Ne ću ovog časa govoriti o Roveru i o tomu koliko je on toga bio svjestan i koliko je u njemu prevladala osobna ambicija nad interesima Odpora
Pismo Maksa Luburića Mirku Mehešu u Sudburyju u Kanadi 8. veljače 1965.
Ovo pismo se nalazi u knjizi “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” na stranici 431.-438.
(Donosim ovdje jedno pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina u kojem se mi svi možemo na jedan ili drugi način naći. Pismo je puno iskrenosti, pisano od prijatelja prijatelju, prof. Mirku Mehešu. Mirko Meheš je živio u Canadi. Znao sam za njega od prvih dana moje emigracije. Odmah poslije Bleiburga živio je jedno vrijeme u Parizu. Bio je iskreni prijatelj branitelja hrvatskih Ustaša u Marseilleskom atentatu Georgesa Desbonsa. Skupa su radili u pomaganju i spašavanju razbacanih Hrvata poslije Bleiburške Tragedije. Možda u tom pomaganju i spašavanju Hrvata – kažem samo možda – ona dvojica su pomogli Maksu Luburiću da se dočepa Španjolske 18. kolovoza 1948.
Slika sa sprovoda Georgesa Desbonsa: fra. Branko Marić, desno do fra. Branka Marić je Mile Boban, iza leđa Mile Boban i Branka Marić je dr. Miljenko Dabo Peranić, iza leđa fra. Branka Marić na lijevo je g-đa Jeanette Desbons i drugi sve redom Hrvati
Kada je u rujnu 1962. godine umro u Parizu branitelj hrvatskih Ustaša: Pospišila, Rajića i Kralja, Georges Desbos, fra. Branko Marić iz Madrida je predvodio pogreb. Tom prigodom na sprovod su došli mnogi istaknuti Hrvati svih zvanja. Mene je zapala dužnost da je nosim četiri (4) odlikovanja koje je Georges Desbons dobio od hrvatske državne vlade NDH za sve usluge koje je Maitre Georges Desbons učinio Hrvatima i za Hrvatsku. Prilažem sliku prigodom Poglavnikova odlikovanja branitelja Ustaša Georgesa Desbonsa.
Odlikovanja Maitre Georges Desbons su po vojničkom postupku položena sa njim u grob ili raku. Slijedi pismo puno ispovijedi i još više razočaranja, ne razočaranja u Hrvatsku nego u ljude bez srca i karaktera. Ovo pismo najviše se bavi prof. Dubičancem koji je živio u Kanadi i najviše se radi o Hrvatima iz Kanade. Pošto nisam živio u Canadi, mnogi predmeti mi nisu dovoljno poznati, iako sam mnoge osobe o kojima general Drinjanin ovdje piše poznavao. Zato bi iz povijesne perspektive bilo poželjno da se netko javi tko je živio u Canadi i komentira na sadržaj ovoga pisma. Pismo je pisano na osam (8) stranica. Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na stranici 431-438. Hvala svima na razumjevanju. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Prilažem također sliku polaganja vijenca na dan Svih Svetih na grob Georgesa Desbonsa 1 studenoga 1962. godine.
Prva (1) s lijeva je udova Georges Desbons, (2) Mara Škoro, kasnije udata za Milana Grepo, (3) nepoznat, (4) Milan grepo, (5) Nikola Lijović, (6) Ivan Barun poćelav, (7) iza leđa Ivana Baruna nepoznat, (8) iza nepoznatog uzdignute glave s brkovima Josip Čavčić, (9) na lijevo od Ivana Baruna Boro Ćorluka, (10) između Ivana Baruna i Bore Ćorluka je Veso Šaravonja, (11) na lijevo iza leđa Bore Ćorluka, vidi se samo pola glave Mate Kolić, (12) do Mate Kolića na lijevo nepoznat, (13) do nepoznatog Ivan Velja, (14) do Ivana Velje Mirko Kovačević, (15) do Mirka Kovačevića Branka Ćorluka, udata kasnije za Matu Kolića, (16) iza leđa Mirka Kovačevića i Branke Ćorluka je Mile Boban drži u lijevoj ruci novinu, uspravno stoji. To su imena kojih se još i dandanas 15 prosinca 2022. sijećam. Mile Boban, Otporaš.
General Drinjanin
8. 2. 1965.
Br.
Prof. Mirko Meheš
Sudbury, Canada
Dragi moj brate!
