolizira oblik unutarnje i vanjske okupacije.

11. Glede našeg predmeta istraživanja nedvojbeno je da u prvi plan izlaze karakteristike pojma zločinac imajući u vidu kvantitet i učestalost počinjenih zlodjela nad Hrvatima (kao i svim drugim), dok se pojam heroja koji se pripisuje socijalnim nosiocima počinjenih zlodjela, ne može promatratati drugačije nego kao oblik krivotvorine i političkog subjektivizma, temeljem principa da cilj opravdava sredstvo.