Pišem Vam ovo pismo u onom duhu u kojem smo nas dva bratski radili u duhu ideja “SLUGA DOMOVINE”. Vjerujem da ćemo nas dva tako i biti do zadnjega daha života i do konačnog cilja, a to je ostvarenje Hrvatske Države, a onda se možemo i svađati pa i pomlatiti. Vi ste svakako bili u hrvatskoj emigraciji jedan od nosioca ideja hrvatske sloge. Gdje god Vi budete tu će se nešto za Hrvatsku raditi. Može Vam ovo izgledati kao neko hofiranje, ali bolje je da moje riječi uzmete kao uvod u ono što Vam mislim reći. Radi se kao i uvijek o Savezu i Dubičancu.
Kada god čujem ime Dubičanac i Savez sjetim se Vaših riječi u jednom starijem pismu, koje ste pisali prijateljima u Toronro, a meni poslali kopiju. Rekli ste među inim i to da se vidi iz načina i rada Dubičanca, da je nekada bio u školi kod Luburića. To bi mogao biti nekada i kompliment, ali vremena su se promijenila i sa njima i Luburić, dok je Dubičanac ostao isti. (Za današnju hrvatsku mladost i naraštaj potrebno je reći da je poslije razlaza s Poglavnikom 1956. godine, ustaška glava Maksa Luburića počela sasvim drugačije misliti. Tko bude pratio ova Maksa Luburića pisma, nesumnjivo će primijetiti tu razliku. Zato i ne donosim po redoslijedu i datumima Maksova pisma. To činim zato da se ljudi prilagode Maksovu načinu pisanja, mo. Otporaš.)
Dubičanac je u svom javnom radu najprije postavio svoj problem. Dok ste vi u Francuskoj na žuljevima svojih ruku stvarali svoj profesorat, podizali jednu brojnu hrvatsku obitelj i odgajali iz hrvatskih askera buduće hrvatske sindikaliste, dr. Dubičanac je šutio, sređivao svoj život i zarađivao pare. Kad je već bio što se veli – “gospodin čovjek” – onda je sazvao jednu konferenciju, u elitnom hotelu i uz dobru kapljicu i rekao: evo, ljudi, mene i evo Saveza!
Ukopčao se je u dobrom psihološkom momentu, kojega smo mi stvarali podnoseći teške udarce naše braće-nebraće, održao jedan govor u kojem je rekao da je i on za hrvatsku državu, a da je za nju bio i Tomislav i Trpimir i Krešimir i Svačić i Starčević i Pavelić. (Samo se za Tita ne može reći da je bio za Hrvatsku Državu, mo.) Dapače je medju velikane ubrojio i mene i to tako, da je ispustio nekog drugog velikana čije je ime bilo dulje nego moje, pa je na prazno mjesto nezgrpano uključio moje, vjerojatno sjećajući se u zadnjih čas ne toliko svog boravka u Jasenovcu nego činjenice, da u Torontu postoji jedna grupa Odporaša, koji su izdržali s organizacijom i imenom Luburića (ovdje se radi o Ogranku HNO ERIK LISAK kojeg su u Torontu osnovali 1957. godine Hrvati: Ratko Gagro, Vladek Štefanac, Karlo Sopta i drugi, mo.) i onda kada je to zaista bilo teško činiti.
S tim riječima nisam htio reći, da bi g. Dubičanca smatrao ovakvim ili onakvim. On je gospodin, patriota, i čak vjerujem da je pozitivno raspoložen prema svom bivšem zapovjedniku. Čak je kupio i dionice (DRINAPRES-a, mo.) i DRINE i poslao mi jednu lijepu umjetninu sa posvetom na dar. (I ovdje se mora reći nešto što je u svojim lažnim izjavama izjavljivao ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić, da je general bio bogat i imao mnogo različitih nakita, mo. Otporaš.) Nu u njegovu držanju ima nešto s čim nisam na čistu. Nije nikada smio počiniti tako napadno veliku taktičku i psihološku pogrješku, da je sebe proglasio Savezom, a zatim uz pomoć Vašu i drugih dobronamjernih ljudi stvorio Savez saveza, da bi taj predstavljao Hrvate Kanade u Hrvatskom Narodnom Vijeću.
Ovo pismo sam već počeo pisati tri puta i tri puta ga isparao, da ne bi povrijedio Vašu osjetljivost. To ne bi bilo lijepo. Nu jučer sam dobio jedno pismeno svjedočanstvo, da je ta “kuhinja” odlučila prevesti Odpor i Odporaše žedne preko vode. U tu svrhu eliminiran je Rude Erić, a iskorišćena posebna situacija brata Rovera, kojemu je trebala jedna javna politička rehabilitacija, (radi se o Srećku Roveru iz Australije kojeg se je bilo osumnjičilo da je kao vodič skupina Kavranove Akcije, radio za Oznu pod kodnim imenom “Bimbo”. Upravo zbog njega su trzavice počele između Poglavnika i generala Drinjanina 1955./1956., mo.) da ga se iskoristi protiv Erića, protiv Odpora i naravno Luburića. Ne ću ovog časa govoriti o Roveru i o tome koliko je on toga bio svjestan i koliko je u njemu prevladala osobna ambicija nad interesima Odpora. Jedno je sigurno, da je Rover imao nečistu savjest, jer mi se jedva usudio u oči gledati prilikom susreta u Madridu, a nakon povratka njegova u Australiju sa mnom je skoro prekinuo veze, ali je sa Brankom Jelićem našao mnogo dodirnih točaka.
Stvar Odpora u Australiji iza povratka Rovera išla je vertikalno niz brdo. Mali ljudi, poput onih Odporaša u Torontu, bili su eliminirani i mimoilaženi, a osobni prijatelji Roverovi, nekada dobri i stari povjerenici DRINE vraćali su mi pakete DRINE iz Australije i ubrzo se postavila kandidatura Rovera za šefa Odpora. S jedne strane je bilo Vijeće tj. VLADA I POLITIKA, a s druge strane Rover se izgubio ko magare u magli, konspirirajući s problematičnim Gezom Pasty i t.zv. Revolucionarno Bratstvom. Na povratku u Australiju više je vremena posvetio Varošu i ljudima oko Varoševog odbora, koji su zapravo bili taj famozni “četvrti domovinski kanal”. Postavljen je bio i hrvatski nacionalni fond u Australiji, a nekom zgodom sam čitao negdje, da takav fond postoji i u New Yorku.
Dapače, Rover mi je jasno napisao, da će se u sljedeća dva mjeseca odrediti sudbina Hrvatske i tko tada zgrabi vlast, da će biti njegova. Izričito sam odbio ponudu za strukturalni i akcionu suradnju sa Bratstvom, a ponudio sam individualno prilaženje za akciju spremnih pod mojom osobnom odgovornosti.
Među onima koji su u New Yorku znali za tu akciju eliminiranja Odpora bili su i dr. Dubičanac i prof. Mostovac. Vratimo se dru. Jeliću. Vi ste i sami bili svjedok onog grljenja i ljubljenja u New Yorku gdje je dr. Jelić mnogima obećavao da iz New Yorka leti za Madrid, da se sa Maksom dogovori o tome što treba raditi na DOMOVINSKOM SEKTORU, a za koji je bio izabran dr. Jelić od strane Vijeća u New Yorku. (Ovdje treba za današnji naraštaj Hrvata objasniti neke stvari iz tog doba hrvatske političke emigracije. Osobno sam bio dio tih gibanja i promatranja pa se osjećam ponukanim reći sljedeće:
Teško se je poslije Tragedije Bleiburga Hrvatima bilo snalaziti u tuđim zemljama; bez poznavanja jezika zemalja u kojima su prebivali, bez prijatelja i bez ičega. Svak svakoga okrivljivao za lošu sudbinu kroz koju prolaze, svak se osjećao ispravan, nitko se nije osjeća krivim. U tom vrtlogu nesnalaženja samo su razdor i sumnje cvale i množile se. Nove hrvatske nacionalističke organizacije su se stvarale i izbijale na površinu. Ustaški Pokret kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda nastoji prikupiti u svoje redove svaku Hrvaticu i Hrvata. HSS priznaje samo sebe kao istinitog i jedinig legitimnog predstavnika hrvatskog naroda. Nesnošljivosti između ove dvije krovne hrvatske organizacije su dovele do osnutka: Hrvatske Republikanske Stranke 1951., Ivo Oršanić, iste godine Hrvatski Narodni Odpor, HNO Maks Luburić (tada u okviru Ustaškog Pokreta kao nastavak iz 1944 god.), Hrvatski Narodni Odbor, dr. Branko Jelić, Hrvatski Demokratski Odbor, dr. Krunoslav Stjepan Draganović i Miroslav Varoš. Svaka ova organizacija je imala svojih pristaša, sljedbenika i simpatizera; uz to i svoje nazovimo više manje novine. Prepucavanja su bila velika i odvratna. Novodošli Hrvati bi sa veseljem došli prve nedjelje u hrvatske crkve da upoznaju svoje Hrvate, da im kažu kako je u Domovini Hrvatskoj, kako tamo narod živi itd. tek tu, sada, počima “regrutiranje ” novodošlih Hrvata u ove hrvatske organizacije različitih pogleda, ali k istom cilju. Iz dana u dan rascijep između Hrvata je sve vidniji, sve veći i veći, što je uzrokovalo jednu pravu i pravcatu POLARIZACIJU HRVATA.
Naravno da je dolazak novodošlih Hrvata u emigraciju, svojim domovinskim shvaćanjem, prisilio hrvatsko političko vodstvo da osnuju jednu novu – do tada nepostojeću – hrvatsku organizaciju koja će predstavljati sve postojeće hrvatske organizacije i pokrete. Tako je došlo da stvaranja HRVATSKOG NARODNOG VIJEĆA. Naravno Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP i HSS nisu za to htjeli ni čuti, jer su se obe stranke smatrale kao legitimni predstavnici hrvatskog naroda. Do sastanka je došlo u New Yorku 1962. godine. Na kratko veselje mnogih Hrvata u Dijaspori, nazovimo ju tako, sada imamo HRVATSKU KROVNU ORGANIZACIJU HRVATSKO NARODNO VIJEĆE koja će nas dovesti do oslobođenja Hrvatske. Prvi predsjednik HNV bio je Hrvat musliman dr. Ibrahim beg Džinich. Ali na svu žalost svih nas, tako nije mislilo vodstvo dviju hrvatskih organizacija HOP i HSS. Bilo je i drugih, što tajnih što javnih rušitelja HNV. O tome u ovome pismu general Drinjanin piše. Ovo sam smatrao nadodati poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja pisma. Mo. Otporaš.)
Međutim, dobar dio pripadnika Vijeća, čim je izišao iz New Yorka počeo je svoju djelatnost napadajima na ljude Odpora, posebno na mene osobno. Prof. Oršanić je priredio proslavu 10. Travnja u Buenos Airesu, u duhu napadaja na vojnike i posebno na mene. Dr. Jelić je na hamburškoj televiziji skupa sa komunistima i čifutima – napadao sve bivše borce i mene posebno. Poslije se je pravdao, da su ga prevarili, da i opet ponovi igru i opet isprika da su ga prevarili. Međutim, kada bi netko pogledao njegovu novinu iza New Yorka odmah će se osvjedočiti, da je to dio plana koji je stvoren prilikom zasjedanja Vijeća. Prema pukovniku Štiru, koji je inače vrlo sklon političkom djelovanju, dr. Jelić je u Buenos Airesu rekao: da kada mu govore o hrvatskim vojnicima, da ne zna bili plakao ili se smijao. Inače on je prijavio njemačkim vlastima pukovnika Batušića i tražio da mu se onemogući rad, jer je moj zastupnik, a ja da sam jasenovački koljač. Mogao bih Vam nabrojiti lijepu kiticu sličnoga cvijeća iz usta druge gospode, koji su se ljubili i grlili u New Yorku.
Pitam ja Vas postoji li uopće Vijeće?
Tko je kriv da se je dijete skoro mrtvo rodilo, a da su ono malo života u njemu ugušili hrvatski stranačati?
Kakav raison-detre (opravdanje,mo.) postojanja ima Savez kanadskih saveza, čiji je cilj predstavljati kanadske Hrvate u nepostojećem Vijeću?
Kakvi taktički misterij može imati taj manevar sa odporaškim ljudima bez Odpora, sa nama nametnutim predstavnicima, izigravajući one koje smo mi između sebe postavili. Vidite, ja još nikada nisam mjenjao, ali ni postavio nijednoga predsjednika, tajnika, odbornika itd. ni u jednom odporaškom društvu i skupini. Ja sam dakle poštivao slobodnu igru ljudskih htijenja, sposobnosti, ambicija i akcije. Isto tako na domovinskom sektoru vladam se kao general i tu si nedam nametnuti ničiji diktat. Nastojao sam biti jedan demokratski general, kako bi mogao moje dugogodišnje iskustvo dati za Hrvatsku. Ja sam još uvijek onaj stari Maks, koji je jeo s čarkarima na kaznu i spavao na slami i u bunkerima. Vladek (Šimunac iz Toronta, mo.) je bio na našem imanju i zna da sam ostavio jedno bogatstvo, da bi se mogao posvetiti Hrvatskoj. Padre Oltra (jedan španjolski svećenik koji je vrlo dobro volio Hrvate i pomagao Hrvatima u svakoj potrebi, mo. Otporaš.) i mnogi španjolski franjevci znadu za svaki moj korak, pa i ovaj. Moram Vam reći da sam prošao gorkih časova u zadnje tri godine, a ako budete imali vremena za razgovor sa stricom Antom Došenom, sa Rudom Erićem i suprugom Milom, sa prof. Prcelom i njegovima, te sa mnogim drugim koji su kod mene bili u toku zadnjih godina – mogu Vam sve to potvrditi. Mogu Vam reći da sam u pedesetoj godini sa četvero djece ostao na ulici, ali nisam popustio i nastojao sam biti dobar zapovjednik Odpora.
Što mislite zašto?
Svatko si može praviti svoje kalkulacije o meni, svatko može odobravati ili ne moj korak, ali ja Vas uvjeravam da sam se izložio skupa sa mojom četvero djecom zato da bi mogao biti dostojan zapovjednik, pa makar i samo ono male i vjerne grupe Odporaša u Torontu. (Zato se nije niti čuditi da je Maks Luburić prozvao Toronto KULOM HRVATSTVA. Imam zapisnik s jedne sjednice organizacije ERIK LISAK iz Toronta gdje je zapisničar sjednice vodio zapisnik i stavio po rednom broju imena i prezimena onih članova koji taj dan nisu bili na sjednici. Vjerovali ili ne 97 članova ogranka ERIK LISAK toj sjednici iz različitih razloga nisu bili na sjednici. To nam govori da je ogranak HNO ERIK LISAK bio snažan, jak, nacionalno svjestan i stegovan, mo. Otporaš.)
Kada bih ja Vama rekao istinu kakovih je sve ljudi bilo koji su me nastojali uništiti kod španjolskih vlasti, a sve zbog moje tobožnje izdaje prema Poglavniku, Vi bi se krstili lijevom nogom, a ne desnom rukom. Kad bih Vam ja rekao, da mi je sam nadbiskup Šarić (Ivan Šarić, Nadbiskup Vrhobosanski, umro u Madridu u srpnju 1960 god., mo.) rekao u društvu moje supruge, da ako ne prignem šiju pred Poglavnikmo, da ću biti istjeran iz Španjolske, a to znači formalno biti predan srbokomunistima. Da vam kažem da su stratezi Hopa (Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, mo.) na čelu sa jednom osobom, koju iz posebnih obzira ne spominjem, dali znati mojoj supruzi, da ja nisam nikakav general, nego kriminalni tip i obični ubojica, (zar Stipe Misić i kompanije nisu rekli za hrvatske generale Antu Gotovinu i druge da su obični kriminalci i ubojice, mo.) koji je djecu klao i ljudsku krv pio, te joj nudili, ne samo gradjanski nego i crkveni razvod braka i stotinu stvari, koje ne spominjem radi dobrog ukusa i radi Vas samih, da Vas ne izlažem nepotrebnim šokovima.
Znam, da vjerujete u moje poštenje, pa i sposobnost i hrabrost. Zato vjerujem da znate da mene ne vode osobne ambicije. Ja sam ljudima Odpora mnogo puta ponudio, da neka medju sobom izaberu drugog zapovjednika, a neće biti nikakova tajna, da sam nastojao pukovnika Štira izgurati na to mjesto, a na politička mjesta postaviti ljude, koje Vi dobro poznajete sa raznih sastanaka u Torontu. Medjutim, DOGAĐA SE TO, DA OGROMNA VEĆINA PRIPADNIKA ODPORA TVRDI DA BI MOJE POVLAČENJE BILO SMATRANO NAJOBIČNIJIM DEZERTERSTVOM. Nakon razlaza sa Poglavnikom dobio sam preko dvjesta pisama od najuglednijih ljudi emigracije, koji su u ime viših hrvatskih interesa zahtijevali od moga rodoljublja, da se povučem. Pa vidite, ja sam se povukao i bio sam valjda tri godine da nisam skoro nikome ni pisma potvrdio, a kamoli napisao. U to vrijeme su ovi mali ljudi Odporaši, moji mnogi bivši vojnici i drugi koji to nisu bili – ne samo meni pisali nego i obnavljali vjeru, da ih neću napustiti. Prema tome, onoga časa, kada sam se okrenuo, moj životni put je već bio odredjen. Imam jednu misiju i tako dugo dok traje moj život idem tim putem.
Možda ćete reći zašto Vam sve to govorim?
1. Činim to zato, jer sam uvjeren, da sva tako zvana gospoda – stranačari rade na tome da raskopaju Odpor eliminirajući mene i one za koje se predpostavlja, da mene neće (iz bilo kojih razloga) napustiti. Pri tome kao inteligentniji nastoje raznim manevrima, sintezama itd. stvoriti grupe, koje bi preuzele incijativu u svoje ruke, a sami Odporaši bili bi tek siva masa, koja bi pljeskala govornicima i punila kase raznih fondova za politički turizam i fabriciranje superstruktura, koje tako brzo nestaju kako su i postale. Oko stotinjak poznatih hrvatskih intelektualaca bili su izigrani po dru. Jeliću u Europi. Mnogi od njih na upit zar ne vide kuda to vodi, sto puta su rekli, da oni žele kolektivnom akcijom nadomjestiti personalnost leadera Jelića, a oni preuzeti vodstvo. Kako se je svršilo znate i sami. Ja ne želim biti korisna budala samo zato, da nekoliko dobronamjernih ljudi kao Vi izgubite nekoliko godina, da bi Vašem novom leaderu Dubičancu nametnuli kolektivno vodstvo. Nasuprot tome, kao praktičan čovjek, vjerujem da takove ljude ne treba dizati, kako bi si uštedjeli kasnije obaranje.
2. Ako su jednom Odporaši odlučili da im ja budem zapovjednik, a mene pokrenuli iz moga bogatog buržujskog doma i moje nove kramarske obitelji, a ja se odlučio i pošao tim stazama, onda je to za cijeli život. Čovjek koji ima jednu misiju i ima tako postojane sljedbenike, koji su bili dosljedniji od mene samoga, nema prava dezertirati. Ja osobno ne bih smatrao ni ozbiljnim ni dostojnim ni jednoga generala, koji bi preuzeo jednu dužnost, a onda prepustio vjetrovima i hirovima jednu organizaciju kojoj stoji na čelu. Prema tome ne mogu pomagati one ideje, skupine ili ljude, koji rade osobno protiv mene. Ili jesam ili nisam zapovjednik Odpora! Prema tome smatram logičnim, da ona gospoda, koji hoće računati sa Odporom moraju računati sa mnom osobno i sa svim onima, koje mi međusobno stavimo na čelo Odpora.
S druge strane ja nikada kanadskom Odporu neću nametati nikakovih lokalnih ni taktičkih rješenja. Imam apsolutno povjerenje ne samo u našu međusobnu vjernost – među Odporašima – nego i u izdržljivost i permanentnost tih ljudi zacrtanim idealima, a moram Vama i njima priznati, da su njihovi sudovi o pojedinim ljudima bili točniji nego moji.
Evo baš Husnija (njegov vojnik i satnik HOS-a NDH-e, mo.) mi veli, da mu je pisao Galić iz Australije, da je jedan tamošnji Jelićev povjerenik u Sydney-u govorio odporaškim ljudima, kako bi skupa platili put Jeliću da dođe u Australiju i tako izvrši hrvatsku slogu. (Osobno sam poznavao dra. Jelića. Branko Jelić je u ime Poglavnika i Ustaškog Pokreta išao par puta u sjevernu i južnu Ameriku promicati ideje Nezavisne Države Hrvatske. Treba priznati da je u svojoj misiji u mnogome uspio. Kada je zadnji puta bio u posjeti sjevernoj Americi i pri povratku za Europu, engleske vlasti ga hapse i zadržale su ga u zatvoru sve do, mislim, 1947. godine, Od tada u glavi dra. Branka Jelića je rasla ideja političkog leadera. U svojoj novini HRVATSKA DRŽAVA je napisao nekih 35 nastavaka POVODOM POGLAVNIKOVE SMRTI. Imao sam priliku čitati te opise kroz koje se je mogla vidjeti otvorena prozirnost veličanja samog sebe, kako bi se reklo: Ja, do mene ja, a pokraj nas dvojice opet JA, mo. Otporaš.) Iz Švedske je meni osobno pisao glavni povjerenik Hrvoje, da je tamošnji povjerenik Jelića htio na brzinu supodpisati pozivno pismo Jeliću da dodje u Švedsku, jer da on ne samo – da ima mandat svoga odbora nego i HOP-a i Domobrana, te Oršanića itd. itd. – Vijeće uopće ni ne spominje. Pa pitam ja Vas, kakvoga smisla ima sve to.
Možda ćete Vi meni reći da se samo radi o Hrvatima Kanade. Ja bih Vas podsjetio na sudbinu Ujedinjenih Hrvata u Australiji, na sudbinu istih i u samoj USA. Ja Vam o tome mogu nešto reći, jer sam za vrijeme stvaranja istih Ujed. Hrvata bio u najtješnjoj vezi sa fra. Silvijem Grubišiće. (Silvije Grubišić (1909/1985) je bio hrvatski svećenik na župi u Chicagu. Napisao je knjigu OD PRADOMOVINE DO DOMOVINE, Chicago, 1979. g., mo.) I Ujedinjeni Hrvati USA su bili zamišljeni kao Savez saveza ili raznih društava. Istina je ta, da niti se uspjelo absorbirati ni desnicu t.j. ustaše ili hop, kako hoćete, a niti Hrv. Bratsku Zajednicu, a niti HSS.
Jedino su Odporaši podmetali leđa, a iz Chicaga su bili isto tako tretirani kao mi sada od Vijeća. Stvaralo se dojam, kao da mi trebamo biti sretni što nas pripuste nekamo. O tome bi Rude Erić i Ivan Prcela mogli mnogo govoriti. Ista taktika se je upotrebljavala i sa Vijećem, jer se nije od svih pošteno mislilo. Tako ili gore dogodit će se i sa tim Savezom i ja zato otvoreno velim, da Odpor u Kanadi i USA mora najprije ostvariti svoje legalne i funkcionalne baze, izabrati svoje predstavnike i neka ovi razgovaraju sa svima, koji to hoće.
Jesam i za razgovor sa svim drugim predstavnicima, ali sam apsolutno protiv svake izborne geometrije i visoke matematike, gdje se samo žonglira (gdje se vješto – a ne sasvim častno – iskorišćavaju činjenice u sporu dviju ili više političkih frakcija, mo.) i sa nekoliko imena, a sa otvorenim ciljem, da se zabije klin između mene i Odporaša, odnosno između društava i Odporovskih predstavnika, kao što su Erić, Crni, (misli se na Štefa, Stjepana Crničkoga, mo.) Prcela, Šego, Gagro, Vladek itd. itd. Dobio sam dovoljno pisama od malih ljudi iz Hamiltona, Otawe, Montreala itd. u kojima oni na svoj jedinstven način govore o problemima, pa medju inim i o tome, kako ljudi Saveza sa svojom, možda nadmoćnijom ekipom intelektualaca, nastoje izvrgnuti ruglu ne samo Gagru i Šimunca, nego i sve druge vodeće ljude Odpora skupa sa mnom na čelu. Ja znam imamo mana i nedostataka, pa možda je koji od nas polupismen ili nepismen, a čak dozvoljavam da je neki od nas i zaklao koga partizana.
Unatoč tomu ti naši nepismeni koljači, kako nas zovu, vodili su bojne, pukovnije i divizije, isto sa uspjehom, kao i na drugoj strani gdje su brice i terezije driblali naše glavnoštabce. Hrvatska je postajala tako dugo, dok su harambaše krstarili sa ovakovim nepismenim predvodnicima ustaških jedinica. I ne samo to, nego vam ispovijedam moju čvrstu vjeru, da će Hrvatska biti oslobođena tek onda, kad njezini preživjeli harambaše povedu hrvatske seljake i proletere i nesavršene đake u borbu. Vi znate, da nisam demagog i uvijek sam branio intelektualce, ali Vam velim sasma iskreno, da više vjerujem u one male ljude, koji su se našli u ovoj gužvi i stvorili i održali društva, nego one super intelektualce sa računicom u ruci, koji sebe smatraju bogom dani voditeljima naroda. Prema tomu ja sam za to, da se sjeda sa svim Hrvatima koji su za Hrvatsku Državu, sve počam tamo od državotvornih socijalista i sindikalista, istarskih i dalmatinskih partizana, (Treba ovdje spomenuti da je u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964 g. izišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA ,str. 18/21, koju je sastavio dr. Miljenko Dabo Peranić a general Drinjanin djelomično izmjenio i odobrio. Dakle, u ovom pismu ni godinu dana kasnije general Drinjanin govori i piše u duhu PORUKE IZMIRENJA…, mo.) preko HSS, islamskih, katoličkih i pravoslavnih državotvornih skupina, pa do onih najdivljijih ustaša, pa makar ih vodio moj bivši šepavi ćata Jakov Barbarić. Ali sam apsolutno protiv toga, da ljudi Odpora ubuduće gube vrijeme u fiktivnim strukturama. Nakon atomizacije Hop-a i neslavnog uminuća (vjerojatno “umirućeg” mo.) Vijeća – bezuvjetno je potrebno, da se Odpor afirmira na nedvojben način, na dva posebna fronta : onom vanjskom i političkom frontu, te onom drugom vojno – konspirativnom ilegalnom domovinskom. Ja bih se osjećao sretnim, da Vaše veliko hrvatsko srce i Vaš duboki um – budu stavljeni podpuno u službu tih ideja i kroz Odpor. Kanadski Savez nikada neće moći ni preteći, ni nadomjestiti Odpor, jer niti ima jasnih ideja, niti ekipe prokušanih boraca predvodnika, koji bi mogli zatalasati i oduševiti mase. Tih nekolicina intelektualaca nisu ni intelektualno, ni brojčano, ni potencijalno, ni politički, ni stoti dio onoga što ima u USA, pa kada oni nisu među milijun Hrvata uspjeli ostvariti nešto efikasnoga u USA, jedva je za vjerovati, da bi stvorili u Kanadi, gdje je element mnogo revolucionarniji i dinamičniji.
Mnogo su konstruktivnije Vaše ideje o organizaciji tečajeva za odgoj vodećih ljudi za legalno, društveno, političko i socijalno djelovanje u slobodnom svijetu. Napravite lekcije, ja ću Vam ih tiskati. Kada sam počeo pisati ovo pismo nisam mislio biti tako opširan, ali sam iz poštovanja prema Vašoj osobi i radi značenja ideja koje iznosite, stvar namijenio ne samo Vama, nego i onom krugu ljudi iz Kanade i USA, koje dobro poznate sa naših radnih sastanaka i koji su svi Vaši prijatelji i poštivatelji. Vjerujem, da ćete znati cijeniti moju iskrenost i volio bih da me netko ocijeni kao egoistu, kao zla čovjeka ali ambicioznog generala, nego da me drže glupanom. Radije neka me mrzi nego da me sažalijevaju. Budući da sam uvjeren, da kanadski Savez neće ništa dobra učiniti za našu stvar (poznavajući ideje i mišljenje generala Drinjanina, za sigurno je htio reći …učiniti za našu “hrvatsku” stvar, mo.) – ostajemo Odpor – i onda ćemo sami snositi odgovornost za naša djela i nedjela. Želio bih da nas dva budemo i nadalje ono što smo bili do sada.
Uz pozdrav Vašoj obitelji, odani Vam
general Drinjanin, podpis.
(Osobno sam vidio sama sebe u mnogim izraženim generalovim mislima u ovom pismu. Mnogi smo mi državotvorni Hrvati patili za Domovinom Hrvatskom. To je uvijek izgledalo tako kao da smo si na tabanu ispisali ime HRVATSKA te kuda god smo koracali i hodali, tragovi hrvatstva su ostavljali. Mnogima to nije bilo po volji ni želji. Tuđe zemlje imaju svoje zakone koji su prilagođeni njihovim težnjama i željama, a ne našim hrvatskim htijenjima, pa smo često puta imali sukoba sa vlastima dotičnih zemalja; a naši folklorni Hrvati bi nam se naslađivali: NEKA! TO STE I ZASLUŽILI, onom istom nasladom što se je nedavno neki hrvatski poslanik iz Beča naslađivao hrvatskome Domoljubu koji leži u austrijskom zatvoru samo zato što je došao u hrvatskoj odori HOS-a NDH-e na Bleiburg odati počast Hrvatima, žrtvama antifašizma, žrtvama jugoslavenske mržnje…
Što god više čitam Pisma Maksa Luburića, sve više upoznajem njegov životni put. Ići stopama Maksa Luburića nije bilo LAKO. On je jedne zgode napisao, mislim u novini GLAS DOMOVINE 1960. god., koju su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić u Torontu: Da sve što sam činio, činio sam iz ljubavi prema Hrvatskoj. To najbolje objašnjava dr. Ante Ciliga, koji je bio Maksa Luburića ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac:
“…Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobođen, kada svlada svoju dosadašnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u slobodnu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Mirogoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vođa, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagreb, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje, koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je činio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikad za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest ne sumnjivo dati”.
Iz “DANICE”, 17. prosinca 1969. godine
OBRANA br. 135.-136., str. 9., kolovoza 1970.
Prepisao sam doslovno iz novine OBRANA. Htio sam sve prepisati velikim slovima, ali nisam jer sam htio biti dosljedan originalu članka. Zato bi bilo poželjno ovaj opis dra. Ante Cilige (1892.-1998.) staviti u velika slova.
Mile Boban, Otporaš
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.